Nitko tko je poznavao starog Petra ne bi vjerovao što će od njega postati. Osim Isusa.
Kad bih trebao dobiti neku objavu, mislim da bi odgovarajuće mjesto za takav doživljaj bila crkvena klupa. U pokušaju da držim korak s našim “brzim” pastorom tijekom jedne propovijedi, iznenada sam shvatio da grozničavo listam Bibliju tražeći još koji tekst koji bi pokazao kako je Petar svoju prvu poslanicu bogato ukrasio biblijskim aluzijama.
Čudno je to, pomislio sam. Zašto to nisam prije primijetio? Ovaj “neuki i priprosti” ribar (Djela 4,13) upućuje temeljito proučen poziv kao kakav suvremeni evanđelist. Premda sam već znao da neki stručnjaci tvrde kako je Pavlov veteran Silvan (sada Petrov pisar) vršio važan “utjecaj” na konačnu sintaksu Prve Petrove, jedva sam čekao da svoje prve dojmove usporedim s onima drugih istraživača Biblije. Na svoje ugodno iznenađenje ustanovio sam da brojni protestantski stručnjaci također cijene Petra i njegovu vijest u prvoj poslanici.
Potpuno izokrenuto Petrovo načelo
Uspoređivanjem Petra u Evanđeljima s Petrom u poslanicama, jedan od stručnjaka nalazi sasvim drukčijeg Petra u Evanđeljima od onoga koji je napisao Prvu poslanicu. Onaj “prvi” Petar želi da Božje kraljevstvo dođe sada i bez osobnih patnji. On želi da Isus svojim kraljevstvom odmah svrgne Rimljane, i kostriješi se kad mu Isus pokušava govoriti o predstojećem raspeću. Međutim, ovaj “drugi” Petar govori o dolasku kraljevstva tek nakon što sveti stradaju zbog svoje vjere. Ovaj drugi Petar poziva nas da se voljno pokorimo od Boga određenim ljudskim institucijama. Petar iz Prve poslanice drži da stradanje nije iznimka već pravilo za sve prave vjernike. Tako u Prvoj Petrovoj nalazimo preobraženog čovjeka i teologiju koja je njegovo mišljenje i način života okrenula naglavce.
Jedan od istraživača tvrdi da je Petrova preobrazba od ribara u apostolskog pisca bila duga i teška; on smatra da se u tom postupku Petar usudio poći s Isusom dalje od ijednog drugog učenika. On je hodao po vodi, bio očevidac Isusovog preobraženja, učinio “veliko priznanje”, tvrdio da će zauvijek biti vjeran, odrezao uho jednome iz skupine koja je došla uhititi Isusa i, najgore od svega, tragično iznevjerio kad se vratio svojem starom “ja” i triput se kletvom odrekao Učitelja.
Što se dogodilo da se Petar promijenio? Samo jedno: Isus je postao njegova velika stvarnost prožimajući njegov život na tako obuhvatan i prodoran način da se Petar ribar pretvorio u Petra apostola — ne samo Isusa iz Galileje, pa čak ni Krista kao Riječi, već jedinstvenog povijesnog događaja, utjelovljenog Isusa Krista, Riječi koja je postala tijelom. Petar je nesumnjivo jedan od najboljih povijesnih dokaza o sposobnosti Isusa Krista da preobrazi nesavršena ljudska bića.
“Ovaj snažan i temeljit čovjek proturječnih pobuda postao je čovjek sličan stijeni, onakav kakvog ga je Isus vidio da će jednom postati kad bude utvrđen i oblikovan milošću i gorljivošću učenika. Mogao je psovati i plakati, držati govore, koriti i izgubiti živce. Cijela je ova potencijalna osobna snaga sada bila usmjeravana novom silom: Isusom Kristom”, kaže jedan pisac.
Kad je Isus prvi put iznio svoje neobične pouke, nitko ih od učenika nije razumio. Ali kad je poslije Sveti Duh podsjetio Petra na ova naučavanja, on kao da se probudio iz obamrlosti. Njihovo značenje bljesnulo je u njegovom umu i srcu kao udar groma pa kad je prihvatio Kristov život, u njegovim je propovijedima i spisima svjedočila Riječ. Nema sumnje da Prva Petrova poslanica predstavlja nepogrešiv dokaz da je pisac bio osoba u kojoj su obilovali Kristovo stradanje i utjeha, osoba čije je čitavo biće bilo preobraženo milošću.
