Tko od nas nije čeznuo da ostane miran i strpljiv kad se suoči s izazivanjem, s porugom ili glupošću? Nismo li često pomislili kako bi lijepo bilo kad bismo se umjeli svladati?
Postoji dobra vijest za sve koji žele pobijediti. Apostol Pavao je sažeo Isusovu poruku u riječima: “Grijeh, naime, neće gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, već pod milošću.” (Rimljanima 6,14) Zapravo, šesto poglavlje Poslanice Rimljanima opisuje protuotrov za grijeh koji nastoji vladati u našemu životu. Tko god pripada novorođenoj Božjoj djeci, a još uvijek ga muči problem grijeha, u tom poglavlju može naći recept za pobjedu.
Sotona je prigrabio prijestolje našega srca i dokle god ga ne zbacimo s njega, imat ćemo problema. Kako se riješiti njegovog utjecaja? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo imati na umu tri načela.
Prvo načelo: “Tako i vi smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!” (Rimljanima 6,11)
Ključni izraz u ovome tekstu je “smatrajte sebe”. Apostol je pred sobom imao sliku roba. Kad bi rob umro, gospodar ga više nije mogao natjerati da radi. Ako smo umrli grijehu, više ne reagiramo na njega.
Kako se mogu smatrati mrtvim grijehu? Ponajprije tako što odlučujem da u mojemu životu zauvijek nema mjesta grijehu. Zauvijek, a ne samo do sljedeće prigode, kad me grešna narav tjera da popustim svojemu omiljenom poroku. Takva odluka je neopozivo rušenje mostova s prošlim životom.
Drugi korak je prikazan u posljednjim dijelu retka: smatraj se živim Kristu. Drugim riječima, izabrao sam novoga Gospodara. Od ovog trenutka više ne moram slušati svojega starog gospodara — grijeh, već novoga — Krista. Za staroga sam mrtav.
Slijedi najljepši korak: ako se smatram mrtvim grijehu, a živim Kristu, Isus će to pretvoriti u stvarnost. On pretvara moju vjeru u činjenicu. Više nisam dužan odgovarati ni najozbiljnijim zahtjevima staroga gospodara.
Kad je Sotona u pustinji prišao Isusu, nije na Njemu našao ništa, ništa što bi odgovaralo na njegove kušnje. Ni tijekom Isusovog život na Zemlji nije na Njemu našao ništa: “Neću više mnogo s vama govoriti, jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa.” (Ivan 14,30)
Tako sam i ja slobodan u Kristu.
Drugo načelo: “Niti više dajite svojih udova kao oružje nepravednosti u službu grijeha! Naprotiv, prinesite Bogu sami sebe — sebe kao takve koji ste od mrtvih postali živima — a svoje udove kao oružje pravednosti u službu Bogu!” (Rimljanima 6,13)
Dati sebe nekome može samo onaj tko ima povjerenja u onoga kome se daje. To je slično kao kod čovjeka kojemu je liječnik dijagnosticirao rak i preporučio operaciju. Pacijent dolazi u bolnicu i predaje se kirurgu. To je pasivna predaja, jer ga stavljaju na operacijski stol, uspavaju i operiraju. Pacijent ne sudjeluje u operaciji. Ne može pomoći kirurgu.
Zbog toga Isus kaže: “Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Tko živi odvojeno od Krista, može pokušati sve moguće da bi promijenio svoj karakter, narav, riječi i postupke — ali bezuspješno. Takav je čovjek sličan odsječenoj grani koja sanja da će roditi, a zapravo se suši.
Isus nije rekao da čovjek ništa ne može učiniti, već da ništa ne može učiniti sâm. Pozvani smo dati svoje udove. Čini mi se da je najveći razlog što ne pobjeđujemo grijeh u tome što svoje udove i organe ne pokoravamo Bogu.
Ako imaš problema s apetitom, predaj svoj probavni sustav Bogu. On će ti dati snagu da živiš zdravim životom. Ako se lako rasrdiš, daj Mu svoju žlijezdu koja proizvodi adrenalin. Neka Bog zaustavi njezinu proizvodnju. Ako imaš problema na spolnom području, posveti svoje tijelo Bogu. On će ti dati snagu da možeš vladati svojim mislima i žudnjama. Isto bismo mogli reći za šaku, nogu, jezik, živce, osjećaje…
Apostol je to u 1. Korinćanima 6,15.19.20 objasnio ovako: “Ne znate li da su vaša tjelesa Kristovi udovi? … Ne znate li da ne pripadate sami sebi, jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!”
Kad Mu se pokorimo, Bog daje snagu. “Sve Njegove zapovijedi istodobno osposobljavaju da se zapovijed i izvrši.” (Ellen G. White, Isusove usporedbe, str. 223)
Treće načelo: “Grijeh, naime, neće gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, već pod milošću.” (Rimljanima 6,14)
To je obećanje! U njemu Pavao jasno kaže da nismo odgovorni Zakonu jer smo pod milošću. Kako to razumjeti?
