Da bi se promicalo sakupljanje naroda na bogoslužja i da bi se pobrinulo za siromašne, zahtijevala se još jedna desetina od sve zarade. U vezi s prvom desetinom Gospodin je izjavio: “Levijevim sinovima, evo, predajem baštinu sve desetine u Izraelu.” (Brojevi 18,21) Međutim, u vezi s drugom desetinom On je zapovjedio: “A onda blaguj desetine svoga žita, svoga vina, svoga ulja i prvine svoje krupne i sitne stoke u nazočnosti Jahve, Boga svoga, na mjestu koje on odabere da svoje ime ondje nastani; da se tako naučiš zauvijek bojati se Jahve, Boga svoga.” (Ponovljeni zakon 14,23.29; 16,11-14) Oni su ovu desetinu, ili jednak iznos u novcu, trebali donositi svake druge godine na mjesto gdje se nalazilo Svetište. Nakon što su Bogu prinijeli žrtvu zahvalnicu, a određenu količinu dali svećenicima, donositelji su ostatak trebali upotrijebiti za vjersku gozbu u kojoj su trebali sudjelovati leviti, tuđinci, udovice i siročad. Tako je doneseno pravilo za žrtve zahvalnice i gozbe na godišnjim blagdanima, čime je narod privučen u društvo svećenika i levita da primi upute i ohrabrenja u službi Bogu.
Međutim, svake treće godine ova druga desetina trebala se koristiti kod kuće, za ugošćivanje levita i siromašnih, kao što je Mojsije rekao: “… Po tvojim gradovima, da jedu do sitosti.” (Ponovljeni zakon 26,12) Ova je desetina bila zaklada za dobrotvorne svrhe i gostoljubivost.
Osim toga, doneseno je još jedno pravilo za siromašne. Ništa, osim njihovog priznanja Božjih zahtjeva, ne izdvaja zakone dane Mojsiju tako kao njihov širokogrudni, nježni i gostoljubiv duh prema siromašnima. Premda je Bog obećao dati velike blagoslove svojem narodu, Njegova namjera nije bila da im siromaštvo bude potpuno nepoznato. On je izjavio da zemlja nikada neće biti bez siromašnih. Među njegovim narodom je uvijek trebalo biti onih koji su zahtijevali njihovu naklonost, nježnost i dobrostivost. Onda, kao i sada, ljudi su bili podložni nesrećama, bolestima, gubitku imetka, a ipak sve dok su slijedili upute što ih je Bog dao, među njima nije bilo prosjaka niti gladnih.
Božji zakon je dao siromašnima pravo na određeni dio plodova zemlje. Kad je bio gladan, čovjek je bio slobodan ući u polje, voćnjak ili vinograd svojeg bližnjeg i jesti plodove da zadovolji svoju glad. U skladu s ovim dopuštenjem Isusovi učenici su uzeli i jeli žita dok su subotom prolazili kroz polja.
Svi pabirci polja, voćnjaka i vinograda pripadali su siromašnima. “Kad žanješ žito na svojoj njivi”, rekao je Mojsije, “pa zaboraviš koji snop na njivi, ne vraćaj se po nj. … Kad jednom omlatiš svoje masline, više iza sebe ne pretražuj. … Kad obereš svoj vinograd, ne paljetkuj iza sebe; neka to bude za došljaka, sirotu i udovicu. Sjećaj se kako si bio rob u zemlji egipatskoj; zato ti naređujem da ovu zapovijed vršiš.” (Ponovljeni zakon 24,19-22; Levitski zakonik 19,9.10)
Postojalo je i posebno davanje za siromašne svake sedme godine. Subotnja godina, kako se nazivala, počinjala je završetkom žetve. U vrijeme sjetve, što je dolazilo nakon berbe, ljudi nisu trebali sijati, nisu smjeli vezivati vinograde u proljeće i nisu smjeli očekivati ni žetvu ni berbu. Mogli su jesti ono što je zemlja sama od sebe rodila dok je bilo svježe, ali ništa od toga nisu smjeli spremati u skladišta. Te godine rodove je trebalo ostaviti tuđincima, siročadi i udovicama, pa čak i poljskim životinjama (Izlazak 23,10.11; Levitski zakonik 25,5).
Ali ako je zemlja rađala dovoljno da pokrije potrebe ljudi, kako su oni preživljavali tijekom godine kad nisu sakupljali plodove? Za to se obilno pobrinulo Božje obećanje: “Evo, blagoslov ću svoj pustiti na vas: šesta godina rodom će roditi za tri godine,” rekao je Gospodin, “kad budete sijali osme godine, hranit ćete se starim prihodom sve do devete godine; dok ne dođe njezin prihod, jest ćete stari.” (Levitski zakonik 25,21.22)
Držanje subotnje godine trebalo je koristiti i narodu i zemlji. Tlo, koje je ostalo neobrađeno jednu godinu, kasnije je obilnije rađalo. Narod je bio oslobođen tereta rada u polju, i premda je bilo različitih poslova koje su mogli obaviti tijekom tog razdoblja, svi su uživali u većem odmoru koji je pružao priliku za obnovu tjelesne snage za napore sljedeće godine. Imali su više vremena za razmišljanje i molitvu, za upoznavanje s Božjim učenjima i zahtjevima i za podučavanje u svojim domovima.
