Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 15,1-35.
Nakon dolaska u Antiohiju Sirijsku, odakle su bili poslani na rad, Pavao i Barnaba su iskoristili prvu priliku da okupe vjernike i izvijeste “o svemu što je i koliko je Bog s njima učinio: kako je otvorio poganima vrata vjere” (Djela 14,27). Crkva u Antiohiji bila je velika i napredna. Kao središte misijskog djelovanja, spadala je među najuglednije skupine kršćanskih vjernika. Vjerništvo je pripadalo različitim staležima među Židovima i poganima.
Dok su se apostoli sjedinili s propovjednicima i vjernicima u Antiohiji u ozbiljnom nastojanju da zadobiju mnoge duše za Krista, neki židovski vjernici iz Judeje, “iz farizejske sljedbe”, uspjeli su nametnuti pitanje koje je ubrzo izazvalo veliku prepirku u crkvi i zabrinutost vjernika iz poganstva. S velikom sigurnošću ovi su judaistički učitelji tvrdili da se onaj tko se želi spasiti mora obrezati i vršiti čitav obredni zakon.
Pavao i Barnaba odmah su se pozabavili ovim lažnim naučavanjem i usprotivili iznošenju ovog pitanja pred pogane. S druge strane, mnogi Židovi u Antiohiji koji su uzvjerovali, priklanjali su se gledištu braće koja su nedavno došla iz Judeje.
Židovski obraćenici općenito nisu bili skloni djelovati tako brzo kako je Božja providnost otvarala put. Prema rezultatima djelovanja apostola među poganima, bilo je jasno da će broj obraćenika iz poganstva daleko nadmašiti broj židovskih obraćenika. Židovi su se bojali da će, ako ograničenja i obredi njihova zakona ne budu obvezatni za pogane kao uvjet za pripadnost Crkvi, nacionalna posebnost Židova, kojom su se dosad razlikovali od svih drugih naroda, na kraju nestati među onima koji su prihvatili evanđeosku vijest.
Židovi su se uvijek ponosili svojom službom koju su dobili od Boga i mnogi od onih koji su se obratili na Kristovu vjeru još uvijek su smatrali kako je nemoguće da bi Bog ikad odobrio promjenu bilo kojeg propisa, budući da je On sam jasno odredio hebrejski način bogoštovlja. Zahtijevali su da se židovski zakoni i obredi uključe u obrede kršćanske vjere. Sporo su shvaćali da su sve prinošene žrtve bile slika smrti Božjeg Sina, da su one ukazivale na stvarnost nakon čijeg dolaska obredi i rituali mojsijevskog razdoblja nisu više bili obvezujući.
Prije obraćenja Pavao se smatrao besprijekornim “po pravednosti koja dolazi od Zakona” (Filipljanima 3,6). Ali nakon promjene srca stekao je jasnu spoznaju o zadaći Spasitelja kao Otkupitelja ljudskog roda, jednako pogana kao i Židova; naučio je razliku između žive vjere i mrtvog formalizma. U svjetlu Evanđelja drevni obredi i rituali povjereni Izraelu dobili su novo i dublje značenje. Ono na što su ukazivali ostvarilo se i oni koji su živjeli u evanđeoskom dobu bili su oslobođeni njihova vršenja. Međutim, Božji nepromjenjivi Zakon, Deset zapovijedi, Pavao je i dalje vršio u duhu i slovu.
U antiohijskoj crkvi razmatranje pitanja obrezanja izazvalo je mnoge rasprave i prepirke. Na kraju su vjernici, bojeći se da bi stalne rasprave dovele do podjele, odlučili poslati Pavla i Barnabu, s još nekim odgovornim ljudima iz crkve, u Jeruzalem da predmet izlože apostolima i starješinama. Tu su se trebali sastati predstavnici iz drugih mjesnih crkava i oni koji su došli u Jeruzalem na blagdane koji su se približavali. U međuvremenu, dok se na općem saboru ne donese konačna odluka, prestat će svaka rasprava. Ovu odluku zatim će trebati prihvatiti sve crkve u zemlji.
Na putu u Jeruzalem apostoli su posjetili vjernike u gradovima kroz koje su prolazili i ohrabrili ih iznošenjem svojih iskustava u Božjem djelu i obraćenju pogana.
