Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Djela 28”.
1 I kad se spasiše, tada doznaše da se otok zove Malta. 2 A urođenici nam iskazivahu nesvakidašnje čovjekoljublje. Naime, zbog kiše koja je počela, i zbog studeni, zapališe vatru i sve nas primiše k sebi. 3 A Pavao nakupi naramak suharaka i stavi na vatru, kadli zbog vrućine izađe zmija i pripije mu se za ruku. 4 A kad urođenici vidješe kako mu životinja visi s ruke, govorahu jedan drugomu: »Ovaj čovjek zacijelo je ubojica kojemu, premda se spasio od mora, božica pravde ne da živjeti.« 5 On nato otrese životinju u vatru i ne pretrpi nikakvo zlo. 6 Oni pak očekivahu da će oteći ili se u trenu srušiti mrtav. No pošto su dugo čekali i vidjeli da mu se ništa neobično nije dogodilo, počeše mijenjati mišljenje i govoriti da je bog. 7 U okolici onoga mjesta bilo je imanje prvaka otoka, po imenu Publije, koji nas je primio i tri dana ljubazno gostio. 8 A dogodilo se da je Publijev otac, kojega je mučila ognjica i griža, ležao. Pavao uđe k njemu, pomoli se, položi na nj ruke i iscijeli ga. 9 Kad se dakle to dogodilo, dolazili su i drugi s otoka koji su imali bolesti te su ozdravljali. 10 Oni nas i počastiše mnogim počastima i, kad smo odlazili, priskrbiše što je potrebno. 11 A nakon tri mjeseca otplovismo aleksandrijskim brodom, sa znakom Kastora i Poluksa, koji je prezimio na otoku. 12 Doplovismo u Sirakuzu i ostadosmo ondje tri dana. 13 Odande zaobilazno stigosmo u Regij. Jedan dan kasnije okrenu južnjak, a drugi dan dođosmo u Puteole. 14 Ondje nađosmo braću koja nas zamoliše da ostanemo kod njih sedam dana. I tako pođosmo u Rim. 15 I kad su braća odande čula za nas, izađoše nam u susret sve do Apijeva Foruma i Tri Taverne. Kad ih Pavao ugleda, zahvali Bogu i ohrabri se. 16 A kad dođosmo u Rim, stotnik predade uznike zapovjedniku tabora, no Pavlu bijaše dopušteno stanovati zasebno, zajedno s vojnikom koji ga je čuvao. 17 I dogodi se da nakon tri dana Pavao sazove one koji su bili židovski prvaci. A kad se skupiše, govoraše im: »Ljudi, braćo, premda ja ne učinih ništa protiv puka ili otačkih običaja, ipak me okovana iz Jeruzalema predadoše u ruke Rimljanā. 18 Oni me, pošto me preslušaše, namjeravahu pustiti jer nije na meni bilo nikakve krivnje koja bi zasluživala smrt. 19 No kako su se Židovi protivili, bio sam primoran prizvati se na cara — ne kao da bih imao za što optužiti svoj narod. 20 S tog dakle razloga zamolih vidjeti vas i prozboriti vam. Jer zbog nade Izraelove ovim sam lancem vezan.« 21 Oni pak njemu rekoše: »Mi niti smo o tebi primili kakva pisma iz Judeje niti je tko od braće došao i javio ili rekao što zlo o tebi. 22 No htjeli bismo od tebe čuti što misliš, jer o toj nam je sljedbi poznato samo da joj se posvuda protuslovi.« 23 Tada s njime utvrdiše dan te mnogi dolažahu k njemu u stan. Njima je izlagao svjedočeći o kraljevstvu Božjem te ih od jutra do večeri iz Mojsijeva zakona i Prorokā uvjeravao o Isusu. 24 I jedni bijahu uvjereni onim što se govorilo, drugi pak nisu vjerovali. 25 A kako bijahu nesložni među sobom, počnu se razilaziti, kadli Pavao reče još jednu riječ: »Dobro je Duh Sveti po Izaiji, proroku, rekao ocima našim 26 govoreći: Idi puku tomu i reci: ‘Sluhom ćete slušati, i nećete razumjeti; i gledajući gledat ćete, i nećete vidjeti.’ 27 Jer usalilo se srce puka ovoga te ušima jedva čuše, a oči svoje zatvoriše: da očima ne vide i ušima ne čuju i srcem ne razumiju te se ne obrate i ja ih ne iscijelim.28 Neka vam dakle bude znano: poganima je poslano spasenje Božje, oni će i poslušati!« 29 I kad on to reče, Židovi odoše uvelike raspravljajući među sobom. 30 A Pavao osta pune dvije godine u svom unajmljenom stanu. I primao je sve koji su dolazili k njemu 31 propovijedajući kraljevstvo Božje i učeći o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano.