“Dođite… te se malo odmorite”
Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 14,1.2.12.13; Marku 6,30-32; Luki 9,7-10
Na povratku sa svog misionarskog putovanja “okupiše se kod Isusa te ga izvijestiše o svemu što su učinili i učili. Tada im reče: Dođite vi sami napose, na samotno mjesto, te se malo odmorite! Tu je, naime, tako mnogo ljudi dolazilo i odlazilo da apostoli nisu imali vremena ni za jelo.”
Učenici su došli k Isusu i sve Mu ispričali. Njihova prisna veza s Njim ohrabrila ih je da Mu iznesu svoja dobra i nepovoljna iskustva, svoju radost promatrajući rezultat svojega truda i svoju žalost zbog svojeg neuspjeha, svojih pogrešaka i svojih slabosti. Počinili su pogreške u svojem prvom radu kao evanđelisti, a pošto su Kristu iskreno govorili o svim iskustvima, On je vidio da ih još treba poučavati. On je također vidio da su se umorili od rada i da im je potreban odmor.
Međutim, tamo gdje su se tada nalazili nisu mogli imati potreban mir jer je “tako mnogo ljudi dolazilo i odlazilo da apostoli nisu imali vremena ni za jelo”. Narod je u mnoštvu slijedio Krista, željan da ih iscijeli i da čuje Njegove riječi. Mnogi su osjećali da ih On privlači, jer im se činilo da je On izvor svih blagoslova. Mnogi od onih koji su se tada okupljali oko Krista da prime dragocjeni blagoslov zdravlja, prihvatili su Ga kao svojega Spasitelja. Mnogi drugi, tada u strahu od farizeja da Ga priznaju, obratili su se prilikom izlijevanja Svetog Duha i pred srditim svećenicima i poglavarima priznali Ga kao Božjeg Sina.
Ali sada je Isus čeznuo za mirom, da bi mogao biti sa svojim učenicima, jer im je puno toga imao reći. U svojem radu prošli su kroz kušnje sukoba i sretali su se s različitim protivljenjem. Dosad su se u svemu savjetovali s Kristom; ali su neko vrijeme bili sami, pokatkad mučeni dvojbom što da čine. U svojem radu stekli su mnogo ohrabrenja, jer Krist ih nije poslao bez svojega Duha, i vjerom u Njega činili su mnoga čuda; ali sad su imali potrebu da se nahrane Kruhom života. Bilo im je potrebno da odu na neko mirno mjesto, na kojem bi u zajednici s Kristom dobili upute za budući rad.
“Tada im reče: Dođite vi sami napose… te se malo odmorite.” Krist je pun nježnosti i sućuti prema svima koji su u Njegovoj službi. Želio je pokazati svojim učenicima da Bog ne zahtijeva žrtvu, već milost. Svim srcem radili su za narod, a to je iscrpljivalo njihovu tjelesnu i umnu snagu. Njihova je dužnost bila da se odmore.
Videći uspjeh u svojem radu, učenici su bili u opasnosti da to pripišu sebi, u opasnosti da gaje duhovni ponos i tako pokleknu pod Sotoninim kušnjama. Pred njima se nalazila velika zadaća, pa su najprije morali naučiti da njihova sila ne počiva u njima samima, već u Bogu. Kao i Mojsije u Sinajskoj pustinji, kao i David među judejskim brežuljcima, ili pak Ilija kod potoka Kerita, učenicima je bilo potrebno da se odvoje od prizora svoje stalne djelatnosti i budu u zajednici s Kristom, prirodom i svojim srcima.
