„U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – svi koji se nađu zapisani u Knjizi.“ (Daniel 12,1)
Kad bude završeno objavljivanje poruke trećeg anđela, milost više ne moli za grešne stanovnike Zemlje. Božji je narod završio posao. Primio je „kasnu kišu“, utješen je od „Gospodnje prisutnosti“ i pripremljen za čas kušnje koji je pred njim. Anđeli na Nebu su u pokretu. Anđeo koji se vraća sa Zemlje objavljuje da je završio zadaću; svijet je bio izložen završnom ispitu i svi koji su se pokazali vjerni božanskim propisima primili su „pečat živoga Boga“. Tada Isus obustavlja svoje posredovanje u nebeskom Svetištu. Podiže svoje ruke i jakim glasom kaže: „Svršeno je!“, a sva anđeoska vojska odlaže svoje krune dok On svečano objavljuje: „Neka nepravednik i dalje bude nepravedan; neka se nečisti i dalje onečišćuje; neka pravednik i dalje živi pravedno; neka se sveti i dalje posvećuje!“ (Otkrivenje 22,11) Svaki je slučaj odlučen za život ili za smrt. Krist je izvršio pomirenje za svoj narod i izbrisao njegove grijehe. Broj je Njegovih podanika ispunjen; došao je trenutak da se „kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima“ preda baštinicima spasenja i da Isus zavlada kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.
Kad On napusti Svetište, tama prekriva stanovnike Zemlje. U to zastrašujuće vrijeme pravedni moraju živjeti bez posrednika pred svetim Bogom. Uklonjene su ograde koje su sputavale zle i Sotona ima posvemašnji nadzor nad grešnicima koji se nisu pokajali. Božjem je strpljenju kraj. Svijet je odbacio Njegovo milosrđe, prezreo Njegovu ljubav i pogazio Njegov Zakon. Zli su prešli granice vremena milosti; Božji Duh, kome su se uporno protivili, napokon se povukao. Nezaštićeni božanskom milošću, nemaju zaštite pred Zlim. Tada će Sotona zemaljske stanovnike izložiti posljednjoj velikoj nevolji. Kad Božji anđeli budu prestali zadržavati divlje vjetrove ljudskih strasti, svi će elementi sukoba biti odriješeni. Cijeli će svijet biti zahvaćen propašću strašnijom od one koja je zadesila drevni Jeruzalem.
Jedan jedini anđeo pobio je sve egipatske prvorođence i ispunio zemlju jaukom. Kad je David sagriješio Bogu prebrojavanjem naroda, jedan je anđeo prouzročio strahovito uništenje kojim je kažnjen njegov grijeh. Istu razornu silu što su je sveti anđeli pokazali na Božju zapovijed, pokazat će i zli anđeli kad On to dopusti. Postoje sile koje su spremne i samo čekaju božansko dopuštenje da pustoše na sve strane.
Oni koji poštuju Božji zakon optuženi su da su prouzročili pošasti što dolaze na svijet; njih će smatrati uzročnicima strašnih poremećaja u prirodi, sukoba i krvoprolića među ljudima, koji jaukom ispunjavaju Zemlju. Sila koja je pratila objavljivanje posljednjeg upozorenja razgnjevila je zle; njihova se srdžba raspalila protiv svih koji su prihvatili poruku i Sotona će s još većom žestinom raspirivati duh mržnje i progonstva.
Kad se Božja prisutnost zauvijek povukla od židovskog naroda, to nisu znali ni svećenici ni narod. Premda pod nadzorom Sotone i prožeti najužasnijim i najpogubnijim strastima, oni su se još uvijek smatrali Božjim izabranicima. Služba u Hramu je nastavljena; na oskvrnjenim su žrtvenicima prinošene žrtve, a božanski je blagoslov svakodnevno prizivan na narod koji je bio kriv za krv Božjeg dragog Sina i nastojao pobiti Njegove propovjednike i apostole. Tako i onda kad bude objavljena neopoziva odluka Svetišta i sudbina svijeta zauvijek zapečaćena, stanovnici Zemlje neće o tome imati pojma. Narod od kojega se Božji Duh zauvijek povukao nastavit će održavati vjerske forme, a sotonska revnost kojom će ih knez zla nadahnuti za ostvarenje njegovih paklenih planova nalikovat će revnosti za Boga.
Budući da je subota u cijelom kršćanskom svijetu postala posebnim predmetom rasprave, a svjetovne i crkvene vlasti su se udružile kako bi nametnule svetkovanje nedjelje, uporno odbijanje manjine da popusti popularnom zahtjevu izložit će je sveopćem zgražanju. Zahtijevat će se da ne treba trpjeti nekolicinu koja se opire jednoj crkvenoj instituciji i državnom zakonu, kako je bolje da stradaju oni nego da čitave narode zahvati metež i bezakonje. Istim su se argumentom prije dva tisućljeća poslužile „starješine narodne“ protiv Krista. „Vi ne mislite“, rekao je lukavi Kaifa, „da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne.“ (Ivan 11,50) Ovo će biti odlučujući argument; i na kraju će protiv onih koji svetkuju subotu sukladno četvrtoj zapovijedi biti izdan proglas kojim će biti proglašeno da zaslužuju najoštriju kaznu, uz slobodu da ih, nakon određenog vremena, narod može pobiti. Rimokatolicizam u Europi i otpali protestantizam u Americi poduzet će slične mjere protiv svih koji poštuju sve božanske propise.
