„Jer njezini su grijesi doprli do neba i Bog se sjetio njezinih opačina… U čašu u koju je ulijevala ulijte joj dvostruko! Koliko se hvalisala sjajem i uživanjem, toliko joj zadajte muka i tuge! ‘Sjedim kao kraljica – govori ona u svom srcu – nisam udovica i nikada neću okusiti tuge.’ Eto, zato će je u jednom danu zadesiti zla: kuga, tuga i glad. Ona će izgorjeti u vatri, jer je moćan Gospodin, Bog koji je osudi! Plakat će i tugovat za njom kraljevi zemlje koji su s njom provodili i uživali… naricat će: ‘Jao! Jao, veliki grade Babilone, silni grade, jer je u jednom jedinom času došao sud na te!’“ (Otkrivenje 18,5-10)
„Zemaljski trgovci“, koji su se „obogatili njezinom pretjeranom raskoši, … stat će daleko, u strahu od njezine muke te plakati i tugovati: ‘Jao! Jao, veliki grade, obučeni u lan, grimiz i skrlet, nakićeni zlatom i dragim kamenjem s biserima, jer je u jednom jedinom času propalo toliko bogatstvo!’“ (Otkrivenje 18,11.3.15-17)
Takvi su sudovi koji padaju na Babilon u dan Božje srdžbe. On je napunio mjeru svoje pokvarenosti; njegovo je vrijeme došlo; zreo je za uništenje.
Kada Božji glas izmijeni udes Njegova naroda, dolazi do velikog otrežnjenja među onima koji su u velikom životnom sukobu izgubili sve. Za trajanja vremena milosti bili su zaslijepljeni Sotoninim obmanama i opravdavali svoj grešni put. Bogati su se ponosili svojom nadmoćnosti nad onima koji nisu imali takve prilike, a svoje su bogatstvo stekli kršenjem Božjeg zakona. Zanemarili su nahraniti gladne, odjenuti gole, postupati pravično i ljubiti milosrđe. Nastojali su uzvisiti sebe i tako steći štovanje svojih bližnjih. Sada su lišeni svega što ih je činilo velikima i ostavljeni su sami i nezaštićeni. S užasom promatraju uništenje svojih idola koje su voljeli više od svog Stvoritelja. Prodali su svoje duše za zemaljska bogatstva i uživanja, i nisu se trudili bogatiti u Bogu. Posljedica je promašen život; njihova su uživanja pretvorena u gorčinu, a njihovo blago u trulež. Ono što su stjecali čitavog života, u trenutku je nestalo. Bogati oplakuju uništenje svojih raskošnih kuća, rasipanje svog zlata i srebra. Ali njihovo jadikovanje ušutkuje strah da će i sami propasti sa svojim idolima.
Zli žale, ali ne zbog grešnog zanemarivanja Boga i bližnjih, već zato što je Bog pobijedio. Jadikuju zbog posljedica, a ne kaju se zbog svoje zloće. Kad bi mogli, ne bi propustili upotrijebiti svako sredstvo da pobijede.
Svijet vidi upravo onu skupinu kojoj se rugao i ismijavao je, koju je želio uništiti, kako neozlijeđena prolazi kroz epidemije, oluju i potres. Onaj koji je kršiteljima svog Zakona poput ognja koji proždire, svom je narodu siguran zaklon.
Svećenik koji je žrtvovao istinu kako bi stekao naklonost ljudi, sada uviđa karakter i utjecaj svojih učenja. Jasno je da ga je sveznajuće oko pratilo dok je stajao za propovjedaonicom, dok je hodao ulicama i družio se s ljudima u različitim životnim prigodama. Svaki osjećaj u duši, svaki napisani redak, svaka izgovorena riječ, svaki postupak koji je navodio ljude da se zaklone u utočištu laži bilo je sijanje sjemena; a sada, u bijednim, izgubljenim dušama oko sebe vidi žetvu.