Dok su učenici bili odsutni zbog svojeg misionarskog puta, Isus je posjećivao druge gradove i sela, propovijedajući Radosnu vijest o kraljevstvu. Otprilike u to vrijeme primio je vijest o smrti Ivana Krstitelja. Ovaj je događaj oživio pred Njim završnicu ka kojoj su bili usmjereni Njegovi koraci. Na Njegovoj su se stazi gomilale tamne sjenke. Svećenici i rabini nastojali su svim silama izazvati Njegovu smrt, uhode su Ga pratile u stopu, i na sve su se strane umnažale zavjere za Njegovo uništenje. Vijesti o propovijedanju apostola po cijeloj Galileji doprle su i do Heroda, skrećući njegovu pozornost na Isusa i Njegov rad. “To je Ivan Krstitelj!” rekao je on. “Uskrsnuo je od mrtvih.” Izrazio je želju da vidi Isusa. Herod je osjećao stalni strah od pobune koja bi tajno izbila s ciljem da ga zbaci s prijestolja i slomi rimski jaram sa židovskog naroda, u kojemu je bio rasprostranjen duh nezadovoljstva i pobune. Bilo je očito da Kristov javni rad u Galileji neće moći još dugo trajati. Prizori Njegovih patnji su se približavali i On je čeznuo odvojiti se za neko vrijeme od buke mnoštva.
Žalosna srca Ivanovi su učenici prenijeli njegovo unakaženo tijelo i sahranili ga. Tada “odoše i javiše Isusu”. Ovi su učenici bili ljubomorni na Krista kad im se činilo da odvlači narod od Ivana. Stali su na stranu farizeja, osuđujući Ga kad je sjedio s carinicima na Matejevoj gozbi. Sumnjali su u Njegovo božansko poslanje zato što nije oslobodio Krstitelja. Međutim, sada kad je njihov učitelj bio mrtav, kad su u svojoj velikoj boli čeznuli za utjehom i za vodstvom u svojem budućem radu, došli su k Isusu i sjedinili svoje interese s Njegovima. Njima je također trebalo neko vrijeme mira za zajednicu sa Spasiteljem.
U blizini Bethezde, na sjevernom dijelu jezera, nalazio se jedan osamljeni krajolik, koji je sada, lijep u svojem svježem proljetnom zelenilu, bio prikladno mjesto za odmor Isusu i Njegovim učenicima. Krenuli su čamcem preko vode prema tom mjestu. Tu bi oni bili daleko od prometa na putovima, gradske užurbanosti i nemira. Prizori iz prirode bili su sami po sebi odmor, promjena dobrodošla osjetilima. Tu su mogli pratiti Kristove riječi bez slušanja ljutitih upadica, odgovora i optužbi književnika i farizeja. Tu su mogli uživati kratko vrijeme u dragocjenoj zajednici i druženju sa svojim Gospodinom.
Odmor koji su uzeli Krist i Njegovi učenici nije bio odmor zbog ugađanja sebi. Vrijeme koje su proveli u povučenosti nije bilo posvećeno traženju zadovoljstva. Razgovarali su zajedno o Božjem djelu i o mogućnosti za njegovo unapređenje. Učenici su bili s Kristom i oni su Ga mogli razumjeti; njima nije morao govoriti u usporedbama. Ispravljao je njihove pogreške i objasnio im kako treba pristupati ljudima. On im je otkrio mnogo potpunije dragocjeno blago božanske istine. Bili su oživljeni božanskom silom i nadahnuti nadom i hrabrošću.
Premda je Isus mogao činiti čuda, premda je opunomoćio učenike da čine čuda, ipak je svoje iscrpljene sluge uputio da se izdvoje, odu u prirodu i odmore se. Kad je govorio da je žetva velika i da je poslenika malo, nije svojim učenicima nametnuo potrebu za neprestanim trudom, već je rekao: “Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.” (Matej 9,38) Bog je svakom čovjeku odredio zadaću prema njegovim sposobnostima (Efežanima 4,11-13), i On ne želi neke opteretiti odgovornostima, a da drugi nemaju nikakvog tereta i nikakvog napora duše.
