“Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će ti vrijeme kada će te tvoji neprijatelji opasati opkopom, opkoliti te i pritijesniti sa svih strana. Sravnit će sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi priznao određeno vrijeme kad te Bog pohodi.” (Luka 19,42-44)
Isus je s vrha Maslinske gore promatrao Jeruzalem. Pred Njime se pružao prizor koji je odisao ljepotom i mirom. Bilo je vrijeme Pashe pa su se Jakovljevi sinovi okupili sa svih strana da slave veliki narodni blagdan. Usred vrtova, vinograda i zelenih padina, prošarani šatorima hodočasnika, uzdizali su se terasasti brežuljci, otmjene palače i jaki zidovi izraelske prijestolnice. Činilo se kao da kći sionska ponosito govori: Sjedim kao kraljica i nikada neću okusiti tuge. Bila je tako lijepa i sigurna u nebesku naklonost kao u vrijeme kada je kraljevski pjesnik pjevao: “Sveto brdo njegovo, brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj, Grad Sion… grad Kralja velikog.” (Psalam 48,3) Veličanstvene hramske građevine bile su svima vidljive. Zrake zalazećeg sunca osvjetljavale su snježnu bjelinu njihovih mramornih zidina i odsjajivale od zlatnih vrata, kule i tornjića. “Na glasu ljepotom” stajao je hram, ponos židovske nacije. Koji bi Izraelac mogao promatrati ovaj prizor bez ushita radosti i divljenja?! Ali Isus je bio zaokupljen sasvim drugim mislima. “Kad se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim.” (Luka 19,41) Usred sveopćeg veselja zbog trijumfalnog ulaska, dok su svi oko Njega mahali palmovim granama, dok je radosno “hosana” odjekivalo brežuljcima, a tisuće Ga glasova proglašavalo kraljem, Spasitelja svijeta je iznenada preplavila tajanstvena tuga. On, Božji Sin, Obećani, čija je moć svladala smrt i pozvala njezine zatočenike iz groba, plakao je, ali ne iz obične žalosti, već iz snažne, neobuzdane duševne patnje.
On nije prolijevao suze zbog sebe, premda je dobro znao kamo Ga vodi Njegov put. Pred Njime se nalazio Getsemani, mjesto patnje što Ga je uskoro očekivalo. Vidio je Ovčja vrata, kroz koja su stoljećima dovođene žrtve, a koja će se otvoriti za Njega kad Ga budu vodili “ko jagnje na klanje” (Izaija 53,7). Tu u blizini bila je Golgota, mjesto raspeća. Na put kojim će Krist uskoro koračati mora pasti užas velike tame kad bude svoju dušu dao na žrtvu za grijeh. Ali u ovim trenucima radosti Njega nije rastužilo razmišljanje o ovim prizorima. Ni slutnja o natčovječanskoj patnji nije zasjenila Njegov nesebični duh. Plakao je zbog tisuća Jeruzalemaca, zbog sljepila i nekajanja onih koje je došao blagosloviti i spasiti.
Pred Isusovim je očima prolazilo više od tisuću godina povijesti Božje posebne naklonosti i zaštitničke skrbi za izabrani narod. Tu je bilo brdo Morija na kome je sin obećanja, dragovoljna žrtva, bio vezan na žrtveniku — simbol žrtve Božjega Sina. Tu je ocu vjere bio potvrđen Savez blagoslova, slavno obećanje o dolasku Mesije. (Postanak 22,16-18) Tu je plamen žrtve što se uzdizao prema nebu s Ornanova gumna odvratio mač anđela zatornika (1. Ljetopisa 21) — prikladni simbol Spasiteljeve žrtve i posredovanja za grešne ljude. Bog je Jeruzalemu iskazao čast kakvu nije iskazao nikome na Zemlji. Gospodin “odabra Sion”, “njega zaželje sebi za sjedište” (Psalam 132,13). Tu su sveti proroci stoljećima objavljivali svoje opomene. Tu su svećenici kadili svojim kadionicama, a oblak se kâda zajedno s molitvama štovatelja dizao Bogu. Tu se svakog dana prinosila krv zaklanih jaganjaca, upućujući na Božjeg Jaganjca. Tu je Jahve otkrio svoju prisutnost u oblaku slave iznad prijestolja milosti. Tu je počivalo podnožje onih tajanstvenih ljestava što povezuju Zemlju s Nebom (Postanak 28,12; Ivan 1,51) — tih ljestava po kojima su se Božji anđeli uspinjali i silazili, a koje su ljudima otvorile put u Svetinju nad svetinjama. Da je Izrael kao nacija ostao vjeran Nebu, Jeruzalem bi ostao zauvijek izabran od Boga. (Jeremija 17,21-25) No povijest ovoga povlaštenog naroda bila je izvještaj o neprekidnom otpadu i pobunama. Oni su se opirali Božjoj milosti, zlorabili svoje prednosti i omalovažavali prilike koje su im se pružale.
Premda se Izrael rugao “Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima” (2. Ljetopisa 36,16), On im se i dalje otkrivao kao “Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću” (Izlazak 34,6). Unatoč stalnom odbacivanju, Njegova je milost i dalje nastavila posredovati za njih. S ljubavlju koja nadmašuje očevu sućutnu ljubav prema svome sinu, Bog im je zarana slao “svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega Prebivališta” (2. Ljetopisa 36,15). Kad prosvjedi, molbe i ukori nisu pomogli, poslao im je najveći dar Neba; zapravo im je u tom jednom Daru izlio cijelo Nebo!
