Rimski kapetan

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 8,5-13; Luki 7,1-17

Plemiću čijeg je sina iscijelio, Krist je rekao: “Ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.” (Ivan 4,48) Bio je ožalošćen što Njegov narod traži te vanjske znakove o Njegovom mesijanstvu. Stalno se čudio njihovom nevjerstvu. Međutim, divio se vjeri rimskog kapetana koji je došao k Njemu. Kapetan nije sumnjao u Kristovu silu. On Ga čak nije ni molio da dođe i osobno učini čudo. “Samo reci riječ”, rekao je, “i ozdravit će sluga moj.”

Kapetanov sluga, postavši oduzet, ležao je na samrti. Kod Rimljana su sluge bili robovi, kupovani i prodavani na tržištu, i prema njima se postupalo sa surovošću i zlostavljanjem; ali kapetan je bio naklonjen svojem sluzi pa je vrlo želio njegovo ozdravljenje. Vjerovao je da ga Isus može izliječiti. On nije vidio Spasitelja, ali izvještaji što ih je čuo nadahnuli su ga vjerom. Unatoč židovskom formalizmu, ovaj Rimljanin bio je osvjedočen da je njihova religija bila nadmoćnija od njegove. Već je probio prepreke nacionalnih predrasuda i mržnje koje su razdvajale osvajače i pokoreni narod. Pokazao je poštovanje prema Božjoj službi i ljubaznosti prema Židovima kao Njegovim poštovateljima. U Kristovom učenju, kako mu je bilo izneseno, našao je ono što je ispunjavalo potrebu njegove duše. Sve što je bilo duhovno u njemu prihvatilo je Spasiteljeve riječi. Međutim, osjećajući se nedostojnim da dođe pred Isusa, obratio se židovskim starješinama da zamole za izlječenje njegovog sluge. Oni su poznavali velikog Učitelja, pa će znati, mislio je on, kako Mu prići da bi zadobili Njegovu naklonost.

Kad je Isus ušao u Kafarnaum, srelo Ga je poslanstvo starješina koje Mu je prenijelo kapetanovu želju. Naglasili su: “Zaslužuje da mu to učiniš jer voli naš narod. I sinagogu nam je sagradio.”

Isus je odmah krenuo prema kapetanovu domu, ali okružen mnoštvom, polako je napredovao. Vijest o Njegovu dolasku stigla je prije Njega i kapetan, u nedostatku samopouzdanja, poslao mu je poruku: “Gospodine, ne muči se dalje, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov.” Međutim, Isus je nastavio svojim putom i kapetan Mu je, osmjelivši se, napokon prišao. Dopunio je poruku govoreći: “Zato se i ne smatrah dostojnim da pristupim k tebi — nego reci riječ i ozdravit će sluga moj! Jer i ja koji sam podložnik imam pod sobom vojnike te jednom velim: ‘Idi!’ — i ide; drugome: ‘Dođi!’ — i dođe; i svome sluzi: ‘Učini to!’ — i učini.” Kao što sam ja predstavnik sile Rima i moji vojnici moju vlast priznaju vrhovnom, tako i Ti predstavljaš silu Beskonačnog Boga, pa se sve što je stvoreno pokorava Tvojoj riječi. Ti možeš zapovjediti bolesti da nestane, i ona će Te poslušati. Možeš pozvati svoje nebeske vojnike, i oni će dati iscjeljujuću silu. Izgovori samo jednu riječ i moj će sluga biti izliječen!

“Kad to ču Isus, zadivi mu se te se okrene mnoštvu koje ga je slijedilo, i reče: ‘Kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu.’” Kapetanu je rekao: “Idi! Neka ti bude kako si vjerovao! I njegov sluga ozdravi u isti čas.”

Židovski starješine koji su preporučivali kapetana Kristu, pokazali su koliko su udaljeni od duha Evanđelja. Nisu prepoznavali da je naša velika potreba samo oslanjanje na Božju milost. U svojoj pravdi preporučivali su kapetana zbog naklonosti koju je pokazao “našemu narodu”. Ali kapetan je o sebi rekao: “Nisam dostojan.” Njegovo je srce bilo dirnuto Kristovom milošću. Uvidio je svoju nedostojnost, ali nije se bojao tražiti pomoć. Nije se uzdao u svoju dobrotu; njegov dokaz bila je njegova velika potreba. Kapetanova vjera uhvatila se za Krista kakav On jest. Nije vjerovao u Njega samo kao u Čudotvorca, već kao u Prijatelja i Spasitelja ljudskog roda.

