Potresna pripovijest koju je napisao život
U Evanđelju po Luki 15,10 čitamo: “Tako, kažem vam, biva veselje među Božjim anđelima zbog jednoga jedinog grešnika koji se obrati.”
Izraz “obratiti se” za mnoge ima različito značenje. Što znači “obratiti se”?
Obratiti se znači zaustaviti se i okrenuti. Kad čovjek spozna da je na pogrešnom putu pa se zaustavi i vrati na pravi put, tad se uistinu obratio, odnosno vratio na pravi put.
Biblijski redak nam govori da se Božji anđeli vesele nad jednim jedinim čovjekom, koji se vrati, ostavi pogrešan put i stupi na pravi. To znači da čovjek ne živi više samo za sebe, nego se preda Kristu i svjesno odluči za Njega.
U kršćanskoj vjeri postoji odluka: “Jesam li spreman predati se Kristu?” Svi se moraju odlučiti. Vi, koji sada čitate ovu knjižicu, za nešto ste se odlučili. Reći ću vam za što: odlučili ste čitati ovu knjižicu. Da se niste za to odlučili, ne biste je sad držali u rukama. Nije slučajnost da sada čitate i razmišljate. Čvrsto sam uvjeren da je to bila Božja volja.
I sutra ujutro morat ćete se za nešto odlučiti — naime, hoćete li ići na posao ili ćete ostati kod kuće. Odlučivat ćete što ćete obući i što ćete jesti, i tako dalje. Koliko takvih odluka moramo učiniti svaki dan?!
Najznačajnija odluka u našem životu jest odluka za Isusa Krista. Ne znam koliko će se ljudi danas odlučiti za Krista. Iskreno je veselje mnogih koji kažu Isusu da i koji su spremni svoj život živjeti s Njim. Pa makar to bio i samo jedan čovjek, zbog njega se veseli cijelo Nebo.
Čovjek koji je ostavio pogrešan put i vratio se na pravi put ima u Božjim očima veću vrijednost nego sva blaga svijeta. “Tako, kažem vam, biva veselje među Božjim anđelima zbog jednoga jedinog grešnika koji se obrati.”
Na ovom svijetu bile su napisane potresne i vrlo dirljive priče. Jednu čudesnu priču ispričao je Gospodin Isus Krist. Često je pripovijedao usporedbe. O toj Njegovoj usporedbi govori Evanđelje po Luki, u 15. poglavlju od 11. do 24. retka.
“Neki čovjek imao dva sina. Mlađi od njih reče ocu: ‘Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada!’ Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju i ondje rasu svoje imanje provodeći život razvratno. Kad potroši sve, nasta ljuta glad u onoj zemlji, te on poče oskudijevati. Tada ode u najam nekom čovjeku u onoj zemlji, a taj ga posla na polje da čuva svinje. Uzalud je čeznuo da bar jednom napuni trbuh ljuskama od mahuna što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Tada dođe k sebi i reče: ‘Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!’ Diže se i krenu svom ocu.
Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin mu reče: ‘Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom…!’ Tada otac reče svojim slugama: ‘Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten, a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.’ I počnu se veseliti.”
Koliko toga se skriva u jednostavnim redcima ove usporedbe, koju su mnogi čitali i koja ih je ganula! Dok danas gledamo pobliže ovu Isusovu usporedbu, moja je želja da pritom ne mislimo na druge, već da razmišljamo o sebi. Želimo razmišljati o svojem životnom putu.
U Luki 15,11 je rečeno: “Neki čovjek imao dva sina. Mlađi od njih reče ocu: ‘Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada.’” Otac je znao da mlađemu sinu još ne pripada dijeljenje baštine. Ona će biti sačuvana za njega do očeve smrti. Tada bi sin mogao dobiti svoj dio tog velikog imetka.
