Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 29 i 30 i 2. Samuelovoj 1
David i njegovi ljudi nisu trebali sudjelovati u bitci između Šaula i Filistejaca, premda su marširali s Filistejcima do bojišnice. Dok su se dvije vojske pripremale za bitku, Jišajev se sin našao u velikoj nedoumici. Od njega se očekivalo da se bori za Filistejce. Ako u bitci napusti položaj koji mu je dodijeljen i bojno polje, pripisat će mu se ne samo kukavištvo, već i nezahvalnost i izdajstvo Akiša koji ga je štitio i povjeravao mu se. Takav čin bi osramotio njegovo ime i izložio ga bijesu neprijatelja kojega se trebao više bojati nego Šaula. Ipak, on ni za trenutak nije mogao prihvatiti da se bori protiv Izraela. Ako to učini, on bi postao izdajica svoje zemlje, neprijatelj Boga i svojeg naroda. To bi mu zauvijek prepriječilo put k izraelskom prijestolju, a ako Šaul pogine u bitci, za to bi bio optužen David.
David se osjećao da je promašio put. Za njega bi bilo daleko bolje da je utočište našao u Božjim moćnim planinskim utvrdama nego među zakletim neprijateljima Jahve i Njegovog naroda. Ali Gospodin u svojoj velikoj milosti nije kaznio ovu pogrešku svojeg sluge prepuštajući ga samom sebi u brizi i nedoumici, jer premda je David gubio dodir s božanskom silom, namjera je njegovog srca još uvijek bila da ostane vjeran Bogu. Dok su Sotona i njegova vojska pomagali Božjim i izraelskim neprijateljima da stvore plan protiv kralja koji je odbacio Boga, Božji su anđeli radili na oslobađanju Davida od opasnosti u koju je dospio. Nebeski vjesnici su utjecali na filistejske knezove da prosvjeduju protiv nazočnosti Davida i njegove vojske u predstojećem sukobu.
“Što hoće ti Hebreji ovdje?” povikali su filistejske starješine tiskajući se oko Akiša. Ovaj je potonji, koji nije bio voljan rastati se s tako važnim saveznikom, odgovorio: “Pa ovo je David, sluga izraelskog kralja Šaula! Već je godinu-dvije kod mene, ali nisam našao na njemu ništa sumnjivo od onoga dana kad je prebjegao k meni pa do današnjega dana.”
Ali knezovi su ljutito ustrajali u svojim zahtjevima: “Pošalji toga čovjeka natrag, neka se vrati na mjesto koje si mu označio. Neka ne ide s nama u boj, da se ne okrene protiv nas u boju! »ime bi se on opet umilio svome gospodaru ako ne glavama ovih naših ljudi? To je onaj isti David o kome se pjevalo igrajući: ‘Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća!’” Ubojstvo njihovog slavnog junaka i Izraelova pobjeda još su bili svježi u sjećanju filistejskih vojskovođa. Oni nisu vjerovali da bi se David borio protiv svojeg vlastitog naroda, a ako u jeku bitke stane na njihovu stranu, on bi mogao nanijeti veće gubitke Filistejcima nego cijela Šaulova vojska.
Tako je Akiš bio prisiljen popustiti, i pozvavši Davida rekao mu je: “Živoga mi Jahve, ti si pošten, i meni bi drago bilo da me pratiš u pokretima moje vojske, jer nisam našao nikakva zla na tebi od onoga dana kad si došao k meni pa do današnjega dana. Ali nisi drag u očima knezova. Zato se sada vrati i otiđi s mirom kući, da ne ozlovoljiš filistejske knezove!”
David je, u strahu da ne oda svoje stvarne osjećaje, odgovorio: “Ta što sam učinio i što si zamjerio svojem sluzi od onoga dana kad sam stupio u tvoju službu pa do današnjega dana, da ne mogu ići da se bijem s neprijateljima svoga gospodara kralja?”
