Levije — Matej

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 9,9-17; Marku 2,14-22; Luki 5,27-39

Od rimskih službenika u Palestini carinici su bili najomraženiji. Nameti uvedeni silom stalno su smetali Židovima, podsjećajući ih da su izgubili svoju neovisnost. Ubirači poreza nisu bili samo oruđa rimskog ugnjetavanja, već iznuđivači koji su se za svoj račun bogatili na teret naroda. Židov koji bi prihvatio ovu službu iz ruku Rimljana, smatran je izdajnikom časti svojega naroda. Preziran je kao otpadnik i svrstavan u najneuglednije pripadnike društva.

Ovom društvenom sloju pripadao je Levije — Matej koji će biti pozvan u Kristovu službu nakon četvorice učenika u Genezaretu. Farizeji su procjenjivali Mateja po njegovom zanimanju, ali Isus je u ovom čovjeku vidio srce otvoreno za prihvaćanje istine. Matej je slušao Spasiteljevo učenje. Kad mu je Božji Duh otkrio njegovu grešnost, čeznuo je da potraži pomoć od Krista, ali naviknut na rabinsku isključivost, nije mislio da će ga ovaj Veliki Učitelj zamijetiti.

Sjedeći jednog dana u svojoj kućici za ubiranje novca, carinik je vidio Isusa kako se približava. Neizmjerno iznenađen, čuo je riječi koje su mu upućene: “Hajde za mnom!”

Matej “ostavi sve te ustade i pođe za njim”. Nije bilo oklijevanja, dvoumljenja, razmišljanja o unosnom poslu koji treba zamijeniti siromaštvom i nevoljama. Za njega je bilo dovoljno što će biti s Isusom, što će moći slušati Njegove riječi i sjediniti se s Njim u Njegovom radu.

Tako je bilo i s učenicima koji su ranije bili pozvani. Kad je Isus zatražio od Petra i njegovih drugova da Ga slijede, odmah su ostavili svoje čamce i mreže. Neki od tih učenika imali su ukućane koje su uzdržavali, ali kad su primili Spasiteljev poziv, nisu oklijevali ili se pitali: “Kako ću živjeti i izdržavati obitelj?” Bili su poslušni pozivu, pa kad ih je Isus kasnije pitao: “Kad vas poslah bez kese, bez torbe i obuće, je li vam što nedostajalo?”, mogli su odgovoriti: “Ništa.” (Luka 22,35)

Matej u svojem bogatstvu, a Andrija i Petar u svojem siromaštvu stavljeni su pred istu kušnju; svaki od njih posvetio je svoj život istom cilju. U trenutku uspjeha, kad su mreže bile pune ribe, a poticaji staroga načina života najjači, Isus je kraj mora zatražio od učenika da napuste sve zbog Radosne vijesti. Tako se svaka duša iskušava je li jača želja za prolaznim dobrima ili želja za druženjem s Kristom.

Načelo uvijek puno traži. Nijedan čovjek ne može uspjeti u službi Bogu ako cijelo njegovo srce nije u njoj i ne drži sve za štetu prema prevažnom poznavanju Krista. Nijedan čovjek koji se usteže ne može biti Kristov učenik, a još manje Njegov suradnik. Kad ljudi pravilno shvate veliko spasenje, samopožrtvovnost koja se ogledala u Kristovom životu pokazat će se i u njihovom. Putom kojim god ih povede radovat će se da Ga slijede.

Pozivanje Mateja da postane jedan od Kristovih učenika izazvalo je veliko negodovanje. Izborom carinika za svojeg neposrednog pratioca, vjerski je Učitelj vrijeđao vjerske, društvene i narodne običaje. Pozivajući se na predrasude naroda, farizeji su se nadali da će struju narodnih osjećaja okrenuti protiv Isusa.

Među carinicima je nastalo široko zanimanje. Božanski Učitelj privukao je njihova srca k sebi. U radosti svojeg novog učeništva Matej je čeznuo da svoje ranije sudrugove dovede Isusu. U skladu s tim, načinio je gozbu u svojoj kući i sazvao sve svoje rođake i prijatelje. Nisu bili uključeni samo carinici, već i mnogi drugi koji su imali sumnjiv ugled i bili odbačeni od svojih susjeda koji su se strogo pridržavali propisa.

Gozba je priređena u Isusovu čast i On nije oklijevao da prihvati ljubaznost. Dobro je znao da će to biti sablazan za farizejsku stranku i da će Ga dovesti u nepriliku u očima naroda. Međutim, nikakvo ljudsko pravilo nije moglo utjecati na Njegovo djelovanje. Vanjska obilježja za Njega nisu imala nikakvo značenje. Ono što je privlačilo Njegovo srce bila je duša žedna vode života.