Ali, što bi rekao sin ako mu otac ne bi htio dati njegov dio baštine? Sigurno bi se potužio: “Imam bezobzirnog oca, koji nema nikakva suosjećanja za svoju djecu. Osjećam se odbačenim. Otac je strog čovjek. Jednostavno neće, ili ne razumije probleme mladih u današnje vrijeme.”
Otac je svojem sinu zapravo dao dio koji bi dobio po njegovoj smrti. I sada je mladić počeo kovati planove što će sve učiniti s tolikim novcem.
Svojem ocu je rekao: “‘Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada.’ Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje te krene u daleku zemlju.”
Molim vas, obratite pozornost na ove riječi: “… te krene u daleku zemlju.”
Zašto je mlađi sin otišao u tuđinu, daleko, u daleku zemlju? Jednostavno, želio se udaljiti od oca. Nije htio imati nikakve veze sa svojim domom. Otac mu je uvijek govorio o poštenom i časnom životu. Zato je želio otići od kuće; htio se osloboditi svih veza. Dok je bio kod kuće, uvijek je slušao svoj unutrašnji glas savjesti, radeći ono što je ispravno. To više nije želio. Konačno je htio biti slobodan.
Kad bi u subotu navečer odlazio na plesnjak ili na kakvu drugu zabavu, ugledao bi žalosni očev pogled i veselje bi mu splasnulo. Nije želio ražalostiti svojega oca. Čiji se roditelji vesele kad su im djeca na pogrešnom putu?
Zato je odlučio: “Najbolje će biti da odem nekamo u daleku zemlju, što dalje odavde, gdje me nitko ne poznaje. Tamo ću moći živjeti onako kako mi padne na pamet. Moći ću se iživjeti, uživati život i upoznati svijet. Moj način života neće štetiti ocu niti njegovom ugledu, jer me tamo nitko ne poznaje.”
Još odavno je želio učiniti takvo nešto. Kod kuće je čitao romane u kojima je bio opisan grešni život. Tih knjiga se sramio i zato ih je uvijek brižljivo skrivao u svojoj postelji pod madracem. A sad je rekao: “To je upravo ono što već dugo želim doživjeti.”
Zato je odlučio: “Želim otići od kuće, želim napustiti oca, želim otići daleko, što je moguće dalje. Želim otputovati u daleku zemlju gdje me nitko ne poznaje. Tamo ću živjeti kako mi se prohtije. Ni na koga se neću morati obazirati. U crkvenoj knjizi mogu me mirne duše prekrižiti. Kakvu korist imam od toga što sam upisan u crkvenu knjigu? Želim se odreći svega i prekinuti sve veze. Potom ću moći živjeti kako mi se sviđa.”
Mislim na oca… Kako ga je pogodilo kad mu je sin oduševljeno govorio o svojim planovima da će otići od kuće i otputovati u daleku zemlju. Sigurno je sin proučavao turističke prospekte, da se izrazim današnjim pojmovljem. Bio je oduševljen tim divnim slikama nepoznatih krajeva. To su bili krajevi s čudnim, zvučnim imenima. Tamo se sigurno dobro živi! Zaista je želio konačno jednom dobro upoznati svijet i sve što on nudi.
Otac je znao čime je zaluđen njegov sin. Dragi moj prijatelju, kad god je sin u oduševljenju razmišljao o doživljajima u tuđini, svom je ocu zadavao bol u srce.
Kako žalosna je bila očeva pomisao da više nikada neće vidjeti svojega sina kad on ode. Zasigurno se potiho molio: “Uzvišeni Bože, podari mojem sinu svoju milost da počne razmišljati o drugim stvarima. Ti sigurno znaš na kakav se put sprema. Tako bih želio da ostane kod kuće, sačuvan od sveg zla.”
Ali sin se nije dao odvratiti od svojega nauma. S jedne strane, bio je prepun htijenja da napusti očev dom, a s druge je osjećao koliko žalosti zadaje ocu. Kako žalostan je morao biti njegov otac!
Konačno je došao dan rastanka. Često razmišljam o tom trenutku.