Sâm Božji Sin poslan je da se zauzme za nepokajani grad. Krist je prenio Izrael poput čokota iz Egipta. (Psalam 80,9) Svojom je rukom istjerao neznabošce pred njime. On je taj vinograd posadio “na brežuljku rodnome”. Ogradio ga je ogradom. Poslao je sluge da ga njeguju. “Što još mogoh učiniti za svoj vinograd”, uzvikuje On, “pa da nisam učinio?” (Izaija 5,1-4) Kad se nadao da će uroditi grožđem, izrodio je vinjagu. U nadi da će ipak uroditi, On je osobno došao u svoj vinograd ne bi li ga spasio od uništenja. Okopao ga je, obrezao i njegovao. Neumorno se trudio da spasi vinograd koji je sâm posadio.
Tri godine se Bog svjetlosti i slave kretao među svojim narodom. On je “prošao čineći dobro i ozdravljujući sve koje đavao bijaše tlačio”, iscjeljivao slomljena srca, oslobađao sužnje, vraćao vid slijepima, činio da hromi hodaju i gluhi čuju, čistio gubave, podizao mrtve i siromasima propovijedao Radosnu vijest. (Djela 10,38; Luka 4,18; Matej 11,5) Svima bez razlike upućivao je milostivi poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28)
Premda su Mu vraćali zlo za dobro i mržnju za ljubav (Psalam 109,5), On je neumorno nastavljao svoje poslanje milosti. Nikada nije odbijao one koji su tražili Njegovu milost. Premda je i sâm bio putnik bez doma i svakodnevno trpio prijezir i oskudicu, živio je da služi potrebama ljudi i olakša njihove nevolje, moleći ih da prime dar života. Valovi milosrđa, odbijani od tvrdih srca, vraćali su se u jačem naletu sućutne, neiskazane ljubavi. No Izrael se okrenuo od svog najboljeg Prijatelja i jedinog Pomagača. Prezirao je pozive Njegove ljubavi, odbijao Njegove savjete i ismijavao Njegove opomene.
Vrijeme nade i oprosta brzo je protjecalo; čaša Božje dugo odgađane srdžbe bila je gotovo puna. Oblaci koji su se nakupljali tijekom stoljećâ otpada i pobune, sada prijeteće crni, samo što se nisu sručili nad grešnim narodom, a Onoga koji ih je jedini mogao izbaviti od nesreće što ih očekuje — prezreli su, naružili, odbacili i namjeravali uskoro raspeti. Kad Isus bude visio na golgotskom križu, Izrael će prestati biti od Boga povlašten i blagoslovljen narod. Gubitak makar i jedne duše nesreća je koja daleko nadmašuje dobitke i blaga cijeloga svijeta. Ali dok je Isus promatrao Jeruzalem, sudbina jednoga cijeloga grada, jednoga cijeloga naroda, nalazila se pred Njegovim očima — toga grada, tog naroda što ga je Bog nekada izabrao kao svoju posebnu dragocjenost.
Proroci su plakali nad Izraelovim otpadom i užasnim pustošenjima kojima će biti pohođen zbog svojih grijeha. Jeremija je poželio da su mu oči vrutak suza kako bi danju i noću mogao plakati nad poginulim kćerima, nad Božjim stadom koje odlazi u izgnanstvo. (Jeremija 9,1; 13,17) Kolika je onda bila bol Onoga čiji je proročki pogled obuhvaćao ne samo godine — već stoljeća! Promatrao je anđela uništenja s podignutim mačem nad gradom koji je tako dugo bio Jahvino prebivalište. S vrha Maslinske gore, upravo onoga mjesta što su ga kasnije zauzeli Tit i njegova vojska, gledao je preko udoline sveto predvorje i trijemove i očima zamagljenim suzama promatrao užasan prizor, zidove opkoljene stranom vojskom. Čuo je koračanje vojske koja se sprema za boj; čuo je glasove majki i djece kako plaču za kruhom u opkoljenom gradu. Vidio je u plamenu njegov sveti i prekrasni Dom, njegove palače i kule, i na mjestu gdje su nekoć stajale — samo gomilu zadimljenih ruševina.
Gledajući stoljećima unaprijed, vidio je narod Saveza raspršen po svim zemljama poput ostataka broda na pustoj obali. U ovozemaljskoj odmazdi koja će uskoro snaći Izraelove sinove, On je vidio tek prvi gutljaj iz čaše gnjeva koju će na Posljednjem sudu morati ispiti do dna. Božanska sućut našla je izraza u sljedećim bolnim riječima: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, i vi ne htjedoste.” (Matej 23,37; Luka 19,41-44) O da si ti, narode povlašten pred svima drugima, priznao određeno vrijeme kada te Bog pohodi i ono što ti je za mir! Zaustavio sam anđela osvete i pozvao te na pokajanje, ali uzalud. Ti si odbio i odbacio ne samo sluge, poslanike i proroke, nego i Sveca Izraelova, svoga Spasitelja. Ako budeš uništen, sâm si tome uzrok. “Ali vi nećete da dođete k meni da primite život.” (Ivan 5,40)
Krist je u Jeruzalemu vidio simbol svijeta, okorjelog u nevjerstvu i pobuni, koji žuri ususret odmazdi u Božjim sudovima. Bijeda palog ljudskog roda, pritiskujući Njegovu dušu, otela Mu je s usana ovaj krajnje bolan uzvik. Gledao je povijest grijeha odzrcaljenu u ljudskoj bijedi, suzama i krvi. Njegovo je srce bilo dirnuto beskrajnom sućuti prema onima koji su na Zemlji trpjeli i patili. Želio ih je sve izbaviti. Ali ni Njegova ruka neće moći preokrenuti plimu ljudske patnje; malo će ih potražiti svoj jedini Izvor pomoći. Bio se sâm ponudio na smrt da bi im donio spasenje nadohvat ruke, no malo ih je došlo k Njemu da bi imali život.