Kristove riječi sućuti upućene su Njegovim poslenicima danas isto tako pouzdano kao što su bile progovorene Njegovim učenicima. “Dođite vi sami nasamo, i počinite malo.” On govori onima koji su iscrpljeni i umorni. Nije mudro biti stalno pod pritiskom rada i uzbuđenja, čak i u služenju duhovnim potrebama ljudi; jer se tako zanemaruje osobna pobožnost, a preopterećuju umne, duševne i tjelesne snage. Od Kristovih učenika traži se samoodricanje, a žrtve se moraju podnijeti; ali isto tako mora se voditi briga da zbog njihove pretjerane revnosti, Sotona ne iskoristi slabost ljudske naravi i nanese štetu Božjem djelu.
Po mišljenju rabina, biti uvijek užurban i zauzet poslom predstavljalo je vrhunac religije. Da bi pokazali svoju uzvišeniju pobožnost, bili su ovisni o nekim vanjskim radnjama. Tako su svoje duše odvajali od Boga i izgrađivali svoju samodovoljnost. Iste opasnosti još uvijek postoje. Kad god se povećava djelatnost i kad ljudi postignu uspjeh u ma kojem radu za Boga, postoji opasnost uzdanja u ljudske planove i metode. Tada postoji sklonost da se manje moli i ima manje vjere. Kao i učenici, mi se nalazimo u opasnosti da izgubimo iz vida svoju ovisnost o Bogu i pokušamo od svoje djelatnosti načiniti spasitelja. Trebamo stalno gledati na Isusa, shvaćajući da Njegova sila vrši rad. Dok ozbiljno radimo na spašavanju izgubljenih, moramo odvojiti vrijeme i za razmišljanje, molitvu i proučavanje Božje riječi. Samo će se rad izvršen s mnogo molitava, i posvećen Kristovom zaslugom, na kraju pokazati uspješnim za dobro.
Nijedan drugi život nije bio toliko ispunjen radom i odgovornošću kao što je bio Isusov život; pa ipak koliko često su Ga zatjecali na molitvi! Koliko je postojana bila Njegova zajednica s Bogom! U povijesti Njegovog zemaljskog života stalno se ponavljaju bilješke kao što su ove: “Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio.” “I veliko se mnoštvo naroda slijegalo da ga čuje i da se liječi od svojih bolesti. A on se povlačio na samotna mjesta da moli.” “U to vrijeme ode Isus na goru da moli. Tu provede cijelu noć moleći Boga.” (Marko 1,35; Luka 5,15.16; 6,12)
U životu koji je u cijelosti bio posvećen dobru drugih, Spasitelj je smatrao nužnim da se povuče od prometa na putovima i mnoštva koje Ga je iz dana u dan pratilo. On se morao okrenuti od života neprekidnog rada i dodira s ljudskim potrebama, kako bi potražio mir i neraskidivu zajednicu sa svojim Ocem. Kao jedan od nas, kao sudionik u našim potrebama i slabostima, bio je posve ovisan o Bogu, i na tajnom mjestu molitve tražio je božansku silu da bi mogao poći osnažen za dužnosti i kušnje. U grešnom svijetu Isus je izdržao borbe i duševne patnje. U zajednici s Bogom mogao je skinuti teret boli koja Ga je pritiskala. Tu je nalazio utjehu i radost.
U Kristu je vapaj ljudskog roda dopro do Oca beskonačne milosti. Kao Čovjek upućivao je molitve Božjem prijestolju, dok se Njegova ljudska narav nije ispunila strujom nebeske snage koja treba spajati ljudsko i božansko. Stalnom vezom primao je život od Boga, kako bi mogao pružiti život svijetu. Njegovo iskustvo mora postati i naše.
“Dođite vi sami napose” — poziva nas On. Ako poslušamo njegovu riječ, postat ćemo jači i korisniji. Apostoli su tražili Isusa i ispričali Mu sve; a On ih je hrabrio i poučavao. Kad bismo danas uzeli vremena da idemo k Isusu i kažemo Mu sve svoje potrebe, ne bismo bili razočarani; On bi se našao s naše desne strane da nam pomogne. Nama je potrebno više jednostavnosti, više povjerenja i pouzdanja u našeg Spsitelja. On, čije je ime “Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”; On za koga stoji napisano “na plećima mu je vlast” Divni je Savjetnik. Pozvani smo da tražimo mudrost od Njega. On “… svima daje obilno i bez prigovora” (Izaija 9,5; Jakov 1,5).
