Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1. o Kraljevima 17,8-24 i 18,1-19.
Neko vrijeme Ilija je ostao sakriven u gorama kraj potoka Kerita. Tu je tijekom mnogih mjeseci na čudesan način dobivao hranu. Kasnije, kad je zbog duge suše potok presušio, Bog je naredio svojemu sluzi da potraži utočište u stranoj zemlji. „Ustani“ – bilo mu je rečeno – „idi u Sarfatu Sidonsku i ondje ostani. Evo, ondje sam zapovjedio jednoj udovici da te hrani.“
Ova žena nije bila Izraelka. Ona nikad nije imala prednosti i blagoslove koje je uživao Božji izabrani narod, ali je vjerovala u pravoga Boga i hodila u punome svjetlu koje je obasjavalo njezin put. A sada, kad u Izraelu više nije bilo sigurnosti za Iliju, Bog ga je poslao toj ženi da nađe utočište u njezinoj kući.
„Ustade on i krenu u Sarfatu. Kada je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva; on joj se obrati i reče: ‘Donesi mi malo vode u vrču, da pijem!’ Kad je ona pošla da donese, on viknu za njom i reče: ‘Donesi mi i malo kruha u ruci!’“
Ovaj siromašni dom teško je pritiskala glad, pa je čak i jadnih obroka počelo nedostajati. Dolazak Ilije upravo onoga dana kad se udovica bojala da će morati odustati od borbe za preživljavanje, stavio je na tešku kušnju njezinu vjeru u snagu živoga Boga da se pobrine za njezine potrebe. Ali čak i u krajnjoj nesta šici, ona je posvjedočila svoju vjeru pokorivši se zahtjevu stranca koji je zatražio da s njime podijeli posljednju mrvicu hrane.
Odgovarajući na Ilijin zahtjev da mu donese hrane i vode, udovica je rekla: „Živoga mi Jahve, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu, da pojedemo i da umremo.“ Ilija joj je odvratio: „Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju.“
Nije se mogao zahtijevati veći ispit vjere od ovoga. Udovica je i dosad postupala prema svim strancima ljubazno i velikodušno. A sada, bez obzira na patnje kojima bi izložila sebe i svojega sina, uzdajući se u Izraelovog Boga da namiri sve njezine potrebe, ona je položila ovaj najveći ispit gostoljubivosti, učinivši „kako je rekao Ilija“.
Divno je bilo gostoprimstvo koje je Božjem proroku ukazala ova žena Feničanka, i divno je bila nagrađena njezina vjera i njezina velikodušnost. „I za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Jahve rekao preko svoga sluge Ilije.“
„Poslije ovih događaja razbolio se sin domaćičin, i bolest se njegova jako pogoršala, tako te u njemu nije ostalo daha. Tada ona reče Iliji: ‘Što ja imam s tobom, čovječe Božji? Zar si došao k meni da me podsjetiš na moj grijeh i da mi usmrtiš sina!’“
„On joj reče: ‘Daj mi svoga sina!’ Tada ga uze iz njezina naručja, odnese ga u gornju sobu gdje je stanovao, i položi ga na svoju postelju. Tada zavapi Jahvi. … Jahve je uslišio molbu Ilijinu, u dijete se vratila duša i ono oživje.
Ilija ga uze, siđe iz gornje sobe u kuću i dade ga njegovoj materi; i reče Ilija: ‘Evo, tvoj sin živi!’ Žena mu reče: ‘Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Jahvina u tvojim ustima istinita!’“
Udovica iz Sarfate podijelila je svoje mrvice s Ilijom, a zauzvrat je njezin život i život njezina sina bio sačuvan. I svima koji u vrijeme nevolje i oskudice pokažu samilost i pruže pomoć onima kojima je pomoć još potrebnija nego njima, Bog je obećao veliki blagoslov. On se nije promijenio. Njegova snaga nije sada ništa manja nego u Ilijine dane. Ni danas nije ništa manje sigurno obećanje nego u dane kad ga je izgovorio naš Spasitelj: „Koji prima proroka jer je prorok, primit će proročku plaću.“ (Matej 10,41)
„Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele!“ (Hebrejima 13,2) Ove riječi nisu do danas izgubile ništa od svoje snage. Naš nebeski Otac i dalje stavlja na putove svoje djece prilike koje su samo prikriveni blagoslovi; i oni koji iskoriste ove prilike, nalaze veliku radost. „Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja ko podne postati, Jahve će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.“ (Izaija 58,10.11)
Svojim vjernim slugama Krist kaže danas: „Tko vas prima, mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji me je poslao.” Nijedno djelo milosrđa, učinjeno u Njegovo ime, neće ostati bez priznanja i bez nagrade. U ovo isto nježno priznanje Krist uključuje i najslabije i najniže članove Božje obitelji. „Tko napoji jednog od ovih malenih“ – kaže On – onih koji su kao djeca u svojoj vjeri i u svojem poznavanju Krista – „samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća“ (Matej 10,40.42).