Veličanstvo Neba u suzama! Sin vječnoga Boga uznemiren u duhu, skrhan tjeskobom! Ovaj prizor ispunio je cijelo Nebo čuđenjem. On nam otkriva krajnju grešnost grijeha; pokazuje kako je teško, čak i za Beskonačnu Silu, spasiti krivca od posljedica kršenja Božjeg zakona. Isus je, gledajući sve do posljednjeg naraštaja, vidio svijet uvučen u obmanu sličnu onoj što je prouzročila uništenje Jeruzalema. Veliki grijeh Židova bio je u tome što su odbacili Krista; veliki grijeh kršćanskoga svijeta bit će njegovo odbacivanje Božjeg zakona, temelja Njegove vladavine na Nebu i na Zemlji. Gospodnji će propisi biti prezreni i proglašeni ništavnima. Milijuni u ropstvu grijeha, Sotonini robovi, osuđeni da podnesu drugu smrt, neće htjeti slušati riječ istine u dan svoga pohođenja. Strahovita sljepoća! Nepojmljiva zaluđenost!
Dva dana prije Pashe, kad je Krist posljednji put napustio Hram nakon što je osudio prijetvornost židovskih vođa, On je ponovno s učenicima otišao na Maslinsku goru i s njima sjeo na travnati obronak s kojega se pružao pogled na grad. Još je jednom promatrao njegove zidine, kule i palače. Još je jednom promatrao Hram u njegovu blistavu sjaju, vijenac ljepote kojim je okrunjeno sveto brdo.
Tisuću godina ranije psalmist je veličao Božju slavnu naklonost prema Izraelu imenujući njegov sveti Dom svojim prebivalištem. “U Šalemu je šator njegov, na Sionu boravište.” (Psalam 76,2) “Odabra pleme Judino i goru Sion koja mu omilje. Sagradi svetište ko nebo visoko.” (Psalam 78,69) Prvi Hram bio je podignut u vrijeme najuspješnijeg razdoblja Izraelove povijesti. Kralj David je u tu svrhu skupio silne zalihe blaga, a nacrti za njegovu gradnju načinjeni su pod božanskim nadahnućem. (1. Ljetopisa 28,12.19) Salomon, najmudriji od svih izraelskih kraljeva, dovršio je posao. Ovaj je Hram bio najveličanstvenija građevina koju je svijet ikada vidio. Pa ipak je Gospodin u vezi s drugim Hramom objavio preko proroka Hagaja: “Slava ovoga drugog Doma bit će veća nego prvoga — riječ je Jahve nad vojskama… Potrest ću sve narode, da dođe blago svih naroda, i slavom ću napunit ovaj Dom — kaže Jahve nad Vojskama.” (Hagaj 2,9.7)
Nakon što je Nabukodonozor razorio Hram, otprilike pet stotina godina prije Kristova rođenja obnovili su ga povratnici iz dugogodišnjeg zatočeništva koji su se vratili u poharanu i gotovo pustu zemlju. Među njima bilo je i starih ljudi koji su vidjeli slavu Salomonova Hrama pa su plakali pri postavljanju temelja za novi Hram, jer je bio toliko skromniji od prethodnoga. Prorok je snažnim riječima ocrtao prevladavajući osjećaj: “Ima li još koga među vama koji vidje ovaj Dom u njegovoj staroj slavi? A kakva ga sada vi vidite? Prema onome, nije li to ko ništa u vašim očima?” (Hagaj 2,3; Ezra 3,12) Tada je bilo dano obećanje da će slava ovog potonjeg doma biti veća od slave pređašnjega.
No drugi se Hram po veličanstvenosti nije mogao usporediti s prvim, niti je bio posvećen onim vidljivim znakovima božanske prisutnosti kao prvi. Nije bilo ni pokazivanja nadnaravne sile da naznači njegovo posvećenje. Nije se vidio oblak slave koji bi ispunio novo podignuto svetište. Vatra nije sišla s Neba kako bi spalila žrtvu na njegovu žrtveniku. Više nije bilo šekine da počiva između kerubima u Svetinji nad svetinjama; u njemu više nije bilo Kovčega, prijestolja milosti, ni pločâ Svjedočanstva. Nije bilo glasa s Neba koji bi na svećenikov zahtjev objavio Božju volju.
Stoljećima su Židovi uzalud nastojali pokazati u čemu se ispunilo Božje obećanje dano proroku Hagaju, ali su im ponos i nevjerstvo zaslijepili umove za pravo značenje prorokovih riječi. Drugi Hram nije bio počašćen oblakom Jahvine slave, već živom nazočnošću Onoga u kome je tjelesno stanovala sva punina Božanstva — koji je bio sâm Bog očitovan u tijelu. “Blago svih naroda” uistinu je došlo u svoj Hram kada je Čovjek iz Nazareta učio i liječio u svetim predvorjima. Kristovom nazočnošću, i samo time, drugi je Hram nadmašio slavu prvoga. Ali je Izrael odbacio ponuđeni nebeski Dar. Sa skromnim Učiteljem koji je tog dana izišao na zlatna vrata, slava je zauvijek napustila Hram. Već su se ispunile Spasiteljeve riječi: “Evo vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta.” (Matej 23,38)
Kristovo proricanje o rušenju Hrama ispunilo je učenike strahopoštovanjem i čuđenjem, pa su poželjeli dublje razumjeti značenje Njegovih riječi. Bogatstvo, trud i građevinsko umijeće obilno su korišteni više od četrdeset godina da povećaju njegov sjaj. Herod Veliki obasuo ga je rimskim bogatstvom i židovskim blagom, i čak ga je Imperator svijeta ukrasio svojim darovima. Teški blokovi bijeloga mramora, gotovo nevjerojatne veličine, dopremljeni iz Rima s tom svrhom, tvorili su dio njegove građevine. Učenici su na njih skrenuli pozornost svog Učitelja riječima: “Gledaj! Kakva li kamenja, kakve li zgrade!” (Marko 13,1)
Na ove riječi Isus je svečano odgovorio zapanjujućom izjavom: “Zaista, kažem vam: ovdje sigurno neće ostati ni kamen na kamenu. Svaki će se srušiti.” (Matej 24,2)
Učenici su razorenje Jeruzalema povezali s događajima uz Kristov osobni dolazak u zemaljskoj slavi da preuzme prijestolje sveopćeg kraljevstva, da kazni nepokajane Židove i oslobodi narod od rimskoga jarma. Gospodin im je rekao da će doći po drugi put. Stoga su se, na spominjanje sudova nad Jeruzalemom, mislima vratili na taj dolazak, i na Maslinskoj gori okupljeni oko Spasitelja upitali: “Kad će to biti i koji je znak tvog dolaska i svršetka svijeta?” (Matej 24,3)
Budućnost je učenicima bila milostivo sakrivena. Da su u to vrijeme u cijelosti shvatili dvije strašne činjenice — Otkupiteljevu patnju i smrt te razorenje njihova grada i Hrama — bili bi svladani užasom. Krist im je naznačio glavne crte važnih događaja koji će se zbiti prije završetka vremena. Njegove riječi nisu posvema razumjeli, ali im se njihov značaj trebao otkriti tek kada im budu bile potrebne upute koje su sadržavale. Proročanstvo što ga je izrekao imalo je dvostruko značenje: dok je s jedne strane nagoviještalo razorenje Jeruzalema, s druge je unaprijed oslikavalo strahote posljednjeg velikog Dana.