U Jeruzalemu su zastupnici iz Antiohije sreli braću iz mnogih crkava koja su se okupila na opći sabor i obavijestili ih o uspjehu koji je pratio njihovu službu među poganima. Zatim su jasno opisali zabunu koja je nastala kad su neki obraćeni farizeji došli u Antiohiju izjavljujući da se obraćenici iz poganstva, ako se žele spasiti, moraju obrezati i vršiti Mojsijev zakon.
O ovom se pitanju na skupu povela žestoka rasprava. S njim je bilo tijesno povezano i nekoliko drugih pitanja koja je trebalo pozorno razmotriti. Jedno od njih bilo je kakvo stajalište treba zauzeti prema uporabi mesa žrtvovanog idolima. Mnogi obraćenici iz poganstva živjeli su među neukim i praznovjernim stanovništvom koje je često prinosilo žrtve i darove idolima. Svećenici ovog neznabožačkog bogoštovlja vodili su unosnu trgovinu s tim darovima i Židovi su se bojali da bi obraćenici iz poganstva mogli kršćanstvo ozloglasiti kupnjom namirnica žrtvovanih idolima i tako u izvjesnom smislu odobriti idolopokloničke običaje.
Osim toga, neznabošci su imali naviku jedenja mesa udavljenih životinja, dok su Židovi prema božanskoj uputi kod klanja životinje za hranu morali posebno voditi računa o ispuštanju krvi iz tijela; inače se meso smatralo nezdravim. Bog je ove propise dao Židovima da bi im sačuvao zdravlje. Židovi su smatrali grešnim uzimanje krvi kao namirnice. Smatrali su da je krv život i da je prolijevanje krvi posljedica grijeha.
Pogani su, naprotiv, običavali hvatati krv koja bi istjecala iz žrtve i koristiti je u pripremi hrane. Židovi nisu mogli vjerovati da bi trebali promijeniti običaje koje su prihvatili prema posebnim Božjim uputama. Prema tome, kako su stvari stajale, ako bi Židovi i pogani pokušali jesti za istim stolom, ovi posljednji bi zaprepastili i povrijedili prve.
Pogani, a posebno Grci, bili su izuzetno razvratni pa je postojala opasnost da će neki, neobraćeni u srcu, tvrditi da su prihvatili vjeru a da nisu ostavili svoje loše navike. Kršćani iz židovstva nisu mogli podnositi nemoral koji neznabošci uopće nisu smatrali zlom. Stoga su Židovi smatrali veoma važnim da se obrezanje i vršenje obrednog zakona nametne obraćenicima iz poganstva kao dokaz njihove iskrenosti i posvećenja. To će, vjerovali su, spriječiti pristupanje Crkvi onih koji bi, prihvaćajući vjeru bez istinskog obraćenja srca, poslije nemoralom i neumjerenošću mogli nanijeti sramotu Božjem djelu.
Izgledalo je da su mnoge točke uključene u rješenje glavnog problema pred sabor stavile nesavladive teškoće. Ali Sveti Duh je u bîti već riješio to pitanje o kojemu je, činilo se, ovisio napredak, ako ne i samo postojanje kršćanske Crkve.
“Kako nastade žestoko raspravljanje, diže se Petar te im reče: ‘Braćo, vi znate da je Bog već u prvo vrijeme izvršio izbor u vašem krugu da bi pogani iz mojih usta čuli Riječ — Evanđelje i prigrlili vjeru.’” Objasnio je da je Sveti Duh riješio pitanje o kojem oni raspravljaju tako što je jednaku silu udijelio neobrezanim poganima i obrezanim Židovima. Ponovio je svoje viđenje u kojem mu je Bog pokazao posudu s različitim četveronožnim životinjama i naredio da ih kolje i jede. Kad je odbio, tvrdeći da nikad nije jeo ništa pogano i nečisto, dobio je odgovor: “Što je Bog proglasio čistim, ti ne nazivaj poganim!” (Djela 10,15)
Petru je bilo jasno da su ove riječi povezane s gotovo istodobno upućenim pozivom da pođe k stotniku i pouči ga Kristovoj vjeri. Ova je poruka pokazala da Bog ne gleda tko je tko, već prihvaća i priznaje sve koji Ga se boje. Petar im je ispričao kako je bio iznenađen kad je, iznoseći riječi istine okupljenima u Kornelijevu domu, vidio kako Sveti Duh zaposjeda srca njegovih slušatelja, pogana kao i Židova. Isto svjetlo i slava koja se odrazila na licima obrezanih Židova, obasjala je i lica neobrezanih neznabožaca. To je bilo Božje upozorenje Petru da ni jednog čovjeka ne smatra manje vrijednim, jer Kristova krv može očistiti svaku nečistoću.