Tijekom dugih godina suše i gladi, Ilija se usrdno molio da se srca Izraelaca odvrate od idolopoklonstva i vrate vjernosti Bogu. Prorok je strpljivo čekao dok je ruka Gospodnja žestoko pritiskala osuđenu zemlju. I kad je vidio dokaze o patnjama i nestašici koji su se umnožavali na sve strane, njegovo se srce ispunilo žalošću, i on je čeznuo za snagom da brzo postigne reformu. Ali sam Bog je izvršavao svoju nakanu, i sve što je njegov sluga mogao učiniti bilo je da moli u vjeri i da čeka vrijeme za odlučno djelovanje.
Otpad koji je prevladavao u Ahabovo vrijeme bio je posljedica dugogodišnjeg griješenja. Korak po korak, iz godine u godinu Izrael se udaljavao od pravoga puta. Iz naraštaja u naraštaj Izraelci su odbijali graditi prave putove svojim nogama, i na kraju je velika većina naroda postala pokorna vodstvu sila tame.
Prošlo je skoro cijelo stoljeće otkako se, pod vladavinom kralja Davida, Izrael radosno sjedinio u pjevanju pjesama hvale Najvišemu, u priznavanju svoje potpune ovisnosti o Njegovim svakidašnjim blagoslovima. Poslušajmo riječi obožavanja koje su tada pjevali:
„O Bože, spasenje naše …
Oni što žive nakraj svijeta
boje se znamenja tvojih;
dveri jutra i večeri radošću napunjaš.
Ti pohodi zemlju i ti je natopi,
ti pripravi ljudima žito.
Ovako pripremi zemlju:
brazde joj natopi,
grude joj poravna;
kišom je omekša,
usjeve joj blagoslovi.
Ti okruni godinu dobrotom svojom,
plodnost niče za stopama tvojim.
Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja,
brežuljci se pašu radošću.
Njive se kite stadima,
doline se pokrivaju žitom:
svagdje klicanje, pjesma.“ (Psalam 65,6.9-14)
Izrael je tada priznavao Boga kao Onoga koji „je zemlju stavio na stupove njene“. Izražavajući svoju vjeru, oni su tada pjevali:
„Pokrio si je vodama bezdanim ko haljinom,
iznad bregova stajahu vode;
na tvoju se prijetnju povukoše,
od tvoje grmljavine zadrhtaše.
Bregovi se digoše, doline spustiše
na mjesto koje si im odredio.
Odredio si granicu koju ne smiju prijeći,
da opet ne pokriju zemlju.“ (Psalam 104,5-9)
Samo se moćnom silom Beskrajnoga elementi prirode na zemlji, moru i na nebu drže u svojim granicama. A ta počela On upotrebljava na sreću svojih stvorenja. „Svoju bogatu riznicu” Bog će obilno trošiti „da daje kišu tvojoj zemlji u pravo vrijeme, i blagoslovi svaki pothvat tvojih ruku“ (Ponovljeni zakon 28,12).
„Izvore svraćaš u potoke
što žubore među brdima.
Oni poje sve živine poljske,
divlji magarci žeđ gase u njima.
Uz njih se gnijezde ptice nebeske
i pjevaju među granama. …
Ti daješ te niče trava za stoku
i bilje na korist čovjeku,
da izvede kruh iz zemlje
i vino što razvedruje srce čovječje;
da uljem lice osvježi,
i da kruh okrijepi srce čovjeku. …
Kako su brojna tvoja djela, o Jahve!
Sve si to mudro učinio:
puna je zemlja stvorenja tvojih.
Eno mora, velika i široka,
u njemu vrve gmazovi bez broja,
životinje male i velike. …
I sva ova bića željno čekaju
da ih ti nahraniš na vrijeme.