Izraelski su robovi subotnje godine bili oslobađani i nije ih se smjelo otpustiti bez otpremnine. Gospodnja je uputa glasila: “Kad ga slobodna od sebe otpustiš, ne šalji ga praznih ruku. Daruj ga čime između stoke svoje, s gumna svoga i iz badnja svoga; čime te već Jahve, Bog tvoj, blagoslovio, od toga i njemu daj.” (Ponovljeni zakon 15,13.14)
Radničke su se nadnice morale točno isplaćivati: “Nemoj zakidati jadnoga i bijednoga najamnika, bio on tvoj sunarodnjak ili došljak iz kojega grada u tvojoj zemlji. … Svaki dan daji mu zaradu prije nego sunce zađe, jer je siromah i za njom uzdiše.” (Ponovljeni zakon 24,14.15)
Također su dane posebne upute u vezi s postupanjem prema bjeguncima iz službe: “Ne smiješ izručivati roba koji je od svoga gospodara utekao k tebi. Neka boravi s tobom u tvojoj sredini, u mjestu što ga odabere u jednom od tvojih gradova gdje mu se svidi. Nemoj s njim loše postupati.” (Ponovljeni zakon 24,16.17)
Siromašne se sedme godine oslobađalo od duga. Izraelcima je bilo naređeno da u svakom trenutku pomažu svojoj braći u potrebi tako što će im posuditi novac bez kamata. Uzimanje kamata od siromaha bilo je izričito zabranjeno: “Ako tvoj brat zapadne u škripac i ne mogne održavati svoje odnose s tobom, primi ga; i neka s tobom živi kao stranac ili gost. Ne uzimaj od njega ni lihve ni kamata. Boga se svoga boj, i neka tvoj brat živi s tobom! Ne uzajmljuj mu novac na kamate niti mu lihvarski daji svoju hranu.” (Levitski zakonik 25,35-37) Ako je dug ostao neplaćen do oprosne godine, glavnica se nije mogla povratiti. Narod je izričito bio upozoren protiv uskraćivanja pomoći zbog toga: “Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, … ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, … čuvaj se da ti se u srcu ne porodi opaka misao te rekneš: Sedma se godina, godina otpuštanja dugova, već približuje — i da prijekim okom pogledaš svoga siromašnoga brata i ništa mu ne dadneš. On bi zazvao Jahvu protiv tebe, i grijeh bi bio na tebi. … Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svo-
me bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj. … Nego mu širom rastvori ruku i spremno mu daj što mu nedostaje.” (Ponovljeni zakon 15,7-9,11.8)
Nitko se nije trebao bojati da će mu njegova darežljivost donijeti siromaštvo. Poslušnost Božjim zapovijedima će svakako donijeti napredak. “… Te ćeš moći zajmove davati mnogim narodima, a sam ih nećeš moći uzimati, i nad mnogim ćeš narodima vladati, dok oni nad tobom neće gospodariti.” (Ponovljeni zakon 15,6)
Nakon “sedam sedmica takvih godina” ili “sedam puta sedam godina” slijedila je velika oprosna godina — jubilejska godina. “A onda zaori u trubu … širom svoje zemlje. Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobođenje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu.” (Levitski zakonik 25,9.10)
“U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja”, truba je oglasila obljetnicu. Trubljenje se čulo diljem zemlje gdje su stanovali Izraelci, pozivajući svu Jakovljevu djecu da s dobrodošlicom dočekaju oprosnu godinu. Na veliki Dan pomirenja opraštali su se svi izraelski grijesi, i narod je s radosnim srcima pozdravljao ovu obljetnicu.
Kao i tijekom subotnjih godina, zemlja se nije zasijavala niti žela, a svi su se rodovi smatrali vlasništvom siromaha. Jedan sloj izraelskih robova, svi koji nisu bili oslobođeni subotnje godine, tada su bili oslobađani. Ali ono što je naročito obilježavalo obljetničku godinu bio je povratak sve zemlje obiteljima prvobitnih vlasnika. Prema naročitoj Božjoj uredbi zemlja je bila podijeljena ždrijebom. Nakon podjele zemlje nitko nije smio trgovati svojim posjedom. Nije smio prodavati svoj posjed, osim ako ga je na to prisililo siromaštvo, i ako nije bio otkupljen, jubilejske godine se vraćao prvobitnom vlasniku ili njegovim nasljednicima.
Gospodin je rekao Izraelcima: “Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene.” (Levitski zakonik 25,23) Narodu je trebalo prenijeti činjenicu da je zemlja bila Gospodnja i za nju su imali dopuštenje da je neko vrijeme posjeduju, da je On bio zakonski vlasnik, prvobitni posjednik, i da se On želio posebno brinuti za siromašne i unesrećene. U umove svih trebalo je utisnuti da siromasi imaju jednako pravo na mjesto u Božjem svijetu kao i oni koji su bogatiji.