Tada će Božji narod biti izložen prizorima stradanja i tjeskobe što ih je prorok opisao kao vrijeme Jakovljeve nevolje: „Ovako govori Jahve: Čujem krik užasa; strava je to, a ne mir… Zašto su sva lica izobličena i problijedjela: Jao, jer velik je dan ovaj, slična mu ne bi! Vrijeme je nevolje za Jakova, al’ će se izbaviti iz nje.“ (Jeremija 30,5-7)
Jakovljeva noć tjeskobe, kada se u molitvi borio za izbavljenje od Ezavove ruke (Postanak 32,24-30), prikaz je iskustva Božjeg naroda u vrijeme nevolje. Zbog prijevare koju je izveo kako bi osigurao očev blagoslov namijenjen Ezavu, Jakov je morao bježati da sačuva život, prestrašen bratovim prijetnjama da će ga ubiti. Nakon što je godine proveo u progonstvu, krenuo je na Božju zapovijed da se sa svojim ženama, djecom i stadima vrati u zavičaj. Kad je stigao na granicu zemlje, vijest da se Ezav približava na čelu skupine ratnika, nesumnjivo zato da mu se osveti, izazvala je u njemu užasan strah. Činilo se da će Jakovljevo nenaoružano i nezaštićeno društvo pasti kao bespomoćna žrtva nasilništva i krvoprolića. A teretu briga i straha pridružio se strahoviti teret samoprijekora, jer je njegov osobni grijeh izazvao ovu opasnost. Njegova je jedina nada bila Božje milosrđe; jedina obrana mora biti molitva. Pa ipak sa svoje strane nije propustio učiniti sve kako bi popravio nepravdu učinjenu bratu i uklonio opasnost koja mu je prijetila. Tako i Kristovi sljedbenici, kako se približavaju vremenu nevolje, trebaju učiniti sve kako bi se pred ljudima pokazali u pravoj svjetlosti, razbili predrasude i odvratili opasnost koja prijeti slobodi savjesti.
Nakon što je svoju obitelj poslao naprijed da ne vidi njegovu muku, Jakov ostaje sam da se zauzme kod Boga. Ispovijeda svoj grijeh i sa zahvalnošću priznaje Božje milosrđe prema sebi, dok se u dubokoj poniznosti poziva na Savez učinjen s njegovim očevima i na obećanja što ih je dobio u noćnom viđenju u Betelu i u zemlji progonstva. Nastupila je kriza u njegovom životu; sve je bilo na kocki. U mraku i samoći nastavlja moliti i ponizivati se pred Bogom. Iznenada osjeća ruku na svom ramenu. Pomišlja da mu neprijatelj želi oduzeti život i očajničkom se snagom počinje boriti s napadačem. Kad je počelo svitati, neznanac je upotrijebio svoju nadljudsku snagu; na njegov dodir snažni Jakov kao da je paraliziran, i bespomoćan, plačući i moleći pada oko vrata svom tajanstvenom protivniku. Jakov sada zna da se borio s Anđelom Saveza. Premda onesposobljen i trpeći veliku bol, on ne odustaje od svoje nakane. Dugo je podnosio nemir, grižnju savjesti i muku zbog svojega grijeha; sad mora dobiti jamstvo da mu je oprošten. Čini se da nebeski posjetitelj namjerava otići, ali Jakov ga hvata i moli za blagoslov. Anđeo požuruje: „Pusti me, jer zora sviće.“ Ali patrijarh uzvikuje: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.“ Kakvo pouzdanje ovdje vidimo, kakvu odlučnost i ustrajnost! Da je zahtjev bio hvalisav i drzak, Jakov bi istog trenutka bio uništen; ali on je imao sigurnost čovjeka koji priznaje svoju slabost i nedostatnost, a ipak se uzda u milosrđe Boga koji drži Savez.
„S Anđelom se borio i nadvladao ga.“ (Hošea 12,5) Poniznošću, pokajanjem i predajom samoga sebe, ovaj je grešni, zabludjeli smrtnik nadvladao Veličanstvo Neba. Dršćućim se rukama oslonio na Božja obećanja, a Srce neizmjerne Ljubavi nije moglo odbiti grešnikovu molbu. Kao dokaz njegove pobjede i za ohrabrenje drugima da oponašaju njegov primjer, njegovo je ime, koje je podsjećalo na njegov grijeh, promijenjeno u drugo, koje podsjeća na njegovu pobjedu. A činjenica da se Jakov borio s Bogom bila je jamstvo da će nadvladati ljude. Više se nije bojao srdžbe svojega brata, jer je Gospodin bio njegova obrana.
Sotona je optužio Jakova pred Božjim anđelima tvrdeći da ga ima pravo uništiti zbog njegova grijeha. On je potaknuo Ezava da krene protiv njega i tijekom duge patrijarhove noćne borbe Sotona ga je nastojao opteretiti osjećajem krivnje kako bi ga obeshrabrio i slomio njegovo uporište u Bogu. Jakov je bio natjeran do granica očaja; znao je da bez pomoći s Neba mora propasti. Iskreno se pokajao zbog svog velikog grijeha i pozvao na Božje milosrđe. Nije dopustio da bude odvraćen od svoje nakane, već se čvrsto držao Anđela i nastavio iznositi svoju molbu ozbiljnim, bolnim vapajima, dok nije nadvladao.
Kao što je Sotona potaknuo Ezava da krene protiv Jakova, tako će u vrijeme nevolje poticati zle da unište Božji narod. I kao što je optužio Jakova, tako će optuživati i Božji narod. Sotona ubraja ovaj svijet među svoje podanike, ali se mala skupina koja vrši Božje zapovijedi protivi njegovoj prevlasti. Kad bi je mogao zbrisati sa zemlje, njegova bi pobjeda bila potpuna. On vidi da ih čuvaju sveti anđeli pa zaključuje da su im grijesi oprošteni; ali ne zna da je njihov slučaj odlučen u nebeskom Svetištu. On dobro zna grijehe na koje ih je naveo pa ih iznosi pred Bogom u uveličanom svjetlu, tvrdeći da ti ljudi ne zaslužuju Božju naklonost kao ni on sam. Tvrdi da Gospodin ne može biti pravedan ako njima oprosti grijehe, a njega i njegove anđele uništi. On tvrdi da su njegov plijen i zahtijeva da mu budu predani u ruke kako bi ih uništio.
