Patrijarsi i proroci: Poglavlja 24 i 25

7. 05. 2016.

Pasha

Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 11; 12,1-32.

 

Kad je kralju prvi put iznesen zahtjev za oslobođenje Izraela, on je upozoren i na najstrašnija zla. Mojsiju je naređeno da kaže faraonu: “Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvorođenca.” (Izlazak 4,22.23) Premda su Egipćani prezirali Izraelce, Bog ih je vrlo cijenio time što su bili izabrani da budu čuvari Njegovog Zakona. Oni su u ovim naročitim blagoslovima i prednostima koje su im bile dane imali prvenstvo među narodima kao prvorođeni sin među svojom braćom.

Kazna na koju je Egipat prvo bio upozoren trebala je doći kao posljednja mjera. Bog dugo trpi i obiluje milošću. Prema bićima koja je stvorio na svoju sliku On postupa s nježnom brigom. Da je gubitak žetve i stada naveo Egipćane na pokajanje, djeca ne bi bila pobijena, ali oni su tvrdoglavo odbijali božanske zapovijedi i sada ih je morao stići i posljednji udarac.

Mojsiju je bilo zabranjeno, pod prijetnjom smrti, da se pojavi pred faraonom, ali pobunjeničkom monarhu je trebalo prenijeti posljednju Božju poruku i Mojsije je izašao pred njega sa strašnom viješću: “Ovako poručuje Jahve: ‘O ponoći proći ću Egiptom. Svaki će prvorođenac u egipatskoj zemlji umrijeti, od prvorođenca faraonova, koji bi imao sjediti na njegovu prijestolju, do prvorođenca ropkinje koja se nalazi uz mlinski kamen; a uginut će i sve prvine od stoke. U svoj će zemlji egipatskoj nastati velik jauk, kakva nije bilo niti će kad poslije biti. Među Izraelcima ni pas neće zalajati na živo stvorenje: ni na čovjeka ni na životinju. Po tome ćete znati da Jahve luči Izraelca od Egipćanina. Onda će svi ovi tvoji dvorani k meni doći, preda me se baciti i vikati: Nosi se i ti i sav puk koji za tobom ide! Poslije toga ću otići.’”

Prije izvršenja ove kazne Gospodin je preko Mojsija dao upute izraelskoj djeci u vezi s odlaskom iz Egipta, a posebno u vezi sa zaštitom od skorašnjeg suda. Svaka obitelj, sama ili udružena s drugima, trebala je zaklati janje ili kozle “bez mane” i sa stručkom biljke izopa poškropiti oba dovratnika i nadvratnik kuće da anđeo koji je trebao doći oko ponoći ne uđe u kuću. Oni su noću trebali jesti pečeno meso s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem, kao što je Mojsije rekao, “opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u rukama. Jedite ga žurno: to je Jahvina pasha.”

Gospodin je objavio: “Te ću naime noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Jahve, kaznit ću i sva egipatska božanstva… Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku.”

Za uspomenu na ovo veliko izbavljenje izraelski je narod trebao svetkovati godišnji blagdan u svim budućim naraštajima. “Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena.” Kao što su trebali svetkovati blagdan, oni su isto tako trebali ponavljati svojoj djeci izvještaj o velikom izbavljenju kao što je Mojsije zapovjedio: “Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.”

Nadalje, Gospodinu su pripadali prvorođeno dijete i životinja, a otkupljivali su se otkupom kao priznanjem da bi za pomora egipatskih prvorođenaca izraelski prvorođenci, premda milostivo zaštićeni, bili izloženi istoj opasnosti da nije bilo žrtve pomirnice. “Meni, naime pripada svaki prvorođenac.” Gospodin kaže: “Onog dana kad sam pobio sve prvence u zemlji egipatskoj, sebi sam posvetio sve prvorođence u Izraelu, i od ljudi i od stoke. Oni su moji. Ja sam Jahve.” (Brojevi 3,13) Nakon što je uspostavio službu u Šatoru od sastanka Gospodin je umjesto prvorođenaca izabrao Levijevo pleme za službu u Svetištu. “Jer oni su između Izraelaca meni potpuno darovani.” (Brojevi 8,16) Međutim, od svih se ljudi tražilo da, kao priznanje Božje milosti, otkupe svoju prvorođenu djecu (Brojevi 18,15.16).

