“Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti. Ali tko ustraje do konca, bit će spašen.” (Matej 24,12.13)
Bog je u ovim posljednjim danima odabrao narod koji je učinio čuvarima svojega Zakona, i ovaj će narod uvijek morati obavljati neugodne dužnosti. “Poznam tvoja djela”, kaže vjerni i istiniti Svjedok, “tvoj trud i tvoju postojanost. Znam da ne možeš podnositi zlikovce: iskušao si one koji tvrde da su apostoli, a nisu, i ustanovio si da su lašci. Ustrajan si i neumorno si trpio za moje ime.” (Otkrivenje 2,2.3) Potrebna je velika revnost i neprekidna borba. Da bi se zlo držalo dalje od naših crkava, potebno je provoditi strogi i potpuno nepristrani red, jer će neki koji imaju samo obličje pobožnosti nastojati potkopati vjeru neopreznih, radeći potajno da uzdignu i istaknu sebe.
Gospodin Isus je na Maslinskoj gori rekao: “Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti.” (Matej 24,12) On govori o onima koji su pali s visokog stupnja svoje nekadašnje duhovnosti. Neka ove riječi sa svom svojom ozbiljnošću i prodornom snagom božanskog ispitivanja dopru do našeg srca. Gdje je ona revnost i ona posvećenost Bogu koja bi odgovarala uzvišenosti istine koju ispovijedamo? Ljubav prema svijetu i ljubav prema nekom omiljenom grijehu odvratila je srce od ljubavi prema molitvi i od razmišljanja o onome što je sveto. Održavaju se uobičajeni vjerski obredi, ali gdje je ljubav prema Kristu? Duhovnost izumire. Zar da se to duhovno mrtvilo i to žalosno opadanje vjere i dalje nastavi? Zar da plamičak u žišku istine jedva treperi i da se ugasi u mraku zato što se ne dopunjava uljem milosti?
Precjenjivanje samoga sebe i samodovoljnost uništavaju duhovni život. Vlastito “ja” se uzdiže, o sebi i svojemu “ja” se najviše govori. O, kad bi to bijedno “ja” već jednom umrlo! “Iz dana u dan mirem” (1. Petrova 15,31), kaže apostol Pavao. Kad gordost, hvalisava samodovoljnost i zadovoljstvo svojom osobnom pravdom obuzmu dušu, onda u njoj nema mjesta za Isusa. Njemu se daje podređeno mjesto, a vlastito “ja” postaje sve značajnije, dok ne ispuni cijeli hram duše. To je razlog što Gospodin može tako malo učiniti za nas. Kad bi On podupirao naše napore, čovjek bi — iako je samo oruđe u Božjim rukama — svu slavu i zasluge pripisao svojoj umješnosti, mudrosti i sposobnosti, hvališući se kao onaj farizej u jeruzalemskom hramu: “Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem.” (Luka 18,12) Kad bi vlastito “ja” bilo skriveno u Kristu, ono ne bi tako često izbijalo na površinu.
Kristov nalog možemo izvršiti uspješno i skladno samo ako pažljivo nastojimo da na ono što radimo ne stavljamo pečat svoje osobnosti. “Zbijte svoje redove”, rekao je anđeo, “zbijte svoje redove”. (Testimonies for the Church, sv. 5, str. 538,539)