4. Valdenzi

19. 10. 2019.

Usred mraka koji se tijekom dugog razdoblja papinske prevlasti spustio na Zemlju, svjetlost istine nije posvema ugasnula. U svakom razdoblju bilo je Božjih svjedoka — ljudi koji su njegovali vjeru u Krista kao jedinoga posrednika između Boga i ljudi, koji su Bibliju držali jedinim pravilom života i svetkovali subotu. Budući naraštaji neće nikada saznati koliko svijet duguje ovim ljudima. Bili su žigosani kao krivovjerci, napadane su njihove pobude, njihovi karakteri oklevetani, njihovi spisi uklanjani, pogrešno predstavljani ili sakaćeni. Ipak su ostali čvrsti i iz razdoblja u razdoblje čuvali su svoju vjeru u njezinoj čistoći kao sveto naslijeđe za buduće naraštaje.

Povijest Božjeg naroda tijekom stoljećâ mraka koja su uslijedila pod rimskom vlašću zapisana je na Nebu. Za nju je bilo malo mjesta u ljudskim izvješćima. Malo se tragova o njemu može naći, osim u optužbama njegovih progonitelja. Rim je u načelu uklanjao svaki trag neslaganja s njegovim učenjima i dekretima. Crkva je nastojala uništiti svako krivovjerje, bilo da se radilo o osobi ili spisima. Iskazi sumnje ili pitanja o vjerodostojnosti rimskih dogmi bili su dovoljan razlog za oduzimanje života bogatima ili siromašnima, velikima ili malima. Rim je također nastojao uništiti svako izvješće o svojoj okrutnosti prema onima koji se nisu s njim slagali. Papinski koncili naredili su da se spale knjige i spisi koji sadrže takva izvješća. Prije izuma tiskarskog stroja bilo je malo knjiga i zbog oblika ih je bilo nezgodno čuvati; stoga je malo toga moglo spriječiti pristaše Rima da ostvare svoj cilj.

Nijedna crkva unutar područja pod rimskom vlašću nije ostavljena da dugo uživa u slobodi savjesti. Čim je zadobilo vlast, papinstvo je ispružilo ruke da uništi sve koji odbijaju priznati njegovu moć, pa su se crkve jedna za drugom, pokorile njegovoj vlasti.

U Velikoj Britaniji je prvotno kršćanstvo vrlo rano uhvatilo korijena. Evanđelje što su ga Britanci prihvatili u prvim stoljećima bilo je još neiskvareno rimskim otpadom. Jedini poklon što su ga prve crkve u Britaniji primile od Rima bila su progonstva što su ih pokretali poganski imperatori, koja su doprla i do ovih udaljenih obala. Mnogi kršćani koji su bježali od progonstva u Engleskoj, našli su utočište u Škotskoj; odatle je istina prenesena u Irsku i u svim ovim zemljama bila je prihvaćena s radošću.

Kad su Saksonci zauzeli Britaniju, prevladalo je neznaboštvo. Osvajačima je bilo ispod časti da ih uče njihovi robovi, pa su se kršćani morali povući u brda i pustopoljine. Ali je svjetlo, premda neko vrijeme prikriveno, nastavilo svijetliti. U Škotskoj je jedno stoljeće kasnije zasvijetlilo takvom snagom da su njegove zrake doprle do najudaljenijih zemalja. Iz Irske je došao pobožni Columba sa svojim suradnicima, koji su, okupljajući oko sebe vjernike rasijane po pustom otoku Ioni, taj otok pretvorili u središte svoje misionarske djelatnosti. Među ovim evanđelistima nalazio se i jedan štovatelj biblijske subote i tako su ovu istinu i drugi upoznali. Na otoku Ioni osnovana je škola iz koje su misionari odlazili ne samo u Škotsku i Englesku, nego i u Njemačku, Švicarsku i čak u Italiju.

Ali Rim je svoj pogled usmjerio na Britaniju i odlučio je staviti pod svoju vlast. U šestom stoljeću rimski su misionari došli obratiti neznabožačke Saksonce. Ponositi su ih barbari blagonaklono primili, pa su tisuće njih pristale prihvatiti rimsku vjeru. Kako je njihovo djelo napredovalo, papinske vođe i njihovi obraćenici su naišli na sljedbenike prvih kršćana. Pokazalo se da među njima postoji uočljiva razlika. Ovi potomci prvih kršćana bili su jednostavni, krotki i sukladni Pismu u karakteru, učenju i ponašanju, dok su ovi drugi pokazivali praznovjerje, raskoš i oholost papinstva. Rimski poslanik zahtijevao je da ove kršćanske crkve priznaju vrhovnu vlast pontifeksa. Britanci su krotko odgovorili da žele voljeti sve ljude, ali da papa nema pravo na vrhovnu vlast u Crkvi i da mu mogu pokazati samo onu pokornost koju su dužni svakom Kristovom sljedbeniku. Ponavljali su se pokušaji da ih se navede na pokornost Rimu, ali ovi ponizni kršćani, začuđeni ohološću što su je očitovali njegovi poslanici, uporno su odvraćali da ne priznaju drugog gospodara osim Krista. Sada se otkrio pravi duh papinstva. Rimski je vođa rekao: “Ako ne primate braću koja vam donose mir, primit ćete neprijatelje koji će vam donijeti rat. Ako se ne udružite s nama da Saksoncima pokažemo put u život, od njih ćete primiti smrtni udarac.”1 Ovo nisu bile prazne prijetnje. Protiv ovih svjedoka biblijske vjere upotrijebljeni su rat, intrige i prijevare, dok britanske crkve nisu bile uništene ili prisiljene da se pokore vlasti pape.