Isus je sjedio kao uvaženi gost za stolom carinika, pokazujući svojim suosjećanjem i društvenošću da priznaje dostojanstvo ljudskog roda, pa su ljudi čeznuli da postanu vrijedni Njegovog povjerenja. Na njihova žedna srca Njegove su riječi padale s blagoslovljenom životodavnom silom. Probuđeni su novi poticaji i mogućnost novog života otvorila se ovim ljudima odbačenim iz društva.

Na skupovima kao što je bio ovaj, mnogo ljudi bilo je pod dojmom Spasiteljevog učenja, a priznali su Ga tek nakon uznesenja. Kad se Sveti Duh izlio i kad se tri tisuće obratilo u jednom danu, među njima je bilo mnogo onih koji su prvi put čuli istinu za stolom tog carinika, pa su neki od njih postali pronositelji Radosne vijesti. Za samog Mateja Isusov primjer na gozbi bio je trajna pouka. Prezreni carinik postao je jedan od najodanijih evanđelista, idući u svojoj službi stopama svojega Učitelja.

Kad su rabini doznali za Isusovu nazočnost na Matejevoj gozbi, iskoristili su priliku da Ga optuže. Međutim izabrali su da djeluju preko učenika. Buđenjem njihovih predrasuda nadali su se da će ih odvojiti od njihova Učitelja. Njihov način postupanja bio je da optuže Krista učenicima, a učenike Kristu, usmjeravajući strijele tamo gdje će najvjerojatnije raniti. To je način na koji je Sotona radio još od nezadovoljstva na Nebu, a svi koji pokušavaju izazvati neslogu i otuđenost, pokrenuti su njegovim duhom.

“Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?”, upitali su zavidljivi rabini.

Isus nije očekivao od svojih učenika da odgovore na optužbu, već je sâm odgovorio: “Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’ Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.” Farizeji su smatrali sebe duhovno zdravima, i stoga im ne treba liječnik, dok su za carinike i neznabošce tvrdili da umiru od bolesti duše. Zar se tada Njegov rad kao Liječnika nije sastojao u tome da pođe baš onom društvenom sloju kojemu je potrebna Njegova pomoć?

Međutim, premda su mislili tako visoko o sebi, farizeji su bili u težem stanju od onih koje su prezirali. Carinici su bili manje uskogrudni i manje samouvjereni, pa su tako bili otvoreniji utjecaju istine. Isus je rekao rabinima: “Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’” Tako je pokazao kako, tvrdeći da tumače Božju riječ, zapravo nimalo ne poznaju njezin duh.

Farizeji su za neko vrijeme bili ušutkani, ali postali su samo odlučniji u svojem neprijateljstvu. Potražili su i učenike Ivana Krstitelja i pokušali ih okrenuti protiv Spasitelja. Ti farizeji nisu prihvatili Krstiteljevu djelatnost. Podrugljivo su ukazivali na njegov zdrav život, njegove jednostavne navike, njegovu priprostu odjeću i proglasili ga fanatikom. Zato što je objavljivao njihovo licemjerstvo, protivili su se njegovim riječima i pokušali potaknuti narod protiv njega. Božji Duh pokrenuo je srca tih rugača, osvjedočavajući ih o grijehu, ali odbili su Božji savjet i izjavili da je Ivan opsjednut đavlom.

Sad kad je Isus došao i družio se s narodom, jedući i pijući za njihovim stolovima, optužili su Ga da je izjelica i pijanica. Oni koji su optuživali, zapravo su bili sami krivi. Kao što je Bog pogrešno predstavljen, i kao što Ga je Sotona zaodjenuo svojim osobinama, tako su ovi loši ljudi lažno predstavili Gospodnje vjesnike.

Farizeji nisu htjeli uzeti u obzir da je Isus jeo s carinicima i grešnicima kako bi donio nebesku svjetlost onima koji sjede u mraku. Nisu htjeli vidjeti da je svaka riječ božanskog Učitelja bila živo sjeme koje će isklijati i donijeti plod na slavu Bogu. Odlučili su da ne prihvate svjetlost, pa premda su se suprotstavljali Krstiteljevom radu, sad su bili spremni pridobiti prijateljstvo Ivanovih učenika u nadi da će osigurati njihovu suradnju protiv Isusa. Govorili su da Isus poništava stare predaje i isticali različitost ozbiljne Krstiteljeve pobožnosti i Isusovog ponašanja u gošćenju s carinicima i grešnicima.

Ivanovi učenici su u to vrijeme bili u velikoj žalosti. Bilo je to prije njihovog posjeta Isusu s Ivanovom porukom. Njihov voljeni učitelj bio je u zatvoru i oni su provodili svoje dane u tugovanju. Isus nije učinio nikakav napor da oslobodi Ivana, već je izgledalo kao da čak ruši ugled njegovog učenja. Ako je Ivan bio poslan od Boga, zašto su Isus i Njegovi učenici išli putom koji je bio toliko različit od njegovog?