Na taj način svaki grešnik može doći Kristu. “Tada nas — ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu — spasi.” (Titu 3,5) Kad ti Sotona govori da si grešnik i da se ne smiješ nadati Božjem blagoslovu, reci mu da je Krist došao na svijet da spasi grešnike. Mi nemamo ništa što bi nas preporučilo Bogu; ali razlog koji možemo uvijek iznositi jest naše krajnje bespomoćno stanje, koje Njegovu otkupljujuću silu čini nužnom. Odričući se svakog oslanjanja na sebe, možemo gledati na golgotski križ i reći:

“Moje su ruke prazne,

u Tvoj križ samo uzdam se.”

Židovi su od djetinjstva poučavali o djelu Mesije. Njima su pripadale nadahnute izjave patrijarha i proroka i simbolična pouka iz žrtvene službe. Međutim, podcijenili su svjetlost, pa u Isusu sada nisu vidjeli ništa što bi poželjeli. Ali, kapetan rođen u mnogoboštvu, odgajan u idolopoklonstvu carskog Rima, obučavan kao vojnik, prividno lišen duhovnog života svojim odgojem i okolinom, još više odvojen licemjerjem Židova i prijezirom svojih sunarodnjaka prema izraelskom narodu — ovaj čovjek shvatio je istinu za koju su Abrahamova djeca bila slijepa. Nije čekao da vidi hoće li Židovi primiti Onoga koji je tvrdio da je njihov Mesija. Kad je svjetlo koje “rasvjetljuje svakoga čovjeka došlo na ovaj svijet” (Ivan 1,9) zasjalo nad njim, on je — premda izdaleka — razabrao slavu Božjeg Sina.

Za Isusa je ovo bilo važno djelo koje je Evanđelje trebalo izvršiti među neznabošcima. S radošću je unaprijed gledao okupljanje duša iz svih naroda u Njegovo kraljevstvo. S dubokom žalošću prikazao je Židovima ishod njihovog odbacivanja Njegove milosti: “Zato vam velim da će mnogi doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, dok će sinovi kraljevstva biti bačeni u krajnju tamu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.” Ah, koliko je onih koji se još uvijek pripremaju za isto sudbonosno razočaranje! Dok duše u tami neznaboštva prihvaćaju Njegovu milost, koliko je mnogo onih u kršćanskim zemljama nad kojima svjetlost sja samo da bi bila zanemarena!

Više od trideset kilometara od Kafarnauma, na jednoj padini koja se uzdizala iznad prostrane, divne jizreelske ravnice, ležalo je selo Nain, prema kome se Isus sada uputio. Mnoštvo, Njegovi učenici i drugi bili su s Njim i cijelim putom ljudi su prilazili, čeznući za Njegovim riječima ljubavi i sućuti, noseći svoje bolesnike da ih izliječi i stalno se nadajući da će On koji je posjedovao tako čudesnu silu proglasiti sebe kraljem Izraela. Mnoštvo se tiskalo idući za Njegovim stopama i radosna pratnja puna iščekivanja išla je za Njim stjenovitom stazom prema vratima planinskog sela.

Dok su se približavali, ugledali su pogrebnu povorku kako izlazi iz sela. Sporim, tužnim koracima kretala se k mjestu pogreba. Tijelo mrtvaca nošeno je na čelu povorke na otvorenim nosilima, oko kojih su se nalazile narikače koje su ispunjavale zrak svojim naricanjem. Činilo se da su se svi ljudi iz ovog mjesta okupili da izraze svoje poštovanje pokojniku i svoju sućut ožalošćenima.

Bio je to prizor koji je izazvao sažaljenje. Umrli je bio jedinac u majke, a ona je bila udovica. Osamljena i uplakana žena pratila je do groba svoju jedinu zemaljsku potporu i utjehu. “Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom.” Dok se kretala zaslijepljena suzama, ne primjećujući Isusovu nazočnost, On joj je prišao i nježno rekao: “Nemoj plakati!” Isus je namjeravao njezinu žalost pretvoriti u radost, pa ipak se nije mogao uzdržati od ovog izraza nježne sućuti.

“Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se.” Njega čak niti dodir s mrtvacem nije mogao oskvrniti. Nosači su zastali, a plač narikača je prestao. Dvije skupine ljudi okupile su se oko nosila, nadajući se premda nije bilo nade. Bio je nazočan Onaj koji je otklanjao bolest i kome su se pokoravali demoni; pokorava li se i smrt Njegovoj moći?

Jasnim zapovjedničkim glasom izgovorio je riječi: “Mladiću, tebi govorim, ustani!” Taj glas je dopro do ušiju mrtvaca i mladić je otvorio svoje oči. Isus ga je uzeo za ruku i podigao. Njegov pogled pao je na onu koja je kraj njega plakala, i majka i sin su se sjedinili u dugim, čvrstim i radosnim zagrljajima. Mnoštvo je promatralo u tišini, kao opčinjeno. “Sve prisutne obuze strah.” U šutnji i sa strahopoštovanjem stajali su neko vrijeme, kao da se nalaze u samoj Božjoj nazočnosti. Tada su “slavili Boga: Velik se prorok — govorili su — pojavi među nama. Bog pohodi narod svoj”. Pogrebna povorka vratila se u Nain kao pobjednička povorka. “I raširi se to mišljenje o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.”

Onaj koji je stajao kraj ožalošćene majke na vratima Naina, s dubokom žalošću promatra svakoga koji plače kraj odra. On je dirnut našom boli. Njegovo srce koje je voljelo i bilo puno sažaljenja, srce je nepromjenjive nježnosti. Njegova riječ, koja je dizala mrtve u život, nije manje djelotvorna sada nego onda kad je bila izgovorena mladiću iz Naina. On kaže: “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.” (Matej 28,18) Ova sila nije umanjena protjecanjem godina, niti iscrpljena neprekidnim djelovanjem Njegove neizmjerne milosti. Za sve koji Ga vjeruju On je još uvijek živi Spasitelj.

Isus je majčinu veliku žalost pretvorio u radost kad joj je vratio sina; pa ipak ovaj je mladić pozvan samo u ovozemaljski život da podnosi njegove žalosti, njegovu muku i njegove opasnosti i opet dođe pod vlast smrti. Ali Isus nas tješi u našoj boli za mrtvima porukom beskrajne nade: “Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” “Sad, budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, jednako i sâm postade sudionik u tome da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla, i da oslobodi sve koji cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti.” (Otkrivenje 1,18; Hebrejima 2,14.15)

Sotona ne može držati mrtve u svojoj vlasti kad ih Božji Sin pozove u život. On ne može držati u duhovnoj smrti nijednu dušu koja vjerom prihvaća Kristovu riječ sile. Bog kaže svima koji su mrtvi u grijehu: “Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih.” (Efežanima 5,14) Ta Riječ je vječni život. Kao što nam Božja riječ koja je pozvala prvog čovjeka u život još uvijek daje život; kao što je Kristova riječ: “Mladiću, tebi govorim, ustani!” dala život mladiću iz Naina, tako je i riječ: “Ustani od mrtvih!” život duši koja je prihvaća. Bog “nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina” (Kološanima 1,13). Sve nam se to nudi u Njegovoj riječi. Ako prihvatimo tu riječ, oslobođeni smo.

“Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospdinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (Rimljanima 8,11; 1. Solunjanima 4,17.18) Ovo su riječi utjehe kojima On nalaže da tješimo jedan drugoga.

Tko su braća moja?

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 12,22-50; Marku 3,20-35

Josipovi sinovi ni najmanje nisu bili naklonjeni Isusu u Njegovom radu. Izvještaji koji su dopirali do njih o Njegovom životu i djelima ispunjavali su ih čuđenjem i strahom. Čuli su da je cijele noći posvećivao molitvi, da Ga je preko dana pratilo mnoštvo ljudi i da nema vremena niti jesti. Njegovi su prijatelji smatrali da se iscrpljuje svojim neprekidnim radom; nisu mogli razumjeti Njegov stav prema farizejima, a bilo je i nekih koji su se bojali da Mu je um poremećen.