Budući da Sotona optužuje Božji narod za njihove grijehe, Gospodin dopušta da ih iskuša do krajnjih granica. Njihovo pouzdanje u Boga, njihova vjera i odlučnost bit će ozbiljno iskušani. Dok se sjećaju prošlosti, njihove nade tonu, jer u cijelom svom životu mogu vidjeti malo dobra. Posve su svjesni svoje slabosti i nedostatnosti. Sotona ih nastoji zastrašiti mišlju da je njihov slučaj beznadan i da se mrlje njihove okaljanosti nikada ne mogu oprati. Nada se da će uništiti njihovu vjeru kako bi popustili njegovim kušnjama i odrekli se svoje odanosti Bogu.
Premda će Božji narod biti opkoljen neprijateljima koji su ga odlučili uništiti, tjeskoba koja ih tišti nije strah od progonstva zbog istine; oni se boje da se nisu pokajali za svaki grijeh i da zbog neke svoje nutarnje slabosti neće doživjeti ispunjenje Spasiteljeva obećanja da će ih „sačuvati od časa kušnje koji će doći na sav svijet“. (Otkrivenje 3,10) Kad bi pouzdano znali da im je oprošteno, ne bi ustuknuli pred mučenjem ili smrću, ali ako bi se pokazali nedostojnima i izgubili život zbog vlastitih nedostataka u karakteru, osramotili bi Božje sveto ime.
Sa svih strana čuju kovanje zavjera i vide djelovanje pobune; u njima se budi snažna želja, iskrena težnja duše da se uništi ovaj veliki otpad i učini kraj zloći zlih. No dok mole Boga da zaustavi djelovanje pobune, oni osjećaju ozbiljnu grižnju savjesti što nemaju snage da se opru i zaustave moćnu plimu zla. Uvjereni su kako bi Sotonine sile imale manje snage da ih nadvladaju da su oni sve svoje sposobnosti uvijek upotrebljavali u Kristovoj službi i jačali snagom iz trenutka u trenutak.
Oni muče svoje duše pred Bogom, podsjećajući na svoje ranije pokajanje za mnoge grijehe i pozivajući se na Spasiteljevo obećanje: „Ili u moje neka dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom.“ (Izaija 27,5) Njihove vjere ne ponestaje stoga što nema odmah odgovora na njihove molitve. Premda trpe najveću tjeskobu, strah i nemir, oni ne prestaju upućivati svoje molbe. Hvataju se za Božju snagu kao što se Jakov uhvatio Anđela, a duša im govori: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.“
Da se Jakov nije ranije pokajao zbog svoga grijeha stjecanja prvorođenačkog prava prijevarom, Bog ne bi uslišio njegovu molitvu i ne bi milosrdno sačuvao njegov život. Tako bi i Božji narod u vrijeme nevolje bio nadvladan ako bi imao nepriznatih grijeha koji bi se pojavili pred njegovim očima dok se muči u strahu i tjeskobi; očaj bi ugušio njihovu vjeru i oni ne bi imali slobodu moliti Boga za spasenje. Premda imaju dubok osjećaj vlastite nevrijednosti, nemaju skrivenih pogrešaka koje bi trebali otkriti. Njihovi su grijesi otišli na sud pred njima pa su izbrisani i oni ih se više ne mogu sjetiti.
Sotona navodi mnoge da vjeruju kako će Bog prijeći preko njihove nevjernosti u manje važnim životnim zbivanjima, ali u svom postupanju s Jakovom Gospodin pokazuje da On ni u kom slučaju neće odobriti ili trpjeti zlo. Sotona će nadvladati sve koji nastoje opravdati ili prikriti svoje grijehe, i time dopustiti da ostanu u nebeskim knjigama nepriznati i neoprošteni. Što je uzvišenije njihovo zvanje i što ugledniji položaj zauzimaju, to je teži u Božjim očima put kojim idu i sigurnija pobjeda njihovog velikog neprijatelja. Oni koji odlažu pripremu za Božji dan ne mogu je postići u vrijeme nevolje ili u koje kasnije vrijeme. Slučaj svih takvih je beznadan.
Ovi kršćani po imenu, koji će nespremni dočekati ovaj strašni posljednji sukob, u svom će očaju priznati svoje grijehe riječima duboke tjeskobe, dok će zli uživati u njihovoj muci. Ovakva su priznanja slična Ezavovima i Judinima. Oni koji ih čine jadikuju zbog posljedica prijestupa, a ne zbog svoje krivnje. Oni ne osjećaju istinsko kajanje niti odvratnost prema zlu. Oni priznaju svoj grijeh iz straha od kazne, ali kao faraon u staro doba, oni bi se ponovno usprotivili Nebu kada bi kazne bile povučene.
Jakovljev životopis je i jamstvo da Bog neće odbaciti one koji su bili prevareni, kušani i navedeni na grijeh, ali su Mu se obratili iskrenim kajanjem. Dok Sotona nastoji uništiti ove ljude, Bog će poslati svoje anđele da ih utješe i zaštite u vrijeme pogibelji. Sotona napada ogorčeno i odlučno, i njegove su obmane strašne; ali Božje oko počiva nad Njegovim narodom i Njegovo uho čuje njihov jauk. Njihova je muka velika, a plamen ognjene peći kao da će ih progutati; ali Ljevač će ih pročistiti kao što se zlato pročišćava u vatri. U vrijeme njihovog najtežeg kušanja Božja ljubav prema Njegovoj djeci je isto tako snažna i nježna kao u dane njihovog najvećeg procvata, ali je za njihovo dobro da dođu u ognjenu peć. Njihova svjetovnost mora izgorjeti, kako bi se u njima mogao savršeno odraziti Kristov lik.