“Nakon što se odrekao sebe i shvatio da se u potpunosti mora osloniti na božansku snagu, Petar je dobio poziv da djeluje kao potpastir. Prije nego što će Ga zanijekati, Krist mu je rekao: ‘Kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.’ (Luka 22,32 — DF) Ovim je riječima najavio opširan i djelotvoran rad koji će apostol u budućnosti obavljati za one koji će pristupiti vjeri. Za taj rad Petra je pripremilo iskustvo grijeha, stradanja i pokajanja. Tek kad je postao svjestan vlastite slabosti, mogao je shvatiti potrebu vjernika da se osloni na Krista.” (Ellen G. White, Djela apostolska, str. 324)
Premda Prva Petrova poslanica sadrži neke velike doktrine iz Pavlovih poslanica — s istim praktičnim ciljevima — Petrova se poslanica odlikuje nježnošću, blagošću i poniznom ljubavlju.
Kad prolazite kroz oluju
Prva poslanica apostola Petra slična je okružnici upućenoj “izabranim putnicima” (1,1) na području sjevernog dijela Male Azije uključujući dio Pavlovog misionarskog polja. Podijeljena je na tri glavna dijela: podsjetnik na veliku nadu koja im je osigurana po Kristu uz poziv da žive dostojno te nade (1,1—2,10); upute o ponašanju u različitim životnim okolnostima, posebice o strpljenju u stradanju (2,11—4,6) te savjet koji se odnosi na osobno kršćanstvo, uz ponovno naglašavanje potrebe za strpljenjem u vrijeme progonstva (4,7—5,14).
Petar ovdje govori o oluji progonstva koje se sručilo na Malu Aziju. On želi da ove žrtve znaju kako njihova subraća kršćani svuda misle na njih i da trebaju hrabro izdržati do kraja. Njihove su nevolje namijenjene kušnji vjere, piše, i uskoro će proći. Iznad svega ih želi podsjetiti na Isusov primjer strpljivog podnošenja stradanja (1. Petrova 2,21-24; usporedi 3,17.18).
Ali ključna riječ u cijelom pismu je nada. Na početku Petar definira kršćanstvo kao “živu nadu” (1,3) i tu misao stalno ponavlja primjenjujući je na niz smjerova. Usred različitih zala kojima su njegovi čitatelji izloženi, on ih usmjerava na slavnu budućnost, a sama pomisao na nju trebala bi ih ispuniti radošću i oduševljenjem. Pravi kršćani postaju nova stvorenja zahvaljujući nadi koju je u njima zapalila vijest o Isusu. Nada u Petrovim spisima ima, zapravo, gotovo istu ulogu kao vjera u Pavlovim.
Milosrđe, da — ali i sud
Premda Prva Petrova poslanica nije teološka rasprava, ona obiluje teološkim elementima. Njezin je svjetonazor zasnovan na Božjoj vladavini, premda đavao “obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere” (5,8). Zbog toga smo izloženi zlim željama, neznanju, lažnim bogovima i svim oblicima grešnog življenja (1,14; 4,3.4). Bog nam daje vremena da se pokajemo, ali je ono ograničeno. Bog je milostiv (5,2.10), ali je i pravedni i sveti Sudac koji sudi svim ljudima, živima i mrtvima, prema onome što zaslužuju (1,18; 2,12.13; 4,5.6.17-19).
Postoji i nova eshatološka perspektiva. S Isusom kao Mesijom Božji pradavni plan bliži se ostvarenju (1,20). Proročanstva su se ispunila u Isusovoj smrti i uskrsnuću (redci 11.12). Isus, Stradalnik, umro je i sad je vraćen u život. Vrijeme je kratko i On uskoro mora ući u slavu. Bog Ga je već proslavio na nebesima (redak 21). Sve što preostaje konačni je dolazak slavnoga Gospodina s nebesa (redci 7.13; 4,13).
Radosna je vijest da Bog poziva svoju djecu iz oholog i buntovnog svijeta. Zahvaljujući čudesnoj milosti trojednog Boga, ostvaruje se Njegov plan otkupljenja (1,2.20). Premda je Očeva uloga velika (redci 1-3; 5,15.20.21 i drugi), ona nije ni neosobna niti udaljena. Petar priznaje sudjelovanje Duha u spasenju ljudskog roda (redci 2,11.12; 4,14), ali je njegov pogled usmjeren na Mesiju.
Petar stalno govori o Isusu kao “Isusu Kristu” (1,1.2.3.7.13; 2,5 i drugi) i naziva Ga “Gospodinom” (kurios) Isusom (1,3; 2,13; 3,15) priznajući Isusovu uzvišenost. Pripisuje Mu mesijansko božanstvo (2,3) time što na Njega primjenjuje Psalam 34,9 u kojem je Mesija nazvan Jahvom. Petar Isusa naziva i “Janjetom”, “živim kamenom”, “pastirom i čuvarom duša” te “vrhovnim pastirom” (1,19; 2,4.25; 5,4).
