Istaknuto mjesto među najvažnijim razlozima koji su naveli Salomona na nerazumno pretjerivanje u ponašanju i na tlačenje naroda imala je njegova nesposobnost da održi i razvije duh požrtvovnosti.
Kad je podno Sinaja Mojsije obavijestio narod o božanskoj zapovijedi: „Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima“, Izraelci su svoj odgovor propratili odgovarajućim darovima. „A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala, dođe noseći svoj prinos u čast Jahvi za gradnju Šatora sastanka.“ (Izlazak 25,8; 35,21) Za gradnju Svetišta bile su potrebne velike i sveobuhvatne pripreme; trebalo je prikupiti goleme količine vrlo cijenjene i skupe građe, a Gospodin je primao samo dragovoljne darove. „… Vi primajte darove u moju čast od svakoga koji daje od srca“ – glasila je zapovijed koju je Mojsije ponovio skupu (Izlazak 25,2). Odanost Bogu i duh požrtvovnosti najvažniji su preduvjeti da bi se moglo pripraviti mjesto u kojemu će boraviti Svevišnji.
Sličan poziv na požrtvovnost bio je upućen kad je David prepustio Salomonu odgovornost za gradnju Hrama. David je pozvao okupljeno mnoštvo: „Bi li danas još tko htio dragovoljno priložiti svojom rukom Jahvi?“ (1. Ljetopisa 29,5) Ovaj poziv na posvećenje i dragovoljnu službu uvijek moraju imati na umu oni koji žele sudjelovati u gradnji hrama.
Da bi se moglo podići Svetište u pustinji, Bog je odabranim ljudima dao posebne sposobnosti i mudrost. „Potom reče Mojsije Izraelcima: ‘Vidite! Jahve je po imenu pozvao Besalela … iz plemena Judina. Njega je napunio Duhom Božjim, dao mu umješnost, sposobnost i razumijevanje u svim poslovima. … Njemu i Oholiabu … od plemena Danova, udijeli i sposobnost da poučavaju druge. Obdari ih umještvom u svakom poslu rezbarskom, krojačkom, veziljskom i tkalačkom; oni tkaju tkanine od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana, sposobni su u svakom poslu i vješti u nacrtima. Stoga neka Besalel, Oholiab i svi vještaci, koje je Jahve obdario vještinom i sposobnošću da vješto izvedu sve poslove oko podizanja Sveti šta, obave sve kako je Jahve naredio.’“ (Izlazak 35,30-35; 36,1) Nebeske sile surađivale su s radnicima koje je sam Bog izabrao.
Potomci ovih radnika u velikoj su mjeri naslijedili sposobnosti dane njihovim precima. Neko vrijeme su ovi ljudi u Judi i Danu ostali skromni i nesebični; ali postupno, skoro neprimjetno, izgubili su svoj oslonac u Bogu i želju da Mu nesebično služe. Zatražili su veće plaće za svoju službu zato što su raspolagali vrhunskim umijećem na području primijenjenih umjetnosti. U nekim slučajevima njihov je zahtjev bio prihvaćen, ali još češće su morali tražiti posao u okolnim narodima. Umjesto plemenitog duha samopožrtvovnosti koji je ispunjavao srce njihovih velikih predaka, oni su se ispunili duhom pohlepnosti, tražili su sve više i više. Da bi zadovoljili svoje sebične prohtjeve, od Boga dana umijeća stavljali su u službu poganskih kraljeva, koristili su svoje talente za usavršavanje djela kojima su sramotili svoga Stvoritelja.