Otac je još jednom pokušao nagovoriti svojega sina ljubazno, dobronamjerno i s ljubavlju: “Oh, dragi moj dječače, još jednom o svemu dobro razmisli! Bilo bi bolje da ostaneš kod kuće. Ja ti želim samo dobro.” Nije ga htio ni na što prisiljavati. Ljubazno ga je molio.
Moji dragi prijatelji, ne ponaša li se Bog tako prema nama? Zar nas Bog ne moli u svojoj ljubavi?
Mogao bi nas jednostavno prisiliti, ali On to ne radi. Upravo onako kako ni otac nije htio prisiliti svojega sina. Bog bi lako mogao svakoga čovjeka prisiliti da bude pravedan, da vjeruje u biblijsku istinu i da ide putom života. Ali odluka o tome prepuštena je nama samima. Bog nam pomaže i upozorava nas na opasnosti, ali nam ne zabranjuje ako se mi odlučimo na drugi, naporniji put.
Zašto svemogući Bog nijednog čovjeka ne prisiljava da ispunjava Njegovu volju? To je opravdano pitanje.
Sljedeći događaj će nam to pojasniti.
Jedne večeri majka je položila djevojčicu na počinak i rekla joj: “Sad ću dobiti poljubac za laku noć.”
“Ne, danas ne!” odgovorila je Gizela.
Majka je opet molila: “Oh, molim te, Gizela, uvijek moraš voljeti svoju mamu. Poljubi me!”
Ali djevojčica se branila: “Ne, mama, danas nećeš dobiti poljubac. Sutra ću ti ga opet dati.”
Nakon mnogo pokušaja da dobije željeni poljubac za laku noć, majka je postala ljutita i počela prijetiti: “Ako me ne poljubiš dragovoljno, hipnotizirat ću te, pa ćeš mi morati dati poljubac.”
Djevojčica i dalje nije htjela čuti ni o kakvom poljupcu. Te večeri nije imala volje za to. Majka je na to — zamislite! — hipnotizirala svoju Gizelu i tako je konačno dobila željeni poljubac.
Dragi moji čitatelji, mislite li da se majka tom poljupcu za laku noć doista veselila? Reći ćete: “Ne, nikako! Ta bio je prisilan, a ne iz srca.”
Imate pravo! Nijedna majka se ne bi veselila takvom prisilnom poljupcu.
Jednako tako je i s Bogom. On je svemoguć i lako bi mogao prisiliti svakog čovjeka da čini dobro. Ali Bog nas s ljubavlju moli. Nitko nas ne voli tako kao On, ali nas ne prisiljava. Bog prepušta vama i meni slobodnu odluku. Možemo izabrati. Bog ne prima prisilnu poslušnost, već se veseli dragovoljnoj. O, kad bi svi spoznali tu veliku Božju ljubav, bilo bi lako ispunjavati Božju volju.
Vratimo se Isusovoj usporedbi. Otac se, naime, još uvijek nadao: možda će se sin predomisliti. Možda će ostati kod kuće. Možda će promijeniti svoj plan. Naime, trebao je otići s karavanom tog poslijepodneva.
Otac je otišao u vrt. Htio je biti sam. Želio je razmišljati o tome što očekuje njegovog sina. Htio je imati mir kako bi se mogao tiho i čeznutljivo moliti. Htio je zamoliti Boga da dodirne srce njegova sina pa da odustane od svojega nauma. Sve u vrtu podsjećalo ga je na njegovog sina. Vidio je drveće koje je on obrezivao, vidio je i stupove u ogradi koje je nedavno on postavio. Iznenada je začuo šum u travi. Okrenuo se i ugledao psića koji je pripadao sinu. Pas je dotrčao u vrt da bi ga pozdravio. Vidio je i staru trešnju. U njezino je deblo njegov sin, dok je još bio dječak, urezao razna slova.