Daješ li im, tada sabiru:
otvaraš li ruku, nasite se dobrima.“ (Psalam 104,10-15.24-28)
Izraelci su imali dovoljno prilika da se raduju. Zemlja u koju ih je Gospodin doveo bila je zemlja u kojoj je teklo mlijeko i med. Tijekom lutanja pustinjom Bog im je obećao da će ih odvesti u zemlju u kojoj nikada neće nedostajati kiše. „Jer zemlja u koju ideš da je zaposjedneš“ – kazao im je On – „nije kao zemlja egipatska iz koje ste izašli, gdje si, posijavši sjeme, morao svoj usjev svojom snagom natapati kao što se natapa povrtnjak. Zemlja u koju idete da je zaposjednete zemlja je bregova i dolova, i natapa je dažd nebeski; zemlja nad kojom Jahve, Bog tvoj, bdi; na kojoj oči Jahve, Boga tvoga, uvijek počivaju, od početka do svršetka godine.“
Obećanje o obilju kiše bilo je dano uz uvjet da budu poslušni. „Zato, ako doista poslušate zapovijedi koje vam danas izdajem, i budete ljubili Jahvu, Boga svoga, i služili mu svim srcem svojim, i svom dušom svojom, davat ću vašoj zemlji kišu u pravo vrijeme: u jesen i u proljeće, i moći ćeš sabirati svoje žito, svoje vino i svoje ulje; travu ću davati po tvome polju tvome blagu. Tako ćeš jesti i biti sit.“
„Pazite“ – opomenuo je Gospodin svoj narod – „da se vaše srce ne zavede, da ne pođete stranputicom, da drugim bogovima ne iskazujete štovanje i da im se ne klanjate. Jer tada bi na vas Jahve usplamtio gnjevom: nebesa bi zatvorio; kiše ne bi bilo; zemlja ne bi davala roda, i vas bi brzo nestalo s te dobre zemlje koju vam Jahve daje.“ (Ponovljeni zakon 11,10-17)
„Ali ako ne budeš slušao glasa Jahve, Boga svoga, ne držeći i ne vršeći svih njegovih zapovijedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naređujem“ – bili su opomenuti Izraelci – „nebesa nad tvojom glavom postat će mjedena, a tlo pod tvojim nogama postat će gvozdeno. Kišu tvoje zemlje Jahve će pretvarati u pijesak i prašinu da na te pada s nebesa dok te ne uništi.“ (Ponovljeni zakon 28,15.23.24)
To su bili neki od mudrih savjeta koje je Gospodin dao drevnom Izraelu. „Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu“ – zapovjedio je Bog svome izabranom narodu. „Kao znak ih privežite na svoju ruku; neka vam budu kao zapis među očima! Poučite u njima svoje sinove; izgovarajte ih kad sjedite u svojoj kući i kad idete putem; kad lijegate i kad ustajete.“ (Ponovljeni zakon 11,18.19) Jasne su bile te zapovijedi, pa ipak, kako su stoljeća prolazila, i naraštaj za naraštajem gubio iz vida blagoslove koje je Bog pripravio za njihovo duhovno dobro, razorni utjecaji otpada zaprijetili su da uklone sve prepreke koje je širenju zla postavila božanska milost.
I tako se dogodilo da je Bog sada pohodio svoj narod najoštrijom od najavljenih kazni. Ilijino proročanstvo dobivalo je svoje strašno ispunjenje. Tri godine tražili su vjesnika nevolje od grada do grada, od naroda do naroda. Po Ahabovu nalogu, mnogi kraljevi su davali svoju časnu riječ da se čudni prorok ne nalazi na njihovome području. Ipak, potraga je nastavljana jer su Izebela i Baalovi proroci mrzili Iliju smrtnom mržnjom, i nisu štedjeli napora da ga se dočepaju. Ali i dalje nije bilo kiše.