Njegova su braća čula ovo, a također i farizejsku optužbu da đavole izgoni Sotoninom silom. Teško su podnosili prijekore koji su stizali na njih zbog srodstva s Isusom. Znali su kakav su metež stvorile Njegove riječi i djela, i ne samo da su bili uznemireni Njegovim smjelim tvrdnjama, nego su bili i ljutiti zbog Njegovog javnog optuživanja književnika i farizeja. Odlučili su kako Ga moraju uvjeriti ili primorati da prestane s takvim načinom rada, pa su naveli Mariju da se udruži s njima, smatrajući da će Ga zbog Njegove ljubavi prema njoj moći nagovoriti da bude razboritiji.

Upravo prije toga Isus je po drugi put učinio čudo izliječivši opsjednutog, slijepog i nijemog čovjeka, i farizeji su ponovili optužbu: “On izgoni zle duhove uz pomoć poglavice zlih duhova.” (Matej 9,34) Krist im je jasno rekao da pripisujući djelo Svetoga Duha Sotoni sami sebe odjeljuju od izvora blagoslova. Oni koji su govorili protiv samoga Isusa, ne raspoznajući Njegov božanski karakter, mogu primiti oprost; jer ih Sveti Duh može dovesti do toga da uvide svoju zabludu i pokaju se. Ma kakav bio grijeh, ako se duša pokaje i povjeruje, krivnja je oprana Kristovom krvlju; ali onaj koji odbaci djelovanje Svetoga Duha, postavlja se tamo gdje ga pokajanje i vjera ne mogu dosegnuti. Svojim Duhom Bog radi na srcu; kad ljudi namjerno odbace Duha i izjave da je On od Sotone, presijecaju dovod kojim Bog može održavati vezu s njima. Kad se Duh zauvijek odbaci, ne  postoji ništa više što bi Bog mogao učiniti za čovjeka.

Farizeji kojima je Isus uputio ovu opomenu ni sami nisu vjerovali u optužbu koju su iznijeli protiv Njega. Nije bilo nijednog od tih dostojanstvenika koji nisu osjećali privlačnost prema Spasitelju. U svojim su srcima čuli glas Duha koji Ga je proglašavao za Pomazanika Izraela, i koji ih je poticao da se i sami priznaju za Njegove učenike. U svjetlosti Njegove nazočnosti shvatili su svoju neposvećenost i čeznuli za pravdom koju sami nisu mogli ostvariti. Međutim, pošto su Ga odbacili, bilo bi previše ponižavajuće da Ga prihvate kao Mesiju. Budući da su svoje noge postavili na stazu nevjerstva, bili bi previše gordi da bi priznali svoju zabludu. Da bi izbjegli priznavanje istine, očajničkom su žestinom pokušali osporiti Spasiteljevo učenje. Dokaz Njegove moći i milosti doveo ih je do očaja. Nisu mogli spriječiti Spasitelja da čini čuda, nisu mogli ušutkati Njegovo učenje; ali su činili sve što su mogli da Ga lažno predstave i izopače Njegove riječi. Ipak ih je pratio Božji Duh koji osvjedočuje, pa su morali podignuti mnogobrojne prepreke kako bi se oduprli Njegovoj sili. Najmoćnija pokretačka sila koja je mogla pokrenuti ljudsko srce borila se s njima, ali joj se oni nisu željeli pokoriti.

Bog nije taj koji zasljepljuje ljudima oči ili otvrdnjava njihova srca. On im šalje svjetlost da bi ispravio njihove zablude i poveo ih sigurnim stazama; tek odbacivanjem ove svjetlosti oči osljepljuju, a srce otvrdnjava. Često je ovaj tijek postupan i gotovo neprimjetan. Svjetlost dopire do duše preko Božje riječi, preko Njegovih slugu ili neposrednim djelovanjem Njegovog Duha; ali kad se ijedan zračak svjetlosti prezre, nastaje djelomična umrtvljenost duhovnih osjetila, pa se sljedeće otkrivanje svjetlosti mnogo nejasnije raspoznaje. Tako se tama povećava, sve dok ne nastane noć u duši. Tako je to bilo s ovim židovskim vođama. Bili su uvjereni da božanska sila prati Krista, ali da bi se oduprli istini, pripisivali su rad Svetoga Duha Sotoni. Čineći to oni su svojevoljno izabrali prijevaru; pokorili su se Sotoni i otad su bili pod vlašću te sile.