Sve to podsjećalo ga je na sina. Staro očevo srce imalo je samo jednu želju, samo jedan zahtjev: da njegov sin odluči ostati kod kuće.
Mislim da nitko ne može uistinu razumjeti kako se osjećaju roditelji kad u njihovom domu dođe trenutak rastanka. Mora biti doista žalosno kad djeca jednog dana napuste dom i roditelje.
Svojim roditeljima sam puno puta rekao “doviđenja”, jer se uvijek veselim povratku kući. Još se dobro sjećam kad sam po prvi puta napustio roditelje i dom. Kao mladić htio sam studirati u misionarskoj školi. Svega se još uvijek dobro sjećam. Otac me je pratio na vlak. Majka je ostala kod kuće. Mahala mi je. Neprestano sam se okretao i mahao joj.
U početku sam mislio da nije tako strašno otići od kuće. Ali kasnije me je obuzeo poseban osjećaj. Kod vlaka sam rekao ocu “doviđenja”. Nisam rekao “zbogom”, već “doviđenja”, jer sam se želio vratiti kući. Tada sam rekao ocu kako jedva čekam da se vratim kući.
Razmišljam o starom prijatelju čija je sestra otputovala u Sjedinjene Američke Države da bi tamo nastavila studij. Bili smo u zračnoj luci. Razgovarali smo i trudili se da budemo veseli, iako smo bili svjesni trenutka rastanka. Svojoj sestri je rekao: “Hajde da se nešto dogovorimo. Ako se više ne vidimo na ovom svijetu, želim da se svi sretnemo pred Božjim prijestoljem.” Nitko od nas nije znao hoćemo li se doista još kada vidjeti. Dijelio nas je veliki ocean, a put za međusobno posjećivanje je predug. Na kraju smo se zajedno pomolili.
Još i danas gledam taj zrakoplov. Nikad neću zaboraviti kako nam je sestra mahala iz odlazećeg zrakoplova. Nato smo ostali sami.
Rastanak je doista bolan. Ali, nijedan rastanak nije tako strašan kao onaj kad roditelji znaju da njihovo dijete odlazi na pogrešan put, na put grijeha i uništenja. Takav oproštaj je doista žalostan.
Konačno je došao trenutak rastanka. Glas staroga oca zamro je u suzama kad je svojega sina još jednom zagrlio. Poljubio ga je, i sin se privio k ocu — možda posljednji put.
Kao da čuje očeve riječi: “Drago moje dijete, bilo ti dobro ili loše, budeš li razočaran, ili se tvoji životni planovi ne ispune, uvijek misli na to da imaš očev dom. Ako budem živ i ako se zaželiš vratiti kući, uvijek možeš doći. Uvijek ću te čekati. Za tebe su vrata uvijek otvorena. Dokle budem živio, uvijek se možeš vratiti. To nikad nemoj zaboraviti.”
Sin se otrgnuo iz očevog zagrljaja. Mnoge njegove riječi bile su mu već dosadne. Začuo je glasanje deve.
U unutrašnjosti, na dnu srca javio se glas koji mu je šaptao da bi mu bilo bolje ostati kod kuće. Bio je svjestan da bi njegov otac od brige i bolesti mogao umrijeti — ali svijet pripada mladima. Na kraju je pružio ruku svojem ocu. Na odlasku je sin još jednom mahnuo.
Karavana deva je zašla za brežuljak i sin se izgubio iz vida — možda zauvijek.
Zamišljam kako se otac vratio kući. Pokušao se zaokupiti raznim poslovima, ali sve to nije pomagalo. Došao je trenutak večere. Otac je samo čeprkao po tanjuru. Ništa mu nije prijalo. Zatim je došlo vrijeme za večernje bogoslužje. I sluge su bile nazočne. Otac je čitao ulomak iz proročkih knjiga. Potom je opazio kako je jedno mjesto prazno. Svi su kleknuli na molitvu. Ipak je bogoslužje te večeri bilo drukčije. Nedostajao je sin. Na kraju se otac molio za svoga sina.