I konačno, nakon „mnogo vremena“ Iliji je došla riječ Gospodnja: „Idi, pokaži se Ahabu, jer želim pustiti kišu na lice zemlje.“
Poslušan nalogu, „ode Ilija da se pokaže Ahabu“. Nekako u isto vrijeme kad je Ilija krenuo na put prema Samariji, Ahab je predložio Obadiji, upravitelju svoga dvora, da pođe u potragu za izvorima i vodenim tokovima u nadi da će pronaći pašu za svoja izgladnjela stada i krda. Čak su se i na kraljevu dvoru osjećale teške posljedice dugotrajne suše. Duboko zabrinut za budućnost svoga dvora, kralj se odlučio osobno pridružiti svojem sluzi u traženju nekoga boljeg mjesta na kojemu bi još bilo nešto paše. „Podijelili su zemlju koju će pretražiti; Ahab je sam otišao jednim putem, a Obadija je sam pošao drugim putem.“
„I kad je Obadija bio na putu, eto mu u susret Ilije; poznavši ga, pade ničice i reče: ‘Jesi li to ti, gospodaru Ilija!’“
U vrijeme Izraelovog otpada Obadija je ostao vjeran. Njegov gospodar, kralj, nije ga mogao odvratiti od vjernosti živome Bogu. Sada je dobio čast da izvrši Ilijin nalog. Prorok mu je rekao: „Idi i reci svome gospodaru: Evo Ilije!“
Vrlo uplašen, Obadija je uzviknuo: „Što sam sagriješio, te slugu svojega predaješ u ruke Ahabu, da me ubije?“ Odnijeti takvu vijest Ahabu značilo je sigurnu smrt. „Živoga mi Jahve, tvoga Boga“ – objasnio je proroku – „nema naroda ili kraljevstva kamo moj gospodar nije slao da te traže. I kad su mu rekli: Nema ga! zakleo je kraljevstvo i narod što te nisu našli. I sada mi naređuješ: Idi, reci svome gospodaru: Evo Ilije! Ali kad ja odem od tebe, Duh Jahvin odnijet će te ne znam kamo, a ja ću doći i obavijestiti Ahaba. Pa kad te ne nađe, ubit će me!“
Obadija je iskreno zaklinjao proroka da ga ne šalje. „A tvoj se sluga“ – dodao je – „boji Jahve od mladosti svoje! Zar nije poznato mome gospodaru što sam učinio kad je ono Izebela poubijala proroke Jahvine? Sakrio sam stotinu proroka, po pedeset u jednu spilju, i kruhom ih uzdržavao i vodom. I sada ti naređuješ: Idi, reci svome gospodaru: Evo Ilije! Pa on će me ubiti!“
Svečanom zakletvom Ilija se obvezao Obadiji da njegovo putovanje neće biti uzaludno. „Živoga mi Jahve Sebaota, komu služim“ – uzviknuo je Ilija – „još ću mu se danas pokazati.“ Ohrabren time, „Obadija pođe u susret Ahabu i donese mu vijest“.
Sa zaprepaštenjem koje se miješalo s užasom, kralj je slušao poruku čovjeka kojega se bojao i kojega je mrzio, i kojega je tražio tako neumorno. Dobro je znao da Ilija neće dovesti svoj život u opasnost samo zato da ga vidi. Je li moguće da se prorok sprema izreći još jedno prokletstvo nad Izraelom? Kraljevo srce obuzeo je strah. Sjetio se Jeroboamove suhe ruke. Ahab nije mogao izbjeći susret, a nije se usuđivao ni podići svoju ruku na Božjega glasnika. I tako, praćen vojnicima iz svoje tjelesne straže, uzdrhtali vladar je krenuo u susret proroku.
Kralj i prorok stajali su licem u lice. Iako je Ahab bio ispunjen strašnom mržnjom, u nazočnosti Ilije izgledao je ostavljen od svih, bespomoćan. Svojim prvim izmucanim riječima: „Jesi li ti onaj koji upropašćuješ Izraela?“ on je i nesvjesno iznio najdublje osjećaje svojega srca. Ahab je znao da su Božjom riječju nebesa postala kao od bakra, a ipak se trudio da krivnju za teške kazne koje su zadesile zemlju prebaci na proroka.
Prirodno je da prijestupnik smatra Božjeg glasnika odgovornim za nevolje koje su došle kao sigurna posljedica skretanja s puta pravednosti. Oni koji sebe stavljaju pod Sotoninu vlast postaju nesposobni da vide događaje onako kao što ih Bog gleda. Kad se pred njih postavi ogledalo istine, postaju odbojni prema pomisli da trebaju dobiti ukor. Zaslijepljeni grijehom, odbijaju se pokajati; misle da su se Gospodnje sluge okrenule protiv njih i da zato zaslužuju najoštriju opomenu.
Svjestan svoje nevinosti, Ilija stoji pred Ahabom i ne pokušava se izgovoriti ili polaskati kralju. Ne pokušava izbjeći kraljevu srdžbu dobrom viješću da je suša skoro pri kraju. On nema nikakvog opravdanja koje bi ponudio kralju. Uvrijeđen, revnujući za Božju čast, odbacuje Ahabove optužbe, neustrašivo objavljujući kralju da su njegovi grijesi i grijesi njegovih otaca navukli na Izraela ovu strašnu nevolju. „Ne upropašćujem ja Izraela“ – hrabro je ustvrdio Ilija – „nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala.“
I danas je potreban glas stroge opomene; jer su teški grijesi odvojili narod od Boga. Nevjerstvo je skoro postalo moderno. „Nećemo da ovaj zavlada nad nama!“ kao da govore tisuće (Luka 19,14). Uglađene propovijedi, koje se tako često čuju, ne ostavljaju trajan dojam; truba ne daje jasan glas. Ljude ne probada sve do srca jasna i oštra istina Božje riječi.