U zemljama koje nisu bile pod rimskom vlašću postojale su tijekom mnogih stoljeća velike skupine kršćana koje su ostale gotovo potpuno pošteđene od papinske izopačenosti. Bili su okruženi neznaboštvom pa su tijekom vremena prihvatili neke od njegovih zabluda, ali su i dalje Bibliju smatrali jedinim pravilom vjere i sačuvali mnoge njezine istine. Ovi su kršćani vjerovali u neprolaznost Božjeg zakona i svetkovali subotu propisanu četvrtom zapovijedi. Crkve koje su se držale ove vjere i običaja postojale su u središnjoj Africi i među Armencima u Aziji.

Ali među onima koji su se opirali nadiranju papine moći, na prvom su mjestu bili valdenzi. Upravo su u zemlji u kojoj je papinstvo postavilo svoju stolicu njegova prijetvornost i izopačenost naišli na nepokolebljivi otpor. Stoljećima su crkve u Pijemontu uspjele sačuvati svoju neovisnost, ali je na kraju došlo vrijeme kad je Rim zatražio da mu se pokore. Nakon neuspješne borbe protiv njegove tiranije, vođe ovih crkava nerado su priznale vrhovnu vlast sile kojoj se, kako se činilo, klanjao cijeli svijet. Međutim bilo je nekih koji su odbili priznati vlast pape ili biskupa. Oni su odlučili ostati vjerni Bogu i sačuvati čistoću i jednostavnost svoje vjere. Došlo je do odvajanja. Oni koji su ostali privrženi staroj vjeri sada su se povukli; neki su napustili svoje zavičajne Alpe i podigli stijeg istine u stranim zemljama; drugi su se povukli u samotne doline i stjenovitu sigurnost planina i tu sačuvali svoju slobodu da služe Bogu.

Vjera što su je stoljećima držali i učili valdenški kršćani bila je u oštroj suprotnosti s lažnim učenjem koje je dolazilo iz Rima. Njihovo se vjersko uvjerenje temeljilo na pisanoj Božjoj riječi, pravom sustavu kršćanstva. Ali ovi skromni seljaci, u svojim zabačenim skloništima daleko od svijeta, zauzeti svakodnevnim trudom oko svojih stada i vinograda, nisu sami došli do istine toliko suprotne dogmama i krivovjerju otpale Crkve. Oni nisu prihvatili neku novu vjeru. Svoje su vjerovanje baštinili od svojih otaca. Oni su se borili za vjeru apostolske Crkve, za vjeru “koja je jedanput zauvijek predana svetima”. (Juda 3) “Crkva u pustinji”, a ne ponosita hijerarhija ustoličena u velikoj svjetskoj prijestolnici, bila je prava Kristova crkva, čuvar blaga istine koju je Bog povjerio svome narodu da je objavi svijetu.

Među vodećim uzrocima koji se doveli do odvajanja prave Crkve od Rima bila je njegova mržnja prema biblijskoj suboti. Kao što je u proročanstvu bilo prorečeno, papinska sila oborila je istinu na zemlju. Božji je Zakon bio pogažen, dok su se ljudske predaje i običaji uzdizali. Crkve koje su bile pod vlašću papinstva rano su prisiljene da svetkuju nedjelju. Usred sveopće zablude i praznovjerja mnogi su, čak i od pravog Božjeg naroda, bili toliko zbunjeni da su se, svetkujući subotu, i nedjeljom uzdržavali od rada. Ali to nije zadovoljilo papinske vođe. Ne samo što su zahtijevali da se nedjelja svetkuje, nego i da se subota obeščasti; najoštrijim su riječima osuđivali one koji su je poštivali. Samo oni koji bi pobjegli od rimske vlasti mogli su u miru pokazati poslušnost Božjem zakonu.

