Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Ivan 11”.
1 A bijaše neki bolesnik, Lazar, iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. 2 A Marija (kojoj bolovaše brat Lazar) bijaše ona što je pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge kosom svojom. 3 Sestre stoga pošalju k njemu govoreći: »Gospodine, evo, onaj koga voliš, boluje.« 4 A Isus, čuvši to, reče: »Ta bolest nije na smrt, nego radi slave Božje: da se kroz nju proslavi Sin Božji.« 5 A Isus je ljubio Martu i njezinu sestru i Lazara. 6 Kad je dakle čuo da boluje, tada ostade još dva dana u mjestu u kojem bijaše. 7 Tek nakon toga reče učenicima: »Hajdemo opet u Judeju!« 8 Rekoše mu učenici: »Rabbi, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« 9 Odgovori Isus: »Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se, jer vidi svjetlo ovoga svijeta. 10 A hodi li tko noću, spotiče se, jer svjetlo nije u njemu.« 11 To reče, pa im nakon toga reče: »Lazar, prijatelj naš, spava, ali idem ga probuditi.« 12 Rekoše stoga njegovi učenici: »Gospodine, ako spava, bit će spašen.« 13 No Isus je govorio o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o počinku u snu. 14 Tada im dakle Isus reče otvoreno: »Lazar je umro. 15 I radujem se poradi vas što ne bijah ondje — da uzvjerujete. Nego hajdemo k njemu!« 16 Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi umrijeti s njime!« 17 Kad je dakle Isus došao, nađe da je on već četiri dana u grobu. 18 A Betanija bijaše blizu Jeruzalema, otprilike petnaest stadija. 19 I mnogi od Židova pridružili su se onima oko Marte i Marije da ih utješe zbog brata njihova. 20 Kada dakle Marta doču da Isus dolazi, pođe mu ususret. A Marija je sjedila u kući. 21 Tada Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. 22 Ali i sada znam: što god zaišćeš od Boga, dat će ti Bog.« 23 Reče joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« 24 Reče mu Marta: »Znam da će uskrsnuti, o uskrsnuću u posljednji dan.« 25 Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. 26 I svatko tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti dovijeka. Vjeruješ li ovo?« 27 Reče mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet.« 28 I rekavši to, ode i krišom zovnu svoju sestru Mariju rekavši: »Učitelj je ovdje i zove te.« 29 Kad ona to ču, brzo ustade i pođe k njemu. 30 A Isus još nije došao u selo, nego bijaše na mjestu gdje ga je susrela Marta. 31 Tada Židovi koji su bili s njom u kući i tješili je, vidjevši da je Marija brzo ustala i izašla, pođoše za njom govoreći: »Ide na grob da ondje plače.« 32 Kad Marija dakle dođe onamo gdje bijaše Isus, ugledavši ga, pade do nogu njegovih govoreći mu: »Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro moj brat!« 33 Kad je dakle vidje Isus da plače i da plaču Židovi koji dođoše s njom, u duhu se potrese i uzbudi 34 pa reče: »Gdje ste ga položili?« Rekoše mu: »Gospodine, dođi i vidi!« 35 Isus zaplaka. 36 Nato Židovi govorahu: »Gle, kako ga je volio!« 37 A neki od njih rekoše: »Nije li on, koji je slijepcu otvorio oči, mogao učiniti i da ovaj ne umre?« 38 Tada se Isus ponovno potrese u sebi pa dođe do groba. A bijaše to špilja, i kamen ležaše na njoj. 39 Reče Isus: »Odmaknite kamen!« Reče njemu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« 40 Reče joj Isus: »Nisam li ti rekao da ćeš, budeš li uzvjerovala, vidjeti slavu Božju?« 41 Odmaknuše dakle kamen gdje pokojnik bijaše položen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. 42 A ja sam znao da me svagda uslišavaš, ali rekoh to zbog mnoštva što okolo stoji; da uzvjeruju da si me ti poslao.«43 I rekavši to, poviče snažnim glasom: »Lazare, izađi!« 44 I izađe pokojnik povojima povezanih nogu i ruku, a lice mu omotano rupcem. Reče im Isus: »Odriješite ga i pustite da ide!« 45 Tada mnogi od Židova koji dođoše k Mariji i vidješe što je Isus učinio uzvjerovaše u njega. 46 A neki od njih odoše k farizejima i rekoše im što je Isus učinio. 47 Stoga velesvećenici i farizeji sazovu Vijeće pa govorahu: »Što da činimo? Ta ovaj čovjek čini mnoge znake. 48 Ako ga pustimo tako, svi će uzvjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam i ovo mjesto i narod.« 49 A jedan im od njih — Kaifa, koji bijaše velesvećenik one godine — reče: »Vi ne znate ništa! 50 I ne mislite kako je za nas bolje da jedan čovjek umre za puk nego da sav narod propadne.« 51 Ali to ne reče sȃm od sebe, nego, jer je bio velesvećenik one godine, prorokova da Isus ima umrijeti za narod. 52 I ne samo za narod nego i da raspršenu djecu Božju skupi u jedno. 53 Od onoga dana dakle dogovoriše se da ga ubiju. 54 Stoga Isus više nije hodio javno među Židovima, nego ode odatle u kraj blizu pustinje, u grad zvani Efraim, i ondje se zadržavao s učenicima svojim. 55 A bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uzađoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. 56 Tražili su dakle Isusa te, stojeći u Hramu, jedni drugima govorahu: »Što vam se čini, zar neće doći na blagdan?« 57 A i velesvećenici i farizeji bijahu izdali zapovijed: ako tko dozna gdje je, neka dojavi, kako bi ga uhvatili.