Jednom prije Petar je raspravljao sa svojom braćom u vezi s obraćenjem Kornelija i njegovih prijatelja i svojim druženjem s njima. Dok je tom prigodom opisivao kako je Sveti Duh sišao na neznabošce, rekao je: “Ako im je, dakle, Bog dao isti dar kao i nama kad smo prigrlili vjeru, tko sam bio ja da to mognem zabraniti Bogu?” (Djela 11,17) Sada je s jednakim žarom i snagom rekao: “Bog, koji poznaje srca, pružio je svjedočanstvo za njih time što im je dao Duha Svetoga kao i nama. On, dakle, nije pravio nikakve razlike između nas i njih, jer je vjerom očistio njihova srca. »emu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi?” Ovaj jaram nije bio Zakon, Deset zapovijedi, kako to tvrde neki koji se protive obvezama tog Zakona; Petar je ovdje govorio o obrednom zakonu koji je Kristovim raspećem postao ništavan.
Petrov govor doveo je okupljene u stanje u kojem su sa strpljenjem mogli saslušati Pavla i Barnabu, koji su iznijeli svoje iskustvo u radu za pogane. “Nato ušutje cijeli zbor. Slušali su Barnabu i Pavla koji su pripovijedali kolike je čudesne znakove po njima Bog učinio među poganima.”
I Jakov je odlučno iznio svoje svjedočanstvo da Bog namjerava podariti neznabošcima iste prednosti i blagoslove koje su dobili Židovi.
Sveti Duh je našao za dobro da ne nameće obredni zakon obraćenicima iz poganstva i razmišljanje apostola o tom pitanju bilo je u skladu s Božjim Duhom. Jakov je predsjedao saboru i njegova je konačna odluka glasila: “Zato ja mislim da se više ne dosađuje onima koji se s poganstva obrate Bogu.”
Tako je završila rasprava. U ovom slučaju opovrgnuto je naučavanje Rimokatoličke crkve da je Petar bio glava Crkve. Oni koji su, kao pape, tvrdili da su njegovi nasljednici, nemaju biblijski temelj za svoje težnje. Ništa u Petrovu životu ne potvrđuje da je bio uzdignut iznad svoje braće kao zamjenik Svevišnjeg. Da su oni koji su tvrdili da su Petrovi nasljednici slijedili njegov primjer, uvijek bi se zadovoljili jednakošću sa svojom braćom.
U ovom se slučaju čini da je Jakov bio izabran kao onaj koji će objaviti odluku koju je sabor donio. On je proglasio da obredni zakon, a posebno propis o obrezanju, ne treba nametati ni preporučivati neznabošcima. Jakov je nastojao utjecati na misli svoje braće činjenicom da su pogani već učinili veliku promjenu u svojem životu obrativši se Bogu i da treba jako paziti da ih se ne uznemiruje zbunjujućim i sumnjivim pitanjima od manje važnosti, kako se ne bi obeshrabrili slijedeći Krista.
Međutim, neznabožački obraćenici trebali su napustiti običaje koji nisu bili u skladu s načelima kršćanstva. Zato su se apostoli i starješine složili da pismom obavijeste neznabošce da se trebaju uzdržavati od mesa žrtvovanog idolima, od bluda, od udavljenoga i od krvi. Pozvali su ih da vrše zapovijedi i žive svetim životom. Trebali su znati da oni koji tvrde da je obrezanje obvezatno nisu za to opunomoćeni od apostola.