Valdenzi su prvi od svih europskih naroda dobili prijevod Svetoga pisma. (Vidi Dodatak.) Stotinama godina prije reformacije imali su rukopis Biblije na svom materinskom jeziku. Imali su čistu istinu i stoga su bili osobiti predmet mržnje i progonstva. Oni su Rimsku crkvu proglasili palim Babilonom iz Otkrivenja pa su, uz opasnost po svoj život, ustajali da se odupru njezinoj pokvarenosti. Dok su neki pod pritiskom dugotrajnog progonstva pristali na kompromis svoje vjere i malo-pomalo popustili u njezinim načelima, dotle su se drugi čvrsto držali istine. U nizu stoljeća mraka i otpada bilo je valdenza koji su osporavali vrhovnu vlast Rima, odbacivali klanjanje kipovima i slikama kao idolopoklonstvo i svetkovali pravu subotu. Pod najžešćim provalama neprijateljstva oni su održali svoju vjeru. Premda probadani savojskim kopljima i spaljivani na rimskim lomačama, nepokolebljivo su branili Božju riječ i Njegovu čast.

Valdenzi su našli skrovište iza visokih utvrda što su ih pružale planine koje su u svim stoljećima bile utočište progonjenima i tlačenima. Ovdje se održavao plamen svjetlosti istine usred mraka srednjeg vijeka. Ovdje su svjedoci istine tisuću godina čuvali svoju staru vjeru.

Bog je svom narodu osigurao veličanstveno utočište, koje je odgovaralo silnim istinama koje su mu bile povjerene. Za ove vjerne prognanike planine su bile simbol Jahvine nepromjenjive pravednosti. Oni su pogled svoje djece usmjeravali na visine koje su se nepromjenjivim veličanstvom uzdizale iznad njih i govorile im o Onome u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja od mijene, čija je Riječ stalna kao vječni brežuljci. Bog je čvrsto postavio planine i opasao ih snagom; nijedna ruka, osim Beskonačne sile, ne može ih pomaknuti s njihovih mjesta. Na isti je način utvrdio i svoj Zakon, temelj svoje vladavine na Nebu i na Zemlji. Ljudska ruka može stići druge ljude i uništiti njihov život, ali ta ruka ne može pomaknuti planine s njihovih temelja i baciti ih u more, kao što ne može promijeniti nijednu zapovijed Jahvina Zakona ili izbrisati ijedno od Njegovih obećanja danih onima koji vrše Njegovu volju. U svojoj vjernosti Njegovom Zakonu, Božje sluge trebaju biti čvrste kao nepromjenjivi brežuljci.

Planine koje su okružavale njihove doline stalno su svjedočile o Božjoj stvaralačkoj sili i bile neprekidna potvrda Njegove zaštitničke skrbi. Ovi putnici na Zemlji zavoljeli su nijeme simbole Jahvine prisutnosti. Nisu se prepuštali nezadovoljstvu zbog tegoba kojima su bili izloženi; nikada se nisu osjećali sami usred planinske samoće. Zahvaljivali su Bogu što im je pripremio utočište od gnjeva i okrutnosti ljudi. Radovali su se slobodi da mogu izlaziti pred Njega. Često im je, kad su ih neprijatelji progonili, planinska snaga pružala sigurnu zaštitu. S mnogih nepristupačnih litica pjevali su slavopoje Bogu i niti vojske Rima nisu mogle ušutkati njihove pjesme zahvalnosti.

Čista, jednostavna i žarka bila je pobožnost ovih Kristovih sljedbenika. Načela istine bila su im draža od kuća i zemlje, od prijatelja, rodbine, pa čak i od samoga života. Ova su načela ozbiljno nastojali usaditi u srca mladih. Od najranijeg djetinjstva mlade su poučavali iz Svetoga pisma i učili ih da su zahtjevi Božjeg zakona sveti. Primjerci Svetog pisma bili su rijetki, stoga su njegove dragocjene riječi učili napamet. Mnogi su mogli napamet izgovoriti velike dijelove Staroga i Novoga zavjeta. Božje misli bile su podjednako povezane s uzvišenim krajolicima i skromnim blagoslovima svakodnevnog života. Mala djeca su učila da u Bogu sa zahvalnošću vide Darovatelja svakog blagoslova i utjehe.

Roditelji, premda nježni i puni ljubavi, mudro su pazili da ih ne naviknu na ugađanje sebi. Očekivao ih je život pun stradanja i poteškoća, a možda i mučenička smrt. Od djetinjstva su ih odgajali da trpe poteškoće, da se podvrgavaju nadzoru, a ipak da samostalno misle i djeluju. Vrlo rano su ih naučili da nose odgovornosti, da paze na svoje riječi i shvate mudrost šutnje. Samo jedna nepromišljena riječ koju bi čulo neprijateljevo uho, mogla je ugroziti život ne samo onoga koji ju je izgovorio već i živote stotine njegove braće; jer kao što vukovi love svoj plijen, tako su neprijatelji istine progonili one koji su se usudili zahtijevati slobodu vjere.

