Biblijski tekst koji je između svih ostalih bio temelj i središnji stup adventne vjere bila je objava: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.” (Daniel 8,14) To su bile dobro poznate riječi svima koji su vjerovali u skori Gospodnji dolazak. Tisuće usana ponavljalo je ovo proročanstvo kao geslo svoje vjere. Svi su osjećali da o ovim prorečenim događajima ovise njihova najveća očekivanja i najdraže nade. Ovi proročki dani, pokazano je, završavali su u jesen 1844. godine. Jednako kao i ostali kršćanski svijet, adventisti su smatrali da je Zemlja, ili jedan njezin dio, Svetište. Razumjeli su da čišćenje Svetišta predstavlja čišćenje Zemlje vatrom u posljednjem velikom Danu i da će se ono ostvariti prigodom drugog dolaska. Otuda zaključak da će se Krist vratiti na Zemlju 1844. godine.
Ali naznačeno je vrijeme prošlo, a Gospodin se nije pojavio. Vjerni su znali da Božja riječ ne može prevariti; dakle njihovo tumačenje proročanstva mora biti pogrešno. Ali gdje je bila pogreška? Mnogi su brzopleto riješili problem tako što su ustvrdili da 2300 dana ne završavaju 1844. godine. Ovu tvrdnju nisu mogli ničim potkrijepiti, osim što Krist nije došao u očekivano vrijeme. Obrazlagali su to ovako: da su ovi proročki dani završili 1844. godine, Krist bi se tada vratio da očisti Svetište tako što bi Zemlju očistio vatrom. Budući da nije došao, to nije bio kraj tih proročkih dana.
Prihvatiti ovaj zaključak značilo je odreći se ranijeg računanja proročkih razdoblja. Ustanovljeno je da 2300 dana počinju stupanjem na snagu Artakserksove naredbe za obnovu i izgradnju Jeruzalema, dakle ujesen 457. godine prije Krista. Ako je ovo polazna točka, onda je postojao savršen sklad u primjeni svih događaja koji su prorečeni u objašnjenju tog razdoblja u Danielu 9,25-27. Šezdeset i devet tjedana, prvih 483 od 2300 godina, trebalo je sezati do Mesije, Pomazanika, a Kristovo krštenje i pomazanje Svetim Duhom 27. godine poslije Krista doslovno je ispunilo sve pojedinosti. Sredinom sedamdesetog tjedna trebao je Mesija biti pogubljen. Tri i pol godine nakon krštenja, Krist je u proljeće 31. godine bio raspet na križ. Sedamdeset tjedana ili 490 godina pripadali su samo Židovima. Na kraju tog razdoblja ovaj je narod proganjanjem Njegovih učenika zauvijek odbacio Krista i apostoli su se 34. godine poslije Krista okrenuli neznabošcima. Budući da je prvih 490 od 2300 godina isteklo, preostalo je još 1810 godina. “Tada će”, rekao je anđeo, “Svetište biti očišćeno.” Sve su ranije navedene pojedinosti proročanstva doista ostvarene u prorečeno vrijeme.
Kod takvog računanja sve je bilo jasno i usklađeno, osim što nije bilo vidljivo da bi se neki događaj, koji bi odgovarao čišćenju Svetišta, mogao dogoditi 1844. godine. Pobijati da proročki dani istječu 1844. godine značilo bi stvoriti zabunu s obzirom na to pitanje i odreći se stajališta koja su rezultat nepogrešivog ispunjenja proročanstava.
Bog je vodio svoj narod u velikom adventnom pokretu, Njegova sila i slava pratili su rad i On nije htio dopustiti da pokret završi tamom i razočaranjem, i bude proglašen za lažno i fanatično uzbuđenje. On nije mogao dopustiti da Njegova riječ bude izložena sumnji i nesigurnosti. Premda su mnogi napustili ranije računanje proročkih razdoblja i porekli ispravnost pokreta koji se zasnivao na njemu, drugi nisu bili gotovi odreći se točaka vjere i iskustva podržanog Svetim pismom i svjedočenjem Božjeg Duha. Bili su uvjereni da su u svom proučavanju proročanstava prihvatili zdrava načela tumačenja i da je njihova dužnost čvrsto se držati već stečenih istina i nastaviti s biblijskim istraživanjem. Oni su usrdnom molitvom ponovno ispitali svoje stajalište i proučavali Sveto pismo ne bi li otkrili svoju pogrešku. Budući da u svom tumačenju proročkih razdoblja nisu mogli naći pogreške, počeli su dublje ispitivati predmet Svetišta.