Ivanovi učenici nisu imali jasnu predodžbu o Kristovom radu; mislili su da možda postoji neka osnova za farizejske optužbe. Poštovali su mnoga pravila koja su propisali rabini, i čak se nadali da će biti opravdani djelima Zakona. Židovi su provodili post kao djelo zasluge, a najrevnniji među njima postili su dva dana tjedno. Farizeji i Ivanovi učenici postili su kad su ovi posljednji došli Isusu s pitanjem: “Zašto mi i farizeji često postimo, a učenici tvoji ne poste?”

Isus im je vrlo blago odgovorio. Nije nastojao ispraviti njihovo pogrešno razumijevanje o postu, već ih samo pravilno uputiti u svoj rad. To je učinio koristeći isti slikoviti izraz koji je i sam Krstitelj upotrijebio u svojem svjedočanstvu o Isusu. Ivan je rekao: “Tko ima zaručnicu, taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu glasu. Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac.” (Ivan 3,29) Ivanovi učenici nisu mogli a ne sjetiti se ovih riječi svojega učitelja, kad je Isus, uzimajući istu sliku, rekao: “Zar možete natjerati svatove da poste dok je zaručnik s njima?”

Gospodar Neba nalazio se usred svojega naroda. Najveći Božji Dar predan je svijetu. Radost siromašnima, jer je Krist došao da ih učini nasljednicima svojega kraljevstva; radost bogatima, jer će ih poučavati kako da osiguraju vječno bogatstvo; radost neukima, On će ih umudriti na spasenje; radost učenima, On će im otvoriti dublje tajne nego što su oni ikada dokučili — istine koje su bile skrivene od postanja svijeta, Spasiteljevom će se misijom otkriti ljudima.

Ivan Krstitelj se radovao što je promatrao Spasitelja. Kakvu su priliku za radost imali učenici koji su uživali posebno pravo da hodaju i razgovaraju s Veličanstvom Neba! To nije bilo vrijeme njihovog tugovanja i posta. Svoja srca moraju otvoriti i primiti svjetlost Njegove slave, da bi je mogli prosuti na one koji sjede u tami i u sjeni smrtnoj. Bila je to svijetla slika koju su izazivale Kristove riječi, ali preko nje je ležala teška sjenka koju je raspoznavalo samo Njegovo oko. “Doći će vrijeme”, rekao je On, “kad će im ugrabiti zaručnika; tada će oni, u to vrijeme, postiti.” Kad budu vidjeli svojega Gospodina izdanog i raspetog, učenici će tugovati i postiti. Svojim posljednjim riječima koje im je uputio u gornjoj sobi rekao je: “Još malo pa me nećete vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti. Zaista, zaista, kažem vam, vi ćete plakati i jadikovati, a svijet će se radovati. Vi ćete se žalostiti, ali će vaša žalost postati radošću.” (Ivan 16,19.20)

Kad bude uskrsnuo iz groba, njihova će se žalost pretvoriti u radost. Nakon svojeg uznesenja On će biti odsutan, ali preko Utješitelja još uvijek će biti s njima i oni svoje vrijeme neće provoditi u tugovanju. To je bilo ono što je Sotona želio. Želio je da na svijet ostave dojam kako su bili prevareni i razočarani, ali oni su trebali vjerom gledati u gornje Svetište, u kojem je Isus služio za njih; trebali su otvoriti svoja srca Svetome Duhu, Njegovom Zastupniku i radovati se u svjetlosti Njegove prisutnosti. Ipak će doći dani kušnje i probe, kad će se sukobiti s vladarima ovoga svijeta i s upraviteljima kraljevstva tame; kad Krist ne bude osobno s njima i kad ne budu mogli prepoznati Utješitelja, tada će za njih biti prikladnije vrijeme za post.

Farizeji su se težili uzvisiti strogim poštovanjem formi, dok je njihovo srce bilo ispunjeno zavišću i svađom. “Gle,” kaže Pismo, “vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?” (Izaija 58,4.5)

Pravi post nije samo vanjska služba. Pismo opisuje post koji je Bog odabrao — “kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove, … dati… kruha gladnome, nasititi… potlačenog” (Izaija 58,6.10). Ovdje je prikazan pravi duh i karakter Kristovog rada. Njegov cjelokupan život bio je žrtvovanje samoga sebe za spasenje svijeta. Posteći u pustinji kušanja ili jedući s carinicima na Matejevoj gozbi, On je davao svoj život za otkupljenje izgubljenih. Pravi Duh posvećenja ne pokazuje se u beskorisnom tugovanju, u ponižavanju tijela i mnogobrojnim žrtvama, već u pokoravanju samoga sebe za dragovoljnu službu Bogu i čovjeku.

Nastavljajući svoj odgovor Ivanovim učenicima, Isus je iznio jednu usporedbu govoreći: “Nitko ne prišiva zakrpe od neuvaljanog sukna na staru haljinu; inače nova zakrpa razvuče staru haljinu te rupa bude još veća.” Vijest Ivana Krstitelja nije trebala biti prožeta predajom i praznovjerjem. Pokušaj da se spoji farizejska prijetvornost s Ivanovim posvećenjem učinio bi očitijom pukotinu između njih.