Svi oni koje Bog odgaja moraju otkriti život koji nije u skladu sa svijetom, njegovim običajima i postupcima; i svatko treba imati osobno iskustvo u stjecanju znanja o Božjoj volji. Mi Ga moramo osobno čuti kako govori srcu. Kad utihne svaki drugi glas i kad u miru čekamo pred Njim, tišina duše čini Božji glas razgovjetnijim. On nam nalaže: “Prestanite i znajte da sam ja Bog.” (Psalam 46,11) Samo se tu može naći pravi spokoj. To je najuspješnija priprema za sve one koji rade za Boga. Usred užurbanog mnoštva i napora snažnog životnog djelovanja, duša koja se tako osvježila bit će okružena ozračjem svjetlosti i mira. Život će odisati mirisom i otkrivati božansku snagu koja će doprijeti do ljudskih srca.
“Podajte im vi jesti”
Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 14,13-21; Marku 6,32-44; Luki 9,10-17; Ivanu 6,1-13
Krist se sa svojim učenicima povukao na jedno osamljeno mjesto, ali njihovo dragocjeno vrijeme prepuno mira ubrzo je narušeno. Apostoli su mislili da su se povukli tamo gdje ih nitko neće uznemiravati; ali čim je mnoštvu nedostajao božanski Učitelj, pitali su se: “Gdje je On?” Netko između njih zamijetio je smjer u kojemu su otišli Krist i Njegovi apostoli. Mnogi su kopnom krenuli da ih pronađu, dok su drugi pošli svojim čamcima preko vode. Pasha se približavala, pa su se iz bliza i daleka skupljale skupine hodočasnika, na svojem putu u Jeruzalem, da vide Isusa. Njihovom broju pridruživali su se mnogi drugi, sve dok se nije okupilo pet tisuća ljudi, osim žena i djece. Prije nego što je Krist stigao na obalu, mnoštvo Ga je već čekalo. Ali On se nezamijećeno udaljio od njih, da provede malo vremena nasamo sa svojim učenicima.
S padine brežuljka promatrao je mnoštvo u pokretu i Njegovo se srce ispunilo suosjećanjem. Premda Mu je ono oduzelo odmor, Isus nije bio nestrpljiv. Dok je promatrao narod kako stalno pristiže, On je vidio veću potrebu, koja je zahtijevala Njegovu pozornost. “I sažali se nad njima, jer su bili ‘kao ovce bez pastira’.” Ostavivši svoje odmorište, našao je jedno prikladno mjesto na kojemu im je mogao služiti. Oni nisu primili nikakvu pomoć od svećenika i poglavara; ali od Krista su potekle iscjeljujuće rijeke života dok je mnoštvo poučavao putu spasenja.
Ljudi su slušali riječi milosrđa koje su tako slobodno tekle s usana Božjeg Sina. Slušali su blagotvorne riječi, tako jednostavne a tako jasne, da su za njihove duše bile kao balzam iz Gileada. Iscjeljenje Njegovom božanskom rukom donijelo je radost i život onima koji su umirali, i olakšanje i zdravlje onima koji su patili od bolesti. Dan im je izgledao kao Nebo na Zemlji, te uopće nisu bili svjesni koliko dugo nisu ništa okusili.
Prošao je najveći dio dana. Sunce se nagnulo k zapadu, a narod je još uvijek oklijevao. Isus je cijeli dan radio bez hrane i odmora. Bio je blijed od umora i gladi, a učenici su Ga molili da prestane sa svojim napornim radom. Međutim, On se nije mogao rastati od mnoštva koje se stalno pomicalo k Njemu.