Isus je pozornim učenicima objavio sudove koji su trebali doći na otpali Izrael, a posebno osvetničku srdžbu koja će ih snaći zbog odbacivanja i raspeća Mesije. Strahovit kraj najavit će nedvojbeni znakovi. Strašan čas doći će iznenada i brzo. Stoga je Spasitelj upozorio svoje sljedbenike: “Kad dakle vidite grozu pustoši, o kojoj govori prorok Daniel, gdje stoji na svetom mjestu — tko čita, da shvati! — tada neka bježe u gore koji budu u Judeji.” (Matej 24,1.15.16; Luka 21,20.21) Kad idolopoklonička znamenja Rimljana budu postavljena na svetom tlu koje se protezalo nekoliko stotina metara izvan gradskih zidina, tada Kristovi sljedbenici trebaju potražiti spas u bijegu. Kad primijete znak upozorenja, oni koji se žele spasiti ne smiju oklijevati. U cijeloj Judeji, kao i u Jeruzalemu, moraju odmah poslušati znak za bijeg. Onaj tko se zatekne na krovu ne smije sići u kuću, čak ni zato da spasi svoje najvrednije blago. Oni koji su radili u polju ili u vinogradu nisu smjeli trošiti vrijeme da se vrate po plašt što su ga odložili da bi mogli raditi na dnevnoj vrućini. Nisu smjeli ni trenutka oklijevati, da ih ne bi zahvatilo sveopće uništenje.
Za Herodova kraljevanja Jeruzalem je ne samo bio uvelike uljepšan, već je podizanjem kula, zidina i utvrda što su ojačale njegov prirodni položaj postao naoko neosvojivim. Onaj tko bi u ono vrijeme prorekao njegovo razorenje bio bi poput Noe koji je u svoje doba proglašen poludjelim uzbunjivačem. Ali Krist je rekao: “Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći.” (Matej 24,35) Na Jeruzalem je zbog njegovih grijeha bila zazvana srdžba i uporno nevjerstvo zapečatilo je njegovu sudbinu.
Gospodin je po proroku Miheju objavio: “Čujte dakle ovo, glavari kuće Jakovljeve, suci doma Izraelova, vi kojima se pravda gadi te izvrćete sve što je ispravno! Vi koji gradite Sion u krvi i Jeruzalem u zločinu! Glavari njegovi sude prema mitu, svećenici njegovi poučavaju radi zarade, proroci njegovi bale za novac. A na Jahvu se oni pozivaju i govore: ‘Nije li Jahve u našoj sredini? Neće na nas zlo navaliti.’” (Mihej 3,9-11)
Kako su ovim riječima točno opisani podmitljivi i samopravedni žitelji Jeruzalema! Dok su tvrdili da strogo poštuju propise Božjeg zakona, oni su se ogriješili o sva njegova načela. Mrzili su Krista zato što su Njegova čistoća i svetost otkrivali njihovu pokvarenost; optuživali su Ga da je uzrokom svih nevolja — a one su ih snalazile kao posljedica njihovih grijeha. Premda su znali da je bezgrešan, izjavili su da je Njegova smrt nužna za sigurnost njihove nacije. “Ako ga pustimo da tako nastavi”, govorili su židovski poglavari, “svi će vjerovati u nj, pa će doći Rimljani te nam uništiti hram i narod.” (Ivan 11,48) Kad bi Krist bio žrtvovan, mogli bi ponovo postati moćnim ujedinjenim narodom. Takvim umovanjem pristali su uz odluku velikog svećenika koji je tvrdio kako je bolje da umre jedan čovjek nego da propadne čitav narod.