Usko povezana s Kristovom opomenom o grijehu protiv Svetoga Duha jest i opomena protiv praznih i zlih riječi. Riječi su znak onoga što je u srcu. “Ta, usta govore onim čega je srce prepuno!” Ali riječi su više nego izraz karaktera; one imaju snagu utjecaja na karakter. Ljudi su pod utjecajem vlastitih riječi. Često, u jednom trenutku pokrenuti od Sotone, izražavaju svoju ljubomoru ili loše pretpostavke, očitujući ono u što stvarno ne vjeruju; ali riječi izvršuju utjecaj na misli. Prevareni su svojim riječima i počinju vjerovati da je istina ono što su izgovorili Sotoninim poticanjem. Pošto su jednom izrazili neko mišljenje ili odluku, često su previše gordi da je povuku i pokušaju dokazati kako su u pravu, sve dok ne povjeruju da doista i jesu. Opasno je izgovoriti riječ sumnje, opasno je staviti pod znak pitanja i kritizirati božansku svjetlost. Navika nepromišljenog i podcjenjivačkog kritiziranja djeluje na karakter tako što razvija nepoštovanje i nevjerstvo. Mnogi su, popuštajući ovoj navici, išli sve dotle, nesvjesni opasnosti, dok nisu postali spremni kritizirati i odbaciti djelo Svetoga Duha. Krist je rekao: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.”

Tada je dodao jednu opomenu onima koji su bili oduševljeni Njegovim riječima, koji su Ga rado slušali, ali se nisu predali Duhu Svetome da u njima prebiva. Duša se ne ubija samo zbog opiranja, nego i zbog nemara. “Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka”, rekao je Isus, “luta pustim mjestima tražeći pokoja. Ali ga ne nalazi. Tada veli: ‘Povratit ću se u svoju kuću iz koje sam izišao.’ Kad stigne, nađe kuću praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđe i tu se nastani.”

U Kristovo doba, kao i danas, ima mnogo onih nad kojima je za neko vrijeme Sotonina vlast izgledala slomljenom; Božjom milošću oslobođeni su od zlih duhova koji su vladali dušom. Radovali su se Božjoj ljubavi; ali kao slušatelji iz priče koji su predstavljeni kamenitim tlom, oni nisu ostali u Njegovoj ljubavi. Nisu se svakodnevno predavali Bogu, da bi Isus mogao prebivati u srcu; pa kad se zao duh vratio sa “sedam drugih duhova, gorih od sebe”, njima je potpuno zavladala sila zla.

Kad se duša preda Kristu, nova sila zagospodari novim srcem. Nastaje promjena koju čovjek nikada ne može sâm za sebe izvršiti. To je nadnaravno djelo, koje uvodi nadnaravni sastojak u čovjekovu narav. Duša koja se podčini Kristu postaje Njegova tvrđava, koju On drži u svijetu pobune i nastoji da nijedan drugi autoritet, osim Njegovog, ne bude u njoj priznat. Duša koju tako drže nebeske sile neosvojiva je za Sotonine napade. Međutim, ako se ne podčinimo Kristovoj vlasti, nama će zagospodariti onaj koji je zao. Mi se moramo naći pod vlašću ili jedne ili druge od ovih dviju velikih sila koje su u sukobu za vrhovnu vlast u svijetu. Ne moramo svojevoljno izabrati službu kraljevstva tame da bismo pali pod njegovu vlast. Dovoljno je samo da zanemarimo povezati se s kraljevstvom svjetlosti. Ako ne surađujemo s nebeskim silama, Sotona će zauzeti srce i načiniti ga svojim prebivalištem. Jedina obrana od zla je Krist koji prebiva u srcu s pomoću vjere u Njegovu pravdu. Sve dok ne postanemo životno povezani s Bogom, nećemo se nikada moći oduprijeti nesvetom utjecaju samoljublja, samozadovoljstva i sklonosti prema grijehu. Mi možemo napustiti mnoge loše navike, za neko vrijeme možemo raskinuti zajednicu sa Sotonom; ali bez životne veze s Bogom, koja se ostvaruje podčinjavanjem Njemu iz trenutka u trenutak, bit ćemo poraženi. Bez osobnog poznanstva i stalne zajednice s Kristom prepušteni smo na milost i nemilost neprijatelju, i na kraju ćemo provoditi njegove naloge. “Tim bude posljednje stanje onoga čovjeka gore od prvoga. Tako će biti”, kaže Isus, “i ovome pokvarenom naraštaju.” Nema tvrdokornijih ljudi od onih koji su prezirali poziv milosti i prkosili Duhu milosrđa. Najuobičajeniji izraz grijeha protiv Svetoga Duha je uporno omalovažavanje nebeskog poziva na pokajanje. Svaki korak u odbacivanju Krista jedan je korak prema odbacivanju spasenja i prema grijehu protiv Svetoga Duha.