U mislima pokušavam pratiti sina na njegovom putovanju. Pala je prva noć. Karavana se zaustavila. Privezali su životinje. U čistom pustinjskom zraku vidjelo se čudnovato tropsko nebo. Večera je minula i došlo je vrijeme za počinak. Sin je položio na zemlju svoju ležaljku i pripravljao prenoćište. Još jednom je pogledao u nebo. Zvijezde su bile vrlo blizu i blještale su kao dijamanti. Potiho si je govorio: “To je sloboda koju sam oduvijek želio! Čini mi se da je ljepša no što sam je zamišljao.”
Oduvijek je bio naučen na službu na večernjem bogoslužju, prije no što se ide na počinak. Zato se sada pitao: “Bih li sad kleknuo i molio se prije spavanja?” Na posljetku su mu se javile misli: “Zašto bih se molio? Pa nisam više kod kuće. Zato sam i htio otići da bih sve zaboravio!”
Prvi puta u životu legao je bez molitve. Potom je duboko zaspao. Prošao je dan pun događaja.
Putovali su dan za danom. Polako se upoznavao s nekim mladim ljudima. Promatrao ih je. Oko sebe su širili moćan utjecaj.
Jedne večeri sjedili su skupa. Gledao ih je. U rukama su imali čudne male karte kojima su se igrali. Takvo nešto još nije vidio. Radoznalo im se približavao. Tad su ga pozvali: “Hej, priđi bliže, sjedni i igraj s nama!” Upitao ih je: “Što radite?” Začuđeno su ga gledali. Zar tako naočit mladić ne zna kartaške igre? Nasmijali su se: “Ti si očito tako zaostao da ni karte ne znaš igrati.” Budući da nije htio kvariti igru, samo je sjedio s njima. Uskoro je i sam naučio igrati.
Tako je na putovanju doživio sve moguće radosti i sklopio brojna prijateljstva. Začuđuje činjenica koliko prijatelja možemo imati u svijetu.
Tako su putovali cijele dane. Došla je i subota, Božji dan odmora. Nikad još nije oskvrnuo subotu. Savjest ga je počela opominjati. Što da učini? “Ako prekinem putovanje na Božji dan odmora, karavana će otputovati bez mene. Ostavit će me ovdje.” Osim toga, nije htio privlačiti pozornost.
Razmišljao je: “Ionako želim raskinuti s vjerom svojega oca, ta zato sam i otišao od kuće. Putovat ću dalje.”
Tako je u subotu putovao dalje. Prvi put u životu dogodilo mu se da je prekršio četvrtu Božju zapovijed. Bilo bi lijepo da se molio: “Ovo je moj prvi prijestup subote. Neka mi Bog pomogne da bude i posljednji.” Trebao je sam sebi reći: “Želim natrag! Ako se sad vratim svojem ocu, za tjedan dana bit ću kod kuće i sve će biti u redu.” Sljedeću subotu bio bi opet kod kuće, pošteđen mnogih briga, suza i jada.
Konačno je stigao u daleku zemlju. Usporedba kaže: “… Krene u daleku zemlju i ondje rasu svoje imanje provodeći život razvratno.” Ništa nije rečeno koliko je bilo imanje što mu ga je otac dao. U svakom slučaju bila je to velika svota s kojom se svašta moglo učiniti. Odlazio je na razne strane, o čemu je nekad čitao u knjigama. Sigurno si je kupio najljepšu kočiju i imao najbrže konje. Oholo je rasipao novac i pridobio mnogo prijatelja.
Bio je iznenađen ljubaznošću tih mladića prema njemu. Imao je lijepo mišljenje o njima. Bilo je čarobno: sa svima je odmah nakon sklapanja prijateljstva bio na ti, i svi su ga zvali po imenu. To je doista krasno!
