Ovo se poglavlje zasniva na Jošui 1 do 5,12
Izraelci su duboko žalili za svojim preminulim vođom, te su trideset dana posvetili za naročitu službu u znak sjećanja na njega. Oni nikada nisu shvatili vrijednost njegovih mudrih savjeta, njegove roditeljske nježnosti i nepokolebljive vjere, sve dok nije bio uzet od njih. S novim i dubljim poštovanjem oni su se prisjećali dragocjenih pouka koje im je dao dok je bio s njima.
Mojsije je bio mrtav, ali s njim nije umro njegov utjecaj. On je trebao živjeti djelujući uvijek iznova u srcima njegovog naroda. Dugo će se cijeniti sjećanje na taj svet, nesebičan život koji s tihom, uvjerljivom silom oblikuje živote i onih koji su zanemarili njegove žive riječi. Kao što sjaj zalazećeg sunca osvjetljuje planinske vrhove dugo nakon zalaska sunca, tako i djela čistih, svetih i dobrih ljudi osvjetljavaju svijet dugo nakon što su sami sudionici umrli. Njihova djela, njihove riječi, njihov primjer živjet će zauvijek. “U vječnome će spomenu biti pravednik.” (Psalam 112,6)
Dok je narod bio ispunjen boli zbog velikog gubitka, oni su znali da nisu ostavljeni sami. Stup od oblaka je danju počivao na Šatoru, a stup od ognja noću, sigurnost da će Bog i dalje biti njihov vodič i pomoćnik ako hode putem Njegovih zapovijedi.
Jošua je sada bio priznati izraelski vođa. On je uglavnom bio poznat kao ratnik, a njegovi su darovi i vrline bili osobito vrijedni u ovom razdoblju izraelske povijesti. Hrabar, odlučan i ustrajan, točan i nepodmitljiv, ne osvrćući se na sebične interese u svojoj brizi za one koji su mu bili povjereni, a iznad svega nadahnut živom vjerom u Boga, takav je bio karakter božanski izabranog čovjeka da vodi izraelsku vojsku u njihovom ulasku u Obećanu zemlju. Tijekom putovanja kroz pustinju on je djelovao kao Mojsijev prvi savjetnik, a svojom tihom, nepatvorenom vjernošću, ustrajnošću kad su se drugi kolebali, čvrstoćom u očuvanju istine usred opasnosti, on je pružio dokaze o svojoj spremnosti da naslijedi Mojsija čak i prije nego što ga je Božji glas pozvao na ovaj položaj.
Jošua je s velikom brigom i nevjerom u sebe gledao na djelo koje je bilo pred njim, ali Božje obećanje je uklonilo njegove strahove: “Ja ću biti s tobom kao što sam bio s Mojsijem, i nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti… jer ćeš ti uvesti narod ovaj da primi u baštinu zemlju za koju se zakleh ocima njihovim da ću im dati. … Svako mjesto na koje stupi vaša noga dajem vam, kao što obećah Mojsiju.” Do Libanonskih visoravni u daljini, do obala Velikog mora i do obala Eufrata, sve je trebalo biti njihovo.
Obećanju je dodana i uputa: “Samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama koje ti je dao Mojsije, sluga moj.” Gospodnja naredba je glasila: “Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, … ne skreći od toga ni desno ni lijevo, … samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima.”
Izraelci su još uvijek bili utaboreni na istočnoj strani Jordana koji je predstavljao prvu prepreku za osvajanje Kanaana. “Prođite,” bila je prva Božja poruka Jošui, “jer ćete za tri dana prijeći preko Jordana, da biste primili u posjed zemlju koju vam Jahve, Bog vaš, daje u baštinu.” Nije bilo uputa kojim putem da prijeđu. Jošua je međutim znao da će Bog za sve što zapovjedi otvoriti put svojem narodu da to učini, i neustrašivi vođa je s ovom vjerom odmah počeo pripreme za polazak.