Preporučili su im Pavla i Barnabu kao ljude koji su predali svoj život Gospodinu. S ovim apostolima poslani su Juda i Sila da riječima prenesu odluku sabora: “Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva tereta osim ovih potrebnih stvari: da se uzdržavate od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda. Budete li se od toga uzdržavali, dobro ćete činiti.” »etvorica Božjih slugu poslani su u Antiohiju s poslanicom i porukom koja je trebala učiniti kraj svim raspravama jer je to bio glas najvišeg autoriteta na Zemlji.
Sabor koji je odlučio o ovom pitanju bio je sastavljen od apostola i učitelja koji su se istaknuli u podizanju židovskih i poganskih kršćanskih crkava, zajedno s izabranim zastupnicima iz različitih mjesta. Tu su bili starješine iz Jeruzalema i zastupnici iz Antiohije, kao i predstavnici najutjecajnijih crkava. Sabor je glasovao sukladno poticajima prosvijetljenog prosuđivanja i dostojanstvom Crkve utemeljene božanskom voljom. Nakon razmatranja svi su vidjeli da je sam Bog utjecao na raspravu tako što je neznabošce obdario Svetim Duhom; shvatili su da je njihova dužnost slijediti vodstvo Duha.
Nije čitav zbor kršćana bio pozvan da odlučuje o ovom pitanju. “Apostoli i starješine”, ljudi od utjecaja i prosudbe, oblikovali su i izdali proglas koji su nakon toga postupno prihvatile kršćanske crkve. Međutim, nisu svi bili zadovoljni odlukom; postojala je skupina ambiciozne i samouvjerene braće koja se nije složila s odlukom. Ovi su ljudi odlučili poduzeti korake na vlastitu odgovornost. Stalno su mrmljali i tražili pogreške, predlagali nove planove i nastojali srušiti djelo ljudi koje je Bog pozvao da iznose evanđeosku vijest. Od samog početka Crkva se morala suočiti s takvim preprekama i tako će biti do kraja vremena.
Jeruzalem je bio glavni grad Židova i u njemu je vladala najveća isključivost i vjerska zaslijepljenost. Prirodno je da su kršćani iz judaizma, koji su živjeli s hramom pred očima, dopustili svojim mislima da se vrate na posebne prednosti Židova kao naroda. Kad su vidjeli da kršćanska Crkva napušta obrede i običaje judaizma, i shvatili da će u svjetlu nove vjere posebna svetost kojom su bili zaodjenuti židovski običaji uskoro biti izgubljena, mnogi su se rasrdili na Pavla kao onoga koji je u velikoj mjeri bio uzročnikom ove promjene. Čak ni svi učenici nisu spremno prihvatili odluku sabora. Neki su se zalagali za obredni zakon pa su s nezadovoljstvom gledali na Pavla jer su mislili da je u svojim načelima u odnosu na obveze židovskog zakona bio popustljiv.
Široke i dalekosežne odluke općeg sabora unijele su sigurnost u redove vjernika iz poganstva i Božje djelo je napredovalo. Crkva u Antiohiji bila je blagoslovljena prisutnošću Jude i Sile, posebnih vjesnika koji su se s apostolima vratili sa sastanka u Jeruzalemu. “Juda i Sila, i sami proroci, mnogim su nagovorima tješili i utvrđivali braću.” Ovi su se pobožni ljudi neko vrijeme zadržali u Antiohiji, poučavajući i propovijedajući. “A Pavao i Barnaba zadržaše se u Antiohiji, gdje su s mnogim drugima poučavali i propovijedali Gospodnju riječ.”