Gospodin je rekao: „I olako liječe ranu naroda mojega, vičući: ‘Mir! Mir!’ Ali mira nema.“ „Jer vi lažju ražalostiste srce pravednika, koje ja ražalostiti ne htjedoh, a okrijepiste ruke bezbožnika da se ne obrati od zla puta bezbožničkog pa da život spasi.“ (Jeremija 8,11; Ezekiel 13,22)
„Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje… Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših. … Kukajte, pastiri, i vičite, valjajte se po prašini, vodiči stada, jer vam se ispuniše dani za klanje, popadat ćete… Više nema utočišta pastirima, niti spasa vodičima stada.“ (Jeremija 23,1.2; 25,34.35)
Propovjednici i narod uviđaju da nisu isticali važnost održavanja pravog odnosa spram Boga. Uviđaju da su se pobunili protiv Autora svekolike pravde i pravičnih zakona. Odbacivanje božanskih propisa omogućilo je stvaranje tisuća izvora zla, nesklada, mržnje, zloće, dok Zemlja nije postala golemo polje sukoba, kaljužom pokvarenosti. Ovaj se prizor sada pojavljuje pred onima koji su odbacili istinu i odlučili njegovati laž. Nema jezika koji može izraziti čežnju što je neposlušni i nevjerni osjećaju za onim što su zauvijek izgubili – za vječnim životom. Ljudi koje je svijet obožavao zbog njihove darovitosti i rječitosti, sada sve to vide u pravome svjetlu. Shvaćaju što su prijestupom izgubili te padaju pred noge onih čiju su vjernost prezirali i ismijavali i priznaju da ih je Bog ljubio.
Ljudi uviđaju da su bili obmanuti. Optužuju jedni druge da su ih vodili u propast, ali se svi ujedinjuju u najogorčenijem osuđivanju svećenika. Nevjerni su pastiri proricali samo ono što je bilo ugodno; svoje su slušatelje navodili da Božji zakon proglase nevažećim i progone one koji bi ga držali svetim. Očajni, ovi učitelji sada pred svijetom priznaju svoje prijevarno djelo. Mnoštvo je ispunjeno bijesom. „Mi smo izgubljeni,“ viču, „a vi ste uzrok našoj propasti!“ Zatim ustaju protiv lažnih pastira. Upravo oni koji su im se nekada najviše divili izgovorit će protiv njih najstrašnije kletve. Iste ruke koje su ih nekada okrunile lovorikama podignut će se da ih unište. Mačevi kojima su namjeravali pobiti Božji narod sada služe za uništenje njegovih neprijatelja. Posvuda dolazi do sukoba i krvoprolića.
„Dopire bojni klik – do nakraj svijeta – jer Jahve se parbi s narodima, izlazi na sud sa svakim tijelom, bezbožnike će maču izručiti.“ (Jeremija 25,31) Šest tisuća godina traje veliki sukob; Božji Sin i Njegovi nebeski glasnici bili su u sukobu sa silom Zloga da bi upozorili, prosvijetlili i spasili sinove čovječje. Sada su svi odlučili; zli su se u cijelosti ujedinili sa Sotonom u njegovoj borbi protiv Boga. Došlo je vrijeme da Bog opravda autoritet svog pogaženog Zakona. Sada se borba ne vodi samo sa Sotonom, već i s ljudima. „Jahve se parbi s narodima, … bezbožnike će maču izručiti.“
Znakom izbavljenja obilježeni su oni „koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine“. Sada kreće anđeo smrti koji je u Ezekielovu viđenju predočen ljudima sa zatornim oružjem u ruci, kome je zapovijeđeno: „Starce, mladiće, djevojke, djecu i žene; istrijebite ih sve do posljednjega. Ali na kome bude znak ‘tau’, njega ne dirajte. Počnite od mojega Svetišta!“ Prorok dodaje: „I oni počeše od starješina koji stajahu pred Domom.“ (Ezekiel 9,1-6) Djelo uništenja počinje među onima koji su tvrdili da su duhovni čuvari naroda. Prvo padaju lažni čuvari. Nema se koga sažalijevati niti štedjeti. Muškarci, žene, djevojke i mala djeca – svi će zajedno izginuti.
„Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.“ (Izaija 26,21) „A evo kojom će ranom Jahve udariti sve narode koji budu zavojštili na Jeruzalem: meso će im se raspadati dok budu na nogama; oči će im trunuti u dupljama, jezik gnjiti u ustima. U onaj dan nastat će među njima silan metež od Jahve: jedan će drugoga za ruku hvatati, i ruka će se jednoga dizati na drugoga.“ (Zaharija 14,12.13) U ludilu vlastitih raspaljenih strasti i uslijed užasnog izlijevanja Božje nepomiješane srdžbe, padaju zli stanovnici Zemlje – svećenici, vladari i narod, bogati i siromašni, veliki i mali. „U onaj dan bit će pobijenih Jahvinih od jednoga kraja svijeta do drugoga. Za njima nitko neće naricati, niti će ih tko pokupiti i sahraniti.“ (Jeremija 25,33)
Pri Kristovu dolasku zli su zbrisani s lica cijele Zemlje – ubijeni dahom Njegovih usta i uništeni sjajem Njegova dolaska. Krist vodi svoj narod u Božji Grad i Zemlja ostaje bez svojih stanovnika. „Gle, Jahve razvaljuje zemlju, razara je, nakazi joj lice, raspršuje stanovnike njene. … Opustošena će biti zemlja, opljačkana sasvim, jer je Jahve odlučio. … Jer prestupiše Zakon, pogaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše. Zato prokletstvo proždrije zemlju, okajavaju stanovnici njeni. Zato su sažgani žitelji zemljini.“ (Izaija 24,1.3.5.6)
Cijela Zemlja sliči na ogoljelu pustinju. Ruševine gradova i sela razorenih potresom, iščupano drveće, raskomadane stijene što ih je more izbacilo ili su iščupane iz same zemlje, rasute su po njezinoj površini, dok goleme provalije označuju mjesta na kojima su planine izvaljene iz svojih temelja.
Sad se zbiva događaj koji je bio predočen posljednjom svečanom službom na Dan pomirenja. Kad je završena služba u Svetinji nad svetinjama a grijesi Izraela uklonjeni iz Svetišta putem krvi žrtve okajnice, pred Gospodina je doveden živi jarac i u prisutnosti naroda veliki je svećenik nad njim ispovjedio „sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe“ (Levitski zakonik 16,21) i položio ih na glavu jarca. Na isti način, kada djelo pomirenja u nebeskom Svetištu bude dovršeno, u prisutnosti Boga, svetih anđela i mnoštva otkupljenih, grijesi Božjeg naroda bit će stavljeni na Sotonu; on će biti proglašen krivim za sva zla koja ih je naveo da učine. I kao što je jarac za Azazela bio poslan u nenastanjenu zemlju, tako će i Sotona biti prognan na opustošenu Zemlju, nenapučenu i zastrašujuću pustoš.
Pisac Otkrivenja proriče Sotonino progonstvo i stanje kaosa i pustoši na koju će biti svedena Zemlja te objavljuje da će ovo stanje trajati tisuću godina. Nakon opisa Gospodnjeg drugog dolaska i uništenja zlih, proročanstvo nastavlja: „Potom opazih anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike verige. On uhvati Zmaja, staru zmiju – a to je đavao, sotona – i sveza ga za tisuću godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zaključa i zapečati, da više ne zavodi narod., dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga ima biti odvezan kratko vrijeme.“ (Otkrivenje 20,1-3)
Da izraz „Bezdan“ označava Zemlju u stanju zbrke i tame, očito je iz drugih mjesta u Svetome pismu. O stanju Zemlje „u početku“, Biblija izvješćuje da „bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima“. (Postanak 1,2) Proroštvo uči da će se Zemlja, bar djelomično, vratiti u takvo stanje. Gledajući unaprijed veliki Božji dan, prorok Jeremija kaže: „Gledam zemlju: pusta je, evo, i prazna, nebesa: svjetlost im iščezla. Gledam brda: gle, tresu se, a svi se humci uzdrmali. Gledam: evo čovjeka nema, ptice nebeske sve su odletjele. Gledam: plodno polje, evo, opustje, sve gradove razori Jahve žestinom gnjeva svoga.“ (Jeremija 4,23-26)
Ovdje će tisuću godina biti stan Sotoni i njegovim zlim anđelima. Ograničen samo na Zemlju, neće imati pristupa drugim svjetovima da kuša i uznemiruje one koji nisu nikada pali. U ovom je smislu svezan; nije ostao nitko nad kime bi mogao vladati. Sada je potpuno onemogućen u varanju i upropaštavanju, što je toliko stoljeća bio njegov jedini užitak.