Odbacujući Krista židovski je narod učinio neoprostiv grijeh; a odbijanjem poziva milosti i mi možemo učiniti istu pogrešku. Mi vrijeđamo Kneza života i izlažemo Ga sramoti pred Sotoninom zbornicom i pred svemirom kad odbijamo slušati Njegove opunomoćene vjesnike i umjesto njih slušamo Sotonine posrednike koji žele odvojiti dušu od Krista. Sve dok netko ovo čini, ne može naći nadu ili oprost, i na kraju će izgubiti svaku želju da se pomiri s Bogom.

Dok je Isus još poučavao narod, Njegovi učenici donijeli su vijest da su Njegova majka i braća vani i da Ga žele vidjeti. Znao je što se nalazilo u njihovim srcima, pa “onomu koji mu to javi odgovori: ‘Tko je moja majka, i tko su moja braća?’ I pruži ruku prema svojim učenicima te reče: ‘Evo moje majke i moje braće! Tko god, naime, vrši volju moga nebeskog Oca, on je moj brat, moja sestra i majka.’”

Svi koji su željeli primiti Krista vjerom bili su sjedinjeni s Njim vezom koja je prisnija od ljudskih rodbinskih veza. Oni će postati jedno s Njim, kao što je i On bio s Ocem. Njegova majka bila je bliskija i spasonosnije povezana s Njim, kao ona koja je vjerovala i provodila u djelo Njegove riječi, nego kroz svoje prirodno srodstvo. Njegova braća nisu mogla imati nikakvu korist iz svoje veze s Njim, sve dok Ga ne prihvate kao svojeg osobnog Spasitelja.

Kakvu bi potporu Krist imao od svojih zemaljskih rođaka da su vjerovali u Njega kao u Onoga koji je došao s Neba i da su surađivali s Njim u izvršavanju Božjeg djela! Njihovo nevjerstvo bacilo je sjenku na Isusov zemaljski život. Ono je predstavljalo dio gorčine čaše boli koju je On ispio za nas.

Božji Sin je duboko osjećao neprijateljstvo raspaljeno u ljudskom srcu protiv Evanđelja, i ono je za Njega bilo najbolnije u Njegovom domu, zato što je Njegovo srce bilo puno ljubaznosti i ljubavi i zato što je cijenio nježnu pažljivost u obiteljskim odnosima. Njegova braća željela su da On odobri njihove zamisli, premda bi to bilo u potpunom neskladu s Njegovom božanskom zadaćom. Gledali su na Njega kao na Onoga kome je potreban savjet. Sudili su o Njemu sa svoje ljudske točke gledišta i smatrali su da bi, govoreći samo ono što bi bilo prihvatljivo za književnike i farizeje, izbjegao neslogu i sukobe koje su izazvale Njegove riječi. Smatrali su Ga nerazumnim kad je tvrdio da ima božansku vlast i kad se pred rabinima postavljao kao Onaj koji kori njihove grijehe. Znali su da farizeji traže priliku da Ga optuže i smatrali su da im je On dao dovoljno povoda.