Učenici su na kraju došli do Njega požurujući Ga da raspusti narod, jer je to za njegovo dobro. Mnogi su došli izdaleka i od jutra nisu ništa jeli. U okolnim gradovima i selima mogli bi kupiti hranu. Ali, Isus im je rekao: “Podajte im vi jesti”, i tada je, okrenuvši se Filipu, upitao: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” On je ovo rekao da bi okušao vjeru svojeg učenika. Filip je pogledao ovu množinu ljudi i pomislio kako je nemoguće nabaviti hranu da se ispune potrebe tolikog mnoštva. Odgovorio je da kruh za dvije stotine groša ne bi bio ni izdaleka dovoljan da svakome pripadne po djelić. Isus se raspitivao koliko hrane mogu pronaći među prisutnima. “Ima ovdje jedan dječak,” rekao je Andrija, “sa pet ječmenih kruhova i sa dvije ribe. Ali što je to za tolike ljude?” Isus je zapovjedio da Mu se to donese. Zatim je rekao učenicima da narod posjeda na travu u skupinama od pedeset ili sto, da bi se sačuvao red i da bi se svi mogli osvjedočiti o onome što će učiniti. Kad je to bilo izvršeno, Isus je uzeo hranu, “pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih je davao učenicima da im podijele. … Svi su jeli i nasitili se. I dignu punih dvanaest košara ulomaka i što je ostalo od riba.”
On koji je poučavao narod kako da osigura mir i sreću, bio je pun obzira prema njegovim tjelesnim potrebama isto toliko kao i prema njegovim duhovnim težnjama. Narod je bio umoran i malaksao. Bilo je majki s djecom u naručju i djece koja su se držala za njihov skut. Mnogi su satima stajali. Oni su bili tako zaokupljeni Kristovim riječima da ni u jednom trenutku nisu pomislili sjesti, a mnoštvo je bilo tako veliko da je prijetila opasnost da jedni druge pogaze. Isus im je želio pružiti priliku za odmor, pa ih je pozvao da sjednu. Na tom je mjestu bilo puno trave te su se svi mogli udobno odmoriti.
Krist nikada nije učinio čudo ako ono nije trebalo zadovoljiti neku stvarnu potrebu, a narav svakog čuda vodila je ljude k drvetu života, čije lišće služi za iscjeljenje narodima. Jednostavna hrana koju su učenici dodavali svojim rukama sadržavala je cijelu riznicu pouka. Podarena je hrana bila skromna; riba i ječmeni kruh bili su svakodnevna hrana ribara iz okolice Galilejskog mora. Krist je mogao iznijeti pred narod bogat objed, ali hrana pripremljena samo da zadovolji têk ne bi pružila nikakvu pouku za dobro tih ljudi. Krist im je ovom poukom pokazao da su prirodni Božji darovi čovjeku bili izobličeni. Nikada ljudi nisu toliko uživali u raskošnim gozbama pripremljenima da zadovolje izopačeni ukus, koliko su ovi ljudi uživali u odmoru i jednostavnoj hrani koju je Isus priredio tako daleko od ljudskih naselja.
Da su ljudi danas skromni u svojim navikama i da žive u skladu sa zakonima prirode, kao što su to činili Adam i Eva u početku, bilo bi izobilja hrane za potrebe ljudskog roda. Tada bi bilo manje nestvarnih potreba i više prilika da se radi na Božji način. Ali sebičnost i popuštanje neprirodnom ukusu donijeli su grijeh i bijedu na svijet — obilje na jednoj strani i oskudicu na drugoj.
Isus nije želio privući ljude k sebi podilazeći njihovoj želji za raskoši. Za to mnoštvo, umorno i gladno nakon dugog i uzbudljivog dana, jednostavna hrana bila je potvrda ne samo Njegove sile, već i Njegovog nježnog staranja za njih u svakidašnjim životnim potrebama. Svojim sljedbenicima Spasitelj nije obećao raskoš ovoga svijeta; njihova hrana može biti jednostavna, pa čak i oskudna, njihova sudbina obilježena siromaštvom, ali je Njegova Riječ zalog da će se njihovim potrebama odgovoriti, jer je obećao ono što je bolje od svjetovnog dobra — trajnu utjehu svojom osobnom prisutnošću.