Valdenzi su zbog istine žrtvovali napredovanje u svijetu i ustrajnim strpljenjem borili se za svakidašnji kruh. Obradili su svaki dio obradive zemlje među planinama; doline i manje plodne obronke obrađivali su da donesu svoj urod. Štednja i strogo samoodricanje bili su dio odgoja što su ga djeca primala kao svoje jedino naslijeđe. Učili su ih da je Bog odredio da život bude škola i da svoje potrebe mogu podmiriti samo osobnim trudom, dalekovidnošću, brigom i vjerom. Ovakav je postupak bio težak i zamoran, ali je bio sveobuhvatan, upravo onakav kakav je bio potreban čovjeku u njegovom grešnom stanju, škola koju je Bog odredio za njegovo obrazovanje i razvitak. Dok su mlade tako privikavali na rad i trud, ni razvijanje uma nije bilo zapostavljeno. Učili su ih da sve njihove snage pripadaju Bogu i da ih sve treba usavršavati i razvijati za Njegovu službu.

Crkve u području Vaud po svojoj su čistoći i jednostavnosti bile slične apostolskoj Crkvi. Odbacivši vrhovnu vlast pape i biskupâ, držale su Sveto pismo najvišim i jedinim nepogrešivim autoritetom. Njihovi pastori, nasuprot nadmenim svećenicima Rima, slijedili su primjer svojega Učitelja “koji nije došao da mu služe, nego da on služi”. Hranili su Božje stado, vodeći ga na zelene pašnjake i žive izvore Njegove svete Riječi. Daleko od spomenika ljudskog sjaja i oholosti, narod se nije okupljao u veličanstvenim crkvama i silnim katedralama, već u sjeni brda, u alpskim dolinama ili, u vrijeme opasnosti, u nekoj stjenovitoj utvrdi, da sluša riječ Kristovih slugu. Pastori nisu samo propovijedali Evanđelje već su posjećivali bolesne, poučavali djecu, opominjali zalutale, nastojali izgladiti sporove i unaprijediti slogu i bratsku ljubav. U vrijeme mira izdržavali su se od dobrovoljnih priloga, ali je svaki od njih imao neku struku ili zanimanje kojim se u slučaju potrebe mogao izdržavati, poput Pavla koji je izrađivao šatore.

Mlade su poučavali njihovi pastori. Iako su posvećivali pozornost predmetima općeg obrazovanja, glavni predmet proučavanja bila je Biblija. Učili su napamet Evanđelje po Mateju i po Ivanu, kao i mnoge poslanice. Također su prepisivali Sveto pismo. Neki su prijepisi sadržavali cijelu Bibliju, a drugi samo kratke ulomke, kojima su oni koji su mogli tumačiti Sveto pismo dodavali kratka objašnjenja teksta. Na ovaj se način iznosilo blago istine, tako dugo skrivane od onih koji su se nastojali uzdići iznad Boga.

Strpljivim i neumornim trudom, katkad u dubokim mračnim špiljama, u svjetlosti baklji prepisivali su Sveto pismo redak po redak, poglavlje po poglavlje. Tako se djelo nastavljalo, a otkrivena Božja volja sjala je kao čisto zlato; koliko sjajnije, jasnije i snažnije zbog nevolja koje su zbog nje podnijeli, to su mogli shvatiti samo oni koji su sudjelovali u tom radu. Nebeski anđeli okruživali su ove vjerne djelatnike.

Sotona je požurivao papine svećenike i biskupe da Riječ istine pokopaju pod naplavinama zablude, krivovjerja i praznovjerja, ali je ona na najneobičniji način bila sačuvana nepokvarenom kroz sve mračne vjekove. Ona nije nosila ljudski, već Božji pečat. Ljudi su se neumorno trudili da zamrače jasno i jednostavno značenje Pisma i prikažu ga kao da proturječi svom vlastitom svjedočanstvu, ali poput korablje na uzburkanom moru, Božja riječ odolijeva svim olujama koje joj prijete uništenjem. Kao što rudnik ispod zemljine površine skriva bogate žile zlata i srebra, pa svi koji žele otkriti njegovo blago moraju kopati, tako i Sveto pismo sadrži blaga istine koja uz molitvu može otkriti samo ozbiljan i ponizan istraživač. Bog je odredio da Biblija bude udžbenik za cijelo čovječanstvo, u djetinjstvu, u mladosti, u zrelim godinama, i da se stalno proučava. On je ljudima dao svoju Riječ kao objavu samoga sebe. Svaka novootkrivena istina svježe je otkriće karaktera njezina Autora. Proučavanje Svetoga pisma božanska je namisao da dovede ljude u tješnju vezu s njihovim Stvoriteljem i pruži jasnije poznavanje Njegove volje. Ono je posrednik u održavanju veze između Boga i čovjeka.