Akišev odgovor mora da je u Davidovom srcu izazvao stid i grižnju savjesti kad je mislio kako su nedostojne bile prijevare Jahvinog sluge kojima je pribjegao. “Ti znaš da si mi drag kao Božji anđeo,” rekao je kralj, “ali su filistejski knezovi rekli: ‘Neka ne ide s nama u boj!’ Zato ustanite rano ujutro, ti i sluge tvoga gospodara koji su došli s tobom, i otiđite na mjesto koje sam vam označio.” Tako je zamka u koju je David dospio bila otvorena i on je bio oslobođen.
Nakon tri dana putovanja David i njegova skupina od šest stotina ljudi stigla je do Siklaga, njihovog filistejskog doma. Ali oni su se suočili s prizorom pustošenja. Amalečani, koristeći se Davidovom odsutnošću, osvetili su se za njegove upade u njihov teritorij. Iznenadili su grad dok je bio ostavljen bez straže, a kad su ga opustošili i spalili, otišli su odvodeći sa sobom sve žene i djecu kao zatočenike s mnogo plijena.
Nijemi od užasa i zaprepaštenja David i njegovi ljudi su kratko vrijeme promatrali crne i zadimljene ruševine. Onda kad ih je preplavio osjećaj strašnog opustošenja, ovi iskusni ratnici “podigoše glas i plakahu dok im nije ponestalo snage za plač”.
David je ovdje ponovno bio kažnjen zbog nedostatka vjere koji ga je naveo da ide k Filistejcima. Imao je priliku vidjeti koliko sigurnosti može naći među neprijateljima Boga i Njegovog naroda. Davidovi sljedbenici su se okrenuli protiv njega kao izvora svojih nevolja. On je svojim napadima izazvao osvetu Amalečana, a ipak previše siguran usred svojih neprijatelja, grad je ostavio bez stražara. Bijesni od gnjeva i srdžbe njegovi su vojnici sada bili spremni za očajničke korake te su prijetili da će kamenovati svojeg vođu.
David je naoko bio lišen svake ljudske potpore. Sve što je bilo drago njegovom srcu na zemlji bilo mu je oduzeto. Šaul ga je istjerao iz njegove zemlje, Filistejci su ga istjerali iz svojeg tabora, Amalečani su opljačkali grad, njegove žene i djeca su postali zatočenici, a njegovi vlastiti prijatelji udružili su se protiv njega i prijetili mu smrću. U ovim trenucima najtežeg jada David je, umjesto da dopusti da njegov um počiva na ovim mučnim okolnostima, ozbiljno usmjerio pogled na Boga tražeći pomoć. On se “ohrabri u Jahvi”. Sjetio se svojeg prošlog života prepunog iskustava. Je li ga Bog ikada odbacio? Njegova je duša oživjela kad se prisjetio mnogih dokaza Božje milosti. Davidovi sljedbenici su svojim nezadovoljstvom i nestrpljenjem nevolju učinili dvostruko težom, ali Božji čovjek, imajući još veći uzrok za žaljenje, bio je odvažan. “… Kad me strah spopadne, u te ću se uzdati” (Psalam 56,4), bile su riječi njegovog srca. Premda on sâm nije mogao vidjeti izlaz iz ove teškoće, Bog jest i On će ga naučiti što treba učiniti.
Poslavši po svećenika Ebjatara, Ahimelekova sina, “David upita Jahvu za savjet govoreći: ‘Hoću li u potjeru za onim razbojnicima i hoću li ih stići?’” Odgovor je glasio: “Idi u potjeru, jer ćeš ih zacijelo stići i zarobljenike ćeš izbaviti.” (1. Samuelova 30,8)
Nakon ovih riječi bura boli i strasti je prestala. David i njegovi vojnici su odmah pošli u potjeru za neprijateljima u bijegu. Njihov je marš bio tako brz da je kod potoka Besora, koji u blizini Gaze utječe u Sredozemno more, iscrpljenost prisilila dvije stotine ljudi da zaostanu. Međutim, David je s ostalih četiri stotine nastavio ne obeshrabrujući se.
Tako napredujući, oni su naišli na egipatskog roba koji je očito umirao od iscrpljenosti i gladi. Povratio se nakon što je uzeo hrane i vode i oni su saznali da ga je njegov surovi gospodar, Amalečanin koji je pripadao napadačima, ostavio da umre. Ispričao im je priču o napadu i pljački, a onda se, iznudivši obećanje da ga neće ubiti ili predati njegovom gospodaru, suglasio da vodi Davidovu skupinu do tabora njihovih neprijatelja.