Time što je nahranio pet tisuća ljudi, Isus je podignuo veo sa svijeta prirode i otkrio silu koja stalno djeluje za naše dobro. Bog svakodnevno čini čuda stvarajući zemaljske žetve. Prirodnom pokretačkom snagom vrši se isto djelo koje se pokazalo davanjem hrane mnoštvu. Ljudi pripremaju tlo i siju sjeme, ali život od Boga čini da sjeme proklija. Božja kiša, zrak i sunčeva svjetlost čine da zemlja “donosi rod, najprije stabljiku, zatim klas — potom pun klas zrna” (Marko 4,28). Sâm Bog svakog dana hrani milijune sa zemaljskih žetvenih polja. Ljudi su pozvani da surađuju s Bogom u staranju za žito i u pripremanju kruha, i zbog toga gube iz vida božansku pokretačku silu. Oni ne daju Bogu slavu koja pripada Njegovom svetom imenu. Djelovanje Njegove sile pripisuje se prirodnim uzrocima ili ljudskom oruđu. Slavi se čovjek umjesto Bog, i Njegovi milostivi darovi kvare se za sebičnu uporabu i postaju prokletstvo umjesto blagoslova. Bog teži da sve to promijeni. On želi oživiti naša otupjela osjetila da razlikuju Njegovu milostivu dobrotu i proslavljaju Ga zbog djelovanja Njegove sile. On želi da Ga prepoznamo u Njegovim darovima, da bi nam oni, prema Njegovoj namjeri, doista bili na blagoslov. Kristova čuda učinjena su da bi se ostvario taj cilj.
Kad je mnoštvo bilo nahranjeno, preostalo je još dosta hrane. Međutim On, koji pod svojom vlašću ima sve izvore beskrajne sile, rekao je: “Skupite pretekle ulomke da ništa ne propadne!” Te riječi znače puno više od stavljanja kruha u košare. Pouka je dvostruka. Ništa se ne smije rasipati. Ne smijemo dopustiti da nam izmakne ijedna prednost. Mi ne bismo smjeli zanemariti ništa što služi za dobrobit ljudskog bića. Neka se sve sakupi što će smanjiti oskudicu gladnih ljudi na Zemlji. U duhovnom smislu treba pokazati istu brižljivost. Dok su se košare punile ostacima hrane, ljudi su mislili na svoje prijatelje kod kuće. Željeli su da i oni uzmu udjela u kruhu koji je Krist blagoslovio. Sadržaj košara podijeljen je među željnim mnoštvom i odnesen u sve okolne krajeve. Tako su sudionici na gozbi trebali drugima prenijeti kruh koji silazi s Neba da utoli glad duše. Trebali su ponoviti ono što su naučili o divnim Božjim djelima. Ništa nije smjelo propasti. Nijedna riječ koja se odnosila na njihovo vječno spasenje nije smjela uzaludno pasti na zemlju.
Čudo s kruhovima pruža pouku ovisnosti o Bogu. Kad je Krist nahranio pet tisuća ljudi, hrana nije bila nadomak ruke. Očito, On nije imao nikakvih sredstava na raspolaganju. Bio je u divljini s pet tisuća ljudi, osim žena i djece. On nije pozvao to silno mnoštvo da Ga slijedi; došli su bez poziva ili naredbe; ali On je znao da će nakon dugog slušanja Njegovih pouka osjetiti glad i umor; On je bio jedno s njima u njihovoj potrebi za hranom. Bili su daleko od doma i već se spuštala noć. Mnogi od njih nisu imali novca za hranu. On, koji je zbog njih postio četrdeset dana u pustinji, nije htio dopustiti da se vrate svojim domovima gladni. Božja providnost postavila je Isusa tamo gdje se nalazio, i On je ovisio o svojem nebeskom Ocu za sredstva kojima se trebala ispuniti ova potreba.