Vrijeme nevolje i tjeskobe što je pred nama zahtijevat će vjeru koja može podnijeti umor, odlaganje i glad – vjeru koja neće oslabiti premda je na ozbiljnoj kušnji. Razdoblje probe osigurano je svima da se mogu pripremiti za to vrijeme. Jakov je nadvladao jer je bio ustrajan i odlučan. Njegova je pobjeda dokaz snage ustrajne molitve. Svi koji se kao on budu oslanjali na Božja obećanja, i kao on budu ozbiljni i ustrajni, uspjet će kao što je on uspio. Oni koji nisu spremni odreći se sebe, mučiti se pred Bogom i dugo i ozbiljno moliti za Njegov blagoslov, neće ga primiti. Boriti se s Bogom – kako ih malo zna što to znači! Kako je malo onih koji su svojom dušom posegnuli za Bogom u silnoj želji, upotrebljujući sve svoje snage! Kad valovi očaja što ih nijedan jezik ne može opisati zapljusnu molitelja, kako je malo onih koji se nepokolebljivom vjerom drže Božjih obećanja!
Oni koji danas pokazuju malo vjere u najvećoj su opasnosti da padnu pod moć sotonskih obmana i propisa koji vrše nasilje nad savješću. Pa i ako izdrže kušnju, naći će se u vrijeme nevolje u još dubljem nemiru i tjeskobi, jer nisu stvorili naviku pouzdanja u Boga. Lekcije vjere koje su zanemarili bit će prisiljeni naučiti pod strahovitim pritiskom obeshrabrenja.
Sad je vrijeme da se upoznamo s Bogom stjecanjem iskustva s Njegovim obećanjima. Anđeli zapisuju svaku ozbiljnu i iskrenu molitvu. Bolje je odreći se sebičnih zadovoljstava nego zanemariti zajednicu s Bogom. Najveće siromaštvo i samoodricanje uz Njegovo odobravanje bolji su od bogatstva, časti, udobnosti i prijateljstva bez Njega. Moramo izdvojiti vrijeme za molitvu. Ako svojim mislima dopustimo da ih zaokupe svjetovni interesi, Gospodin nam može dati vremena oduzimajući naše idole od zlata, kuća ili plodne zemlje.
Mladež ne bi bila namamljena u grijeh kad bi odbila stupiti na bilo koji put osim onoga za koji može zatražiti Božji blagoslov. Kad bi se glasnici koji svijetu objavljuju posljednje svečano upozorenje molili za Božji blagoslov – ne hladno, nehajno i lijeno, već gorljivo i s vjerom kao Jakov – imali bi na mnogim mjestima priliku da kažu: „Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh.“ (Postanak 32,31) Nebo bi ih ubrojilo među knezove, budući da imaju snage nadvladati u borbi s Bogom i s ljudima.
Uskoro će nastupiti „vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi“ i bit će nam potrebno iskustvo koje sad nemamo, a koje mnogi zanemaruju steći. Često se dogodi da nam se nevolja koju očekujemo čini većom no što zapravo jest, ali to nije slučaj s krizom koja je pred nama. Ni najživlji prikaz ne može predočiti veličinu ove kušnje. U to vrijeme nevolje svaka duša mora stajati pred Bogom za sebe. Ako bi u zemlji preostali samo „Noa, Daniel i Job, života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – oni neće spasiti ni sinova ni kćeri, nego samo sebe svojom pravednošću“. (Ezekiel 14,20)
Dok još naš Veliki svećenik vrši pomirenje za nas, mi trebamo nastojati postati savršeni u Kristu. Našeg Spasitelja nije bilo moguće navesti ni jednom jedinom mišlju da popusti sili kušnje. Sotona u ljudskim srcima nalazi točku koja mu može poslužiti kao uporište; njeguje se poneka grešna želja u kojoj njegova kušnja pokazuje svoju moć. Ali Krist je o sebi rekao: „Jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa.“ (Ivan 14,30) Na Božjem Sinu Sotona nije mogao naći ništa što bi mu omogućilo da izbori pobjedu. Isus je vršio zapovijedi svojega Oca i stoga na Njemu nije bilo grijeha kojim bi se Sotona mogao poslužiti u svoju korist. U ovakvom se stanju moraju naći svi koji će opstati u vrijeme nevolje.
Već se u ovom životu moramo odvojiti od grijeha vjerom u Kristovu krv pomirenja. Naš nas dragocjeni Spasitelj poziva da Mu se pridružimo, da udružimo svoje slabosti s Njegovom snagom, svoje neznanje s Njegovom mudrošću, svoju nedostatnost s Njegovim zaslugama. Božja providnost je škola u kojoj se moramo učiti Isusovoj krotkosti i poniznosti. Gospodin uvijek iznosi pred nas prave životne ciljeve, a ne put koji bismo mi izabrali, koji nam se čini lakšim i ugodnijim. Nama je prepušteno da surađujemo s oruđima kojima se Nebo služi u prilagodbi svog karaktera božanskom uzoru. Tko god zanemari ili odlaže ovo djelo, čini to uz strašnu opasnost za svoju dušu.