Na ovaj su način židovske vođe “gradile Sion u krvi i Jeruzalem u zločinu” (Mihej 3,10). Dok su s jedne strane razapeli svojega Spasitelja zato što je kudio njihove grijehe, s druge su strane bili toliko uvjereni u svoju pravednost da su se smatrali Božjim omiljenim narodom i očekivali da ih Gospodin izbavi od njihovih neprijatelja. “Poradi vas i vaše krivnje”, nastavlja prorok, “Sion će biti polje preorano, Jeruzalem ruševina, a goru Doma pokrit će šuma.” (Mihej 3,12)
Tijekom četrdesetak godina, nakon što je sâm Krist navijestio propast Jeruzalema, Gospodin je odgađao svoje sudove nad gradom i narodom. Čudesna je bila Božja strpljivost prema onima koji su odbacili Njegovo Evanđelje i ubili Njegova Sina. Usporedba o neplodnoj voćki prikazuje Božje postupanje sa židovskim narodom. Zapovijed je glasila: “Posijeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?” (Luka 13,7), ali ju je božanska milost još zakratko poštedjela. Još je uvijek među Židovima bilo mnogo onih kojima Kristov karakter i djelo nisu bili poznati. A ni djeca nisu imala prilike upoznati ili primiti svjetlost koju su njihovi roditelji omalovažili. Bog se pobrinuo da ih propovijedanjem apostola i njihovih pomagača obasja svjetlošću. Mogli su vidjeti kako su se ispunila proročanstva ne samo u Kristovu rođenju i životu, nego i u Njegovoj smrti i uskrsnuću. Djeca nisu bila osuđena zbog grijeha roditelja, ali su — nakon što bi upoznala svjetlost danu njihovim roditeljima i odbila dodatnu svjetlost danu njima osobno — postala sudionicima roditeljskih grijeha, napunivši svoju mjeru bezakonja.
Božja strpljivost prema Jeruzalemu samo je učvrstila Židove u njihovom tvrdoglavom nepokajanju. U svojoj mržnji i okrutnosti spram Isusovih učenika odbacili su posljednju ponudu milosti. Tada je od njih Bog povukao svoju zaštitu i udaljio silu kojom je obuzdavao Sotonu i njegove anđele, pa je narod bio prepušten nadzoru vođe koga je izabrao. Izraelovi sinovi odbacili su Kristovu milost koja bi im dala snage da ukrote svoje zle nagone, pa su ovi sada njima zavladali. Sotona je u njima probudio najžešće i najniže strasti. Ljudi više nisu imali moć rasuđivanja; bili su onkraj razuma — rukovođeni nagonima i slijepim bijesom. U svojoj okrutnosti postali su slični Sotoni. U obitelji, kao i unutar nacije, jednako među najvišim i najnižim slojevima, vladali su sumnjičavost, zavist, mržnja, sukobi, pobune i ubojstva. Nigdje nije bilo sigurnosti. Prijatelji i rođaci su se međusobno izdavali. Roditelji su ubijali svoju djecu, a djeca svoje roditelje. Narodni vladari nisu imali snage vladati sobom. Razularene strasti učinile su ih krvnicima. Židovi su prihvatili lažno svjedočenje da osude nevinog Božjeg Sina. Sada su lažne optužbe učinile njihove vlastite živote nesigurnima. Svojim postupcima odavno su govorili: “… Uklonite nam s očiju Sveca Izraelova!” (Izaija 30,11) Sada im se želja ispunila. Više ih nije uznemiravao Božji strah. Sotona je bio na čelu naroda, a najviše građanske i vjerske vlasti bile su pod njegovim utjecajem.
Predvodnici suprotstavljenih stranaka katkad bi se ujedinili u pljačkanju i mučenju svoje jadne žrtve, da bi se ponovno okomili jedan na drugog te ubijali bez milosti. Čak ni svetost Hrama nije mogla obuzdati njihovo strahovito divljaštvo. Vjernici su ubijani ispred žrtvenika pa je svetište bilo oskvrnjeno tijelima pobijenih. Pa ipak su u svojoj slijepoj i bogohulnoj drskosti nositelji ovog paklenskog djelovanja javno izjavljivali kako nema bojazni da bi Jeruzalem mogao biti uništen jer je Božji grad. Da bi još više učvrstili svoju moć, podmićivali su lažne proroke da navješćuju, čak i dok su rimske legije opsjedale Hram, kako narod treba čekati spasenje od Boga. Do samoga kraja mnoštvo je čvrsto vjerovalo da će se Svevišnji uplesti i poraziti njihove neprijatelje. Ali Izrael je odbacio božansku zaštitu i sada je ostao bez obrane. Nesretni Jeruzalem, razdiran unutarnjom neslogom, dok je krv njegove djece koja su se međusobno ubijala obojila njegove ulice u crveno, a strana vojska rušila utvrde i ubijala njegove bojovnike!
Sva Kristova proročanstva o uništenju Jeruzalema ispunila su se do posljednjeg slova. Židovi su iskusili istinitost Njegovog upozorenja: “Kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.” (Matej 7,2)
Najavljujući nesreću i propast, pojavili su se znakovi i čudesa. Nad Hramom i žrtvenikom usred noći pojavila se nadnaravna svjetlost. Pri zalasku sunca, na oblacima su bila prikazana bojna kola i vojnici koji se pripremaju za bitku. Tajanstveni zvukovi zastrašivali su svećenike koji su noću služili u svetištu; zemlja se tresla i čulo se mnoštvo glasova što govore: “Bježimo odavde!” Velika istočna vrata, toliko teška da ih je dvadesetak ljudi s teškoćom zatvaralo, osigurana silnim željeznim šipkama učvršćenim duboko u tvrdu, kamenu podlogu, otvorila su se u ponoć sama od sebe.1
Tijekom sedam godina jedan je čovjek stalno hodao jeruzalemskim ulicama navješćujući nesreće koje će doći na grad. Noću i danju odzvanjala je njegova strašna naricaljka: “Glas s istoka! Glas sa zapada! Glas s četiriju krajeva! Glas protiv Jeruzalema i Hrama! Glas protiv mladoženje i nevjeste! Glas protiv cijeloga naroda!”2 Ovo su čudno biće utamničili i bičevali, ali preko njegovih usana nije prešla nikakva pritužba. Na uvrede i zlostavljanja samo je odgovarao: “Teško, teško Jeruzalemu; teško, teško žiteljima njegovim!” Njegov upozoravajući glas nije utihnuo sve dok ga nisu ubili za opsade koju je prorekao.