Pasha je trebala imati komemorativnu i simboličnu narav, ona nije samo upućivala na izbavljenje iz Egipta, već i na veće izbavljenje što ga je Krist u budućnosti trebao ostvariti oslobađajući ljude iz ropstva grijeha. Žrtveno Janje predstavlja “Janje Božje” u kome je sva naša nada u izbavljenje. Apostol kaže: “… jer je žrtvovano naše pashalno janje — Krist.” (1. Korinćanima 5,7) Nije bilo dovoljno prinositi samo pashalno janje, njegova se krv morala škropiti na dovratnike. Tako su se zasluge Kristove krvi morale pripisati duši. Mi moramo vjerovati ne samo da je On umro za svijet, već da je umro i za nas pojedinačno. Mi sami moramo prihvatiti vrline žrtve pomirenja.

Izop koji se koristio za škropljenje bio je simbol očišćenja, a koristio se za čišćenje gubavaca i onih koji su bili onečišćeni diranjem mrtvaca. Njegov je značaj vidljiv iz molitve psalmista: “Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!” (Psalam 51,4)

Janje se moralo pripremiti cijelo, bez lomljenja kostiju, a tako se i Božjem Janjetu umrlom za nas nije smjelo slomiti kost (Ivan 19,36). Time je predstavljeno savršenstvo Kristove žrtve.

Izraelci su meso trebali jesti. Nije dovoljno samo vjerovati Kristu za oprost od grijeha, mi vjerom stalno moramo primati duhovnu snagu i hranu od Njega i Njegove Riječi. Krist je rekao: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.” (Ivan 6,53.54) A da bi objasnio što je mislio, On je rekao: “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (redak 63) Isus je prihvatio Zakon svog Oca, primjenjivao njegova načela u vlastitom životu, pokazivao njegov duh i njegovo blagotvorno djelovanje u srcu. Ivan kaže: “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca — pun milosti i istine.” Kristovi sljedbenici moraju biti sudionici njegovog iskustva. Oni moraju primiti i usvojiti Božju riječ tako da ona postane pokretna sila njihovog života i djela. Oni Kristovom silom moraju poprimiti Njegov lik i odražavati nebeske osobine. Oni moraju jesti tijelo i piti krv Božjeg Sina, ili u njima neće biti života. Kristov duh i djelo moraju postati duh i djelo Njegovih učenika.

Janje se trebalo jesti s gorkim zeljem, upućujući tako na gorčinu ropstva u Egiptu. Tako se i mi, zbog svojih grijeha, trebamo hraniti Kristom sa skrušenošću u srcu. Upotreba beskvasnog kruha također je bila značajna. Ona je izrazito naređena u zakonu o Pashi, a Židovi su ga se strogo pridržavali u svojim običajima, tako da se tijekom ovog blagdana u njihovim kućama nije moglo naći kvasca. Na sličan način kvasac grijeha moraju ostaviti svi oni koji od Krista žele primiti život i hranu. Stoga Pavao piše korintskoj crkvi: “Očistite se od starog kvasca, da budete novo tijesto … jer je žrtvovano naše pashalno Janje — Krist. Zato trajno svetkujmo blagdan ne sa starim kvascem, ni sa kvascem zloće ili pokvarenosti, već s beskvasnim kruhom čistoće i čestitosti.” (1. Korinćanima 5,7.8)

Robovi su prije oslobođenja morali pokazati svoju vjeru u veliko izbavljenje koje se uskoro trebalo ostvariti. Na njihovim domovima morao je biti krvni znak, a oni i njihove obitelji morali su se odvojiti od Egipćana i okupiti se u svojim domovima. Da su Izraelci zanemarili neku od danih uredbi, da su zaklali janje a zanemarili poškropiti dovratnike krvlju, ili da su izašli iz svojih kuća, oni ne bi bili sigurni. Oni su mogli iskreno vjerovati da su učinili sve što je bilo potrebno, ali iskrenost ih ne bi spasila. Svi koji su zanemarili upozorenja Gospodnjih uredbi, izgubili su svog prvorođenca od ruke anđela koji je uništavao.