Pretpostavimo da smo došli u ambulantu. Na zidu se nalaze razni natpisi. Među njima je i natpis: “Pušenje zabranjeno!” Na koga se odnosi ta zabrana? Tko na nju mora obratiti pozornost? Koga ona osuđuje?
Što se mene tiče, taj natpis ne mora postojati jer ne pušim. Svejedno mi je, bio on na zidu ili ne. No drukčije je kod pušača. On je pod zakonom. On ga vezuje, sprečava, uzima mu slobodu.
Kad kaže da nismo pod Zakonom nego pod milošću, Pavao želi reći da nas Zakon više ne osuđuje jer smo mrtvi grijehu. Apostol ponavlja ono što je prorok Jeremija rekao oko pet stoljeća prije: “Ovo je Savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim poslije onog vremena — veli Gospodin: Stavit ću svoje zakone u pamet njihovu, upisat ću ih u srca njihova. Ja ću biti Bog njihov, a oni će biti narod moj. Ne, nitko više neće poučavati sudruga svoga i nitko brata svoga — veleći mu: Poznaj Gospodina — jer će me upoznati svi, od najmanjega do najvećega među njima.” (Hebrejima 8,10.11)
Ako je Božja objavljena volja upisana u moje i tvoje srce, grijeh je nemoćan. Spontano ćemo se odvraćati od grijeha jer ćemo prema njemu osjećati odbojnost i odurnost. A upisivanje Zakona u srce i misli dovodi do spoznaje Boga.
Sve to nas ne oslobađa obveze da i sami nešto učinimo. Kako zamjećujete, dosad nije bilo riječi o načinu spašavanja. Spasenje možemo dobiti samo milošću. Ono je Božji dar koji prihvaćamo vjerom. Za svoje spasenje ne možemo ništa sami učiniti, osim da ga primimo vjerom.
No mi govorimo o kršćanskom življenju. A tu je Biblija određena: i sami nešto moramo učiniti. Ellen G. White je dobro rekla: “Nemojmo širiti misao da čovjek nema što učiniti u velikom djelu nadvladavanja. Bog ništa ne radi za čovjeka bez njegove suradnje.” (Selected Messages, sv. 1, str. 381)
U trećem poglavlju Poslanice Kološanima nalazimo najmanje osam tekstova koji pokazuju što čovjek treba učiniti za svoje duhovno dobro. On treba:
- tražiti ono što je gore (redak 1),
- svraćati misao na ono što je na Nebu (redak 2),
- pokoriti svoje udove Bogu (redak 5),
- odbaciti grijeh (redak 8),
- svući staroga i obući novog čovjeka (redci 9.10),
- dopustiti Bogu da vlada u srcu (redak 15),dopustiti da se Kristova riječ nastani u umu (redak 16),
- i sve to treba učiniti cijelim srcem u ime Gospodina Isusa (redak 17).
Sjetimo se kako je Krist stajao pored Lazarova groba i zapovjedio: “Odvalite kamen!”
“Krist je mogao zapovjediti stijeni da se skloni, i stijena bi poslušala Njegov glas. Mogao je zapovjediti anđelima, koji su bili u Njegovoj neposrednoj blizini, da to učine. Na Njegovu zapovijed nevidljive ruke uklonile bi stijenu. Međutim, stijenu trebaju ukoniti ljudske ruke. Time je Krist želio pokazati da ljudsko treba surađivati s Božanskim. … Bog ne odbacuje ljudsku pomoć. On jača čovjeka, surađuje s njim kad čovjek upotrebljava sile i sposobnosti koje su mu darovane.” (Ellen G. White, Isusov život, str. 438)
Nezaboravne su Pavlove riječi: “Sve mogu u onome koji mi daje snagu.” (Filipljanima 4,13) I one pokazuju da čovjek nešto čini zato što dobiva snagu od Boga. Bog nas osposobljava za borbu protiv grijeha i želi da budemo pobjednici, ali On neće pobjeđivati umjesto nas.
Možda te muči neki grijeh, a nemaš snage osloboditi se. Rješenje je predaja Bogu. No prije toga moraš odlučiti da ćeš se odsad smatrati mrtvim grijehu, a živim Bogu. To je nemoguće bez neprekidne zajednice s Kristom. Samo će Njegova blizina zaustaviti snagu kušnje. “Oni koji čekaju da vide čarobnu promjenu u svojem karakteru, bez odlučnih napora sa svoje strane da nadvladaju grijeh, doživjet će razočaranje.” (Ellen G. White, Selected Messages, sv. 1, str. 337)
Pravodobno prihvatimo Božji savjet!