Tako se naš milostivi Stvoritelj pobrinuo da umanji patnju, te da u život siromaha i napaćenih unese zraku nade i bljesak sunčeve svjetlosti.
Gospodin je htio onemogućiti neumjerenu ljubav prema bogatstvu i moći. Velika zla nastaju kad jedni neprestano nagomilavaju bogatstvo, a drugi osiromašuju i propadaju. Bez ograničavanja moć bogatih bi postala monopol, a siromašne bi se, premda u svakom pogledu jednako dostojne u Božjim očima, smatralo podređenima u odnosu na svoju napredniju braću i postupalo kao s takvima. Osjećaj tlačenja prouzročit će strasti siromašnijih klasa. Stvara se osjećaj očaja i beznađa koji teži demoralizaciji društva i otvara vrata svakoj vrsti zločina. Svrha propisa što ih je Bog uspostavio bila je da promiče društvenu jednakost. Mjere subotnje i obljetničke godine u velikoj su mjeri ispravile ono što se u međuvremenu izopačilo u društvenom i političkom ustroju nacije.
Svrha ovih pravila je bila da bogati i siromašni bude jednako blagoslovljeni. Ona su trebala priječiti pohlepu i sklonost k samouzdizanju te odgajati plemenit duh dobrostivosti, a njegovanjem dobre volje i povjerenja među svim klasama poticao bi se društveni red i stabilnost vladavine. Svi smo mi satkani zajedno u veliku mrežu čovječanstva, i sve što možemo učiniti da pridonesemo i uzdignemo druge, vraća se kroz blagoslove nama samima. Zakon međusobne ovisnosti prožima sve društvene staleže. Siromasi nisu ništa ovisniji o bogatima nego bogati o siromasima. Dok jedan stalež traži udio u blagoslovima koje je Bog dao njihovim imućnijim susjedima, njima je opet potrebna vjerna služba, snaga uma, kostiju i mišića, što je kapital siromašnih.
Izraelu su obećani veliki blagoslovi uz uvjet poslušnosti Božjim uputama. “Davat ću vam kiše u pravo vrijeme, te će zemlja rađati, a stabla po polju donositi plodove. Vršidba će vam stizati berbu, a berba stizati sjetvu. Jest ćete kruh svoj do sitosti, i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. Zemlji ću dati mir; tako ćete počivati a da vas nitko ne plaši. Štetne ću životinje iz zemlje ukloniti; mač neće prolaziti vašom zemljom … među vama ću hoditi i bit ću vam Bog, a vi ćete mi biti narod. … Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovijedi; … prekršite moj Savez … sjetve ćete svoje uzalud sijati — neprijatelji vaši njima će se hraniti. Ja ću se protiv vas okrenuti, i vaši će vas neprijatelji ametice tući. Oni koji vas mrze gospodarit će nad vama. Bježat ćete i onda kad vas nitko ne bude progonio.” (Levitski zakonik 26,4-17)
Mnogo je onih koji zahtijevaju s velikim oduševljenjem da svi ljudi trebaju imati jednak udio u ovozemaljskim Božjim blagoslovima. Ali to nije bila Stvoriteljeva namjera. Različitost životnih uvjeta jedno je od sredstava pomoću kojeg Bog nastoji provjeriti i razviti karakter. Ipak, Božja je namjera da oni koji imaju svjetovna bogatstva sebe smatraju pukim povjerenicima Njegovih dobara, kao oni kojima su povjerena sredstva koja se trebaju upotrijebiti za dobrobit onih koji pate i oskudijevaju.
Krist je rekao da će siromasi uvijek biti s nama i On svoje interese udružuje s interesima Njegovog napaćenog naroda. Srce našeg Otkupitelja suosjeća s najsiromašnijima i najponiženijima među Njegovom zemaljskom djecom. On nam kaže da su oni Njegovi predstavnici na Zemlji. On ih je stavio među nas da u našim srcima probudi ljubav koju On osjeća prema napaćenima i potlačenima. Sažaljenje i dobrotu koju im pokazujemo Krist prihvaća kao da smo ih iskazali Njemu. Na čin surovosti ili nemara prema njima On gleda kao da smo ga učinili Njemu.
Da se zakon koji je Bog dao za dobrobit siromaha nastavio držati, kako bi sadašnje stanje svijeta bilo različito — moralno, duhovno i tjelesno! Sebičnost i samoživost ne bi se pokazivali kao danas, svatko bi gajio ljubazni obzir za sreću i dobrobit drugih, a ovako rašireno siromaštvo koje sada vidimo u mnogim zemljama ne bi ni postojalo.
Načela koja je Bog zapovjedio spriječila bi strašna zla koja su u svim vremenima došla kao posljedica tlačenja siromaha od strane bogataša, i sumnji i mržnje siromaha prema bogatima. Dok bi ona, s jedne strane, priječila gomilanje velikog bogatstva i popuštanje neograničenoj raskoši, ona bi spriječila i buduće neznanje i ponižavanje desetaka tisuća čija je malo plaćena služba bila potrebna da se steknu ova golema bogatstva. Ona bi donijela mirno rješenje za probleme koji sada prijete da svijet ispune anarhijom i krvoprolićem.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)