Narod treba poslušnošću pružiti dokaz o svojoj vjeri. Tako svi oni koji se nadaju da će biti spašeni zaslugama Kristove krvi moraju shvatiti da oni sami moraju sudjelovati u osiguranju svojeg spasenja. Premda nas samo Krist može otkupiti od kazne prijestupa, mi moramo ostaviti grijeh i okrenuti se poslušnosti. Čovjek se spašava vjerom, a ne djelima, a ipak se njegova vjera mora pokazati na djelu. Bog je dao svojeg Sina da umre kao pomirba za grijeh, On je pokazao svjetlost istine, put života, dao mogućnosti, uredbe i prednosti, a čovjek sada treba surađivati s oruđima spasenja, on mora cijeniti i koristiti pomoć koju je Bog dao, vjerovati i slušati sve božanske uredbe.

Dok je Mojsije Izraelcima ponavljao Božje odredbe za njihovo spasenje, “narod pade ničice i pokloni se”. Draga nada u oslobođenje, strašna spoznaja o kazni koja je trebala snaći njihove tlačitelje, brige i poslovi oko iznenadnog odlaska, sve se ovo za neko vrijeme utopilo u zahvalnosti njihovom milostivom Osloboditelju. Mnogi su Egipćani bili ponukani da priznaju hebrejskog Boga kao jedinog istinitog Boga, i oni su sada molili da im se dopusti da nađu utočište u domovima Izraelaca kad anđeo koji uništava bude prolazio zemljom. Oni su primljeni s dobrodošlicom i oni su prisegnuli da će odsad služiti Bogu Jakovljevom i poći iz Egipta s Njegovim narodom.

Izraelci su poslušali upute što ih je Bog dao. Pripreme za odlazak obavili su tajno i brzo. Obitelji su se okupile, zaklano je pashalno janje, meso je ispečeno na vatri, a beskvasni kruh i gorko zelje pripremljeni. Otac i svećenik doma škropio je krv na dovratnike, a zatim se pridružio obitelji u kući. Pashalno janje su jeli žurno i u tišini. Ljudi su sa strahopoštovanjem molili i gledali, a srca prvorođenaca, od najstarijeg čovjeka do najmanjeg djeteta, drhtala su od neopisivog straha. Očevi i majke su čvrsto grlili svoje ljubljene prvorođence pri pomisli na zastrašujuću nesreću koja se trebala dogoditi te noći. Međutim, anđeo nije posjetio nijednu izraelsku kuću. Znak krvi, znak Spasiteljeve zaštite, bio je na njihovim vratima, i anđeo nije ulazio.

O ponoći “strašan se jauk razlijegao Egiptom: ne bijaše kuće u kojoj nije ležao mrtvac”. Svi prvorođenci u zemlji “od prvorođenca faraonova, koji je imao sjediti na prijestolju, do prvorođenca sužnja u tamnici, a tako i sve prvine od stoke”, usmrtio je anđeo zatornik. Diljem golemog egipatskog kraljevstva uništen je ponos svakog doma. Zrak je bio ispunjen kricima i zapomaganjima ožalošćenih. Kralj i dvorani, blijedih lica i drhtavih usana, ostali su zaprepašteni ovim užasnim događajem. Faraon se sjećao kako je nekada uzviknuo: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam … i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce!” On je sada, s ponosom kojim je nekad izazivao nebo, ležao u prašini. I “pozva Mojsija i Arona te im reče: ‘Ustajte i odlazite od moga naroda i vi i vaši Izraelci! Idite! Odajite štovanje Jahvi, kako ste tražili. Pokupite svoju i sitnu i krupnu stoku, kako ste zahtijevali: idite pa i mene blagoslovite!’” I kraljevi savjetnici su preklinjali Izraelce “da brže idu iz zemlje, jer izgibosmo svi, govorahu oni”.

 

 

Izlazak

Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 12,34-51 te 13 do 15.

 

Opasani, sa sandalama na nogama i štapom u ruci, izraelski je narod stajao i tiho i sa strahopoštovanjem čekao kraljevsku naredbu o polasku. Krenuli su prije svanuća. Tijekom zala, dok je očitovanje Božje sile razgorjelo vjeru u srcima robova i unijelo strah u srca njihovih tlačitelja, Izraelci su se postupno okupljali u Gošenu, i unatoč iznenadnosti njihovog odlaska obavljene su neke nužne pripreme za organizaciju i nadzor mnoštva u pokretu. Bili su podijeljeni na skupine nad kojima su imenovani vođe.

Prilikom izlaska bilo je “oko šest stotina tisuća pješaka, osim žena i djece”. U tom mnoštvu nisu samo bili oni koje je pokrenula vjera u Izraelovog Boga, već mnogo onih onih koji su željeli pobjeći od zala ili koji su slijedili mnoštvo iz puke radoznalosti i uzbuđenja. Izraelcima je ova skupina ljudi uvijek bila smetnja i zamka.