Zaključio je: “Nisam ni pomišljao da će sve biti tako lijepo. To je raj na Zemlji. Sve je onako kako sam oduvijek želio.”
A tek djevojke! Bilo ih je mnogo. Bile su drukčije nego one kod kuće. Bile su otvorene, ljubazne i pristupačne. Kako je teško bilo s djevojkama kod kuće — bile su uvijek tako plahe i suzdržane. “Oho, ovdje je puno ljepše nego što sam sanjao!”
Ne želim vam objašnjavati kako grešni život baš i ne pruža ugodu. To ionako dobro znate, skupa sa mnom. Sveto pismo nam govori kako možemo uživati u grijehu, ali nas opominje da je to veselje kratkoga vijeka. Sigurno ste sami uvidjeli da se grijeh nikako ne isplati.
Dragi moji čitatelji! Ako se nešto na ovom svijetu ne isplati, onda je to grijeh. Nakon kratkog uživanja u grijehu, dolazi do strašnog otrežnjenja.
Tako je bilo i s ovim mladim čovjekom. Njemu je sve krenulo nagore. Odjednom je shvatio da nezaustavljivo propada, sve brže i dublje.
Jednoga dana njegov imetak je nestao. Više nije imao novca. Morao se zadužiti.
Kad je potrošio novac, napustili su ga i prijatelji. Prijatelje i novac izgubimo jednako brzo. Svi prijatelji kojima se neprestano divio netragom su nestali. Shvatio je da ljubav njegovih prijatelja ne može nikada nadomjestiti očevu ljubav.
Niti ljubav djevojaka, koje su se s njim rado ljubakale i koje su bile lijepe i koje je toliko volio, nije trajala tako dugo kao očeva ljubav. Činilo mu se da se taj čudesni svijet raspršio poput mjehurića od sapunice.
Došao je trenutak kad je sam sebi morao reći: “Ako ne želim umrijeti od gladi, morat ću raditi.” Počeo je tražiti nekakav posao. Hodao je amo-tamo po ulicama. Imao je poderane cipele i prljavu odjeću. Bio je i gladan. Sav očajan pokušao je tu i tamo zaraditi malo novca ili se negdje zaposliti.
U to vrijeme je, naime, u toj zemlji zavladala glad, kako nam kaže Sveto pismo. Posvuda su na malim trgovinama i radionicama visjeli natpisi: “Ne trebamo radnike.” Mogućnosti da se zaposli bile su potpuno bezizgledne.
Nakon bezuspješnog traženja odlučio je: “Zašto bih morao ostati u gradu? Otići ću na selo, tamo sigurno ima dosta posla. Odrastao sam na zemlji, možda ću naći posao kod nekog seljaka.”
Tako je prašnjavom poljskom cestom stigao do nekog raskrižja. Tamo je ugledao natpis: “Tražim svinjara.” Bio je bez novca i povrh svega gladan.
Usporedba kaže: “Tada ode u najam nekom čovjeku u onoj zemlji, a taj ga posla na polje da čuva svinje.” Otišao je tako daleko da je postao svinjar. O tome prije nije niti sanjao. Nikad prije ne bi niti u snu prihvatio tako ponižavajući posao. Glad ga je prisilila na to. Ali sada je bio radostan što je dobio i taj posao. Pao je tako nisko.
Mogu ga zamisliti kako sjedi u sjeni drveta kraj svinja. Upalih očiju i lica, blijedih usana. Gladan. Ne vidi ništa drugo osim smradnih svinja koje pohlepno jedu ljuske od mahuna. “Kako bih sad rado pojeo nešto od toga. Time bih si napunio želudac i riješio se kruljenja u trbuhu.” Sveto pismo nam govori: “Uzalud je čeznuo da bar jednom napuni trbuh ljuskama od mahuna što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.”
Svinje su za njega bile previše prljave. Nije htio jesti zajedno s njima.
