“Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” (Matej 23,37)
Krist je govorio kao sudac onima koji su stajali pred Njim. Njegov glas, koji je tako često nježno pozivao, sad je korio i osuđivao. Slušatelji su zadrhtali. Dojam koji su ostavile Njegove riječi i Njegov pogled nikada se nije mogao izbrisati.
Kristov je gnjev bio usmjeren protiv licemjerstva, velikih grijeha kojima su ljudi razarali svoje duše, varali narod i obeščašćivali Boga. U vrlo prijevarnom rasuđivanju svećenika i poglavara prepoznao je djelovanje Sotoninih oruđa. Njegova osuda grijeha bila je oštra i pokretala je na preispitivanje, ali nije izgovorio nijednu osvetničku riječ. Bio je ispunjen svetim gnjevom prema knezu tame, ali nije izrazio nikakvo razdražljivo raspoloženje. Tako će i kršćanin koji živi u skladu s Bogom i odlikuje se dragocjenim osobinama ljubavi i milosti, biti ispunjen pravednim gnjevom prema grijehu, ali neće biti pokrenut strašću da ruži one koji njega ruže. On će u Kristu sačuvati mir i vlast nad sobom, čak i onda kad se sretne s onima koji pokretani silama odozdo brane neistinu.
Božansko sažaljenje ogledalo se na licu Božjeg Sina dok je laganim pogledom obuhvaćao Hram i svoje slušatelje. Glasom prigušenim dubokom boli i gorkim suzama, uzviknuo je: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” To je bila borba odvajanja. U Kristovom plaču izlijevalo se samo Božje srce. …
I farizeji i saduceji bili su ušutkani. Isus je sabrao svoje učenike i pripremio se da napusti Hram, ne kao pobijeđeni kojega su neprijatelji primorali da ih napusti, već kao Onaj čije je djelo završeno. Izišao je iz borbe kao pobjednik.
Dragocjene istine, koje su tog značajnog dana potekle s Kristovih usana, sačuvane su u mnogim srcima. Nove misli i nove težnje probudile su se u njihovom životu, i nova je povijest otpočela. Nakon Kristova raspeća i uskrsnuća učenici su odlučno istupili i ispunili božanski nalog mudrošću i revnošću koje su bile usklađene s veličinom djela. Nosili su vijest koja se obraćala ljudskim srcima, pokoravajući stare predrasude koje su dugo sputavale tisuće ljudi. Pred njihovim su svjedočanstvom ljudske teorije i filozofije postale kao prazne priče. Silni su bili rezultati proistekli iz Spasiteljevih riječi upućenih zadivljenom i strahopoštovanjem obuzetom mnoštvu u jeruzalemskom Hramu. (Isusov život, str. 511,512)