Kristovo učenje nije se moglo spojiti s farizejskim formama. Krist nije trebao zatvoriti pukotinu koja je načinjena Ivanovim učenjem. On će učiniti izraženijom podvojenost između staroga i novoga. Isus je dalje slikovito prikazao ovu činjenicu, govoreći: “Nitko ne ulijeva novo vino u stare mjehove; jer novo vino prodere mjehove te se prolije, a mjehovi propadnu.” Mjehovi koji su se upotrebljavali za čuvanje novog vina, nakon određenog vremena postajali su suhi i krti i neprikladni da ponovno posluže za istu svrhu. Ovom poznatom slikom Isus je prikazao stanje židovskih vođa. Svećenici, književnici i poglavari bili su usađeni u kolotečinu obreda i predaja. Njihova srca postala su stegnuta kao osušeni vinski mjehovi s kojim ih je usporedio. Dok su ostajali zadovoljni religijom koja se oslanjala na Zakon, nisu mogli postati čuvari žive nebeske istine. Smatrali su da je njihova pravda sasvim dovoljna i nisu željeli da bilo što novo bude uneseno u njihovu religiju. Božju dobru volju prema ljudima nisu prihvaćali kao nešto odvojeno od njih samih. Oni su je povezivali s vlastitim zaslugama za svoja dobra djela. Vjera koja djeluje s ljubavlju i čisti dušu nije mogla naći točku sjedinjenja s farizejskom vjerom sazdanom od obreda i ljudskih uredbi. Napor da se Isusovo učenje sjedini s ustanovljenom religijom bio bi uzaludan. Božja životodavna istina, kao vino koje previre, uništila bi stare, trule mjehove farizejske predaje.

Farizeji su smatrali sebe premudrima da bi im bila potrebna pouka, previše pravednima da bi im bilo potrebno spasenje, previše poštovanima da bi im bilo potrebno poštovanje koje dolazi od Krista. Spasitelj se okrenuo od njih da bi našao druge koji bi prihvatili nebesku poruku. U neobrazovanim ribarima, u cariniku na trgu, u ženi Samarijanki, u običnom narodu koji Ga je rado slušao, našao je svoje nove mjehove za novo vino. Oruđa koja će se upotrijebiti u djelu Evanđelja jesu ljudi koji rado prihvaćaju svjetlost poslanu od Boga. To su Njegovi predstavnici za prenošenje spoznaje istine ovom svijetu. Ako Kristovom milošću Njegov narod postane nov mijeh, tada će ga On ispuniti novim vinom.

Kristovo učenje, premda predočeno novim vinom, nije bilo novi nauk, već otkrivenje onoga što se učilo od početka. Međutim, za farizeje Božja je istina izgubila svoje prvobitno značenje i ljepotu. Kristovo učenje za njih bilo je novo gotovo u svakom pogledu, a bilo je i neprepoznato i nepotvrđeno.

Isus je istaknuo moć lažnog učenja da razori poštovanje i čežnju za istinom. “Nitko”, rekao je On, “pošto je pio staro vino, neće novoga, jer veli: ‘Staro je bolje.’” Cjelokupna istina koja je bila dana svijetu preko patrijarha i proroka, zasjala je novom ljepotom u Kristovim riječima. Ali književnici i farizeji nisu imali nikakvu želju za dragocjenim novim vinom. Dok se ne isprazne od starih predaja, običaja i navika, u njihovom umu i srcu nema mjesta za Kristovo učenje. Čvrsto su se držali mrtvih formi okrenuvši se od životodavne istine i Božje sile.

To se pokazalo kao propast za Židove i to će se pokazati kao propast za mnoge duše u naše doba. Tisuće čine istu pogrešku koju su učinili farizeji ukoreni od Krista na gozbi kod Mateja. Mnogi odbijaju istinu koja silazi od Oca svjetlosti, radije nego da odbace neku voljenu zamisao ili se odreknu nekog kumira u svojem shvaćanju. Uzdaju se u sebe i oslanjaju se na svoju mudrost ne razumijevajući svoje duhovno siromaštvo. Oni uporno nastoje biti spašeni na neki način kojim bi mogli ostvariti neko značajno djelo. Kad uvide da ne postoji nikakav način da utkaju sebe u to djelo, odbacuju ponuđeno spasenje.

Zakonska religija nikada ne može dovesti duše Kristu, jer je to vjera bez ljubavi, bez Krista. Post ili molitva pokrenuti duhom samoopravdanja mrski su u Božjim očima. Svečani bogoslužbeni skup, čitav niz vjerskih obreda, vanjska poniznost, iznuđena žrtva, iskazuju da onaj tko sve to čini smatra sebe pravednim, predodređenim za Nebo, ali to je sve prijevara. Naša nam vlastita djela nikada ne mogu pribaviti spasenje.