Narod je sa sobom poveo i “mnogo stoke, krupne i sitne”, koja je bila izraelsko vlasništvo budući da oni, za razliku od Egipćana, svoj imetak nikada nisu prodali kralju. Jakov i njegovi sinovi su sa sobom u Egipat donijeli svoju stoku, gdje se ona umnožila. Prije napuštanja Egipta narod je po Mojsijevoj naredbi zatražio nadoknadu za neplaćeni rad, a Egipćani ih nisu mogli odbiti jer su ih se toliko željeli osloboditi. Robovi su otišli natovareni plijenom svojih tlačitelja.

Tog se dana okončala povijest koja je stoljećima ranije otkrivena Abrahamu u proročkom viđenju: “Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, ali narodu kojem budu služili ja ću suditi; i konačno će izaći s velikim blagom.” (Postanak 15,13.14) Ove četiri stotine godina su se navršile. “… Točno onoga dana — sve čete Jahvine iziđoše iz zemlje Egipatske.” Izarelci su prilikom izlaska iz Egipta ponijeli dragocjeno naslijeđe, Josipove kosti, koje su tako dugo čekale ispunjenje Božjeg obećanja, a koje su, tijekom mračnih dana ropstva, bile podsjetnik na njihovo oslobođenje.

Umjesto da pođu najkraćim putem u Kanaan, kroz filistejsku zemlju, Gospodin ih je usmjerio prema jugu, prema obali Crvenog mora. “Bog je, naime, rekao: ‘Mogao bi se narod predomisliti i vratiti u Egipat kad vidi ratovanje.’” Da su pokušali proći kroz filistejsku zemlju, naišli bi na protivljenje, jer Filistejci, smatrajući ih robovima koji bježe od svojih gospodara, ne bi oklijevali napasti ih. Izraelci su bili slabo pripremljeni za sukob s tako moćnim i ratobornim narodom. Oni su nedovoljno poznavali Boga i imali malo vjere u Njega te bi se obeshrabrili i prestrašili. Oni su bili nenaoružani i nenavikli na ratovanje, njihov je duh bio oslabljen dugim robovanjem, a imali su i žene, djecu, sitnu i krupnu stoku. Vodeći ih prema Crvenom moru Gospodin se pokazao kao sažaljiv i razuman Bog.

“Krenuvši iz Sukota, utabore se u Etamu, na kraju pustinje. Jahve je išao pred njima, danju u stupu od oblaka, da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja, da im svijetli. I nije ispred naroda nestajao stup od oblaka danju ni stup od ognja noću.” Psalmist kaže: “Rasprostro je oblak kao pokrov, i oganj da se obnoć sja.” (Psalam 105,39, vidi također 1. Korinćanima 10,1.2) Stup njihovog nevidljivog Vođe uvijek je bio pred njima. Oblak je danju usmjeravao njihovo putovanje ili se širio kao svod nad mnoštvom. On je služio kao zaštita od sunčane žege, a svojim hladom i vlagom pružao osvježenje u isušenoj, žednoj pustinji. Noću je postajao stup od ognja koji je osvjetljavao tabor i neprekidno svjedočio o božanskoj prisutnosti.

U jednom od najljepših i najutješnijih ulomaka u Izaijinim proročanstvima, spominje se stup od oblaka i ognja koji predstavlja Božju brigu za Njegov narod u posljednjoj velikoj borbi protiv sila zla: “Sazdat će Jahve nad svom Gorom sionskom i nad svima što ondje budu zborovali oblak s dimom danju, a noću sjaj ognja žarkoga. Jer, vrh svega Slava će biti zaklon i sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje.” (Izaija 4,5.6)

Putovali su preko sumorna postranstva sličnog pustinji. Već su se počeli pitati kamo ih vodi taj put, naporno putovanje ih je iscrpljivalo, i u nekim se srcima počeo javljati strah od egipatskog napada. Ali oblak je išao naprijed, a oni su ga slijedili. Onda je Gospodin zapovjedio Mojsiju da skrenu u stjenoviti tjesnac i utabore se pored samoga mora. Otkriveno mu je da će faraon poći u potjeru, ali da će se Gospodin proslaviti njihovim oslobođenjem.