Iako su valdenzi smatrali Gospodnji strah početkom mudrosti, nisu bili slijepi prema važnosti održavanja veze sa svijetom, poznavanja ljudi i aktivnog života za razvijanje umnih sposobnosti i osvježavanje pronicljivosti. Iz škola u planinama slali su izabrane mladiće na sveučilišta u francuske i talijanske gradove, gdje im se pružalo šire polje za učenje, razmišljanje i promatranje nego u njihovim zavičajnim Alpama. Ovi su mladići bili izloženi raznim kušnjama, bili su svjedoci poroka i sretali se s lukavim Sotoninim pomagačima koji su im iznosili suptilna krivovjerja i najopasnije obmane. No odgoj koji su primili od djetinjstva pripremio ih je za to.

U školama koje su pohađali nisu se smjeli nikome povjeriti. Njihova je odjeća bila tako skrojena da su mogli sakriti svoje najveće blago — dragocjene rukopise Svetoga pisma. Njih su, kao plod višemjesečnog i višegodišnjeg truda, nosili sa sobom i kad god su to mogli učiniti tako da ne pobude sumnju, oprezno su stavljali neki primjerak pred one čija su im srca izgledala otvorena za primanje istine. Još od majčinog krila mladi valdenzi odgajani su s tim ciljem pred očima. Oni su razumjeli svoje djelo i vjerno ga obavljali. U tim učilištima pridobivali su obraćenike na pravu vjeru i često se događalo da njezina načela prožmu cijelu školu. Pa ipak papinske vođe ni uz najpažljiviju istragu nisu mogle ući u trag ovom takozvanom “štetnom krivovjerju”.

Kristov duh je misionarski duh. Prva je težnja obnovljenog srca da i druge dovede Spasitelju. Takav je bio duh valdenških kršćana. Oni su držali da Bog od njih zahtijeva više negoli da samo u svojim crkvama sačuvaju istinu u njezinoj čistoći; mislili su kako na njima počiva svečana odgovornost da njihovo svjetlo zasvijetli i onima koji su u mraku. Moćnom silom Božje riječi nastojali su raskinuti okove što ih je Rim nametnuo. Valdenški propovjednici su se školovali da budu misionari. Tko god je namjeravao stupiti u propovjedničku službu morao je prvo steći iskustvo kao evanđelist. Prije no što će preuzeti brigu o nekoj crkvi u domovini, trebao je služiti tri godine u nekom misionskom polju. Ova služba, koja je od samog početka zahtijevala samoodricanje i žrtvu, bila je odgovarajuća priprema za život pastora u onim vremenima teških kušnji. Mlade, koji su rukopolagani za svetu službu, nije očekivao život ispunjen stjecanjem zemaljskog blaga i slave, već život truda i opasnosti, a možda i mučenička smrt. Misionari su odlazili dvojica po dvojica, kao što je Isus slao svoje učenike. Svakom je mladiću obično bio pridružen stariji i iskusniji pratilac koji je služio kao vođa mlađemu; njemu je mlađi bio odgovoran za svoj rad i njegovim se uputama trebao pokoravati. Ovi suradnici nisu uvijek bili zajedno, ali su se često sastajali da bi se molili i savjetovali, jačajući jedan drugoga u vjeri.

Obznaniti cilj svojega poslanja značilo bi doživjeti poraz. Stoga su pažljivo prikrivali njegov pravi karakter. Svaki propovjednik imao je neku struku ili zanimanje, pa su ovi misionari djelovali pod izlikom nekog svjetovnog zvanja. Obično su birali zvanje trgovca ili torbara. “Nosili su svilu, nakit i druge predmete koji su se u to vrijeme mogli nabaviti samo u najudaljenijim središtima, pa su kao trgovci bili dobrodošli tamo gdje bi ih kao misionare otjerali.”2 Sve to vrijeme podizali su srca Bogu, tražeći mudrost da bi mogli ponuditi blago mnogo dragocjenije od zlata ili dragulja. Potajno su sa sobom nosili primjerke Biblije, cijelu ili u dijelovima, i kad god bi se pružila prilika, obraćali su pozornost svojih kupaca na ove rukopise. Često su tako probudili zanimanje za čitanje Božje riječi, pa su rado ostavljali poneki njezin dio onima koji su je željeli primiti.