Kao što je bilo u Kristovo doba, tako je i danas; farizeji nisu bili svjesni svojeg duhovnog siromaštva. Njima je upućena poruka: “Ti tvrdiš: ‘Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba’, a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i go. Savjetujem ti da od mene kupiš u vatri žeženog zlata, da se obogatiš, i da se obučeš u bijele haljine, i da sakriješ svoju sramotnu golotinju.” (Otkrivenje 3,17.18) Vjera i ljubav su zlato okušano u ognju. Ali kod mnogih je ovo zlato potamnjelo i bogata je riznica izgubljena. Kristova je pravda za njih nenošena haljina, netaknuti izvor. Njima se kaže: “Ali imam protiv tebe to što si svoju prvu ljubav ostavio. Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela! Inače, ako se ne obratiš, doći ću k tebi i ukloniti tvoj svijećnjak s njegova položaja.” (Otkrivenje 2,4.5)

“Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” (Psalam 51,19) Čovjek se mora osloboditi samoga sebe da bi u punom smislu riječi mogao biti Isusov vjernik. Kad se odrekne samoga sebe, tada Gospodin od čovjeka može načiniti novo stvorenje. Novi mjehovi mogu držati novo vino. Kristova ljubav nadahnut će vjernika novim životom. U onom tko gleda na Načelnika i Svršitelja naše vjere pokazat će se Kristov karakter.

Subota

Subota je proglašena svetom u vrijeme stvaranja. Budući da je uspostavljena za čovjeka, vuče svoje podrijetlo od vremena “dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani” (Job 38,7). Mir se širio nad svijetom, jer je Zemlja bila u skladu s Nebom. “I vidje Bog sve što je učinio, i bješe veoma dobro” i počinuo je radujući se svom završenom djelu. (Postanak 1,31)

Zato što se odmarao u subotu, “blagoslovi Bog sedmi dan i posveti”, izdvojio ga je za svetu svrhu. On ju je dao Adamu kao dan odmora. Bila je uspomena na djelo stvaranja, a time i znak Božje moći i Njegove ljubavi. Pismo kaže: “Čudesima svojim spomen postavi.” “Jer njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.” (Postanak 2,3; Psalam 111,4; Rimljanima 1,20)

Sve je stvorio Božji Sin. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga. … Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Ivan 1,1-3) Budući da je subota uspomena na djelo stvaranja, ona je dokaz Kristove moći i ljubavi.

Subota upućuje naše misli na prirodu i dovodi nas u zajednicu sa Stvoriteljem. U pjesmi ptica, u disanju drveća, u glazbi mora još uvijek možemo čuti Njegov glas, glas Onoga koji je razgovarao s Adamom u Edenu “za dnevnog povjetarca”. Kad promatramo Njegovu silu u prirodi, nalazimo utjehu, jer Riječ koja je sve stvorila daje život duši. Onaj tko je zapovjedio: “Neka iz tame zasvijetli svjetlo, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.” (2. Korinćanima 4,6)

Ova misao pokrenula je pjesmu:

“Obradovao si me djelima svojim, o Jahve,
kličem zbog djela ruku tvojih.
Kako su silna djela tvoja, o Jahve,
i duboki naumi tvoji!”

(Psalam 92,5.6)

Sveti Duh preko proroka Izaije objavljuje: “S kime ćete prispodobit Boga? I s kakvim ga likom usporedit? … Zar ne znate? Zar niste čuli? Nije li vam od iskona otkriveno? Zar niste shvatili tko zasnova zemlju? On stoluje vrh kruga zemaljskoga kom su stanovnici poput skakavaca. Kao zastor nebesa je razastro, kao šator za stan razapeo. … ‘S kime ćete mene prispodobit, tko mi je ravan?’ kaže Svetac. Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu. Zašto kažeš, Jakove, i ti Izraele, govoriš: ‘Moj put sakriven je Jahvi, Bogu mom izmiče moja pravica?’ Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje. … Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga. … Ne boj se, jer sam ja s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom. … Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga!” To je poruka ispisana u prirodi, koju subota treba sačuvati u sjećanju. Kad je Gospodin naložio Izraelu da svetkuje Njegove subote, rekao je: “Neka one budu znak između mene i vas, kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš!” (Izaija 40,18-29; 41,10 22; Ezekiel 20,20)

Subota je bila uključena u Zakon sa Sinaja; ali tada nije prvi put objavljena kao dan odmora. Izraelski narod je to znao prije Sinaja. Na putu prema Sinaju svetkovali su subotu. Kad su je neki oskvrnuli, Gospodin ih je ukorio govoreći: “Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim zapovijedima i mojim zakonima?” (Izlazak 16,28)

Subota nije bila samo za Izrael, već za sav svijet. Ona je objavljena čovjeku u Edenu, pa kao i druge zapovijedi Dekaloga, neprolazno obvezuje. O Zakonu u kojem četvrta zapovijed čini jedan dio, Krist izjavljuje: “Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati.” Dokle god nebo i Zemlja traju, subota će biti znakom Stvoriteljeve moći. Kad Eden bude ponovno procvao na Zemlji, Božji sveti dan odmora poštovat će svi pod Suncem. “Od subote do subote” svaki stanovnik proslavljene nove Zemlje dolazit će “da se pokloni pred licem mojim — govori Jahve” (Matej 5,18; Izaija 66,23).