Nekoliko kilometara iza rijeke, nasuprot mjestu gdje su Izraelci taborovali, nalazio se velik i dobro utvrđen grad Jerihon. Ovaj grad je doslovno bio ključ za cijelu zemlju, i on je predstavljao ozbiljnu prepreku za uspjeh Izraela. Jošua je stoga poslao dvojicu mladih ljudi kao uhode da posjete grad i saznaju nešto o njegovom stanovništvu, sredstvima i snazi njegovih utvrda. Stanovnici grada, prestrašeni i sumnjičavi, bili su neprekidno na oprezu i uhode su bile u velikoj opasnosti. Međutim, spasila ih je Rahaba, žena iz Jerihona, po cijenu vlastitog života. Da bi se odužili za ljubaznost, oni su joj obećali zaštitu nakon osvajanja grada.
Uhode su se sigurno vratile s vijestima: “Jahve nam je svu tu krajinu predao u ruke; sve je njezine stanovnike uhvatio strah pred njima.” U Jerihonu im je rečeno: “Jer čusmo kako je Jahve isušio vodu Crvenog mora pred vama, kada ste izašli iz Egipta, i ono što ste učinili dvojici kraljeva amorejskih s druge strane Jordana, Sihonu i Ogu, koje pogubiste. Kad smo čuli sve to, zastalo nam srce, i nitko da smogne snage da vam se suprotstavi, jer Jahve, Bog vaš — on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji.”
Izdana je naredba da se spreme za polazak. Narod je trebao spremiti zalihe hrane za tri dana, a vojska se trebala pripremiti za bitku. Svi su cijelim srcem prihvatili plan svog vođe i uvjerili ga u njihovo povjerenje i potporu: “Sve što nam zapovjediš, učinit ćemo, i kuda nas god pošalješ, poći ćemo. Kao što smo slušali Mojsija, tako ćemo se pokoravati i tebi. Samo neka Jahve, Bog tvoj, bude s tobom kao što bijaše s Mojsijem!”
Napustivši tabor pod bagremima kod Šitima vojska je došla do granica Jordana. Svi su znali da bez božanske pomoći nema nade da prijeđu na drugu stranu. U to doba godine, u proljeće, topljenje snijega u planinama podiglo je vodostaj Jordana tako da se rijeka prelijevala preko obala onemogućujući prolaz na uobičajenim plićacima. Bog je htio da Izraelov prelazak preko Jordana bude čudo. Jošua je po božanskoj naredbi zapovjedio narodu da se posvete. Morali su ostaviti svoje grijehe i ukloniti svu vanjsku nečistoću, “jer će sutra”, rekao je on, “Jahve učiniti čudesa među vama.” Kovčeg Saveza je trebao ići ispred naroda. Kad vide znak Jahvine prisutnosti, koji su nosili svećenici, kako polazi sa svog mjesta u središtu tabora i kreće prema rijeci, tada su i oni trebali krenuti sa svojih mjesta i slijediti ga. Okolnosti prelaska su bile do pojedinosti prorečene i Jošua je rekao: “Po ovomu ćete spoznati da je među vama Bog živi: on će goniti ispred vas Kanaance… Evo, Kovčeg saveza Gospodara sve zemlje proći će pred vama preko Jordana.”
Pokret je počeo u određeno vrijeme, a Kovčeg na ramenima svećenika predvodio je povorku. Narodu je zapovjeđeno da drži razmak tako da je oko Kovčega bilo najmanje oko pola milje prostora. Svi su s velikim zanimanjem promatrali svećenike kako silaze niz obalu Jordana. Vidjeli su ih kako se sa svetim Kovčegom približavaju snažnom, pjenušavom riječnom toku dok noge nosača nisu bile u vodi. Onda se gornji tok rijeke iznenada povukao, dok je donji dio nastavio teći, ostavljajući samo dno rijeke.
Na božansku zapovijed svećenici su išli do sredine rijeke i tamo zastali dok cijeli narod nije sišao i prešao na drugu stranu. Tako je u umove Izraelaca usađena činjenica da je sila koja je zaustavila vode rijeke Jordana ista sila koja je prije četrdeset godina njihovim očevima otvorila put kroz Crveno more. Kad su svi ljudi prošli, i Kovčeg je prenesen na drugu stranu. Čim su stigli na sigurno i “stali nogama na suho”, zaustavljena voda je, oslobođena, potekla kao nezaustavljiva poplava svojim prirodnim tijekom.