Svojim slabim mjerilima nisu mogli prozrijeti poslanje koje je došao ispuniti i stoga nisu mogli suosjećati s Njim u Njegovim kušnjama. Njihove grube, prijezirne riječi pokazivale su da nemaju pravo razumijevanje o Njegovom karakteru i da nisu prepoznali sjedinjenje naravi prirode s ljudskom. Često su Ga viđali obuzetog boli, ali umjesto da Ga utješe, svojim duhom i riječima samo su ranjavali Njegovo srce. Njegova je osjetljiva narav stavljana na muke, Njegove su pobude pogrešno razumijevane, a Njegov je rad bio nepriznat.

Njegova su braća često iznosila filozofiju farizeja, koja je bila nezanimljiva i zastarjela, i usuđivali se misliti kako oni mogu učiti Njega koji je razumio cjelokupnu istinu i poznavao sve tajne. Bez ustručavanja su osuđivali ono što nisu mogli razumjeti. Njihova predbacivanja dirnula su Ga do srži, a Njegova duša bila je umorna i ojađena. Javno su ispovijedali vjeru u Boga i mislili da brane Boga, dok je Bog bio s njima u tijelu a oni Ga nisu poznavali

Sve ovo učinilo je trnovitom stazu kojom je hodio. Nerazumijevanje u vlastitom domu toliko je žalostilo Krista da je za Njega bilo olakšanje otići tamo gdje ga nije bilo. Postojao je jedan dom koji je volio posjećivati — dom Lazara, Marije i Marte; jer je u ozračju ljubavi i vjere Njegov duh nalazio odmor. Pa ipak, na Zemlji nije bilo nikoga tko bi mogao spoznati Njegovo božansko poslanje ili razumjeti teret koji je nosio za ljudski rod. Često je mogao naći okrepu samo u samoći i razgovoru sa svojim nebeskim Ocem.

Oni koji su pozvani da stradaju za Krista, koji moraju podnositi nerazumijevanje i sumnjičenje, čak i u vlastitom domu, mogu naći utjehu u pomisli da je Isus podnosio to isto. On suosjeća s njima. Poziva ih da u Njemu nađu zajednicu i potporu tamo gdje je On to nalazio — u zajednici s Ocem.

Oni koji prihvate Krista kao svojeg osobnog Spasitelja nisu ostavljeni kao siročad, da sami snose životne kušnje. On ih prihvaća kao članove nebeske obitelji; On ih poziva da Njegovog Oca nazivaju svojim Ocem. Oni su Njegova djeca, draga Božjem srcu, povezana s Njim najnježnijim i najtrajnijim vezama. On prema njima gaji bezgraničnu nježnost, koja toliko nadilazi ono što su naš otac ili majka osjećali prema nama u našoj bespomoćnosti, koliko je božansko iznad ljudskog.

U zakonima koji su dani Izraelu postoji jedan lijep, slikovit prikaz o Kristovom odnosu prema svojem narodu. Kad je uslijed siromaštva Židov bio primoran napustiti svoje nasljedstvo i sebe prodati kao roba, dužnost otkupljenja i njega i njegovog nasljedstva pripadala je onome tko je bio njegov najbliži rođak. (vidi Levitski zakonik 25,25.47-49; Ruta 2,20) Tako i djelo otkupljenja, nas i našeg nasljedstva izgubljenog zbog grijeha, pripada Onome koji je “od roda najbliži” nama. Da bi nas izbavio, On je postao naš Rođak. Gospodin Spasitelj bliži je od oca, majke, brata, prijatelja ili voljenog bića. “Ne boj se”, govori On, “jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! … Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe, i narode za život tvoj.” (Izaija 43,1.4)

Krist voli nebeska bića koja okružuju Njegovo prijestolje; ali kako se može objasniti velika ljubav kojom ljubi nas? Mi je ne možemo razumjeti, ali svojim iskustvom možemo znati da je ona istinska. Ako održavamo svoju rodbinsku vezu s Njim, s kakvom ćemo se nježnošću odnositi prema onima koji su braća i sestre našega Gospodina! Zar nećemo brzo prepoznati zahtjeve našeg božanskog srodstva? Prihvaćeni u Božju obitelj, zar nećemo poštovati svojega Oca i svoje srodnike?