Nijedna druga ustanova koja je povjerena Hebrejima nije ih tako cjelovito odvajala od okolnih naroda kao što je to bila subota. Bog je odredio da ih poštivanje subote imenuje za Njegove štovatelje. Ona je trebala biti znakom njihovog odvajanja od idolopoklonstva i njihove veze s pravim Bogom. Ali da bi subotu držali svetom, ljudi i sami moraju biti sveti. Vjerom moraju postati sudionici u Kristovoj pravdi. Kad je izdana zapovijed Izraelu: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni”, Gospodin im je također rekao: “Budite narod meni posvećen!” (Izlazak 20,8; 22,30) Jedino je na taj način subota mogla obilježiti Izraelce kao one koji služe Bogu.

Kad su se Židovi odvojili od Boga propustivši Kristovu pravdu vjerom učiniti svojom pravdom, za njih je subota izgubila svoje značenje. Sotona je težio da uzvisi sebe i odvuče ljude od Krista, pa je radio na tome da izopači subotu, zato što je ona znak Kristove moći. Židovski su vođe izvršavali Sotoninu volju okružavajući Božji dan odmora tegobnim zahtjevima. U Kristovo je vrijeme subota postala tako izopačena da je njezino poštovanje prije odražavalo karakter sebičnih i samovoljnih ljudi nego karakter nebeskog Oca punog ljubavi. Rabini su, zapravo, predstavljali Boga kao Onoga koji je dao zakone koje ljudi ne mogu poštovati. Navodili su narod da Boga smatra tiraninom, i misli da svetkovanje subote, kako to On zahtijeva, čini ljude tvrdokornima i surovima. Kristovo djelo bilo je da ukloni ta pogrešna shvaćanja. Premda su Ga rabini pratili nemilosrdnim neprijateljstvom, On se nije prikazao kao Onaj koji se priklanja njihovim zahtjevima, već je išao pravo naprijed, držeći subotu u skladu s Božjim zakonom.

Jednog subotnjeg dana, kad se Spasitelj sa svojim učenicima vraćao s bogoslužja, prolazili su kroz polje zrelog žita. Isus je nastavio svoj rad do kasno pa su prolazeći kroz polja učenici počeli brati klasje i jesti zrnje, pošto su ih protrljali svojim rukama. Bilo kog drugog dana ovaj čin ne bi izazvao nikakvu primjedbu, jer je čovjek prolazeći kroz žitno polje, voćnjak ili vinograd, mogao slobodno ubrati ono što je želio pojesti. (vidi Ponovljeni zakon 23,25.26) Međutim, učiniti to subotom smatralo se činom oskvrnuća. Ne samo što se otkidanje klasja smatralo nekom vrstom žetve, već se i trljanje klasja rukama smatralo vrstom vršidbe. Na taj je način, po mišljenju rabina, učinjen dvostruki grijeh.

Uhode su se odmah požalile Isusu govoreći: “Zašto u subotu čine što nije dopušteno?”

Kad je bio optužen za prekršaj subote u Bethezdi, Isus se obranio potvrđujući da je Božji Sin i izjavljujući da radi u skladu s Ocem. Sad kad su učenici napadnuti, On navodi tužiteljima primjere iz Starog zavjeta, djela koja su Božje sluge izvršile subotom.

Židovski učitelji ponosili su se svojim poznavanjem Pisma, a Spasiteljev odgovor sadržavao je prijekor zbog njihovog nepoznavanja svetih spisa. “Zar niste čitali”, rekao je On, “što učini David kad skupa sa svojim pratiocima ogladnje, kako uđe u kuću Božju i uze postavljene kruhove, koje je dopušteno jesti jedino svećenicima?” “Tada im nastavi: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.” “Ili, zar niste čitali u Zakonu da subotnim danima svećenici u hramu krše subotu, pa su ipak bez krivnje? A ja vam kažem da je ovdje nešto veće od hrama! … Sin je Čovječji uistinu gospodar subote.” (Luka 6,3.4; Marko 2,27.28; Matej 12,5.6.8)

Ako je bilo pravo da David utoli svoju glad jedenjem kruha koji je bio izdvojen za svetu uporabu, tada je bilo u redu da apostoli udovolje svojim potrebama trganjem klasova tijekom svetih subotnjih sati. Štoviše, svećenici u Hramu obavljali su veći rad subotom nego ostalim danima. Isti rad u svjetovnim poslovima bio bi grešan, ali rad svećenika bio je u službi Bogu. Oni su vršili obrede koji su ukazivali na Kristovu otkupiteljsku moć i njihov rad bio je u skladu sa svrhom subote. Međutim, sada je došao sâm Krist. Radeći Kristovo djelo, učenici su bili zaposleni u Božjoj službi, i ono što je nužno za ostvarenje ovog djela bilo je ispravno činiti u subotnjem danu.

Krist je želio poučiti svoje učenike i svoje neprijatelje da služba Bogu ima neopozivu prednost. Cilj Božjeg djela u ovom svijetu je čovjekovo otkupljenje; stoga ono što je potrebno učiniti subotom radi izvršenja ovog djela u skladu je sa zakonom o suboti. Isus je okrunio svoj dokaz proglašavajući da je On “gospodar subote”, On koji je iznad svakog pitanja i iznad svakog zakona. Ovaj bezgranični Sudac oslobodio je svoje učenike krivnje, pozivajući se na iste odredbe za koje su bili optuženi da ih krše.

Isus nije dopustio da ovo prođe samo s upućivanjem ukora svojim neprijateljima. Izjavio je da su oni u svojoj sljepoći pogrešno razumjeli svrhu subote. Rekao je: “Da ste shvatili što znači riječ: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu’, ne biste osudili ovih nedužnih.” (Matej 12,7) Mnogi njihovi kruti obredi ne mogu nadoknaditi nedostatak istinske čestitosti i nježne ljubavi koje će uvijek obilježavati pravog obožavatelja Boga.

Krist je opet ponovio istinu da žrtve same po sebi nemaju nikakvu vrijednost. One su bile sredstvo, a ne cilj. Njihov je cilj bio da usmjere ljude k Spasitelju, i na taj ih način dovedu u sklad s Bogom. Bog cijeni službu ljubavi. Kad ovo nedostaje, sâm niz obreda je uvreda za Njega. Tako je i sa subotom. Ona je bila određena da dovede ljude u zajednicu s Bogom, ali kad je njihov um bio obuzet zamornim obredima, cilj subote je promašen. Samo vanjsko svetkovanje subote bilo je ruganje.

Jedne druge subote, kad je Isus ušao u sinagogu, vidio je čovjeka sa suhom rukom. Farizeji su Ga promatrali, željni da vide što će učiniti. Spasitelj je dobro znao da će Ga zbog liječenja u subotu smatrati prekršiteljem, ali nije oklijevao da poruši zid običajnih zahtjeva kojima je subota bila okružena. Isus je naložio bolesnom čovjeku da ustane i tada je zapitao: “Što je dopušteno u subotu: činiti dobro ili zlo? spasiti život ili ga upropastiti?” Među Židovima je postojalo pravilo po kojem ne učiniti dobro, kad čovjek ima priliku za to, znači činiti zlo; a propustiti da se spasi život, značilo je ubiti. Na ovaj način Isus se sreo s rabinima na njihovom tlu. “Šutjeli su. Tada ih srdito sve naokolo pogleda te, ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca, rekne čovjeku: ‘Ispruži ruku!’ On je ispruži i ruka mu ozdravi.” (Marko 3,4.5)

Kad je upitao: “Je li dopušteno u subotu liječiti?” Isus je odgovorio: “Ima li tko među vama da svoju jedinu ovcu, kad bi u subotu upala u jamu, ne bi prihvatio i izvadio? A koliko je vredniji čovjek od ovce? Dakle, slobodno je subotom činiti dobro.” (Matej 12,10-12)

Uhode se nisu usuđivale odgovoriti Kristu u prisutnosti mnoštva, iz straha da ne upadnu u poteškoće. Znali su da On govori istinu. Radije bi pustili čovjeka da pati nego da krše svoju predaju; dok bi životinju oslobodili zbog gubitka koji bi vlasnik pretrpio ako bi je zanemarili. Na taj su način za nijemu životinju pokazivali više staranja nego za čovjeka, koji je stvoren na Božju sliku. Ovo prikazuje djelovanje svih lažnih religija. One potječu iz čovjekove čežnje da se uzdigne iznad Boga, ali konačni ishod je spuštanje čovjeka ispod životinje. Svaka religija koja se bori protiv Božje vlasti lišava čovjeka slave koju je imao prilikom stvaranja i koja će mu se u Kristu ponovno vratiti. Svaka lažna religija uči svoje pristaše da se nemarno odnose prema ljudskim potrebama, patnjama i pravima. Evanđelje daje veliku vrijednost ljudskom rodu otkupljenom Kristovom krvlju i uči nježnom uvažavanju čovjekovih želja i patnji. Gospodin kaže: “Rjeđi će biti čovjek neg’ žeženo zlato, rjeđi samrtnik od zlata ofirskog.” (Izaija 13,12)

Kad se Isus okrenuo farizejima s pitanjem treba li u subotnjem danu činiti dobro ili zlo, je li po zakonu spašavati život ili ubijati, sučelio ih je s njihovim zlim namjerama. S ogorčenom mržnjom tražili su Njegov život, dok je On spašavao život i mnoštvu donosio radost. Je li bilo bolje ubijati subotom, kao što su to namjeravali učiniti, nego liječiti bolesne kao što je to On činio? Je li bilo pravednije nositi ubojstvo u srcu tijekom Božjeg svetog dana, nego voljeti sve ljude, što se izražava djelima milosrđa?