Egiptom se proširila vijest da su djeca Izraelova, umjesto da se zadrže na bogoslužju u pustinji, žurila prema Crvenom moru. Faraonovi su savjetnici rekli kralju da su robovi pobjegli da se nikada više ne vrate. Narod je žalio zbog svoje ludosti kad je smrt prvorođenaca pripisao Božjoj sili. Čim su se oslobodili straha, njihovi velikani su protumačili da su uzrok zala bile prirodne sile. “Što ovo učinismo! — rekoše. — Pustismo Izraelce, i više nam neće služiti.”

Faraon je okupio svoje snage, “šest stotina poizbor svojih kola i ostala kola po Egiptu”, konjanike, zapovjednike i pješaštvo. Sam je kralj, praćen velikim ljudima iz svojeg kraljevstva, vodio vojsku. Da bi umilostivio bogove i time osigurao uspjeh svojeg pothvata, s njim su pošli i svećenici. Kralj je bio odlučan da Izraelce prestraši velikim prikazom svoje sile. Egipćani su se bojali da ih njihovo prisilno pokoravanje izraelskom Bogu ne izloži poruzi drugih naroda, ali ako sada pokažu svoju silu i vrate bjegunce, oni će opravdati svoju slavu i vratiti robove u službu.

Hebreji su se utaborili pored mora, čija se voda njima činila nepremostivom preprekom, dok su na jugu krševite planine priječile njihov daljnji napredak. Iznenada su u daljini ugledali odsjaj oružja i kočije kao izvidnicu velike vojske. Kad su se ratnici približili, vidjelo se da je egipatska vojska pošla za njima u potjeru. Strah je ispunio srca Izraelaca. Neki su povikali Gospodinu, ali veći dio je požurio Mojsiju sa svojim prigovorima: “Zar nije bilo grobova u Egiptu … pa si nas izveo da pomremo u pustinji? Kakvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta! Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: Pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti.”

Mojsija je uvelike uznemirilo to što je njegov narod pokazao tako malu vjeru u Boga, unatoč činjenici da su opetovano bili svjedoci prikaza Njegove sile. Kako su ga mogli optužiti za opasnosti i nepriliku u kojoj su se našli, kad je on izričito slijedio Božju zapovijed? Istina, nije bilo mogućnosti za oslobođenje osim ako sam Bog ne posreduje u njihovom oslobođenju, ali budući da se našao u ovoj neprilici zbog poslušnosti božanskim uputama, Mojsije nije osjećao strah od posljedica. Njegov miran i uvjerljiv odgovor je glasio: “Stojte čvrsto pa ćete vidjeti što će vam Jahve učiniti da vas danas spasi. Jahve će se boriti za vas. Budite mirni!”

Nije bilo jednostavno držati izraelsko mnoštvo u iščekivanju pred Gospodinom. Budući da im je nedostajalo discipline i samosvladavanja, oni su postali nasilni i nerazumni. Očekivali su da će brzo pasti u ruke svojim tlačiteljima, te su iz svega glasa jaukali i oplakivali. Slijedili su prekrasan stup od oblaka kao Božji znak da idu naprijed, ali sada su se pitali da to nije bio predznak neke velike nesreće, jer ih je odveo na pogrešnu stranu planine, neprohodnim putom. Tako zavednim umovima Božji anđeo izgledao je kao preteča propasti.

Međutim, dok su im se Egipćani približavali, očekujući da će biti lak plijen, stup od oblaka se veličanstveno podigao u nebo, iznad Izraelaca i spustio između njih i egipatske vojske. Zid tame se prepriječio između progonitelja i progonjenih. Egipćani više nisu mogli razabrati izraelski tabor te su se morali zaustaviti. Ali kako je noć postajala sve mračnija, stup od oblaka je Hebrejima bio veliko svjetlo, osvjetljavajući cijeli tabor dnevnom svjetlošću.

U srca Izraelaca vratila se nada. Mojsije je podigao svoj glas prema Gospodinu. “Zašto zapomažete prema meni? — reče Jahve Mojsiju. — Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje, da Izraelci mogu proći posred mora po suhu.”

Psalmist je, opisujući izraelski prolazak kroz more, pjevao: “Kroz more put se otvori tebi i tvoja staza kroz vode goleme, a tragova tvojih nitko ne vidje. Ti si svoj narod vodio kao stado rukama Mojsija i Arona.” (Psalam 77,19.20) Kad je Mojsije pružio svoj štap, voda se razdijelila, a Izrael je pošao sredinom mora, suhim, dok je voda poput zida stajala sa svake strane. Svjetlost Božjeg stupa odsjajivala je o zapjenjene valove i osvjetljavala put, koji je bio poput velike brazde u morskoj vodi, i gubio se u daljini suprotne obale.

“Egipćani: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. Za jutarnje straže pogleda Jahve iz stupa od ognja i oblaka na more na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku.” Tajanstveni se oblak pred njihovim zapanjenim pogledima pretvorio u stup od oblaka. Udarali su gromovi i sijevale munje. “Oblaci prosuše vode, oblaci zatutnjiše gromom, i tvoje strijele poletješe. Grmljavina tvoja u vihoru zaori, munje rasvijetliše krug zemaljski, zemlja se zatrese i zadrhta.” (Psalam 77,18.19)

Egipćane je obuzeo strah i zbunjenost. Usred pobješnjelih sila prirode, čuli su glas ljutitog Boga, i pokušali se vratiti i pobjeći na obalu s koje su pošli. Ali Mojsije je pružio svoj štap i nagomilana voda se sručila šišteći, tutnjeći, željna svojeg plijena, i povukla egipatsku vojsku u svoje mračne dubine.

Svanuće je izraelskom mnoštvu otkrilo sve što je ostalo od njihovih nekada moćnih neprijatelja: oklopljena tijela razbacana na obali. Jedna noć je bila dovoljna da nakon najstrašnije opasnosti dođe potpuno izbavljenje. Golemo, bespomoćno mnoštvo, robovi nenavikli na borbu, žene, djeca, stoka — a more pred njima i moćna egipatska vojska iza njih. Vidjeli su kako im se otvorio put kroz vode i slom njihovih neprijatelja u trenutku kad su oni očekivali pobjedu. Sâm Jahve je donio izbavljenje i njihova su se srca iz zahvalnosti i povjerenja okrenula Njemu. Njihovi osjećaji našli su svoj izričaj u pjesmi hvale. Božji Duh sišao je na Mojsija i on je poveo narod u pobjedničkoj pjesmi zahvalnosti, najranijoj i najuzvišenijoj od svih pjesama poznatih ljudima:

“U čast Jahvi zapjevat ću,

jer se proslavio,

konja i konjanika

u more on je vrgao.

Moja je snaga, moja pjesma — Jahve

jer je mojim postao izbaviteljem.

On je Bog moj, njega ja ću slaviti,

on je Bog oca moga, njega ću veličati.

Jahve je ratnik hrabar,

Jahve je ime njegovo.

Kola faraonova i vojsku mu u more baci;

cvijet njegovih štitonoša More crveno proguta.

Valovi ih prekriše;

poput kamena u morske potonuše dubine.

Desnica tvoja, Jahve, snagom se podiči;

desnica tvoja, Jahve, raskomada dušmana. …

Tko je kao ti, Jahve među bogovima,

tko kao ti sija u svetosti,

u djelima strašan, divan u čudesima? …

Milošću svojom vodio si ovaj narod, tobom otkupljen,

k svetom tvom Stanu snagom si ga svojom upravio.

Kada to čuše, prodrhtaše narodi; …

Strah i prepast na njih se obaraju;

snaga tvoje ruke skamenila ih je

dok narod tvoj, Jahve, ne prođe,

dok ne prođe narod tvoj koji si otkupio.

Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine,

na mjestu koje ti, Jahve, svojim učini Boravištem,

Svetištem, o Jahve, tvojom rukom sazidanim …”

(Izlazak 15,1-18)

Ova je veličanstvena pjesma odjeknula među izraelskim mnoštvom, kao glas iz velikih dubina. Prihvatile su ga izraelske žene, koje je predvodila Mirjam, Mojsijeva sestra, dok su napredovali sa sviralima i igranjem. Pustinjom i morem odjekivao je radostan pripjev, a planinama su odjekivale riječi njihove hvale: “U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavi.”

Ova pjesma i veliko izbavljenje na koje ona podsjeća ostavili su trajan dojam koji nikada neće biti izbrisan iz sjećanja izraelskog naroda. Proroci i pjevači u Izraelu vjekovima su je ponavljali, svjedočeći da je Jahve njihova snaga i izbavljenje onima koji Mu vjeruju. Ova pjesma ne pripada samo izraelskom narodu. Ona upućuje na propast svih neprijatelja pravde i na konačnu pobjedu Božjeg Izraela. Prorok s Patmosa gleda mnoštvo obučeno u bijelo, “pobjednike”, kako stoje na “staklenom moru s citrama Božjim. Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega i pjesmu Janjeta”. (Otkrivenje 15,2.3)

“Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje.” (Psalam 115,1) Takav je duh prožimao izraelsku pjesmu izbavljenja, a to je duh koji treba prebivati u srcima svih koji se boje i ljube Boga. Oslobađajući naše duše iz ropstva grijeha Bog nam je dao veće izbavljenje od izbavljenja Hebreja kod Crvenog mora. Kao i izraelsko mnoštvo, mi dušom, srcem i glasom trebamo hvaliti Gospodina za “dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim”. One koji razmišljaju o velikoj Božjoj milosti i ne zaboravljaju mala djela dobrote, On će opasati radošću i u njihova srca staviti pjesmu Gospodina. Svakodnevni blagoslovi koje primamo iz Božje ruke, a iznad svega Isusova smrt koja nam donosi radost, a Nebo stavlja nadohvat ruke, trebali bi biti razlog trajne zahvalnosti. Kakvo je sažaljenje, kakvu neusporedivu ljubav Bog pokazao prema nama, izgubljenim grješnicima, kad nas je povezao sa sobom da budemo Njegovo naročito blago! Kakvu je žrtvu podnio naš Otkupitelj, da se mi možemo zvati Božjom djecom! Mi trebamo hvaliti Boga za blagoslovljenu nadu koju nam daje velikim planom otkupljenja, mi Ga trebamo hvaliti zbog nebeske baštine i Njegovog bogatog obećanja, hvaliti Ga što Isus živi da bi posredovao za nas.

“Pravo me štuje onaj”, kaže Stvoritelj, “koji prinosi žrtvu zahvalnu.” (Psalam 50,23) Svi stanovnici Neba udružuju se u hvaljenju Boga. Naučimo sada pjesmu anđela, da je možemo pjevati kad se pridružimo njihovim redovima. Kažimo sa psalmistom: “Hvalit ću Jahvu sveg života svojega, dok me bude, Bogu svom ću pjevati. … Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!” (Psalam 146,2; 67,5)

Bog je u svojoj providnosti doveo Izraelce u planinski usjek blizu mora da bi u njihovom izbavljenju mogao prikazati svoju silu i poniziti ponos njihovih tlačitelja. On ih je mogao spasiti na drugi način, ali je izabrao ovaj način da bi ispitao njihovu vjeru i ojačao njihovo povjerenje u Njega. Narod je bio iscrpljen i preplašen, ali da nisu pošli naprijed kad im je Mojsije naredio da pođu, Bog im nikada ne bi otvorio put. Oni “vjerom prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji” (Hebrejima 11,29). Marširajući prema hladnoj vodi oni su pokazali da vjeruju Božjoj riječi koju je Mojsije izrekao. Oni su učinili sve što je bilo u njihovoj moći, a Svemogući Izraelov je onda podijelio more da utre put njihovim nogama.

Velike pouke koje se ovdje uče pouke su za sva vremena. Kršćanski je život mnogo puta pritisnut opasnošću, a dužnost je naizgled nemoguće obaviti. Mašta stvara sliku propasti, ropstva ili smrti koja slijedi. Ipak, Božji glas jasno kaže: “Pođite naprijed!” Mi trebamo poslušati ovu zapovijed, premda naše oči ne mogu vidjeti kroz tamu, a oko stopala osjećamo hladne valove. Prepreke koje sprečavaju naš napredak nikada neće nestati pred duhom koji sumnja i oklijeva. Oni koji odlažu poslušati sve dok ne iščezne i posljednja sjena nesigurnosti, nikada neće ni poslušati. Nevjera šapće: “Čekajmo dok nestanu prepreke i jasno vidimo naš put”, ali vjera nas hrabri da napredujemo, ona “sve vjeruje, svemu se nada”.

Oblak koji je Egipćanima bio zid tame, za Hebreje je bio velika rijeka svjetlosti koja ja obasjavala cijeli tabor i rasvjetljavala put pred njima. Djelovanje providnosti na sličan način nevjernicima donosi tamu i očaj, dok je duši koja vjeruje ono puno svjetlosti i mira. Put kojim nas Bog vodi može voditi kroz pustinju ili more, ali to je siguran put.