Svojim je stradanjem ispunio simbole i proročanstva u starozavjetnim Pismima. Petar Ga uzdiže kao pashalno Janje bez mane iz Izlaska (1,16-21) i Slugu patnika iz Izaije 53 (2,24.25). Njegova je smrt okajanje za grijehe (redak 24) i uzor kršćanskog života. I Njegovi su sljedbenici pozvani da stradaju (redak 21). Svojim postupcima kršćani mogu proslaviti Boga i usred poteškoća (redak 12), jer ih u njihovoj nevolji jača Gospodin koji vlada (5,10.11). Zato su osnova kršćanskog života vjera, pokornost i pouzdanje.
Stradati nikad nije lako
Kad je Šimun Petar bio okrutno pogubljen prije više od 1930 godina, svijet je izgubio jednog od nekolicine povijesnih velikana. U povijesnom popisu velikana na svim područjima — vjernika, državnika, filozofa, osvajača, prosvjetitelja i znanstvenika — malo njih živjelo je životom tako duge, stalne i kobne drame.
Vjerski svijet se 1968. godine iznenadio kad je papa Pavao VI. objavio da su u spletu drevnih građevina duboko ispod veličanstvenog oltara u Bazilici sv. Petra u Rimu otkopane Petrove kosti. I premda ta neočekivana izjava danas može zvučati sumnjivo namještena, ona naglašava sve veću sklonost među kršćanima da više pozornosti obraćaju na relikvije i tradiciju nego na Božju riječ. Usuđujem se reći da takvo ponašanje ne bi odobrio čovjek kakav je bio Petar, kojega je pokretala njegova djetinja vjernost u oponašanju Isusove službe i stradanja.
Stradanje nije jednostavna tema ni za koga od nas. Premda nas Knjiga o Jobu podsjeća da nevolje donosi Sotona, mi smo isto tako svjesni da nas Bog uvijek može zaštititi od nesreće i nasilja ako to odluči. Nedavna razmišljanja jedne mlade žene o ovom predmetu pokazuju kakvom su nemiru mnogi od nas izloženi dok nastoje naći smisao u pojedinačnom ili zajedničkom stradanju.
“Uvijek je prisutna zagonetka: ‘Zašto zlo snalazi dobre ljude?’ Nemam odgovora na to pitanje i nisam sigurna da slijedim Božje razmišljanje ako kažem da On s dobrim razlogom dopušta da se nešto dogodi ili da bih prihvatila razloge koje neki rado zastupaju. Zadovoljavam se time da ću to pitanje postaviti kad stignem na Nebo jer se ne mogu pomiriti niti s jednim odgovorom koji sam dosad čula u svojem životu na Zemlji. To nema veze s vjerovanjem — možda ima nešto veze s vjerom ili stupnjem vjere. Vjerujem u Boga i do određene mjere vjerujem Bogu, ali zapravo ne osjećam da Ga dobro razumijem i da Ga svi drugi razumiju, pa je svakako ispravno reći da je moja vjera ograničena ili da ima ‘crne rupe’ — praznine.”
Zbog toga što je Petar bio svjedok trpljenja i sâm ga iskusio, njegova razmatranja tog predmeta imaju posebnu vrijednost: “Kakva je, naime, slava u tome ako ćete krivi strpljivo podnositi udarce? Ali ako ćete strpljivo podnositi trpeći što dobro činite, to je ugodno kod Boga. Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama.” (1. Petrova 2,20.21)
Ovaj tekst doslovce kaže da smo “na to i pozvani”, odnosno da smo “pozvani” činiti dobro čak ako je posljedica stradanje. Zato će kršćani koji su poslušni Božjoj zapovijedi da čine dobro trpjeti zlostavljanje. Ali Petar ih savjetuje da trpe bez mrmljanja.
Jedna crkvena organizacija u jugozapadnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država proširila je takozvanu “Petrovu molitvu”, molitvu koja se slaže s mojim shvaćanjem nastalim tijekom proučavanja života i riječi obraćenog Petra. Uz vrlo male promjene ona glasi:
“Gospodine, mi smo te kao i Petar iznevjerili više puta nego što se usuđujemo reći. Ali mi poznajemo Tvoju spremnost za opraštanje i samo se u nju uzdamo. Kao što si Petru omogućio da zasja i prizna da Te ljubi, molimo Te, dragi Gospodine, da i nas promijeniš i podigneš nas tako da u svojem životu prikažemo napredovanje ove vjere. I kad u tome uspiješ, sačuvaj živim čudo nade u nama.”
Gerald Colvin