U viđenju je apostol Ivan čuo kako jedan glas na Nebu uzvikuje: „Jao, vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena!“ (Otkrivenje 12,12) Strahoviti su prizori koji izazivaju ovaj uzvik nebeskog glasa. Sotonina srdžba raste kako se njegovo vrijeme skraćuje, a njegovo će djelo obmane i razaranja dosegnuti vrhunac u vrijeme nevolje.
Uskoro će se na nebu pojaviti strašni nadnaravni prizori, znak moći demona da čine čuda. Ðavolski će duhovi otići kraljevima cijeloga svijeta da ih utvrde u obmani i potaknu kako bi se udružili sa Sotonom u njegovoj posljednjoj borbi protiv nebeske vladavine. Ovim će putem vladari i podanici biti podjednako prevareni. Pojavit će se osobe, pretvarajući se da su Krist, i zahtijevati titule i štovanje koje pripada Otkupitelju svijeta. One će izvesti neobična čuda liječenja i tvrditi da s Neba imaju objave koja se suprote svjedočanstvu Svetoga pisma.
Kao završni čin velike obmanjujuće drame, sam će Sotona glumiti Krista. Crkva je dugo tvrdila da čeka na Spasiteljev dolazak kao na ostvarenje svojih nada. Sad će veliki varalica pokazati kao da je Krist došao. U različitim krajevima svijeta Sotona će se pojaviti među ljudima kao veličanstveno biće blještava sjaja, slično opisu Božjeg Sina u Ivanovu Otkrivenju 1,13- 15. Slava kojom je okružen nadmašuje sve što su smrtne oči ikada vidjele. Zrakom odzvanja poklič pobjede: „Krist je došao! Krist je došao!“ Ljudi padaju ničice pred njim, dok on diže ruke i izriče blagoslov kao što je Krist blagoslivljao svoje učenike dok se nalazio na Zemlji. Njegov je glas mek i prigušen, ali melodičan. Blagim, suosjećajnim tonom iznosi neke od onih prekrasnih nebeskih istina što ih je Spasitelj izgovorio; liječi bolesti ljudi i tada, glumeći Krista, tvrdi da je subotu promijenio u nedjelju, i svima zapovjeda da svetkuju dan koji je on blagoslovio. On objavljuje da oni koji uporno svetkuju sedmi dan hule na njegovo ime, jer odbijaju poslušati anđele koje im je poslao sa svjetlošću i istinom. To će biti silna, gotovo neodoljiva obmana. Poput Samarijanaca koje je Šimun Mag prevario, mnoštvo će, od najmanjeg do najvećeg, povjerovati ovim prijevarama govoreći: „Ovaj je snaga Božja, nazvan Velika.“ (Djela 8,10)
Božji narod neće biti zaveden. Učenja ovog lažnog Krista nisu sukladna sa Svetim pismom. On izriče blagoslov nad štovateljima Zvijeri i njezinog kipa, upravo nad onima za koje Biblija objavljuje da će se na njih izliti čista Božja srdžba.
Ali osim ovoga, Sotoni nije dopušteno oponašati način Kristova dolaska. Spasitelj je upozorio svoj narod na prijevaru takve vrste i jasno opisao način svog dolaska: „Jer će se pojaviti lažni mesije i lažni proroci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike. … Zato, reknu li vam: ‘Eno ga u pustinji!’ – nemojte izlaziti! ‘Eno ga u tajnim odajama!’ – nemojte vjerovati. Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada.“ (Matej 24,24-27.31; 25,31; Otkrivenje 1,7; 1. Solunjanima 4,16.17) Ovaj dolazak nije moguće oponašati. On će biti sveopće poznat – vidjet će ga cijeli svijet.
Samo će oni koji su marljivo proučavali Sveto pismo i prihvatili ljubav prema istini biti zaštićeni od moćne prijevare koja će osvojiti svijet. Uz pomoć svjedočanstva Svetoga pisma otkrit će prerušenog varalicu. Vrijeme kušnje će doći na sve. Istinski će se kršćani otkriti sitom kušnje. Je li Božji narod danas tako utvrđen u Njegovoj riječi da neće popustiti pred dokazima što ih pružaju njihova osjetila? Hoće li se u takvoj krizi uhvatiti Biblije i samo Biblije? Sotona će ih, ako je moguće, pokušati spriječiti kako bi se pripremili da opstanu u onaj Dan. On će tako voditi zbivanja ne bi li im zagradio put, zarobljujući ih zemaljskim bogatstvom, tovareći im težak i mučan teret, ne bi li im srce preopteretio životnim brigama pa ih dan kušnje zatekne kao lopov.
Budući da će ukaz što ga budu izdali razni vladari kršćanskog svijeta protiv onih koji vrše Božje zapovijedi uskratiti zaštitu vlasti i prepustiti ih onima koji ih žele uništiti, Božji će narod pobjeći iz gradova i sela, i u skupinama obitavati na najpustijim i najsamotnijim mjestima. Mnogi će potražiti sklonište u planinskim utvrdama. Kao kršćanima iz pijemontskih dolina, utvrde na stijenama postat će im utočište pa će zahvaljivati Bogu za mogućnost da prebivaju u visinama. (Izaija 33,16) Ali će mnogi iz svih naroda i slojeva, svi odreda, bogati i siromašni, crni i bijeli dospjeti u najnepravednije i najokrutnije ropstvo. Voljena će Božja djeca provoditi teške dane, vezani lancima, zatvoreni iza rešetaka, osuđeni na smrt, neki naizgled ostavljeni da umru od gladi u mračnim i odvratnim tamnicama. Nijedno ljudsko uho nije otvoreno da čuje njihov jauk, nijedna ljudska ruka nije im spremna pomoći.