Upravo je među ovim ljudima Salomon potražio poslovođu koji će nadzirati izgradnju Hrama na brdu Moriji. Podrobni opisi svih dijelova svete građevine bili su, u pismenom obliku, povjereni kralju; i on se u vjeri trebao obratiti Bogu da mu preporuči posvećene pomoćnike kojima je dao posebne sposobnosti da točno obave povjereno djelo. Međutim, Salomon je zanemario ovu priliku da pokaže vjeru u Boga. On je od tirskoga kralja zahtijevao čovjeka „vična obradi zlata, srebra, tuča, željeza, grimiza, karmezina i ljubičastog baršuna, i vična umjetnosti rezbarstva; radit će s rukotvorcima kod mene u Judi i u Jeruzalemu“ (2. Ljetopisa 2,6).
Fenički kralj je odgovorio šaljući Hurama, „sina jedne Danovke i oca Tirca.“ (2. Ljetopisa 2,14). Huram je s majčine strane bio potomak Elijaba kojemu je, stotinama godina prije toga, Bog dao posebnu mudrost da gradi Svetište.
I tako se na čelu Salomonove čete radnika našao čovjek čiji napori nisu bili nadahnuti nesebičnom željom da služi Bogu. On je služio bogu bogatstva, Mamonu. U svako vlakno njegovog tijela bila su utkana načela sebičnosti.
Zbog svoga izvanrednog umijeća, Huram je zahtijevao i veliku plaću. Postupno su pogrešna načela koja je zastupao prihvaćali i njegovi suradnici. Dok su radili s njime iz dana u dan, popuštali su sklonosti da svoju plaću uspoređuju s njegovom, i tako su počeli gubiti iz vida sveti karakter svojega rada. Duh samoodricanja ih je napustio, a njegovo mjesto zauzeo je duh pohlepnosti. Posljedica je bila da su zahtijevali veće plaće i njihov je zahtjev bio prihvaćen.
Štetni utjecaji, koji su tako bili pokrenuti, proželi su sve grane Gospodnje službe i proširili se po cijelome kraljevstvu. Velike plaće koje su zahtijevali i dobivali, mnogima su pružale priliku da uživaju u raskoši i rasipnosti. Bogati su tlačili siromahe; duh samopožrtvovnosti skoro se potpuno izgubio. Dalekosežne posljedice ovih utjecaja mogli bismo smatrati bar jednim od osnovnih uzroka strašnog otpada čovjeka koji se nekad ubrajao među najmudrije smrtnike.
Oštra suprotnost između duha i pobuda ljudi koji su gradili Svetište u pustinji i onih koji su se uključili u podizanje Salomonova Hrama pruža nam pouku dubokog značenja. Sebičnost koja je obilježavala graditelje Hrama nalazi svoj odraz danas u sebičnosti koja vlada svijetom. Duh pohlepnosti, borbe za višim položajima i većim plaćama široko je rasprostranjen. Dragovoljna služba i radosno samoodricanje radnika koji su podizali Svetište vrlo se rijetko susreću. Ali to je jedini duh koji treba pokretati Isusove sljedbenike. Naš božanski Učitelj dao nam je primjer kako Njegovi učenici trebaju raditi. Onima koje je pozvao: „Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!“ (Matej 4,19) nije ponudio nikakvu određenu svotu kao naknadu za njihovu službu. Umjesto toga trebali su Mu se pridružiti u samoodricanju i žrtvovanju.
Mi ne smijemo raditi zbog plaće koju primamo. Pobuda koja nas navodi da radimo za Gospodina ne smije sadržavati ništa što bi podsjećalo na sebičnost. Nesebična odanost i duh požrtvovnosti uvijek su bili i uvijek će biti prvi uvjet službe. Naš Gospodin i Učitelj traži da se nijedno vlakno sebičnosti ne utka u Njegovo djelo. U svoje napore moramo unijeti taktičnost i umješnost, točnost i mudrost, jer je to savršeni Bog zahtijevao od graditelja zemaljskoga Svetišta; ali u svojem cjelokupnom radu uvijek moramo imati na umu da su i najveći talenti i najsjajnija služba prihvatljivi jedino u slučaju da čovjek svoje ja stavi na oltar, kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu.
