„Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret! ‘ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke.“ (Matej 25,5-7)
U ljeto 1844. godine adventisti su otkrili pogrešku u svojem tumačenju proročkih razdoblja i postavili su točan datum. Za 2300 dana iz Danielove knjige (8,23), za koje se vjerovalo da dosežu do drugog Kristovog dolaska, mislilo se da završavaju u proljeće 1844. godine. Ali sada su shvatili da ovo razdoblje seže do jeseni iste godine te su se usmjerili na taj datum kao vrijeme Kristova dolaska. Objavljivanje vijesti o novom datumu bio je drugi korak u ispunjenju usporedbe o svadbi koju su adventisti potpuno shvatili i to iskustvo primijenili na sebe.
Kao što je u usporedbi glasni ponoćni poklič najavio dolazak mladoženje, tako se ispunilo da se između proljeća 1844., kad se prvi put mislilo da će razdoblje od 2300 dana završiti, i jeseni 1844., kad je utvrđeno da to razdoblje doista završava, prema riječima Svetoga pisma čuo takav poklič: „Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!“ (Matej 25,6)
Pokret je preplavio Zemlju poput plimnog vala. Od grada do grada, od sela do sela, proširio se i u udaljene krajeve sve dok se Božji narod koji ga je očekivao nije sasvim probudio. Prije te objave, fanatizam je nestao poput jutarnjeg mraza koji nestaje o izlasku sunca. Vjernici su još jednom pronašli svoj smisao, a nada i hrabrost oživile su njihova srca.
U djelu nije bilo onih krajnosti koje se uvijek javljaju kad ljudsko uzbuđenje nije pod nadzorom Riječi i Božjeg Duha. Vrlo je slično bilo kod starog Izraela u povremenim razdobljima poniznosti i vraćanja Gospodinu, koja su slijedila nakon poruka prijekora Njegovih slugu. Božje djelo imalo je ona obilježja koja su ga obilježavala u svim vjekovima. Bilo je malo pretjerane radosti, a mnogo više temeljitog ispitivanja srca, priznavanja grijeha i napuštanja svijeta. Tjeskobnim dušama na umu je bila priprema za susret s Gospodinom, što se očitovalo u ustrajnim molitvama i potpunom posvećenju Bogu.
Ponoćni poklič nije bio toliko opterećen dokazom, iako su dokazi Svetoga pisma bili jasni i uvjerljivi. Pratila ga je neka neodoljiva sila koja je pokretala dušu. Nije bilo sumnje, nije bilo pitanja. Prilikom Kristovog pobjedničkog ulaska u Jeruzalem, narod koji je došao iz svih krajeva zemlje da bi blagovao Pashu okupio se na Maslinskoj gori, pridružio mnoštvu koje je pratilo Isusa te nadahnut trenutkom pridonio snažnijem klicanju: „Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ (Matej 21,9) Na sličan su način i nevjernici koji su se okupljali na adventističkim sastancima, neki iz znatiželje, drugi da bi se ismijavali, osjetili uvjerljivu moć koja je pratila vijest: „Zaručnik dolazi! „ (Matej 25,6 – Šarić)
U to vrijeme bilo je vjere koja je donosila odgovore na molitvu, vjere koja je očekivala nagradu. Poput pljuskova kiše na žednu zemlju, duh milosti se spuštao na usrdne molitelje. Oni koji su očekivali da uskoro stanu pred svojega Otkupitelja osjećali su neizrecivu radost. Sila Svetoga Duha koja omekšava i nadvladava topila je srca i poput valova Božje slave izlila se na odane i vjerne.
Pažljivo i svečano, oni koji su primili i prihvatili vijest približavali su se vremenu kad su očekivali da će sresti svojega Gospodina. Svakoga jutra osjećali su da je njihova prva dužnost da se osvjedoče da ih je Bog prihvatio. Njihova srca bila su potpuno sjedinjena te su se stalno molili zajedno i jedni za druge. Često su se sastajali na skrovitim mjestima da razgovaraju s Bogom, a s njiva i šumaraka k Nebu su se uzdizali glasovi posredničkih molitava. Više od svakodnevnog kruha bila im je važnija sigurnost u Božju naklonost, a ako bi oblak zamračio njihov um, nisu počinuli sve dok ne bi nestao. Kada bi iskusili milost praštanja, žudjeli su da ugledaju Onoga kojega su svom dušom voljeli.