Kad se nađemo na tjeskobnim mjestima, moramo se uzdati u Boga. Moramo pokazati mudrost i rasuđivanje u svakom životnom pothvatu, kako ne bismo nepromišljenim postupcima doveli sebe u kušnju. Mi ne smijemo padati u teškoće, zanemarujući sredstva koja nam je Bog osigurao i zloupotrebljavajući sposobnosti koje nam je On dao. Kristovi poslanici moraju izričito slušati Njegove upute. Djelo je Božje, pa ako želimo drugima donijeti blagoslov, moramo slijediti Njegove planove. Naše “ja” ne smijemo učiniti središtem; naše “ja” ne može primiti nikakvu čast. Ako sačinjavamo planove prema vlastitim zamislima, Gospodin će nas prepustiti našim vlastitim pogreškama. Ali, kad se hodeći po Njegovim uputama nađemo na tjeskobnim mjestima, On će nas izbaviti. Mi se ne smijemo predati obeshrabrenju, već u svakoj neprilici trebamo tražiti pomoć od Njega koji ima vlast nad neiscrpnim izvorima. Često ćemo biti okruženi teškim okolnostima i tada se, u potpunom povjerenju, moramo osloniti na Boga. On će čuvati svaku dušu koja je dospjela u neprilike nastojeći se držati Gospodnjeg puta.
Krist nam je zapovjedio preko proroka “… podijeliti kruh svoj s gladnima”, i “puštati na slobodu potlačene”; “odjenuti onoga koga vidiš gola” i “uvesti pod krov svoj beskućnike” (Izaija 58,6-9). On nam je dao nalog: “Idite po svemu svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!” (Marko 16,15) Ali kako nam često srca klonu i vjera nestaje kad vidimo koliko je velika potreba, a kako su mala sredstva u našim rukama. Kao i Andrija, gledajući pet ječmenih kruhova i dvije male ribe, i mi uzvikujemo: “Ali što je to za tolike?” Često oklijevamo, nespremni dati sve što imamo, bojeći se trošiti i potrošiti za druge. Ipak, Isus nam je zapovjedio: “Podajte im vi jesti.” Njegov je nalog i obećanje; a iza njega se nalazi ista sila koja je nahranila mnoštvo kraj mora.
U Kristovom djelu služenja privremenim potrebama gladnog mnoštva nalazi se duboka duhovna poruka za sve Njegove poslanike. Krist je primio od Oca; On je podijelio učenicima; oni su podijelili mnoštvu; a ljudi jedni drugima. Tako će svi koji su sjedinjeni s Kristom primiti od Njega kruh života, nebesku hranu, i podijeliti je drugima.
U posvemašnjem oslanjanju na Boga Isus je uzeo malu zalihu kruha; pa premda je to bila mala količina čak i za Njegovu obitelj učenika, nije ih pozvao jesti, već im je počeo dijeliti hranu pozivajući da posluže narod. Hrana se umnažala u Njegovim rukama i ruke učenika, sežući Kristu koji je sâm Kruh života, nisu nikada bile prazne. Mala količina bila je dovoljna za sve. Kad je ispunio potrebe naroda, ostaci su bili prikupljeni i Krist i Njegovi učenici jeli su zajedno tu dragocjenu hranu primljenu s Neba.
Učenici su bili protočnici za održavanje veze između Krista i Njegovog naroda. To bi trebalo biti veliko ohrabrenje i za Njegove današnje učenike. Krist je veliko središte, Izvor svake sile. Njegovi učenici moraju primati od Njega. Najumniji i najduhovniji mogu podariti samo ono što su primili. Sami od sebe ne mogu dati ništa što bi ispunilo potrebe duše. Mi možemo dati samo ono što primamo od Krista; i mi možemo primati samo kad dajemo drugima. Koliko dajemo, toliko ćemo primati; i ukoliko više dijelimo, utoliko ćemo više i primati. Tako možemo stalno vjerovati, imati povjerenja, primati i davati.