Drugo skretanje od pravih načela koje je konačno dovelo do pada izraelskoga kralja bilo je njegovo popuštanje kušnji da sebi pripiše slavu koja pripada jedino Bogu.
Od dana kad je Salomonu bilo povjereno djelo podizanja Hrama pa sve do vremena njegovog dovršenja, njegova javno objavljena želja bila je „podići Dom Imenu Jahve, Boga Izraelova „ (2. Ljetopisa 6,7). Tu je želju najpotpunije izrazio pred okupljenim mnoštvom u vrijeme posvećenja Hrama. U svojoj molitvi kralj je objavio da je sam Gospodin rekao: „Tu će biti moje Ime!“ (1. o Kraljevima 8,29)
Jedan od najganutljivijih dijelova Salomonove molitve posvećenja jest zahtjev Bogu da blagoslovi tuđinca koji će doći iz dalekih zemalja da više nauči o Onomu čija se slava proširila među narodima. „… Jer je čuo“ – molio je kralj – „za veliko Ime tvoje, za tvoju snažnu ruku i za tvoju mišicu podignutu.“ Za svakoga od tih stranih štovatelja Salomon je molio: „… Usliši ga s neba … usliši sve vapaje njegove, da bi upoznali svi zemaljski narodi Ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael, i da znaju da je tvoje Ime zazvano nad ovaj Dom koji sam sagradio.“ (1. o Kraljevima 8,42.43)
Pri kraju svečanosti Salomon je pozvao Izraelce da budu vjerni i odani Bogu „ne bi li tako svi narodi zemlje spoznali da je Jahve jedini Bog, i da nema drugoga“ (1. o Kraljevima 8,60).
Veći od Salomona zamislio je Hram; tu se otkrila mudrost i slava Božja. Potpuno je prirodno da se oni koji nisu upoznati s ovom činjenicom dive Salomonu kao arhitektu i graditelju; ali sam kralj odrekao se svake zasluge za njegovo planiranje i podizanje.
Tako je to bilo kad je kraljica od Sabe došla u posjet Salomonu. Čuvši za njegovu mudrost i za veličanstveni Hram koji je podigao, odlučila je „da Salomona iskuša zagonetkama“ i da sama vidi njegova poznata djela. Praćena povorkom slugu s devama koje su nosile „mirise, nebrojeno zlato i drago kamenje „, krenula je na dugo putovanje prema Jeruzalemu. „Došavši k Salomonu, porazgovori se s njim o svemu što joj bijaše na srcu.“ Razgovarala je s njim o tajnama prirode; i Salomon ju je učio o Bogu prirode, o velikom Stvoritelju koji boravi na najvišem Nebu i svime vlada. „Salomon joj odgovori na sva pitanja; nije mu bilo skriveno ništa da joj ne bi umio objasniti.“ (1. o Kraljevima 10,1-3; 2. Ljetopisa 9,1.2)
„Kad kraljica od Sabe vidje mudrost Salomonovu, dvor koji bijaše sagradio … zastade joj dah.“ Otelo joj se priznanje: „Istina je bila što sam u svojoj zemlji čula o tebi i o tvojoj mudrosti. Ali nisam htjela vjerovati što se pripovijeda dokle god nisam došla i vidjela na svoje oči; i doista, ni pola mi nije bilo rečeno: ti nadvisuješ u mudrosti i blagostanju slavu o kojoj sam čula. Blago tvojim ženama, blago ovim tvojim slugama, koji su neprestano pred tobom i slušaju tvoju mudrost!“ (1. o Kraljevima 10,4-8; 2. Ljetopisa 9,3-6)
Pri završetku posjeta kraljica je od Salomona primila tako potpunu obavijest o izvoru njegove mudrosti i blagostanja da je bila navedena da uzvikne, slaveći Gospodina, a ne ljudsko oruđe: „Neka je blagoslovljen Jahve, Bog tvoj, komu si tako omilio da te postavio na prijestolje Izraelaca; zato što Jahve uvijek ljubi Izraela, postavio te kraljem da činiš pravo i pravicu.“ (1. o Kraljevima 10,9) Po Božjem planu, taj isti dojam trebali su dobiti svi ljudi. I kad su „svi zemaljski kraljevi željeli vidjeti Salomona i čuti mudrost koju mu je Bog ulio u srce“ (2. Ljetopisa 9,23), Salomon je neko vrijeme davao čast Bogu, ponizno im ukazujući na Stvoritelja neba i zemlje, Upravitelja svemira, Svemoćnoga.