Kad su pristigli do tabora, pred njihovim se pogledom ukazao prizor orgije. Pobjednička vojska je slavila svoju pobjedu. “Oni se bijahu razasuli po svem onom kraju, jedući, pijući i slaveći slavlje zbog svega velikoga plijena što su ga oteli iz zemlje filistejske i iz zemlje Judine.” Odmah je zapovjeđen napad i vojnici su odlučno napali svoje žrtve. Amalečani su bili iznenađeni i zbunjeni. Bitka se nastavila cijelu noć i sljedeći dan dok nisu pobili gotovo cijelu vojsku. Samo je skupina od četiri stotine ljudi zajahala na deve i uspjela pobjeći. Gospodnja se riječ ispunila: “Tako je David izbavio sve što su bili oteli Amalečani; i obje svoje žene izbavi David. I ništa im nije nestalo, od najmanjih stvari do najvećih, od plijena sve do sinova i kćeri, sve što im bijaše oteto: sve je vratio David.”
Kad je David napao amalečki teritorij, on je bio pobio sve stanovnike koji su pali u njegove ruke. Međutim, da ih Božja sila nije obuzdavala, Amalečani bi se osvetili ubijanjem ljudi u Siklagu. Oni su odlučili poštedjeti zatočenike, želeći uvećati čast pobjede tako što će kući dovesti velik broj zatočenika, a kasnije su ih namjeravali prodati kao robove. Oni su tako nesvjesno ispunili Božju namjeru, ne nanoseći zla zatočenicima, da bi mogli biti vraćeni očevima i muževima.
Sve božanske sile su pod nadzorom Beskonačnog. On kaže najmoćnijem, najsurovijem tlačitelju: “Dotle, ne dalje, rekao sam njemu.” (Job 38,11) Božja moć neprekidno djeluje da se suprotstavi oruđima zla. On uvijek djeluje među ljudima, ne na njihovu propast, već za njihovo popravljanje i očuvanje.
Pobjednici su s velikom radošću počeli marširati kući. Kad su stigli do svojih drugova koji su zaostali, četiri stotine sebičnih i neobuzdanih tražili su da oni koji nisu sudjelovali u bitci ne dijele plijen, te da im je dovoljno to što su svi vratili svoje žene i djecu. Međutim, David nije dopustio takvo ponašanje. “Ne činite tako, braćo moja,” rekao je, “ poslije onoga što nam je dao Jahve. … Jer kakav je dio onome koji ide u boj, takav je dio onome koji ostaje kod tovara. Jednak dio neka imaju svi.” Tako je riješen ovaj problem, a kasnije je postalo pravilo u Izraelu da svi oni koji sudjeluju u vojnim pohodima trebaju jednako dijeliti plijen s onima koji su se zapravo borili.
Osim što su povratili sav plijen koji je bio uzet iz Siklaga, David i njegova skupina oduzeli su velika stada koja su pripadala Amalečanima. Ovo je nazvano “Davidov plijen” i nakon povratka u Siklag on je od ovog plijena poslao darove starješinama Judina plemena. U ovoj podjeli on se sjetio svih onih koji su prijateljevali s njim i njegovim sljedbenicima u planinskim utvrdama, kad je bio prisiljen bježati od mjesta do mjesta za svoj život. Njihova ljubaznost i suosjećajnost, tako dragocjena progonjenom bjeguncu, sada su sa zahvalnošću bile priznate.