Razočarani, ali ne i napušteni
No opet su bili osuđeni na razočaranje. Vrijeme iščekivanja je prošlo, a njihov Spasitelj se nije pojavio. Očekivali su Njegov dolazak s nepokolebljivim pouzdanjem, a sada su se osjećali kao Marija kad je došla na Spasiteljev grob i našla ga praznog, pa je plačući uzviknula: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.“ (Ivan 20,13)
Osjećaj strahopoštovanja, strah da bi vijest mogla biti istinita, jedno je vrijeme bio prepreka za nevjernički svijet. Nakon što je neko vrijeme prošlo, taj osjećaj nije odmah nestao. No kako znakovi Božjega gnjeva nisu zapaženi, oporavili su se od svojih strahova i nastavili sa svojim prijekorima i ismijavanjem. Velik broj onih koji su iskazivali svoje vjerovanje u skori Gospodnji dolazak odrekli su se svoje vjere. Neki koji su ranije bili vrlo uvjereni sada su bili duboko ranjeni u svojem ponosu da su osjećali kako bi radije nestali sa svijeta. Kao i Jona, žalili su se na Boga i radije izabrali smrt nego život. Oni koji su temeljili svoju vjeru na mišljenju drugih, a ne na Božjoj riječi, sada su bili spremni ponovno promijeniti svoje mišljenje. Izrugivači su slabe i strašljive pridobili u svoje redove te su svi zajedno izjavili da više nema razloga za strah ni iščekivanje. Vrijeme je prošlo, Gospodin nije došao i svijet može ostati isti tisućama godina.
Ozbiljni, iskreni vjernici ostavili su sve za Krista i uživali u Njegovoj prisutnosti kao nikada ranije. Bili su uvjereni da su svijetu uputili posljednju opomenu i, očekujući da će uskoro biti primljeni u društvo svojega božanskog Učitelja i nebeskih anđela, povukli su se iz nevjerničkog mnoštva. Sa žarkom željom su se molili: „Dođi, Gospodine Isuse, dođi brzo!“ Ali On nije došao. A sada, uzeti ponovno težak teret života, briga i zbunjenosti i izdržati zlobu i vrijeđanja podrugljivog svijeta bila je uistinu velika kušnja vjere i strpljenja.
Ipak, ovo razočaranje nije bilo tako veliko kao što je bilo u učenika u vrijeme Kristovog prvog dolaska. Kad je Isus pobjednički ulazio u Jeruzalem, Njegovi su sljedbenici vjerovali da će se popeti na Davidovo prijestolje i osloboditi Izrael od njegovih tlačitelja. S uzvišenom nadom i u radosnom iščekivanju, međusobno su se nadmetali u iskazivanju čašćenja svojega Kralja. Mnogi su Mu poput tepiha rasprostrli svoje haljine ili palmove grančice. U svom radosnom ushitu ujedinili su se u klicanju: „Hosana Sinu Davidovu!“
Kad su farizeji, uznemireni i ljuti zbog ove provale radosti, zatražili da Isus ukori svoje učenike, On je odgovorio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Luka 19,40) Proročanstvo se mora ispuniti. Učenici su ispunjavali Božju namjeru. Ipak, bili su osuđeni na gorko razočaranje. Svega nekoliko dana kasnije bili su svjedoci Spasiteljeve mučeničke smrti i polaganja u grob. Njihova očekivanja se ni u čemu nisu ostvarila i njihove su nade umrle s Isusom. Dokle god njihov Gospodin nije pobjednički izašao iz groba, nisu mogli shvatiti da je sve bilo prorečeno i da je „trebalo … da Krist trpi i uskrsne od mrtvih.“ (Djela 17,3) Na isti se način u prvoj i drugoj anđeoskoj vijesti ispunilo proročanstvo. One su dane u pravo vrijeme i ispunile su posao koji im je Bog namijenio.
Svijet je promatrao očekujući da ako vrijeme prođe, a Krist se ne pojavi, cijeli adventistički sustav će propasti. Iako su mnogi od onih koji su bili izloženi snažnoj kušnji napustili svoju vjeru, bilo je onih koji su ostali čvrsti. Nisu mogli naći pogrešku u njihovom računanju proročkih razdoblja. Ni njihovi najsposobniji protivnici nisu to mogli poreći. Istina, postojala je pogreška što se tiče očekivanog događaja, ali ni to nije moglo poljuljati njihovu vjeru u Božju riječ.
Bog nije napustio svoj narod. Njegov Duh je još uvijek bio s onima koji se nisu brzopleto odrekli svjetla koje su primili i osudili adventni pokret. Apostol Pavao je, gledajući sljedeća stoljeća, napisao riječi ohrabrenja i upozorenja onima koji će u toj krizi čekati: „Ne gubite dakle pouzdanja! Pripada mu velika plaća! Postojanosti vam uistinu treba da biste vršeći volju Božju zadobili obećano. Jer još malo, sasvim malo, i Onaj koji dolazi doći će i neće zakasniti. A pravednik će moj od vjere živjeti, ako li pak otpadne, ne mili se on duši mojoj. A mi nismo od onih koji otpadaju, sebi na propast, nego od onih koji vjeruju na spas duše.“ (Hebrejima 10,35-39)
Njihova je jedina sigurnost bila da bdiju nad svjetlom koje su već primili od Boga, da se čvrsto drže Njegovih obećanja i nastave istraživati Sveto pismo te strpljivo čekati i bdjeti da bi primili novu svjetlost.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 52)