Ima mnogo takozvanih kršćana koji bi, kad bi mogli izraziti svoje prave osjećaje, rekli: Ima li ikakve potrebe govoriti tako otvoreno? Oni bi, isto tako, primijetili: Zašto je Ivan Krstitelj morao reći farizejima: „Zmijski porodi! Tko vas upozori da bježite od srdžbe koja stiže?“ (Luka 3,7) Zašto je morao izazvati gnjev Herodijade govoreći Herodu da protuzakonito živi sa ženom svojega brata? Kristov preteča je izgubio život samo zato što je otvoreno propovijedao! Pa zar nije mogao služiti Bogu ne izazivajući nezadovoljstvo onih koji su živjeli u grijehu?
I tako su sebe smirivali ljudi koji su morali stajati kao vjerni čuvari Božjega zakona, sve dok politika nije zauzela mjesto vjernosti, a grijehu nije bilo dopušteno da se nesmetano širi. Kad će se glas ozbiljnog ukora još jednom čuti u Crkvi?
„Ti si taj čovjek!“ (2. Samuelova 12,7) Riječi tako krajnje otvorene kao što su bile one koje je Natan izgovorio Davidu danas se rijetko čuju s propovjedaonica, rijetko se vide u našemu tisku. Kad ne bi bile tako rijetke, mi bismo vidjeli više Božje sile kako se pokazuje među ljudima. Gospodnji se glasnici ne smiju tužiti da su njihovi napori besplodni sve dok se ne pokaju zbog svoje ljubavi prema odobravanju i želje da ugode ljudima, što ih navodi da prešute istinu.
Oni propovjednici koji ugađaju ljudima, koji viču: Mir, mir, kad Gospodin ne govori o miru, dobro bi učinili da ponize svoje srce pred Bogom, da traže oprost za svoju neiskrenost i svoj nedostatak moralne hrabrosti. Ne navodi njih ljubav prema bližnjima da ublažuju poruku koja im je povjerena, već naklonost prema udobnostima i sklonost da popuštaju svojim slabostima. Prava ljubav stavlja na prvo mjesto Božju čast i spasenje bližnjih. Oni koji imaju tu ljubav neće izbjegavati istinu da bi sačuvali sebe od neugodnih posljedica otvorenoga propovijedanja. Kad su duše u opasnosti, Božji propovjednici neće misliti o sebi, već će izgovarati riječi koje su im bile dane da ih izgovore i neće tražiti izgovore za zlo ili ga prikazivati manje zlim.
O, kad bi svaki propovjednik mogao shvatiti svetost svoje službe, svetost svoga rada, i kad bi pokazao hrabrost kakvu je pokazao Ilija! Kao vjesnici postavljeni od Boga, propovjednici se nalaze na krajnje odgovornom položaju. Oni trebaju „koriti, prijetiti, opominjati u svoj strpljivosti“ (2. Timoteju 4,2). Umjesto Krista trebaju raditi kao upravitelji nebeskih tajni hrabreći poslušne i opominjući neposlušne. Na njih svjetovna politika ne smije imati utjecaja. Nikad ne smiju skretati s puta na koji ih je Krist postavio. Trebaju ići naprijed u vjeri, imajući na umu da su okruženi mnoštvom svjedoka. Oni ne smiju izgovarati svoje riječi, već riječi koje im je naredio Onaj koji je veći od svih moćnika na Zemlji. Njihova poruka treba glasiti: „Tako kaže Gospodin!” Bog traži ljude slične Iliji, Natanu i Ivanu Krstitelju – ljude koji će nositi Njegovu poruku vjerno, ne gledajući na posljedice; ljude koji će istinu izgovarati hrabro, iako ona traži da žrtvuju sve što imaju.
Bog ne može upotrijebiti ljude koji se u vrijeme nevolje, kad je prijeko potrebna snaga, hrabrost i utjecaj svih, boje čvrsto stati na stranu pravde. On traži ljude koji će se vjerno boriti protiv zla, protiv Poglavarstava i Vlasti, protiv sila tame ovoga svijeta, protiv duhovne pokvarenosti na visokim mjestima! Upravo će takvima On uputiti riječi: „Dobro, valjani i vjerni slugo! … Uđi u veselje gospodara svoga!“ (Matej 25,23)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)