Hoće li Bog u ovome teškom času zaboraviti svoj narod? Je li zaboravio vjernoga Nou kad je pretpotopni svijet bio pohođen kaznama? Je li zaboravio Lota kad je vatra došla s neba da proguta gradove u ravnici? Je li zaboravio Josipa okruženog idolopoklonicima u Egiptu? Je li zaboravio Iliju kad mu je Izebela zaprijetila da će doživjeti sudbinu Baalovih proroka? Je li zaboravio Jeremiju u mračnoj i strašnoj tamničkoj jami? Je li zaboravio trojicu hrabrih mladića u ognjenoj peći? Ili Daniela u lavovskoj jami?
„Sion reče: ‘Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.’ Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboravit neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao.“ (Izaija 49,14-16) Gospodin nad Vojskama rekao je: „Tko vas dira, dira mi zjenicu oka.“ (Zaharija 2,12)
Premda ih neprijatelji mogu baciti u zatvor, tamnički zidovi ne mogu prekinuti vezu između njihove duše i Krista. Onaj koji vidi svaku njihovu slabost, koji je upoznat sa svakom kušnjom, viši je od svih zemaljskih sila, i anđeli će ih posjetiti u samicama, donoseći svjetlo i mir s Neba. Zatvor će sličiti palači, jer tu borave bogati vjerom, a turobni će zidovi biti osvijetljeni nebeskim svjetlom kao onda kad su Pavao i Sila u ponoć molili i pjevali pjesme hvale u tamnici u Filipima.
Božji će sudovi doći na one koji nastoje tlačiti i uništiti Njegov narod. Njegova je dugotrajna strpljivost sa zlima osmjelila ljude u prijestupu, ali im njihova kazna, premda tako dugo odgađana, nije ništa manje sigurna i strašna. „Da, kao na gori Perasimu, Jahve će ustati, kao u Dolini gibeonskoj, on će se razjariti, da izvrši djelo svoje, djelo čudnovato, da ispuni naum svoj, naum tajnoviti.“ (Izaija 28,21) Našem je milostivom Bogu kažnjavanje čudnovat čin. „Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove.“ (Ezekiel 33,11) Gospodin je „milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću… podnosi opačinu, grijeh i prijestup“. Ali On neće ostaviti krivca nekažnjena. „Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena.“ (Izlazak 34,6.7; Nahum 1,3) Strašnim će postupcima u pravednosti obraniti autoritet svog pogaženog Zakona. Oštrina kazne koja očekuje prijestupnika može se prosuditi prema Gospodnjem oklijevanju da izvrši pravdu. Narod kojega toliko dugo trpi i kojega neće udariti dok ne navrši mjeru svog bezakonja na Božjem računu ispit će na kraju čašu srdžbe, nepomiješanu s milosrđem.
Kad Krist završi s posredovanjem u Svetištu, izlit će se čista srdžba na one koji štuju Zvijer i njezin kip i primaju njezin žig. (Otkrivenje 14,9.10) Zla koja su snašla Egipat kad je Bog oslobađao Izrael slična su ovim strašnim i još žešćim kaznama koje će snaći svijet prije konačnog izbavljenja Božjeg naroda. Opisujući ove zastrašujuće kazne pisac Otkrivenja veli: „Tada se pojavi opasan i poguban čir na osobama koje su imale žig Zvijeri i koje se klanjaju njezinu kipu.“ More „postade kao krv mrtvaca te uginu svako živo biće u moru“. Rijeke i izvori voda „postadoše krv“. Koliko god bile strašne ove kazne, Božja je pravda u cijelosti obranjena. Božji anđeo objavljuje: „Pravedan si, o Sveče, što si ih udario tim kaznama, budući da su prolili krv svetih i proroka. Sad im daješ da piju krv; to su zaslužili.“ (Otkrivenje 16,2-6) Osuđivanjem Božjeg naroda na smrt navukli su krivnju za njihovu krv kao da su je prolili svojim rukama. Tako je i Krist proglasio Židove svog vremena krivima za svu krv svetih ljudi koja je prolivena od Abelovih dana, jer su imali isti duh i nastojali izvršiti isto djelo s ovim ubojicama proroka.
U zlu koje slijedi, suncu će biti dana moć „da pali ljude vatrom. A ljudi su, goreći u velikoj žegi, psovali ime Boga“. (Otkrivenje 16,8.9) Stoga proroci ovako opisuju stanje Zemlje u to zastrašujuće vrijeme: „Opustošeno polje, zemlja poharana… propade žetva poljska… svako se drvo poljsko sasuši. Da, nestade radosti između sinova ljudskih. … Istrunu zrnje pod grudama, puste su žitnice… Kako li stoka uzdiše! Krda goveda podivljala lutaju, jer im nema paše… presušiše potoci, oganj popali pašnjake pustinjske.“ „I hramske će pjevačice jaukati tog dana – riječ je Jahve Gospoda – bit će mnoštvo trupla, svuda će se bacati.“ (Joel 1,10-12.17-20; Amos 8,3)
Ova zla neće biti sveopća, jer bi inače svi zemaljski stanovnici bili istrijebljeni. Ipak će ona biti najstrašniji bič kojega su smrtni ljudi ikada upoznali. Sve su kazne koje su snalazile ljude prije završetka vremena milosti bile pomiješane s milosrđem. Kristova moliteljska krv štitila je grešnika da ne primi punu mjeru kazne za svoju krivnju. Ali na posljednjem sudu srdžba će se izliti nepomiješana s milosrđem.