Djelatnost ovih misionara počinjala je u ravnicama i dolinama u podnožju njihovih planina, ali je sezala daleko iza tih granica. Bosih nogu, obučeni u grubu odjeću, prašnjavi od putovanja kao njihov Učitelj, prolazili su kroz velike gradove i stizali u daleke zemlje. Svuda su sijali dragocjeno sjeme. Na njihovim putovima nicale su crkve, a krv mučenika svjedočila je za istinu. Dan Gospodnji otkrit će bogatu žetvu duša skupljenu radom ovih vjernih ljudi. Prikriveno i tiho krčila je Božja riječ put kroz kršćanski svijet i nailazila na radostan prijam u domovima i srcima ljudi.

Za valdenze Sveto pismo nije bilo samo izvještaj o Božjem postupanju s ljudima u prošlosti i objava sadašnjih dužnosti i odgovornosti, već otkrivenje budućih opasnosti i slave. Oni su vjerovali da je kraj svemu blizu. Kad su Bibliju proučavali s molitvama i suzama, još su ih se dublje dojmile njezine dragocjene riječi i obveza da drugima navijeste njezine spasonosne istine. Na svetim stranicama jasno su vidjeli otkriven plan spasenja pa su u vjeri u Isusa nalazili utjehu, nadu i mir. Što je svjetlo više osvijetlilo njihov razum i unosilo radost u njihova srca, to su više težili da njegove zrake obasjaju i one koji su živjeli u mraku papinskih zabluda.

Vidjeli su kako pod vodstvom pape i svećenika mnoštvo uzalud nastoji dobiti oprost trapljenjem tijela zbog grijeha svojih duša. Poučavani da se za spasenje pouzdaju u svoja dobra djela, stalno su gledali na sebe i bavili se svojim grešnim stanjem, uvjereni da su izloženi Božjem gnjevu, i trapili tijelo i dušu, ali nije bilo olakšanja. Tako je učenje Rima sputavalo savjesne duše. Tisuće su napuštale svoje prijatelje i rođake te provodili život u samostanskim ćelijama. Čestim postovima i okrutnim bičevanjem, dugim noćnim bdjenjem, ležanjem satima na hladnim i vlažnim kamenim pločama svog bijednog stana, dugim hodočašćima, ponižavajućom pokorom i strašnim mučenjem tisuće su uzalud nastojale naći mir za svoju savjest. Pritisnuti osjećajem grešnosti, obuzeti strahom od Božjeg osvetničkog gnjeva, mnogi su nastavili patiti, dok iscrpljena priroda nije popustila pa su bez ijedne zrake svjetlosti i nade silazili u grob.

Valdenzi su čeznuli da tim izgladnjelim dušama ponude kruh života, da im otkriju poruke mira u Božjim obećanjima i upute ih ka Kristu kao svojoj jedinoj nadi u spasenje. Držali su da je učenje po kojem dobra djela mogu nadoknaditi prijestup Božjeg zakona zasnovano na laži. Oslanjanje na ljudske zasluge sprečava da pogled vidi Kristovu beskrajnu ljubav. Isus je umro kao žrtva za ljude, jer palo čovječanstvo ne može učiniti ništa čime bi se moglo preporučiti Bogu. Zasluge raspetog i uskrslog Spasitelja temelj su kršćanske vjere. Oslanjanje duše na Krista mora biti tako stvarno i njezina veza s Njime tako tijesna kao što je ud povezan s tijelom ili loza s čokotom.

Učenja papa i svećenika navela su ljude da Boga, i Krista, smatraju strogim, smrknutim i odbojnim. Spasitelja su prikazivali toliko lišenog osjećaja prema čovjeku u njegovom palom stanju, da treba zatražiti posredovanje svećenika i svetaca. Oni čija su srca bila rasvijetljena Božjom riječju čeznuli su da ove duše upute na Isusa kao suosjećajnog, ljubavlju ispunjenog Spasitelja, koji raširenih ruku poziva sve da sa svojim teretom grijeha, svojim brigama i umorom dođu k Njemu. Čeznuli su da uklone zapreke što ih je Sotona nagomilao da ljudi ne bi mogli vidjeti obećanja i doći izravno Bogu, ispovijediti svoje grijehe te dobiti oprost i mir.

Revno bi valdenški misionar otkrivao zainteresiranom umu dragocjene evanđeoske istine. Oprezno bi vadio pomno prepisane dijelove Svetoga pisma. Njegova je najveća radost bila pružiti nadu savjesnoj, grijehom ranjenoj duši, koja je poznavala samo osvetoljubivog Boga koji čeka da izvrši pravdu. Drhtavih usana i suznih očiju, često na koljenima, pokazivao je svojoj braći dragocjena obećanja koja otkrivaju jedinu nadu za grešnika. Tako je svjetlo istine prodiralo u mnoge mračne umove, razgonilo tamne oblake, dok Sunce pravde nije obasjalo srce sa zdravljem u svojim zrakama. Često se događalo da su neke dijelove Svetoga pisma čitali višeput, jer je slušatelj htio da mu ih ponove, kao da se želio uvjeriti je li pravilno čuo. Osobito bi često tražili da se ponove riječi: “… krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha.” (1. Ivanova 1,7) “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Mnoge zahtjevi Rima nisu mogli prevariti. Uvidjeli su kako je zaludno posredovanje ljudi ili anđela u korist grešnika. Kad je pravo svjetlo zasvijetlilo u njihovim umovima, uzvikivali su s radošću: “Krist je moj svećenik; Njegova je krv moja žrtva; Njegov je žrtvenik moja ispovjedaonica!” Oni su se posve oslonili na Isusove zasluge, ponavljajući riječi: “Bez vjere nemoguće mu je ugoditi.” (Hebrejima 11,6) “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,12)