Budući naraštaji nisu trebali ostati bez svjedočanstva o ovom velikom čudu. Dok su svećenici koji su nosili Kovčeg još bili usred Jordana, dvanaest prethodno izabranih ljudi, po jedan iz svakog plemena, uzeli su kamen s riječnog dna gdje su stajali svećenici i prenijeli ih na zapadnu stranu. Od ovih kamenova je trebalo načiniti spomenik na prvom taborištu iza rijeke. Narodu je zapovjeđeno da svojoj djeci i djeci svoje djece ponavljaju izvještaj o izbavljenju što ga je Bog za njih učinio, kao što je Jošua rekao: “A sve to, da bi znali svi narodi zemlje koliko je moćna ruka Jahvina, i vi sami da se svagda bojite Jahve, Boga svoga.”
Utjecaj ovog čuda na Izraelce i njihove neprijatelje bio je od velike važnosti. To je bilo obećanje Izraelu o Božjoj stalnoj prisutnosti i zaštiti, dokaz da će On raditi za njih kroz Jošuu kao što je radio kroz Mojsija. Takvo je obećanje bilo potrebno da osnaži njihova srca dok su počinjali osvajati zemlju, što je bila zapanjujuća zadaća koja je prije četrdeset godina pokolebala vjeru njihovih otaca. Gospodin je prije prelaska rekao Jošui: “Danas te počinjem uzvisivati pred očima svega Izraela, neka znaju da sam s tobom kao što bijah s Mojsijem.” I rezultati su ispunili obećanje. “Toga dana uzvisi Jahve Jošuu pred svim Izraelom, i svi ga se bojahu, kao nekoć Mojsija, u sve dane njegove.”
Svrha ovog prikaza božanske sile u korist Izraela bila je da poveća strah u okolnim narodima koji su ih promatrali, i tako pripremi put za lakšu i potpuniju pobjedu. Kad je vijest da je Gospodin zaustavio vode Jordana pred djecom Izraelovom dospjela do Amorejaca i Kanaanaca, njihova su se srca rastopila od straha. Izraelci su već pobili pet kraljeva midjanskih, moćnog Sihona, kralja Amorejaca, i Oga Bašanskog, a sada je prijelaz preko nabujalog i brzog Jordana okolne narode ispunio strahom. Za Kanaance su cijeli Izrael i sâm Jošua bili nepogrešiv dokaz da je živi Bog, Kralj Neba i Zemlje, bio među svojim narodom, te da ih On neće iznevjeriti ili napustiti.
Izraelci su nedaleko od Jordana podigli svoj prvi tabor u Kanaanu. Ovdje Jošua “… obreza Izraelce na brežuljku Aralotu”, “Izraelci se dakle utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu”. Privremeno obustavljanje obrezivanja od pobune kod Kadeša bilo je neprekidan svjedok Izraelu da je njihov zavjet s Bogom, što je taj simbol predstavljao, bio raskinut. Prekid Pashe, uspomene na njihovo izbavljenje iz Egipta, bio je dokaz Gospodnjeg nezadovoljstva zbog njihove želje da se vrate u zemlju ropstva. Međutim, sada su godine odbačenosti bile okončane. Bog je još jednom priznao Izraela kao svoj narod i obnovio znak zavjeta. Obred obrezanja je izvršen na svim ljudima koji su rođeni u pustinji. Gospodin je objavio Jošui: “Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.” I u sjećanje na ovo mjesto njihov je tabor nazvan Gilgal.
Neznabožački su narodi predbacivali Gospodinu i Njegovom narodu što Izraelci nisu osvojili Kanaan, kao što su očekivali, uskoro nakon napuštanja Egipta. Njihovi su neprijatelji pobijedili jer je Izrael tako dugo lutao pustinjom i oni su uvredljivo govorili da ih izraelski Bog ne može uvesti u Obećanu zemlju. Gospodin je sada očito pokazao svoju silu i naklonost rastavljajući Jordan pred svojim narodom i njihovi neprijatelji im više nisu mogli predbacivati.
“I ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu, četrnaestoga dana u mjesecu. … A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje.” Duge godine lutanja po pustinji bile su okončane. Izraelska su stopala napokon koračala Obećanom zemljom.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)