Pri uništenju Jeruzalema nije poginuo nijedan kršćanin. Krist je upozorio svoje učenike i svi koji su vjerovali Njegovim riječima iščekivali su obećani znak. “A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom,” rekao je Isus, “onda znajte da je blizu njegovo opustošenje. Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore! Koji budu u Jeruzalemu, neka iziđu van! A koji budu na polju, neka se ne vraćaju u grad.” (Luka 21,20.21) Nakon što su pod Cestijem okružili grad, Rimljani su se iznenada povukli, upravo kad se sve činilo pogodnim za izravni napad. Lišeni nade u učinkovit otpor, opkoljeni su već bili gotovi za predaju, kad je rimski vojskovođa bez ikakvog vidljivog uzroka povukao svoje snage. Bog je milosrdnom providnošću upravljao događajima na dobro svog naroda. Kršćani koji su čekali vidjeli su obećani znak i sada se pružila prigoda svima koji su htjeli poslušati Spasiteljevo upozorenje. Događaji su se tako odvijali da ni Židovi ni Rimljani nisu mogli spriječiti bijeg kršćana. Nakon Cestijeva povlačenja Židovi su nagrnuli iz Jeruzalema i počeli progoniti njegovu vojsku. Dok su obje strane bile zaokupljene međusobnom borbom, kršćani su imali priliku napustiti grad. U to je vrijeme i okolina bila očišćena od neprijatelja koji bi ih mogli zadržati. Tijekom opsade Židovi su se okupili u Jeruzalemu da proslave blagdan Sjenica, pa su tako kršćani u cijeloj zemlji imali prigodu za neometani bijeg. Bez oklijevanja pobjegli su na sigurno mjesto — u grad Pelu, u pokrajini Pereji, s onu stranu Jordana.
Židovske snage, goneći Cestija i njegovu vojsku, bacile su se takvom žestinom na njegovu zaštitnicu da se činilo kako će je potpuno uništiti. Rimljani su se tek s velikom mukom uspjeli povući. Židovi su uspjeli proći s neznatnim gubicima pa su se trijumfalno vratili u Jeruzalem, natovareni plijenom. Ali ovaj prividni uspjeh donio im je samo zlo. On je u njima izazvao duh upornog otpora Rimljanima, koji je ubrzo donio neizrecive patnje gradu osuđenom na propast.
Strahovite su bile nesreće koje su se sručile na Jeruzalem kada je Tit nastavio opsadu. Grad je opsjednut u vrijeme Pashe, kad su se unutar njegovih zidina skupili milijuni Židova. Njihova skladišta namirnica koja bi, da su brižno čuvana, još godinama bila dovoljna za opskrbu njegovih stanovnika, prije toga su bila uništena zbog zavisti i odmazde zavađenih stranaka pa su se žitelji sada našli izloženi užasima gladi. Mjera pšenice prodavala se za talenat. Muke od gladi bile su tolike da su ljudi žvakali kožu svojih pojaseva, sandala i prevlake na štitovima. Ljudi su se noću iskradali kako bi prikupili divlje biljke koje su rasle izvan gradskih zidina, premda su mnogi uhvaćeni i ubijani uz strašne muke; a često je onima koji su se uspjeli vratiti nakon izlaganja takvoj opasnosti oteto sve što su skupili. Moćnici su vršili neljudska nasilja kako bi od gladi pogođenim ljudima uzeli i posljednje oskudne zalihe koje su možda uspjeli skriti. Te okrutnosti nerijetko su vršili ljudi koji su sami bili dobro uhranjeni i čija je jedina želja bila nagomilati pričuve za budućnost.
Tisuće su umrle od gladi i kuge. Činilo se da je posvema nestalo prirodne naklonosti. Muževi su potkradali svoje žene i žene svoje muževe. Mogli ste vidjeti djecu kako otimaju hranu iz usta svojih ostarjelih roditelja. Pitanje proroka: “Može li žena zaboravit svoje dojenče?” dobilo je odgovor unutar zidina ovog osuđenog grada: “Žene, tako nježne, kuhaše djecu svoju, njima se hraniše za propasti kćeri naroda moga.” (Izaija 49,15; Tužaljke 4,10) Opet se ispunilo upozoravajuće proročanstvo izrečeno četrnaest stoljeća ranije: “I žena najnježnija i najmekša što bude u tebe — toliko nježna i tankoćutna da se ne usuđuje spustiti stopala na zemlju — zlobnim će okom gledati na muža u svome naručju, i na sina svoga, i na kćer svoju, i na posteljicu svoju što joj iziđe između nogu, i na djecu što ih ima roditi jer će ih potajno jesti, oskudna u svemu, zbog nevolje i jada kojim će te neprijatelj tvoj pritisnuti po svim gradovima tvojim.” (Ponovljeni zakon 28,56.57)
Rimske su vođe nastojale zastrašiti Židove i tako ih prisiliti na predaju. Židove koji bi se opirali zarobljavanju bičevali bi, mučili i razapinjali pred gradskim zidinama. Stotine su tako ubijane svakog dana i ovo užasno djelo nastavljeno je dok duž Jošafatove doline i na Golgoti nije bilo podignuto toliko križeva da se između njih jedva moglo proći. Tako je strahovito ispunjena grozna kletva izrečena pred Pilatovom sudačkom stolicom: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” (Matej 27,25)
Tit je bio spreman učiniti kraj tom strašnom prizoru i tako poštedjeti Jeruzalem pune mjere njegova suda. Obuzeo ga je užas kada je vidio mrtva tjelesa kako u gomilama leže po jamama. Kao začaran gledao je s vrha Maslinske gore na veličanstveni Hram te zapovjedio da se nijedan njegov kamen ne smije dirati. Prije no što je pokušao osvojiti tu utvrdu, uputio je ozbiljan poziv židovskim vođama da ga ne prisiljavaju da to sveto mjesto okalja krvlju. Ako bi izišli i borili se na kojem drugom mjestu, nijedan Rimljanin ne bi okaljao svetost Hrama. Sâm Josip Flavije vrlo rječito ih je pozivao na predaju kako bi spasili sebe, grad i mjesto svog bogoslužja. Na njegove riječi odgovorili su ogorčenim kletvama. Strijelama su osuli svog posljednjeg ljudskog posrednika dok je moleći ih stajao pred njima. Židovi su odbili usrdne molbe Božjeg Sina, i sada su ih uvjeravanja i molbe samo još više učvrstile u odluci da se odupru do kraja. Uzaludni su bili Titovi napori da sačuva Hram. Jedan veći od njega objavio je da u njemu neće ostati kamen na kamenu.