Da je Salomon nastavio u poniznosti uma skretati pozornost ljudi sa sebe na Onoga koji mu je dao mudrost, bogatstvo i čast, kakva bi bila povijest njegovog života! Ali iako nadahnuto pero piše o njegovim vrlinama, ono isto tako vjerno svjedoči i o njegovom padu. Podignut na vrhunac veličine i okružen darovima sreće, Salomon je osjetio vrtoglavicu, izgubio ravnotežu i pao. Stalno uzdizan od ljudi u svijetu, nije se bio sposoban trajno oduprijeti laskanjima koja su mu bila upućivana. Mudrost koja mu je bila povjerena da bi mogao proslaviti Darivatelja, ispunila ga je ohološću. Konačno je dopustio ljudima da govore o njemu kao o onome koji je najdostojniji hvale za nenadmašni sjaj građevina koje su bile zamišljene i podignute u čast „Imena Jahve, Boga Izraelova“.
I tako se dogodilo da je Gospodnji Hram postao poznat među narodima kao Salomonov Hram. Ljudsko oruđe sebi je uzelo slavu koja pripada Onomu koji je „viši od najviših“ (Propovjednik 5,8 – Daničić). Čak i do današnjega dana o Hramu o kojemu je Salomon izjavio: „Da bi svi zemaljski narodi upoznali Ime tvoje … i da znaju da je tvoje Ime prizvano na ovaj Dom.“ (2. Ljetopisa 6,33) najčešće se govori ne kao o Hramu Gospodnjem, već kao o Salomonovu Hramu.
Čovjek ne može pokazati veću slabost nego da dopusti ljudima da njemu pripišu čast za darove koje daje Nebo. Pravi kršćanin će Boga učiniti prvim, posljednjim i najboljim u svemu. Nikakve sebične pobude neće ohladiti njegovu ljubav prema Bogu; stalno i ustrajno on će činiti da se čast odaje njegovom nebeskom Ocu. Kad smo vjerni u uzdizanju Božjeg imena, naše pobude dolaze pod božanski nadzor i mi bivamo osposobljeni za razvoj duhovne i umne snage.
Isus, božanski Učitelj, uvijek je uzdizao ime svojega nebeskog Oca. On je učio svoje učenike da mole: „Oče naš koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!“ (Matej 6,9) I nisu smjeli zaboraviti priznati: „Jer je tvoja … slava!“ (Matej 6,13 – Karadžić) Tako je veliki Liječnik pozornost preusmjerio sa sebe na Izvor svoje snage, pa je mnoštvo, kad je vidjelo „kako nijemi govore, kljasti ozdravljaju, hromi hodaju, a slijepi vide“, hvalilo ne njega, već „Boga Izraelova“ (Matej 15,31). U divnoj molitvi koju je uputio neposredno prije raspeća, Krist je izjavio: „Ja sam tebe proslavio na zemlji.“ Zatim je zamolio Oca: „Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe. … Oče pravedni, svijet te nije upoznao, a ja sam te upoznao, i ovi su spoznali da si me ti poslao. Objavio sam im tvoje ime, i ubuduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima.“ (Ivan 17,4.1.25.26)
„Ovako govori Jahve: Mudri neka se ne hvali mudrošću, ni junak neka se ne hvali hrabrošću, ni bogati neka se ne hvali bogatstvom. A tko se hvaliti hoće, neka se hvali time što ima mudrost da me spozna. Jer ja sam Jahve koji tvori dobrotu, pravo i pravdu na zemlji, jer to mi je milo – riječ je Jahvina.“ (Jeremija 9,23.24)
„Božje ću ime hvaliti …
slavit ću ga zahvalnicom.“
„Dostojan si, naš Gospodine i naš Bože,
da primiš slavu, čast i moć!“
„Hvalit ću te, Gospode, Bože moj, svim srcem svojim,
slavit ću ime tvoje dovijeka …“ „Veličajte sa mnom Jahvu,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!“ (Psalam 69,31; Otkrivenje 4,11; Psalam 86,12; 34,3)
Unošenje načela koja su odvodila od duha požrtvovnosti i podupirala duh slavljenja sebe bilo je praćeno još jednim velikim izopačenjem božanske nakane s Izraelom. Bog je odredio da Njegov narod bude svjetlo svijetu. Od njih je trebala odsjajivati slava Njegovog Zakona, otkrivana u životnoj svakidašnjici. Da bi se ispunila ova nakana, Bog je izabranom narodu odredio strateško mjesto među narodima na Zemlji.