Kad je Petar poslije posjetio Antiohiju, stekao je povjerenje mnogih vjernika svojim mudrim ponašanjem prema obraćenicima iz poganstva. Neko vrijeme postupao je sukladno svjetlu dobivenom s Neba. On je toliko uspio svladati svoje stečene predrasude da je mogao sjesti za stol s obraćenicima iz poganstva. Ali kad su iz Jeruzalema došli neki Židovi koji su revnovali za obredni zakon, Petar je nepromišljeno promijenio svoje ponašanje prema obraćenicima iz poganstva. “Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba.” Otkrivanje ove slabosti kod onih koji su bili poštovani i voljeni kao vođe, ostavilo je mučan dojam na vjernike iz poganstva. Crkvi je zaprijetila podjela. Ali Pavao, koji je u Petrovom licemjerju vidio zavodnički utjecaj zla, otvoreno ga je ukorio zbog prikrivanja pravih osjećaja. U prisutnosti vjernika Pavao je upitao Petra: “Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?” (Galaćanima 2,13.14)
Petar je uvidio pogrešku koju je učinio i odmah je pokušao, koliko je to bilo u njegovoj moći, popraviti učinjeno zlo. Bog, koji od početka zna kraj, dopustio je Petru da očituje slabost svojega karaktera da bi kušani apostol mogao vidjeti da u njemu nema ničega čime bi se mogao pohvaliti. »ak i najbolji ljudi, prepušteni sebi, pogriješit će u prosudbi. Bog je također vidio da će se u budućnosti pojaviti neki koji će biti toliko zavedeni da će za Petra i njegove navodne nasljednike tvrditi da imaju uzvišene povlastice koje pripadaju samo Bogu. Ovaj je izvještaj o apostolovoj slabosti trebao ostati dokazom njegove pogrešivosti i činjenice da ni u čemu nije bio iznad ostalih apostola.
Povijest ovog odstupanja od pravih načela svečana je opomena ljudima na povjerljivim položajima u Božjem djelu da se ne smiju kolebati u poštenju, već da se trebaju čvrsto držati načela. Što su veće odgovornosti povjerene ljudskom oruđu, i što su veće prilike da upravlja i nadgleda, to će ono nanijeti više štete ako ne bude pažljivo slijedilo Gospodnji put i radilo u skladu s odlukama koje je donijelo opće tijelo vjernika na zajedničkom saboru.
Nakon svih Petrovih propusta; nakon njegova pada i obnove, dugogodišnje službe, prisnog poznanstva s Kristom, spoznaje o Spasiteljevom nepokolebljivom postupanju po istinskim načelima; nakon svih uputa koje je primio, svih darova, znanja i utjecaja koji je stekao propovijedajući i poučavajući riječ — nije li čudno da se mogao pretvarati i odstupiti od načela Evanđelja zbog straha od ljudi ili zato da bi stekao poštovanje? Nije li neobično da se mogao pokolebati u tome da slijedi ono što je pravo? Neka Bog svakom čovjeku da svijest o njegovoj bespomoćnosti i nesposobnosti da ispravno upravlja svojim brodom i sigurno ga dovede u luku.
Tijekom svoje službe Pavao je često morao stajati sam. Bog ga je posebno poučio i on se nije usuđivao popuštati kad su u pitanju bila načela. Katkad je teret bio težak, ali Pavao je čvrsto zastupao istinu. Shvatio je da Crkva nikad ne smije doći pod nadzor ljudske sile. Ljudski običaji i načela ne smiju zauzeti mjesto objavljene istine. Napredovanje Evanđelja ne smiju sprečavati predrasude i sklonosti ljudi, bez obzira na položaj koji uživaju u Crkvi.
Pavao je sebe i sve svoje snage posvetio službi Bogu. On je istine Evanđelja primio izravno s Neba i tijekom svoje službe sačuvao je živu vezu s nebeskim oruđima. Bog ga je poučio u vezi sa stavljanjem nepotrebnih bremena na kršćane iz poganstva, pa kad su judaistički nastrojeni vjernici antiohijskoj crkvi nametnuli pitanje obrezanja, Pavao je znao mišljenje Božjeg Duha o takvom naučavanju i zauzeo čvrst i nepopustljiv stav koji je crkvama donio slobodu od židovskih rituala i obreda.
Bez obzira na činjenicu što je Bog osobno podučio Pavla, on nije imao neprirodno shvaćanje o osobnoj odgovornosti. Premda je od Boga očekivao izravno vodstvo, bio je spreman priznati autoritet zbora vjernika ujedinjenih u crkvenom zajedništvu. Osjećao je potrebu za savjetom, i kad su se pojavili važni problemi, s radošću ih je iznio pred Crkvu i sjedinio se sa svojom braćom u traženju mudrosti od Boga da donesu ispravne odluke. »ak i “duhovi prorokâ”, izjavio je, “podložni su prorocima, jer Bog nije Bog nereda, nego reda”. (1. Korinćanima 14,32.33) Zajedno s Petrom učio je da svi u Crkvi trebaju biti sjedinjeni i podložni “jedni prema drugima” (1. Petrova 5,5 — DF).