Djelo izgradnje Kristovog kraljevstva napredovat će, premda njegov napredak izgleda spor, a nemogućnosti kao da svjedoče protiv napretka. Djelo je Božje, pa će On osigurati sredstva i poslati prave pomoćnike, revne učenike, čije će ruke također biti pune hrane za mnoštvo koje umire od gladi. Bog nije ravnodušan prema onima koji u ljubavi rade pružajući Riječ života dušama koje umiru; koje opet, sa svoje strane, sežu za hranom za druge gladne duše.
U našem radu za Boga vreba opasnost da se previše oslanjamo na ono što svojim darovima i sposobnostima može učiniti čovjek. Na taj način gubimo iz vida Najvećeg Poslanika. Vrlo često onaj tko radi za Krista ne uspijeva shvatiti svoju osobnu odgovornost. On se nalazi u opasnosti da svoj teret prebaci na organizaciju, umjesto da se osloni na Njega koji je izvor svake sile. Velika je pogreška uzdati se u ljudsku mudrost ili brojeve u Božjem djelu. Uspješan rad za Krista ne ovisi toliko o brojevima ili darovitosti, koliko o čistoći namjere, o iskrenoj jednostavnosti i ozbiljnoj vjeri koja se oslanja na Boga. Osobne odgovornosti moraju se nositi, osobne dužnosti prihvatiti, osobni se napori moraju ulagati za one koji ne poznaju Krista. Umjesto da prebacite svoje odgovornosti na nekoga koga smatrate znatno darovitijim od sebe, radite prema svojim sposobnostima.
Kad do vašeg srca dopre pitanje: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” neka vaš odgovor ne bude odgovor nevjere. Kad su učenici čuli Spasiteljevu uputu: “Podajte im vi jesti”, u njihovim mislima iskrsnule su sve poteškoće. Oni su postavili pitanje: Trebamo li ići u sela kupiti hranu? Tako i sada, kad narodu nedostaje kruh života, Gospodnja djeca postavljaju pitanje: Trebamo li poslati po nekoga da dođe izdaleka i da ga nahrani? Ali što kaže Krist? “Posjedajte ljude”, i On ih je tu nahranio. Tako kad ste i vi okruženi dušama koje su u nevolji, znajte da je Krist tu. Održavajte prisnu vezu s Njim. Donesite svoje ječmene kruhove Isusu.
Sredstva koja imamo možda nam neće izgledati dostatna za rad; ali ako krenemo naprijed u vjeri, vjerujući u Božju silu koja jest dostatna, pred nama će se otvoriti obilni izvori. Ako je djelo od Boga, On će sâm osigurati sredstva za njegovo izvršenje. On će nagraditi iskreno, jednostavno pouzdanje u Njega. I ono što je neznatno, ali se mudro i štedljivo koristi u službi nebeskog Gospodina, povećat će se tijekom samog čina davanja. U Kristovoj ruci mala količina hrane ostala je nepotrošenom sve dok se gladno mnoštvo nije nasitilo. Ako idemo Izvoru svake sile, primiti ispruženim rukama vjere, bit ćemo podržani u svojem radu čak i pod najnepovoljnijim okolnostima, osposobljeni da drugima damo kruh života.
Gospodin kaže: “Dajite, pa će vam se davati.” “Tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! … A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo, kao što stoji pisano:
‘Razdijeli, dade siromasima;
Njegova dobrotvornost ostaje zauvijek.’”
“Onaj koji daje sijaču sjeme, dat će i kruh za hranu. On će umnožiti vaše sjeme i učinit će da uzrastu plodovi vaše pravednosti; tako ćete postati bogati u svemu za svaku darežljivost koja je takva da po nama daje zahvalu Bogu.” (Luka 6,38; 2. Korinćanima 9,6-11)