U Salomonovo doba izraelsko se kraljevstvo protezalo od Hamata na sjeveru do Egipta na jugu, i od Sredozemnog mora do rijeke Eufrata. Preko ovoga teritorija vodili su mnogi prirodni putovi svjetske trgovine, i karavane iz dalekih zemalja stalno su prolazile tamo i ovamo. Tako je Salomonu i njegovom narodu bila pružena mogućnost da svim narodima otkriju karakter Kralja kraljeva i uče ih da Ga štuju i slušaju. Ovo znanje je trebalo prenijeti cijelome svijetu. Preko obreda prinošenja žrtava Krist je trebao biti uzdignut pred narodima, kako bi svatko tko želi mogao živjeti.
Kad se već našao na čelu naroda koji je bio određen da bude svjetionik okolnim narodima, Salomon je trebao svoju od Boga danu mudrost i utjecaj iskoristiti da organizira i vodi veliki pokret za prosvjetljenje onih koji nisu poznavali Boga i Njegovu istinu. Tako bi se mnoštvo ljudi odlučilo na odanost božanskim načelima, Izrael bi bio zaštićen od zala kojima su se odavali neznabošci, a Gospodin slave bio bi proslavljen. Međutim, Salomon je izgubio iz vida ovu veliku namjeru. Propustio je iskoristiti sjajne prilike da prosvijetli one koji su stalno prolazili kroz njegovu zemlju ili se zadržavali u većim gradovima.
Misionarski duh koji je Bog usadio u srce Salomona i u srca svih pravih Izraelaca bio je zamijenjen trgovačkim duhom. Prilike koje su se javljale u dodirima s mnogim narodima bile su korištene za vlastito uzdizanje. Salomon se trudio da svoj položaj utvrdi politički zidanjem utvrđenih gradova na čvorištima trgovačkih putova. Ponovno je izgradio Gezer u blizini Jope, na putu koji je povezivao Egipat i Siriju; Bet-Horon, zapadno od Jeruzalema, na planinskom prijevoju kojim je prolazio put iz srca Judeje prema Gezeru na morskoj obali; Megido, smješten na karavanskom putu iz Damaska prema Egiptu, i iz Jeruzalema prema sjeveru; „Tadmor u pustinji“ (2. Ljetopisa 8,4), na karavanskom putu s istoka. Svi ovi gradovi bili su vrlo utvrđeni. Trgovačke prednosti izlaska na Crveno more iskorištene su izgradnjom „lađa … u Esjon-Geberu … na obali Crvenoga mora, u zemlji edomskoj“. Vješti mornari iz Tira, „sa slugama Salomonovim „, služili su kao posada toga brodovlja „koje je donosilo zlato iz Ofira“ i „mnogo sandalovine i dragulja“ (2. Ljetopisa 8,18; 1. o Kraljevima 9,26.28; 10,11).