Slijepa nepopustljivost židovskih vođa i odvratni zločini počinjeni u opkoljenome gradu izazvali su užasavanje i ogorčenost Rimljana pa je Tit na koncu odlučio Hram zauzeti na juriš. No on je čvrsto nakanio da ga, ako je ikako moguće, sačuva od uništenja. Ali su njegove zapovijedi zanemarene. Kad se jedne večeri povukao u svoj šator, Židovi su provalili iz Hrama i napali rimsku vojsku. U žestini borbe jedan je vojnik bacio baklju kroz otvor u predvorju i cedrovinom obložene prostorije oko svetog Doma smjesta su buknule u plamenu. Praćen generalima i legionarima, Tit je požurio na to mjesto te zapovjedio vojnicima da ugase vatru. Nitko se nije obazirao na njegove riječi. U svome bijesu vojnici su bacali upaljene baklje u prostorije koje su graničile s Hramom, a onda mačevima sasjekli veliki broj onih koji su tamo našli sklonište. Krv se slijevala hramskim stubama poput vode. Tisuće i tisuće Židova je izginulo. Iznad bojne vreve čuli su se glasni uzvici: “Ikabod!” — otišla je slava.
“Tit je shvatio da je nemoguće smiriti bijes vojnika. Ušao je sa svojim časnicima i razgledao unutrašnjost svete građevine. Zapanjila ih je njezina ljepota i, dok vatra još nije zahvatila Svetinju, učinio je posljednji napor da je spasi. Skočio je i ponovno naredio vojnicima da zaustave širenje požara. Centurion Liberalis pokušao je svojim autoritetom nagnati ljude na poslušnost, ali ni imperatorov autoritet nije mogao spriječiti strašno neprijateljstvo protiv Židova, divlju uzbuđenost izazvanu borbom i nezasitnu težnju za pljačkom. Vojnici su vidjeli kako sve oko njih blista u zlatu koje je zasljepljujućom svjetlošću blještalo u divljem plamenu; bili su uvjereni da je u svetišu pohranjeno neprocjenjivo blago. Jedan od vojnika je neprimjetno gurnuo baklju između vratnica i za nekoliko je trenutaka cijela zgrada bila u plamenu. Zaslijepljeni dimom i vatrom, časnici su se morali povući, a dragocjena je građevina bila prepuštena svojoj sudbini.
Bio je to užasan prizor za Rimljane, a kamoli za Židove! Čitav vrh brežuljka koji se dizao nad gradom buktio je kao vulkan. Zgrade su se rušile jedna za drugom i uz strahoviti tresak nestajale u ognjenom bezdanu. Krovovi od cedrovine sličili su na vatreno more, pozlaćeni tornjići svijetlili su kao crveni klinovi, a s kula nad vratima dizali su se visoki stupovi plamena i dima. Obližnji su brežuljci bili osvijetljeni, a u mraku su tamne skupine ljudi s užasom i strahom promatrale širenje pustošenja. Zidine i uzvisine gornjega grada bile su prepune ljudi; neka lica bila su blijeda od strašnog očaja, a druga smrknuta od nemoćne želje za osvetom. Povici rimskih vojnika koji su jurili amo-tamo i urlici ustanika koji su nestajali u plamenu, miješali su se s hukom vatrene stihije i treskom urušenih greda. Jeka s brda ponavljala je ili vraćala vrisak naroda na uzvisinama; posvuda duž zidina odjekivali su krikovi i jauci. Ljudi upola mrtvi od gladi prikupljali su posljednju snagu da ispuste krik straha i očaja.
Ubijanje u unutrašnjosti bilo je još strašnije od vanjskog prizora. Ljudi i žene, mlado i staro, ustanici i svećenici, oni koji su se borili i oni koji su tražili milost, bili su bez razlike sasječeni u krvoproliću. Broj pobijenih premašio je broj onih koji su ubijali. Legionari su se morali penjati preko gomila mrtvih da bi nastavili istrebljivati.”3
Nakon uništenja Hrama ubrzo je cijeli grad pao u ruke Rimljana. Židovske vođe napustile su neosvojive kule i Tit ih je našao puste. Promatrao ih je s divljenjem i ustvrdio da mu ih je Bog predao u ruke, jer nikakva bojna oruđa, koliko god bila moćna, ne bi mogla svladati ove nevjerojatne zidine. Grad i Hram razoreni su do temelja, a zemlja na kojoj je stajao sveti Dom, bila je kao “polje preorano”. (Jeremija 26,18) Tijekom opsade i pokolja koji je uslijedio poginulo je više od milijun ljudi; preživjeli su odvedeni kao zarobljenici, prodani u roblje, odvučeni u Rim da posluže osvajačevu trijumfu, bačeni pred divlje zvijeri u arenama ili rasijani kao beskućnici po cijeloj zemlji.