U taj će dan mnogi poželjeti zaklon božanskog milosrđa koje su tako dugo prezirali. „Evo dani dolaze – riječ je Jahve Gospoda – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine. Tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka potucati se ištući riječ Jahvinu, ali je neće naći.“ (Amos 8,11.12)
Božji narod neće biti pošteđen stradanja; no premda progonjen i zbunjen, premda oskudijeva i strada zbog nestašice hrane, neće biti ostavljen da izgine. Bog koji je skrbio za Iliju neće zaobići ni jedno svoje samopožrtvovno dijete. Onaj koji je izbrojio vlasi na njihovoj glavi skrbit će o njima i oni će biti siti u danima gladi. Dok zli umiru od gladi i kuge, anđeli će štititi pravedne i skrbiti za njihove potrebe. Onome „koji hodi u pravdi“ obećano je: „Imat će dosta kruha, i vode će mu svagda dotjecati. … Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema! Jezik im se osuši od žeđi. Ja, Jahve, njih ću uslišiti, ja, Bog Izraelov, ostavit ih neću.“ (Izaija 33,15.16; 41,17)
„Jer smokvino drvo neće više cvasti, niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda.“ Ali će se oni koji Ga se boje „radovati u Jahvi“ i kliktati Bogu, svom Spasitelju. (Habakuk 3,17.18)
„Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje! Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću. Čuvao te Jahve od zla svakoga, čuvao dušu tvoju!“ „Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske, od kuge pogubne. Svojim će te krilima zaštititi, i pod njegova ćeš se krila skloniti: Vjernost je njegova štit i obrana. Nećeš se bojati strašila noćnoga ni strelice što leti danju, ni kuge što se šulja kroz tmine, ni pošasti što hara o podne. Pa neka padaju tisuće kraj tebe, deseci tisuća s desne tvoje, tebi se neće primaći! Tek što okom pogledaš, već ćeš vidjeti plaću grešnika. Jer Jahve je zaklon tvoj, Višnjega odabra sebi za okrilje. Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.“ (Psalam 121,5-7; 91,3-10)
Ipak će se ljudskom oku činiti da Božji narod svoje svjedočanstvo mora uskoro zapečatiti krvlju poput nekadašnjih mučenika. Oni sami počinju strahovati da ih je Gospodin pustio da padnu od ruke svojih neprijatelja. Ovo je vrijeme strahovite agonije. Danju i noću viču Bogu za izbavljenje. Zli likuju i čuje se podrugljiv povik: „Gdje vam je sada vjera? Zašto vas Bog ne izbavi iz naših ruku ako ste doista Njegov narod?“ Ali čekaoci se prisjećaju Isusa kako umire na golgotskom križu, a svećenički poglavari i starješine podrugljivo dovikuju: „Druge je spasio, a sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega.“ (Matej 27,42) Kao Jakov, svi se bore s Bogom. Izraz na njihovom licu odražava njihovu unutarnju borbu. Sva su lica blijeda. Ali ne prestaju ozbiljno moliti.
Kad bi mogli gledati nebeskim očima, ljudi bi vidjeli skupine anđela, jakih u sili, smještenih oko onih koji su sačuvali Kristovu poruku o postojanosti. Sa suosjećajnom blagošću anđeli su bili svjedoci njihove nevolje i čuli njihove molitve. Oni čekaju na riječi svog Zapovjednika da ih istrgnu iz pogibelji. Ali moraju još malo čekati. Božji narod mora piti iz ove čaše i krstiti se ognjem. Upravo je ovo odlaganje, tako bolno za njih, najbolji odgovor na njihove molbe. Dok nastoje s pouzdanjem čekati da Gospodin radi, oni trebaju pokazati vjeru, nadu i strpljenje koje su premalo vježbali u svom vjerskom životu. Ali radi izabranih skratit će se vrijeme nevolje. „Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu? … Kažem vam, brzo će ih obraniti.“ (Luka 18,7.8) Kraj će doći brže no što ljudi očekuju. Pšenica će se sakupiti i vezati u snopove za Božje žitnice, a kukolj će biti povezan kao lomača za oganj uništenja.
Vjerne svojoj dužnosti, nebeske straže nastavljaju bdjeti. Premda je općim ukazom određeno vrijeme kad vršitelje zapovijedi mogu pobiti, njihovi će im neprijatelji u nekim slučajevima i prije tog vremena pokušati uzeti život. Ali nitko ne može proći pored silnih čuvara postavljenih oko svake vjerne duše. Neke napadaju pri bijegu iz gradova i sela, ali mačevi podignuti protiv njih slomit će se i pasti bespomoćni poput slamke. Druge će štititi anđeli u obliku ratnika.
Bog je u svim vremenima preko svetih anđela pritjecao u pomoć i izbavljao svoj narod. Nebeska su bića aktivno sudjelovala u ljudskim poslovima. Pojavljivali su se odjeveni u odjeću koja je blistala poput munje; dolazili su odjeveni kao putnici. Anđeli su se pojavljivali u ljudskom obliku pred Božjim ljudima. U podne su se, kao da su umorni, odmarali pod hrastovima. Prihvaćali su gostoljublje ljudskih domova. Djelovali su kao vodiči putnicima koje je zatekao mrak. Vlastitim su rukama palili vatru na žrtveniku. Otvarali su tamnička vrata i Gospodnje sluge izvodili na slobodu. Odjeveni u nebesku opremu, došli su odmaknuti kamen sa Spasiteljeva groba.
U ljudskom obličju anđeli su često prisutni na skupovima pravednih i posjećuju skupove zlih, kao što su otišli u Sodomu da zapišu njihova djela i utvrde jesu li prešli granicu Božjeg strpljenja. Gospodin uživa u milosrđu i zbog nekolicine onih koji Mu istinski služe zadržava nesreće i produžuje mir mnoštvu. Malo je grešnika protiv Boga svjesno da svoj život duguju vjernosti nekolicine koju vole ismijavati i ugnjetavati.