Nekima od ovih jadnih, životnim olujama izloženim dušama, činilo se da neće moći shvatiti toliku Spasiteljevu ljubav. Toliko im je veliko olakšanje donijela i tolikom su svjetlošću bili obasjani da im se činilo kao da su preneseni na Nebo. S pouzdanjem su svoje ruke položili u Kristovu ruku, a nogama se čvrsto uprli u Stijenu vjekova. Nestao je svaki strah od smrti. Sada su mogli čeznuti za tamnicom i lomačom, ako bi time proslavili ime svog Spasitelja.

Tako je Božja riječ stizala na skrovita mjesta i tu se čitala, katkad jednoj jedinoj duši, a katkad maloj skupini koja je čeznula za svjetlom i istinom. Često se tako provodila cijela noć. Čuđenje i divljenje slušatelja bilo je tako veliko da je vjesnik milosrđa često bio prisiljen prekinuti s čitanjem dok um ne bi shvatio radosnu poruku spasenja. Često bi se čule riječi: “Hoće li Bog doista primiti moju žrtvu? Hoće li me milostivo pogledati? Hoće li mi oprostiti?” Tada se čitao odgovor: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28)

Vjera bi se uhvatila za obećanje i začuo bi se radostan odgovor: “Nema više potrebe za dugim hodočašćima, nema više mučnih putovanja do svetih mjesta. Mogu doći k Isusu takav kakav jesam: grešan i neposvećen, i On neće prezreti moju pokajničku molitvu. ‘Oprošteni su ti grijesi!’ I moji, čak i moji mogu biti oprošteni!”

Plima svete radosti ispunila bi srce, a Isusovo bi se ime veličalo hvalom i zahvaljivanjem. Ove sretne duše vraćale su se svojim domovima da prošire svjetlost, i drugima, koliko to mogu, ponove svoje novo iskustvo: kako su pronašli pravi i živi Put. Čudna se i svečana snaga krila u riječima Svetoga pisma koje su izravno govorile srcima onih koji su čeznuli za istinom. Bio je to Božji glas i on je osvjedočavao one koji su slušali.

Vjesnik istine nastavio je put, ali njegova skromna pojava, njegova iskrenost, ozbiljnost i duboka revnost bili su predmetom mnogih primjedbi. U mnogo slučajeva slušatelji ga nisu pitali odakle dolazi ili kamo ide. Bili su toliko obuzeti isprva čuđenjem, a nakon toga zahvalnošću i radošću, da se nisu sjetili za to ga upitati. Kad bi ga pozvali da pođe u njihov dom, on bi odgovorio da mora posjetiti izgubljenu ovcu iz stada. Pitali su se nije li to možda bio anđeo s Neba?

U mnogo slučajeva nikada više nisu vidjeli vjesnika istine. On je otišao u druge zemlje ili mu je život prolazio u nekoj nepoznatoj tamnici, ili su se možda njegove kosti bijelile na mjestu na kojem je posvjedočio za istinu. Ali riječi što ih je ostavio iza sebe nisu mogle biti uništene. One su vršile svoje djelo u srcima ljudi; blagoslovljeni rezultati bit će u cijelosti poznati tek na dan Suda.

Valdenški su misionari ulazili u Sotonino kraljevstvo pa su sile tame pobudili na veći oprez. Knez zla pratio je svaki trud za unapređenje istine i poticao strah u svojim pomagačima. Papinske vođe vidjele su u djelovanju ovih skromnih putnika predznak opasnosti koja prijeti njihovoj stvari. Kad bi svjetlosti istine bilo dopušteno da slobodno svijetli, ona bi rastjerala teške oblake zabluda koji su okruživali narod. Ona bi usmjerila misli ljudi samo na Boga i na kraju bi uništila vrhovnu vlast Rima.

