„Zaista, zaista kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.“ (Ivan 5,24)
Kristove se izreke moraju vrednovati ne samo u odnosu na mjeru našeg razumijevanja; one se moraju razmatrati po važnosti koju im je pripisao sam Krist. On je uzimao stare istine čiji je izvor bio On sam i iznosio ih pred svoje slušatelje u nebeskom svjetlu. I kako je različito bilo to njihovo iznošenje! Kakva je poplava značenja i sjaja i duhovnosti bila iznesena njihovim tumačenjem! …
Bogate riznice istine koje su se otvarale pred narodom, privlačile su i oduševljavale slušatelje. Bile su u izrazitoj suprotnosti s rabinskim beživotnim, praznim tumačenjima Staroga zavjeta. A čuda koja je Isus činio uzdizala su neprestano Božju čast i slavu pred očima Njegovih slušatelja. On im se činio kao neposredni glasnik Neba jer je govorio ne samo njihovim ušima, već i njihovim srcima. I dok je stajao pred njima u svoj svojoj poniznosti, a opet u veličanstvu i dostojanstvu, kao netko tko je rođen da zapovijeda, pratila Ga je sila; srca su se topila i ispunjavala nježnošću. U njima se javljala iskrena želja za Njegovom prisutnošću, željeli su slušati Njegov glas, glas Onoga koji je istinu govorio tako melodično i svečano. …
Svako čudo koje je Isus činio osvjedočivalo je ljude u Njegov istinski karakter. Da je netko drugi činio ista djela koja je Isus učinio, svi bi izjavljivali da se radi o osobi koja djeluje silom Božjom. Međutim, tu su bili i oni koji nisu primili svjetlo s Neba i oni su se još odlučnije suprotstavili svakom dokazu. …
Nije samo nepostojanje izvanjske časti, bogatstva i slave navelo Židove da odbace Isusa. Sunce Pravednosti koje je sjalo usred takve moralne tame tako određenim zrakama, otkrivalo je razliku između grijeha i svetosti, neporočnosti i pokvarenosti, i takvo svjetlo nije bilo dobrodošlo među njima. …
Kristov nauk, riječima i primjerom, bio je sijanje sjemena koje su poslije morali njegovati Njegovi učenici. Svjedočenje tih ribara moralo je uživati najviši autoritet među svim narodima na svijetu. (Review and Herald, 12. srpnja 1898.)