Premda vlastodršci ovoga svijeta ne znaju, često su na njihovim zasjedanjima govorili anđeli. Ljudske su ih oči gledale, ljudske su uši slušale njihove molbe, ljudske su se usne suprotstavljale njihovim prijedlozima i ismijavale njihove savjete, ljudske su ih ruke dočekale uvredom i zlostavljanjem. U vijećnici i sudnici ovi su nebeski glasnici pokazivali temeljito poznavanje ljudske povijesti, dokazali su se boljim odvjetnicima potlačenih od njihovih najsposobnijih i najrječitijih branitelja. Spriječili su mnoge namjere i zadržali zla koja bi uvelike usporila Božje djelo i prouzročila velike patnje Njegovom narodu. U času opasnosti i nevolje „anđeo Jahvin tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi“. (Psalam 34,7)
Iskrenom čežnjom Božji narod očekuje znakove dolaska svojega Kralja. Kad straže budu oslovljene: „Stražaru, koje je doba noći?“, odgovor dolazi bez oklijevanja: „Dolazi jutro, a zatim opet noć.“ (Izaija 21,11.12) Svjetlo svjetluca na oblacima iznad gorskih vrhunaca. Uskoro će se pojaviti Njegova slava. Sunce pravde samo što nije zasjalo. I jutro i noć su tu – svitanje beskonačnog dana za pravedne i spuštanje vječne noći za zle.
Dok oni koji se bore salijeću Boga svojim molbama, zastor koji ih dijeli od nevidljivog samo što nije povučen ustranu. Nebesa plamte u svitanju vječnog dana i poput melodije anđeoskih pjesama do ušiju dopiru riječi: „Nemojte se pokolebati u svojoj vjernosti! Pomoć dolazi!“ Krist, svemoćni Pobjednik, pruža svojim umornim borcima krune besmrtne slave, a Njegov glas odzvanja s prislonjenih vrata: „Evo, ja sam s vama! Ne bojte se! Upoznat sam sa svim vašim patnjama; nosio sam vaše tuge. Vi se ne borite protiv nepobijeđenih neprijatelja. Ja sam se borio namjesto vas, i vi ste u moje ime više no pobjednici!“
Dragi Spasitelj će poslati pomoć u trenutku kad nam bude potrebna. Put u Nebo posvećen je Njegovim stopama. Svaki trn koji ranjava našu nogu ranio je Njegovu. Svaki križ koji smo pozvani ponijeti On je nosio prije nas. Gospodin dopušta sukobe kako bi dušu pripravio za mir. Vrijeme nevolje je zastrašujuća kušnja za Božji narod, ali to je vrijeme za svakog pravog vjernika da podigne glavu pa vjerom može vidjeti kako ga okružuje duga obećanja.
„Vratit će se oni što ih je oslobodio Jahve, s radosnim kricima doći će na Sion. Vječna će sreća biti nad glavama, pratit će ih klicanje i radost, nestat će tuge i jecaja. Ja, ja sam tješitelj vaš. Tko si ti da se bojiš smrtna čovjeka i sina čovječjeg, koji je kao trava? I zaboravio si Jahvu, svoga Stvoritelja… sveudilj strepiš, svaki dan, od tlačiteljeve jarosti. Kao da je napregnuo da te uništi. Ali gdje je sad jarost tlačiteljeva? Doskora će biti slobodan sužanj, neće umrijeti u jami, niti će mu kruha nedostajati. Jer, ja sam Jahve, Bog tvoj, koji burkam more da mu valovi buče, ime mi je Jahve nad Vojskama. Svoje sam ti riječi stavio u usta, u sjenu svoje ruke sakrio sam te…“ (Izaija 51,11- 16)
„Zato, čuj ovo, bijedniče, pijan, ali ne od vina. Ovako govori Jahve, Gospod tvoj, tvoj Bog, branitelj tvoga naroda: Iz ruke ti, evo, uzimam čašu opojnu, pehar gnjeva tvojega: nećeš ga više piti. Stavit ću je u ruke tvojim tlačiteljima, onima koji su ti govorili: ‘Prigni se da prijeđemo!’ I ti si im leđa podmetao, kao put za prolaznike.“ (Izaija 51,21-23)
Gledajući kroz stoljeća, Božje oko je bilo upravljeno na krizu koja očekuje Božji narod kad na njega ustanu zemaljske sile. Poput zatočenih prognanika bit će u smrtnom strahu zbog gladi ili nasilja. Ali Sveti, koji je pred Izraelcima razdvojio Crveno more, pokazat će svoju moćnu silu i ukinuti njihovo ropstvo. „Moji će biti, moja stečevina – govori Jahve nad Vojskama. U dan koji spremam bit ću im milostiv kao što je milostiv otac sinu koji mu služi.“ (Malahija 3,17) Kad bi ovaj put bila prolivena krv vjernih Kristovih svjedoka, ona ne bi, poput krvi mučenika, bila posijano sjeme koje bi donijelo žetvu na slavu Bogu. Njihova vjernost ne bi bila svjedočanstvo koje bi druge uvjerilo o istini, jer je okorjelo srce odbijalo valove milosrđa dok se nisu prestali vraćati. Kad bi pravedni sad bili prepušteni da padnu kao žrtve svojih neprijatelja, bio bi to trijumf za kneza tame. Psalmist kaže: „U sjenici svojoj on me sklanja u dan kobni; skriva me u skrovištu Šatora svoga.“ (Psalam 27,5) Krist je rekao: „Hajde, narode moj, uđi u sobe i vrata za sobom zatvori. Sakrij se časkom dok jarost ne prođe. Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg ogriješiše.“ (Izaija 26,20.21) Slavno će biti izbavljenje onih koji su strpljivo čekali Njegov dolazak i čija su imena zapisana u knjizi života.