Prošlo je tri dana otkad su se David i njegovi ratnici vratili u Siklag. Dok su radili na obnovi srušenih domova, oni su sa zabrinutim srcem čekali vijest o bitci za koju su znali da se odigrala između Izraela i Filistejaca. Iznenada je glasnik ušao u grad, “razdrtih haljina i prahom posute glave”. Odmah je doveden pred Davida, pred kim se s poštovanjem poklonio, priznajući ga kao moćnog kneza čija je naklonost tražena. David se željno raspitivao o tijeku bitke. Bjegunac je izvijestio o Šaulovom porazu i smrti, kao i o smrti Jonatana. Ali on je otišao dalje od pukog činjeničnog izvješćivanja. Očito smatrajući da je David gajio neprijateljstvo prema svojem nemilostivom progonitelju, stranac se nadao da će sebi osigurati čast kao onaj koji je ubio kralja. Čovjek je hvališući se nastavio opisivati kako je tijekom bitke našao ranjenog izraelskog kralja, koga su opkoljavali njegovi neprijatelji i da ga je na njegov vlastiti zahtjev pogubio. Davidu je donio krunu s njegove glave i narukvicu s njegove ruke. On je sa sigurnošću očekivao da će ove vijesti biti pozdravljene s radošću te da će primiti bogatu nagradu za djelo što ga je učinio.
Ali “David zgrabi svoje haljine i razdrije ih, a tako i svi ljudi koji bijahu s njim. I naricali su, plakali i postili do večera za Šaulom i za njegovim sinom Jonatanom, za Jahvinim narodom i za domom Izraelovim što izginuše od mača.”
Kad je prošao prvi šok od zastrašujućih vijesti, Davidove su se misli vratile strancu, glasonoši i zločinu zbog kojeg je, prema vlastitim riječima, skrivio. Vođa je pitao mladog čovjeka: “Odakle si ti?” A on je odgovorio: “‘Ja sam sin jednog došljaka, Amalečanina.’ Tada mu reče David: ‘Kako se nisi bojao dići ruku da ubiješ pomazanika Jahvina?’” David je dva puta imao Šaula u svojim rukama, ali kad su ga poticali da ga ubije, on je odbio podignuti ruku protiv onoga koji je, prema Božjoj zapovijedi, bio posvećen da vlada nad Izraelom. Ipak, Amalečanin se nije bojao hvalisati se da je ubio izraelskog kralja. On se sâm optužio za zločin koji je zaslužio smrt i kazna je odmah izvršena. David je rekao: “Tvoja krv na tvoju glavu! Tvoja su usta posvjedočila protiv tebe kad si rekao: ‘Ja sam ubio pomazanika Jahvina.’”
Davidovo žaljenje zbog Šaulove smrti bilo je iskreno i duboko, otkrivajući dobrotu njegove plemenite naravi. On se nije radovao smrti svojeg neprijatelja. Prepreka koja mu je priječila pristup izraelskom prijestolju bila je uklonjena, ali on se zbog toga nije radovao. Smrt je izbrisala sjećanje na Šaulovo nepovjerenje i surovost, i on je sada mislio samo na ono što je u njegovoj prošlosti bilo plemenito i kraljevsko. Šaulovo ime je bilo povezano s Jonatanom čije je prijateljstvo bilo tako istinito i nesebično.
Pjesma kojom je David izrazio osjećaje svojeg srca postala je blago njegovog naroda i Božjeg naroda u kasnijim vjekovima:
“Oh, kako ti slava pade, Izraele, izginuše div-junaci na tvom visu!
O porazu vi u Gatu ne pričajte, aškelonskim ulicama ne glasite,
da se kćeri ne vesele filistejske, mlade žene da ne kliču nevjerničke.
O Gilbojske gore klete, rosa na vas ne padala nit vas kiša s neba prala!
Vaša polja ne vraćala rod za sjeme, jer kod vas je osramoćen štit junaka!
Štit Šaulov nije bio uljem mazan…
Šaul i Jonatan, ljupki, ponositi, ni živi se ne rastaše, ni u smrti!
Od orlova bjehu brži, od lavova snagom jači!
Za Šaulom sad plačite, Izraelke, jer je u kras i u grimiz vas odijevo!
Uz to zlatan nakit on je na ruho vam pričvršćivao.
Usred boja poginuše div-junaci!
Smrt me tvoja, Jonatane, ožalosti!
Žao mi je tebe, brate, Jonatane!
Kako li mi drag bijaše ti veoma!
Ljubav tvoja bješe meni još od ženske čudesnija.
Oh, kako su izginuli div-junaci, i oružje bojno kako skršeno je!” (2. Samuelova 1,19-27)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)