Popeo se na drvo. Pružio je ruku prema mahunama koje su visjele na krajevima grana nekog istočnjačkog rodnog drveta, ali ruka mu je bila prekratka. Nije mogao dosegnuti nijednu. Zato je stresao drvo. Nekoliko mahuna palo je na tlo. Brzo je sišao s drveta i pohitao prema mahunama, ali svinje su bile brže. Ponovno je pokušao doći do njih, ali prije nego što je sišao s drveta svinje su pojele sve mahune. Nakon mnogih neuspjelih pokušaja odustao je. Ponovno je sjeo pod drvo i rukama podupro glavu. Počeo je razmišljati. Da je to učinio puno prije, bio bi mnogočega pošteđen.
Tako sjedeći u sjeni i razmišljajući, sjetio se svojega oca. Mislio je na očev dom i na majku koja zna izvrsno kuhati. Njezina hrana je uvijek tako godila. Kako bi mu lijepo bilo kod kuće! Mislio je na otvorena vrata. Ta misao ga je ganula.
“Zašto se toga nisam prije sjetio?” pitao se. Otac mu je rekao: “Ako ti krene loše i budeš razočaran, vrati se kući. Ja ću te čekati. Dom će ti uvijek biti otvoren. Dok sam ja živ, možeš se vratiti.”
Ponovno se sjetio svega toga. Sjetio se i svojeg starijeg brata. Znao je što on misli o njemu. Razmišljao je: “Ako moj otac više nije živ, ako je možda umro, bila bi to najveća pogreška ići kući. To ne bih mogao podnijeti.”
Počeo je shvaćati kakvu je bol u srcu i teškoću zadao svom ocu. Kakvu veliku žalost mu je morao prouzročiti! Sinu je tek sad bilo žao. Počeo je shvaćati svoje grijehe i razmišljati kako bi bilo lijepo biti sada kod kuće. Mislio je na sluge. “Otac je s nadničarima i slugama uvijek bio ljubazan. Istina, živjeli su u manjim kućama, ali te kuće su bile lijepe i udobne. Otac je uvijek pazio da sluge dobiju jednako hrane kao i on sam.”
Počeo je razmišljati kako bi bilo lijepo kad bi kod oca mogao raditi bar kao sluga.
Sveto pismo nam govori: “Tada dođe k sebi i reče: ‘Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću k ocu svome…’”
To je bila prekretnica u njegovom životu. Bio je prljav i mršav. Imao je samo jednu želju: “Ustat ću, poći ću k ocu svome…”
Htio mu je priznati kako je sve lakomisleno rasuo: “Oče, nemam više pravo biti tvoj sin. Svoju priliku sam izigrao, svoj imetak rasuo. Uništio sam svoj ugled. Nisam ni zaslužio, niti sam vrijedan biti tvojim sinom. Bih li mogao biti kao jedan od tvojih nadničara…? Oče, bih li mogao raditi kod tebe kao sluga? Nisam više vrijedan da jedem za tvojim stolom. Ali, ako mi dopustiš, mogao bih sjediti sa slugama. Niti ne očekujem da bih se ikada više smio nazvati tvojim sinom…!” Tako je promišljao što će sve reći svojemu ocu kad dođe kući.
“Ustat ću, poći ću ocu svome…” To je krasna odluka. Nitko na ovom svijetu se ne može odlučiti za nešto važnije. Sva sreća što se odlučio za to. Zapravo, uopće nije bio lijepog izgleda, ali nije gubio vrijeme zbog toga. Krenuo je kući takav onakav kakav je bio.
Dragi moji čitatelji, ne gubite vrijeme s tim da se lijepo uredite prije nego što se predate Kristu. Dođite k Njemu takvi kakvi jeste.
Žurilo mu se. Izabrao je najkraći put prema kući. Ponovno se upitao je li otac još živ. Napokon je došao u podnožje brda s kojega se mogla vidjeti očeva kuća u dolini.