Gledajući unaprijed vrijeme Sotonina pada, prorok Izaija uzvikuje: „Kako pade s nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin! Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići… bit ću jednak Višnjemu. A sruši se u Podzemlje u dubine provalije! Koji te vide, motre na te, i o tebi razmišljaju: ‘Je li to čovjek koji je zemljom tresao i drmao kraljevstvima, koji je u pustinju svijet obraćao i sa zemljom sravnjivao gradove, koji sužnjeva svojih nikada nije kući otpuštao?’“ (Izaija 14,12-17)
Šest tisuća godina Sotona je pobunom „zemljom tresao“. On je „u pustinju svijet obraćao i sa zemljom sravnjivao gradove“. On „sužnjeva svojih nikada nije kući otpuštao“. Šest tisuća godina njegova je tamnica primala Božji narod i on bi ga zauvijek držao zatočena da Krist nije raskinuo njegove okove i oslobodio sužnje.
Ni grešnici više nisu izloženi Sotoninoj moći i on ostaje sam sa svojim zlim anđelima kako bi razmislio o posljedicama prokletstva što ih je grijeh donio. „Kraljevi naroda svi u časti počivaju, svaki u svojoj grobnici. A ti si iz groba izbačen, kao smeće odvratno… Nećeš se združiti s njima u grobu, jer si zemlju svoju uništio i narod svoj poklao.“ (Izaija 14,18-20)
Tisuću će godina Sotona lutati amo-tamo pustom Zemljom promatrajući posljedice svoje pobune protiv Božjeg zakona. Za to će vrijeme strašno patiti. Od svog pada, svojim životom neprekidne aktivnosti potiskivao je razmišljanje; ali sada je lišen svoje sile i ostavljen da razmišlja o ulozi koju je odigrao otkako se pobunio protiv vladavine Neba, i da s drhtanjem i strahom gleda u strašnu budućnost kad bude morao ispaštati zbog svega zla što ga je počinio i biti kažnjen za sve grijehe što ih je prouzročio.
Božjem će narodu Sotonino zatočeništvo donijeti zadovoljstvo i radost. Prorok kaže: „U dan kad ti Jahve dade da počine š od svojih stradanja, nemira i teškog robovanja, zapjevat ćeš ovu rugalicu kralju babilonskom [koji ovdje predstavlja Sotonu]: Kako nestade silnika?… Jahve slomi štap zlikovački i žezlo vladarsko što je bijesno bilo narode udarcima bez kraja i konca, što je gnjevno vladalo narodima progoneć ih nemilice.“ (Izaija 14,3-6)
Tijekom tisuću godina između prvog i drugog uskrsnuća odvija se sud nad zlima. Apostol Pavao upućuje na ovaj sud kao na događaj koji slijedi nakon Kristova ponovnog dolaska. „Zato ne sudite prerano, prije nego dođe Gospodin! On će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca.“ (1. Korinćanima 4,5) Daniel objavljuje da će kad Pradavni dođe, dosuditi „pravdu Svecima Svevišnjega“. (Daniel 7,22) U to će vrijeme pravedni vladati kao kraljevi i svećenici Bogu. Ivan u Otkrivenju kaže: „Zatim opazih prijestolja i onima što sjedoše na njih b. dana vlast da sude. … Nego će biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina.“ (Otkrivenje 20,4.6) U to će vrijeme, kako je prorekao Pavao, „sveti suditi svijetu“. (1. Korinćanima 6,2) Zajedno s Kristom sude zle, uspoređujući njihova djela s knjigom zakona, Biblijom, i presuđujući svaki slučaj prema djelima počinjenim u tijelu. Zatim se odmjerava kazna koju zli moraju podnijeti prema svojim djelima; ona se upisuje pored njihovog imena u knjizi smrti.
Krist i Njegov narod sude i Sotoni i njegovim zlim anđelima. Pavao kaže: „Ne znate li da ćemo suditi anđelima?“ (1. Korinćanima 6,3) A Juda izjavljuje „kako je ostavio u vječnim okovima, paklenom tamom pokrivene, za sud velikoga Dana anđele koji nisu sačuvali svoje dostojanstvo, nego su ostavili svoje boravište“. (Juda 6)
Kad se navrši tisuću godina, dolazi do drugog uskrsnuća. Tada će zli uskrsnuti iz mrtvih i pojaviti se pred Bogom da prime „sud davno napisan“. Tako pisac Otkrivenja, nakon što je opisao uskrsnuće pravednih, kaže: „Ostali mrtvaci ne oživješe dok se nije navršilo tisuću godina.“ (Otkrivenje 20,5) A Izaija o zlima kaže: „Bit će skupljeni i zasužnjeni u jami, zatvoreni u tamnicu i nakon mnogih dana kažnjeni.“ (Izaija 24,22)