Dohodak kralja i mnogih njegovih podanika vrlo se uvećao, ali po koju cijenu! Pohlepnošću i kratkovidnošću onih kojima su bile povjerene Božje riječi, bezbrojno mnoštvo onih koji su prolazili trgovačkim putovima bilo je prepušteno neznanju o Gospodinu.
U oštroj suprotnosti s ponašanjem Salomona bilo je Kristovo ponašanje na Zemlji. Spasitelj, iako je imao „svu vlast“, nikad se nije poslužio tom silom da uzdigne sebe. Nikakvi snovi o zemaljskim osvajanjima ni svjetovnoj veličini nisu kvarili savršenstvo Njegove službe čovječanstvu. „Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda“ – rekao je On – „a Sin Čovječji nema gdje da skloni glavu.“ (Matej 8,20) Oni koji su, odgovarajući na poziv vremena, ušli u službu velikog Učitelja, trebaju proučavati Njegove metode. On se koristio prilikama koje su Mu se pružale uzduž velikih putničkih prometnica.
U predasima između putovanja Isus je boravio u Kafarnaumu, koji je postao poznat kao „njegov grad“ (Matej 9,1). Smješten na cesti koja je iz Damaska vodila prema Jeruzalemu i dalje prema Egiptu i Sredozemnom moru, grad je bio pogodno sredi šte Spasiteljeva djela. Ljudi iz mnogih zemalja prolazili su kroz grad ili su se u njemu zadržavali zbog odmora. Tu se Isus sretao s pripadnicima svih naroda i klasa, i tako su Njegove pouke bile prenošene u druge zemlje i u mnoge obitelji. Na taj način se budilo zanimanje za proročanstva koja su ukazivala na Mesiju, skretala se pozornost na Spasitelja, i Njegovo je poslanje bilo objavljivano svijetu.
U ove naše dane prilike za uspostavljanje dodira s ljudima svih slojeva i mnogih nacionalnosti mnogo su veće nego u dane Izraela. Prometnice su se umnožile na tisuće puta.
Kao Krist, glasnici Najvišega danas trebaju zauzeti položaje uzduž tih velikih prometnica na kojima se mogu sretati s mnoštvom koje dolazi iz svih krajeva svijeta. Kao i On, skrivaju ći svoje ja u Bogu, i oni trebaju sijati sjeme Evanđelja iznoseći drugima dragocjene istine Svetoga pisma, koje će se duboko ukorijeniti u njihovome umu i srcu i izrasti na vječni život.
Svečane pouke mogu se izvući iz propusta Izraela u godinama kad su i kralj i narod zaboravili koju su uzvišenu namjeru trebali ostvariti. Tamo gdje su oni bili slabi, toliko slabi da su pretrpjeli neuspjeh, Božji današnji Izrael, predstavnici Neba koji tvore pravu Kristovu Crkvu, moraju biti jaki; jer na njima počiva zadatak da dovrše djelo koje je bilo povjereno čovjeku, da ubrzaju dan konačne nagrade. Ipak, i danas se moramo smireno suočavati s istim utjecajima koji su djelovali protiv Izraela u dane Salomonove vladavine. Snage neprijatelja svake pravde dobro su se ukopale i samo se Božjom snagom može postići pobjeda. Sukob koji je pred nama poziva nas da pokažemo duh samoodricanja, neoslanjanja na sebe, potpunog prepuštanja Bogu i mudroga korištenja svih prilika za spašavanje duša. Gospodnji blagoslovi pratit će Njegovu Crkvu dok bude napredovala jedinstveno, otkrivajući svijetu koji leži u tami zablude ljepotu svetosti koja se pokazuje u Kristovom duhu samopožrtvovnosti, u uzdizanju božanskoga a ne ljudskoga, i u neumornoj službi ljubavi onima kojima su toliko potrebni blagoslovi Evanđelja.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)