Razmišljao je kako bi trebao poći iza kuće, u nastambe za sluge. Već si je izbio iz glave da će ikada više jesti za očevim bogatim stolom. Kasno poslijepodne popeo se na vrh brda i gledao očevu kuću u dolini.
Pogledajmo još na trenutak oca. Godine su minule i ostavile svoj trag. Očevo pognuto držanje bilo je dokaz za to. Sve to vrijeme svaki je dan mislio na svojega sina, o kojemu nitko ništa nije čuo.
Te večeri je nakon bogoslužja pošao malo na zrak. Polako i promišljeno, oslanjajući se na svoj štap, koračao je prema kamenoj klupi pod drvetom, gdje je prije mnogo godina rekao svojem sinu: “Zbogom.” Gledao je prema brdu. Imao je samo jednu želju: da doživi trenutak kad će vidjeti svojega sina kako dolazi kući.
Otac je ostario. Kosa mu je potpuno pobijelila. Bio je slab. Susjedi, koji su ga vidjeli kako svake večeri sjedi na toj klupi, govorili su: “Starac će umrijeti od tuge za sinom. Sin toga nije vrijedan. Zašto ga ne zaboravi? Tako bi mogao još poživjeti.”
Ali, moji dragi čitatelji, otac koji voli ne može nikada zaboraviti svojega sina, ma kako daleko bio. Otac se kretao umornim korakom. Sjeo je na kamenu klupu i gledao niz put koji je vodio prema brdu. Razmišljao je kako će se sin jednoga dana ipak vratiti. Sunce je već zalazilo. Teškog srca napokon je ustao da bi krenuo natrag kući.
Još jednom se obazro na put.
I tada… tamo… tamo u daljini… ugledao je nekoga tko se spuštao niz brdo… Izgledao je kao neki mladi čovjek… Kao da je njegov sin… Nije li valjda? Doista jest! Poznao ga je po hodu. Toliko su još vidjele njegove stare, slabe oči.
Uzviknuo je od veselja, bacio štap i poletio prema svojem sinu. Nije čekao da sin dođe do njega. Hitao je prema njemu.
Sveto pismo nam to opisuje: “Dok je bio još daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga.”
To je trenutak za kojim je otac sve te godine čeznuo, za koji je molio — evo, sad se ostvario! Srdačno su se zagrlili. To je bio najljepši susret u njihovom životu. Sin je bio svjestan da nema nikakva prava nazvati se više njegovim sinom, zato je sa suzama u očima počeo jecati svoju ispriku: “Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom…!”
Htio je reći još mnogo toga, ali otac mu je upao u riječ: “Oh, ovaj moj sin bijaše izgubljen i nađe se!”
Nije se bojao narediti slugama da za njegovog sina donesu najljepšu odjeću. Sâm ga je obukao i time pokazao da želi prekrižiti svu prošlost. Nitko neka ne vidi kako je njegov sin propao. Opet ima svojega sina i neka tako i ostane. Slugu ima dovoljno.
Otac se neizmjerno veselio i pripovijedao svim susjedima radosnu vijest: “Ovaj moj sin bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!”
Izgubljeni sin došao je kući. Očevo veselje je bilo neizmjerno. U ovoj usporedbi nam Isus Krist govori o velikoj Očevoj ljubavi.
Dragi moji čitatelji, to nije samo opis ljubavi nekog zemaljskog oca, to je i opis ljubavi našeg nebeskog Oca.
Jesmo li i mi, vi i ja, također izgubljena djeca? Bog vas sada poziva da se vratite! Samo naš nebeski Otac može zadovoljiti naše težnje za srećom i želju za zaštitom, i otkloniti prevelike brige i nerješive poteškoće. Nitko ne može tako utješiti kao naš nebeski Otac.
Bog nas još uvijek zove: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28)
Da, divno je znati: Bog te ljubi!
Pitanje za svakog od nas: Ljubiš li ti Njega?
Mihael Virtič
