“Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak.” (2. Timoteju 4,8)
Pavao je uvijek imao na umu vijenac života koji mu je bio obećan, i ne samo njemu, već i svima onima koji željno iščekuju Kristov dolazak. Ali, ono što mu je vijenac života učinilo tako poželjnim bila je pobjeda kroz Isusa Krista. Isus ne bi želio da naš glavni cilj bude osvojiti nagradu, već činiti Božju volju jer je to Njegova volja, bez obzira na nagradu koju ćemo primiti.
Božji dar jest vječni život. Gospodin želi da svi koji primaju Njegovu milost imaju potpuno povjerenje u Njega. On nas poziva da primjenjujemo čistu, jednostavnu vjeru, uzdajući se u Njega i ne pitajući se kakvu ćemo naknadu primiti. Mi trebamo srčano raditi u Njegovoj službi, pokazujući kako imamo potpuno povjerenje da će nas On nagraditi pravedno.
Razmotrimo li scenu suda — kad se daje nagrada pravednicima, a osuda zlima — pravednici su prikazani kako se s čuđenjem pitaju što su učinili da primaju takvu nagradu. No, oni su njegovali i čuvali vjeru u Krista. Bili su prožeti Njegovim Duhom i bez svjesnog truda činili za Krista i Njegove svete djela koja donose sigurnu nagradu. Ali, njihova motivacija za takav rad nije bila primanje naknade. Oni su smatrali najvišom čašću što im je bilo dopušteno raditi kao što je Krist radio. Ono što su oni činili bilo je iz ljubavi prema Kristu i bližnjima, a On, koji se poistovjetio s patnjama čovječanstva, prihvatio je ova djela suosjećanja i ljubavi kao da su učinjena Njemu. …
Svaku našu sposobnost, svaki naš dar, sve dugujemo Gospodinu. Svaka naša pobjeda stečena je zahvaljujući Njegovoj milosti. Stoga je potpuno neprimjereno da hvalimo sebe.
Kad bismo se sjetili da se nalazimo na provjeri i kušnji pred bezgrešnim svemirom, da nas Bog kuša da vidimo kakvog smo duha, naše bi razmišljanje bilo ozbiljnije, a molitve usrdnije. Oni koji rade u jednostavnosti shvaćaju kako sam čovjek ne može učiniti ništa dobroga. Oni su puni zahvalnosti za povlasticu održavanja zajedništva s Bogom. U njihovu službu je utkano načelo koje njihove darove i prinose u cijelosti čini miomirisom. Oni imaju jednako povjerenje u Boga kao što dijete ima povjerenje u svojega zemaljskog oca.
Mi nismo nagrađeni toliko za svoju aktivnost i žar koliko za nježnost, ljubaznost, milostivost i ljubav koju smo utkali u naš rad za bolesne, potlačene i napaćene. (Signs of the Times, 9. kolovoza 1899.)