Izlječenjem suhe ruke Isus je osudio običaj Židova, a četvrtu zapovijed ostavio da stoji onako kako ju je Bog dao. “Valja u subotu dobro činiti” izjavio je On. Odbacivanjem besmislenih židovskih ograničenja Krist je uzdignuo subotu, dok su oni koji su se žalili na Njega omalovažavali Božji sveti dan.

Oni koji drže da je Krist ukinuo Zakon, uče da je On kršio subotu i opravdao svoje učenike što to isto čine. Na taj način oni, zapravo, zauzimaju isti stav kao i Židovi u svojoj sitničavosti. U ovome oni proturječe svjedočanstvu samoga Krista koji objavljuje: “Kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.” (Ivan 15,10) Ni Spasitelj, a ni Njegovi sljedbenici nisu prekršili zakon o suboti. Krist je bio živi predstavnik Zakona. U Njegovom životu nije postojao nijedan prekršaj svetih pravila Zakona. Promatrajući narod i svjedoke koji su tražili priliku da Ga osude, On je neizazvan mogao reći: “Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?” (Ivan 8,46)

Spasitelj nije došao odbaciti ono što su govorili patrijarsi i proroci; jer je On sâm govorio preko tih predstavnika. Sve istine Božje riječi potekle su od Njega. Međutim, ovi neprocjenjivi dragulji bili su stavljeni u pogrešne okvire. Njihov dragocjeni sjaj postao je sluga zabludi. Bog je želio da se izvade iz okvira zablude i stave u okvir istine. Ovo djelo mogla je izvršiti samo božanska ruka. Svojom povezanošću sa zabludom, istina je služila ciljevima neprijatelja Boga i čovjeka. Krist je došao da je postavi tamo gdje će proslavljati Boga i djelovati za spasenje ljudskog roda.

“Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote”, rekao je Isus. Ustanove koje je Bog uspostavio koriste čovječanstvu. “Uistinu, sve ovo biva radi vas.” “I Pavao, i Apolon, i Kefa, i svijet, i život, i smrt, i sadašnjost, i budućnost. Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji.” (2. Korinćanima 4,15; 1. Korinćanima 3,22,23) Zakon Deset zapovijedi, čiji je dio subota, Bog je dao kao blagoslov svojem narodu. “I naredio nam je Jahve”, rekao je Mojsije, “da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo.” (Ponovljeni zakon 6,24) Izraelu je preko psalmista dana poruka: “Služite Jahvi u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem! Znajte da je Jahve Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove. Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama; hvalite ga, ime mu slavite!” (Psalam 100,2-4) A za sve koji “poštuju subotu i ne oskvrnjuju je”, Gospodin izjavljuje, “njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve” (Izaija 56,6.7).

“Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.” Ove riječi pune su pouke i utjehe. Zato što je subota načinjena za čovjeka, ona je Gospodnji dan. Ona pripada Kristu. Jer “sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo” (Ivan 1,3). Pošto je On sve stvorio, stvorio je i subotu. On ju je odvojio kao uspomenu na djelo stvaranja. Ona upućuje na Njega i kao Stvoritelja i kao na Onoga koji posvećuje. Ona oglašava da je On koji je stvorio sve na nebu i na Zemlji, i koji sve održava, Glava Crkvi i da smo Njegovom silom pomireni s Bogom. Jer, govoreći o Izraelu, On je rekao: “Dadoh im svoje subote, kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem” — činim ih svetima. (Ezekiel 20,12) Tada je subota znak Kristove sile da nas učini svetima. Ona je dana svima onima koje Krist čini svetima. Kao znak Njegove sile koja posvećuje, subota je dana svima koji kroz Krista postaju dio Božjeg Izraela.

A Gospodin kaže: “Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen… tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći.” (Izaija 58,13.14) Svima koji prihvate subotu kao znak Kristove stvaralačke i otkupiteljske moći, ona će biti milina. Gledajući Krista u njoj, i sami imaju milinu u Njemu. Subota ih upućuje na djela stvaranja kao dokaz Njegove veličanstvene moći u otkupljenju. Dok nas podsjeća na izgubljeni edenski mir, govori o miru obnovljenom kroz Spasitelja. Svako djelo u prirodi ponavlja Njegov poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28)