Sámo postojanje toga naroda koji je čuvao vjeru stare Crkve bilo je stalno svjedočanstvo o rimskom otpadu i stoga je izazvalo najogorčeniju mržnju i progonstvo. Njihovo odbijanje da predaju Sveta pisma bilo je također uvreda koju Rim nije mogao podnijeti. Odlučio ih je zbrisati s lica Zemlje. Sada su otpočeli najstrašniji križarski ratovi protiv Božjeg naroda u njegovim planinskim domovima. Postavljeni su inkvizitori da ih slijede, pa se često ponavljao prizor u kojemu nevini Abel pada pred ubojicom Kajinom.

Uvijek bi iznova njihova plodna polja bila opustošena, njihovi domovi i kapele sravnjeni sa zemljom, tako da je tamo gdje su nekada bile plodne njive i domovi ovog bezazlenog, radišnog naroda, ostala samo pustoš. Kao što izgladnjela zvijer postaje bješnjom kad okusi krv, tako je i stradanje njihovih žrtava još jače raspalilo bijes papista. Mnogi od tih svjedoka čiste vjere bili su gonjeni po planinama i hvatani u dolinama u kojima su se skrivali, ograđeni silnim šumama i stjenovitim vrhovima.

Nikakva optužba se nije mogla podići protiv moralnog karaktera ovog naroda stavljenog izvan zakona. Čak su i njihovi neprijatelji potvrđivali da je to miroljubiv, miran i pobožan narod. Njihov veliki zločin bio je u tome što nisu htjeli služiti Bogu po papinoj volji. Za ovaj zločin bili su izlagani poniženju, uvredama i mučenju kakvo su samo ljudi i đavoli mogli izmisliti.

Kad je Rim jednom odlučio istrijebiti tu omrznutu “sektu”, papa je izdao bulu kojom ih je osudio za krivovjerje i predao da se pobiju. (Vidi Dodatak.) Oni nisu bili optuženi za lijenost, ili nepoštenje ili pak neurednost, već je objavljeno da imaju vanjski oblik pobožnosti i svetosti koji zavodi “ovce iz pravoga tora”. Stoga je papa naredio da “podmukla i odvratna sekta pogubnih”, ako se “odbije pokoriti, bude satrta poput zmije otrovnice”.3 Je li ovaj oholi vlastodržac znao da će se ponovno sresti s ovim riječima? Je li znao da su one zabilježene u nebeskim knjigama i da će ih čuti na dan Suda? “Meni ste učinili”, kaže Isus, “koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Matej 25,40)

Ova je bula pozivala sve pripadnike Crkve da se ujedine u križarskom ratu protiv krivovjeraca. U nakani da ih potakne na to okrutno djelo, ona ih je “oslobodila svih crkvenih muka i kazni, općih i pojedinačnih, razriješila od svake zakletve sve koji se budu pridružili ovom križarskom pohodu, ozakonila njihovo pravo na bilo kakav imetak koji bi stekli na nezakonit način i obećala oprost svih njihovih grijeha ukoliko ubiju nekog heretika. Proglasila je ništavnim sve ugovore sklopljene u korist valdenza, naredila njihovim slugama da ih napuste, zabranjivala svima da im pruže bilo kakvu pomoć i svakoga opunomoćila da im uzme ono što imaju.”4 Ovaj dokument jasno otkriva čiji duh stoji u zaleđu. U ovome se čuje rika Zmaja, a ne Kristov glas.

Papinske vođe nisu htjele uskladiti svoj karakter s velikim mjerilom Božjeg zakona, već su postavile mjerilo koje će njima odgovarati, odlučni da sve prisile da se usklade s njim, jer tako je bila volja Rima. Dogodile su se najstrašnije tragedije. Pokvareni i bogohulni svećenici i pape vršili su zadaću koju im je Sotona odredio. U njihovoj duši nije bilo mjesta milosrđu. Isti duh koji je raspeo Krista i pobio apostole, koji je potaknuo krvožednog Nerona protiv vjernih u ono vrijeme, djelovao je da zbriše sa Zemlje voljenu Božju djecu.

Progonstva koja su ga kroz mnoga stoljeća pratila, ovaj je pobožni narod podnosio strpljivo i postojano kako bi proslavio svojeg Spasitelja. Unatoč križarskim ratovima koji su vođeni protiv njih i nečovječnom pokolju kojem su bili izloženi, nastavili su slati misionare da prošire dragocjenu istinu. Bili su progonjeni do smrti, ali je njihova krv natopila posijano sjeme i ono nije ostalo bez ploda. Tako su valdenzi stoljećima prije Lutherova rođenja svjedočili za Boga. Raspršeni po mnogim zemljama, posijali su sjeme reformacije koja je otpočela u Wycliffeovo doba, raširila se i učvrstila u Lutherovo vrijeme i koju do završetka vremena trebaju nastaviti oni koji su također gotovi pretrpjeti sve “zbog riječi Božje i zbog Isusova svjedočanstva” (Otkrivenje 1,9).