Židovi su sami sebi iskovali okove; sami su za sebe napunili čašu odmazde. Njihovo posvemašnje uništenje kao nacije i sve nevolje koje su ih pratile nakon raspršenosti bile su žetva onoga što su sami posijali. Prorok kaže: “Sâm si sebe uništio, Izraele… jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo.” (Hošea 13,9; 14,1)4 Njihove su patnje često predočavane kao kazna što ih je zadesila po izravnoj Božjoj odluci. To je način na koji veliki varalica nastoji prikriti svoje vlastito djelo. Upornim odbijanjem božanske ljubavi i milosrđa Židovi su prouzročili povlačenje Božje zaštite i Sotoni je bilo dopušteno da njima vlada po svojoj volji. Strašne okrutnosti počinjene prigodom uništenja Jeruzalema dokaz su Sotonine osvetničke moći nad onima koji se prepuštaju njegovom nadzoru.
Mi nismo svjesni koliko dugujemo Kristu za mir i zaštitu što ih uživamo. Božja obuzdavajuća moć sprečava da čovječanstvo u cijelosti prijeđe pod Sotoninu vlast. Neposlušni i nezahvalni imaju mnogo razloga da zahvale za Božje milosrđe i strpljivost, koje očituje obuzdavanjem okrutne i zloćudne sile Zloga. Ali kad ljudi prekorače granice božanske strpljivosti, to se obuzdavanje povlači. Bog se ne postavlja prema grešniku kao izvršitelj presude za prijestup, nego one koji odbacuju Njegovo milosrđe prepušta sebi samima, da požanju ono što su posijali. Svaka odbačena zraka svjetlosti, svako prezreno ili zanemareno upozorenje, svako udovoljavanje strasti, svaki prekršaj Božjeg zakona, posijano je sjeme koje će sigurno donijeti žetvu. Ako se grešnik uporno odupire Božjem Duhu, On se na kraju povlači od njega i tada nema sile koja bi mogla vladati zlim strastima duše pa nema zaštite od Sotonine zlobe i neprijateljstva. Uništenje Jeruzalema zastrašujuće je svečano upozorenje svima koji se neozbiljno odnose prema ponudi božanske milosti i opiru se pozivima božanskog milosrđa. Nikada nije odlučnije posvjedočeno o Božjoj mržnji prema grijehu i sigurnoj kazni koja će stići krivce.
Spasiteljevo proročanstvo o sudovima koji će zadesiti Jeruzalem ima i drugo ispunjenje, prema kome je ovo pustošenje samo blijeda slika. U sudbini izabranog grada možemo vidjeti sudbinu čitavog svijeta koji je odbacio Božju milost i pogazio Njegov Zakon. Mračna su izvješća o ljudskoj bijedi o kojoj zemlja svjedoči tijekom dugih stoljeća zločina. Kad o tome razmišlja, srce drhti, a um gubi svijest. Strašne su bile posljedice odbacivanja nebeskog autoriteta. Ali budućnost otkriva još strašnije prizore. Izvješća iz prošlosti — dugi niz nemira, sukoba i revolucija, “sva bojna obuća, svaki plašt krvlju natopljen” (Izaija 9,4) — što je to kad se usporedi s užasima onog dana u koji će se Božji Duh koji obuzdava povući od zlih i više neće sprečavati provalu ljudskih strasti i Sotonin gnjev! Tada će svijet vidjeti, kao nikada prije, posljedice Sotonine vladavine.
Ali toga dana, kao u doba uništenja Jeruzalema, Božji će se narod izbaviti, svatko tko se nađe zapisan. (Izaija 4,3) Krist je objavio da će po drugi put doći da sâm skupi svoje vjerne: “Tada će se ukazati na nebesima znak — Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga.” (Matej 24,30.31) Tada će oni koji nisu poslušali Evanđelje biti uništeni duhom Njegovih usta i razoreni sjajem Njegova dolaska. (2. Solunjanima 2,8) Kao i stari Izrael, zli će sami sebe uništiti; past će kao žrtva svojega bezakonja. Svojim su se grešnim životom toliko udaljili od Boga, njihova se narav toliko iskvarila zlom, da će pojava Božje slave za njih biti oganj što proždire.
Neka se ljudi čuvaju da ne zanemare pouke koje su im objavljene u Kristovim riječima! Kao što je upozorio svoje učenike na uništenje Jeruzalema, dajući im znak buduće propasti kako bi se mogli izbaviti, tako je upozorio svijet na dan konačnog uništenja i dao im znakove o njegovu približavanju, da bi svi koji žele mogli pobjeći od nadolazeće srdžbe. Isus je objavio: “Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti.” (Luka 21,25; Matej 24,29; Marko 13,24-26; Otkrivenje 6,12-17) Svi koji vide ove preteče Njegova dolaska trebaju znati “da je blizu — na samim vratima”. (Matej 24,33) “Pazite zato”, Njegove su riječi upozorenja. (Marko 13,35) Oni koji budu poslušali upozorenje neće biti ostavljeni u tami da ih onaj dan iznenada zatekne. Ali za sve koji ne budu bdjeli, “Dan Gospodnji [će] doći kao lopov u noći” (1. Solunjanima 5,2).
Svijet nije danas spremniji povjerovati upozorenju za ovo vrijeme no što su Židovi bili spremni prihvatiti Spasiteljevo upozorenje glede Jeruzalema. Kad god došao, Božji dan će za bezbožne doći neopazice. Dok život bude tekao svojim uobičajenim tijekom, dok ljudi budu obuzeti zadovoljstvima, poslovima, trgovinom, stjecanjem novca, dok vjerske vođe budu veličale svjetski napredak i prosvjetljenje i dok će ljudi biti uljuljani u lažnu sigurnost — tada će se, kao što se lopov noću prikrada nečuvanoj kući, iznenada na bezbrižne i bezbožne oboriti propast, “i nipošto joj neće umaći” (1. Solunjanima 5,3).