Tijekom svog ispitivanja zaključili su da nema biblijskih dokaza koji bi potkrijepili opće mišljenje da je Zemlja Svetište, ali su u Bibliji našli potpuno objašnjenje predmeta Svetišta, njegove naravi, mjesta i službe; svjedočanstvo svetih pisaca bilo je tako jasno i opširno da o tome nije bilo nikakve dvojbe. Apostol Pavao u Poslanici Hebrejima kaže: “Dakako, prvi je Savez imao odredbe koje se odnose na bogoštovlje i svetište, ali zemaljsko. Bio je, naime, načinjen Šator. U njegovu prvom dijelu, zvanom Svetinja, nalazio se svijećnjak i stol s prinesenim kruhovima. A iza drugog zastora bio je drugi dio Šatora, zvan Svetinja nad svetinjama, u kojem se nalazio zlatni kadioni žrtvenik i Kovčeg saveza optočen zlatom sa svih strana, u kojem bijaše zlatna posuda s manom i Aronov štap, koji je nekoć procvao, i ploče Saveza. Iznad njega stajahu kerubini slave i zasjenjivahu Pomirilište.” (Hebrejima 9,1-5)
Svetište o kojem Pavao ovdje govori bio je Šator koji je Mojsije na Božji nalog podigao da bude zemaljsko prebivalište Svevišnjega. “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima” (Izlazak 25,8), glasila je uputa dana Mojsiju dok je bio s Bogom na gori. U to su vrijeme Izraelci putovali pustinjom pa je Šator sastanka bio tako izgrađen da se mogao prenositi s jednog mjesta na drugo; pa ipak je bio veličanstvena građevina. Njegovi su zidovi bili načinjeni od uspravnih dasaka obloženih zlatom i uglavljenima u srebrna podnožja, dok je krov bio načinjen od niza zastora ili pokrova, vanjski od koža a unutarnji od finoga platna, s bogato izvezenim kerubinima. Osim dvorišta, u kome se nalazio žrtvenik za paljenice, sámo Prebivalište se sastojalo od dvaju dijelova, od Svetinje i Svetinje nad svetinjama, koji su bili odvojeni prekrasnim, raskošnim zastorom; sličan je zastor bio ulaz u prvi dio.
U Svetinji se na južnoj strani nalazio svijećnjak sa sedam svjetiljaka koje su danju i noću osvjetljavale Svetište; na sjevernoj strani stajao je stol za prinesene kruhove, a pred zastorom koji je razdvajao Svetinju od Svetinje nad svetinjama, nalazio se zlatni kadioni žrtvenik s kojega se Bogu s molitvama Izraela svakodnevno dizao oblak mirisnog tamjana.
U Svetinji nad svetinjama stajao je Kovčeg saveza, kovčeg od skupocjenog drveta okovan zlatom, u kome su bile dvije kamene ploče na koje je Bog napisao zakon Deset zapovijedi. Iznad kovčega, kao poklopac svetom kovčegu, bilo je prijestolje milosti, veličanstven umjetnički rad natkriljen s dvama kerubinima načinjenim od masivnog zlata, po jednim na svakoj strani. U ovome se odjelu u oblaku slave između dvaju kerubina otkrivala Božja prisutnost.
Nakon što su se Hebreji nastanili u Kanaanu, Šator sastanka je zamijenio Salomonov hram koji je, premda trajna i veća građevina, zadržao iste omjere i bio slično namješten. Svetište je postojalo u ovom obliku — osim u Danielovo vrijeme kada je ležalo u ruševinama — sve dok ga 70. godine poslije Krista nisu razorili Rimljani.
Ovo je jedino Svetište što je ikada postojalo na Zemlji, o kome imamo biblijske podatke. Pavao ga naziva Svetištem prvog saveza. Zar novi savez nema Svetišta?
Kad su se ponovno obratili Poslanici Hebrejima, istraživači istine su otkrili postojanje drugog ili novozavjetnog Svetišta, nagoviještenog u već navedenim riječima apostola Pavla: “Dakako, prvi je Savez imao odredbe koje se odnose na bogoštovlje i svetište, ali zemaljsko.” Upotreba priloga dakako podrazumijeva da je Pavao već ranije spomenuo ovo Svetište. Kad su se vratili na početak prothodnog poglavlja, čitali su: “Glavno je u ovom izlaganju: imamo takva velikog svećenika koji sjede s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima, službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek.” (Hebrejima 8,1.2)
Ovdje je otkriveno postojanje Svetišta novoga saveza. Svetište prvoga saveza podigao je čovjek, Mojsije; ovo drugo podigao je Gospodin, ne čovjek. U onom su Svetištu zemaljski svećenici vršili svoju službu, a u ovom Krist, naš Veliki svećenik, služi s desne strane Bogu. Prvo je Svetište bilo na Zemlji, a drugo je na Nebu.
Osim toga, Šator sastanka što ga je Mojsije sagradio bio je načinjen po određenom nacrtu. Gospodin ga je uputio: “Pri gradnji Prebivališta i svega u njemu postupi točno prema uzorku koji ti pokažem.” I ponovno mu je naloženo: “Pazi! Načini ih prema uzorku koji ti je na brdu pokazan.” (Izlazak 25,9.40) A i Pavao objašnjava da je prvo Svetište “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme — prema kojem se prinose darovi i žrtve”; da su njegove svetinje bile “slike nebeske stvarnosti”; da su svećenici koji su po zakonu prinosili žrtve služili “slici i sjeni nebeskih stvarnosti”, i da “Krist ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sad pojavi pred licem Božjim za nas”. (Hebrejima 9,9.23; 8,5; 9,24)
Svetište na Nebu u kojem Isus služi za nas veliki je original, kojega je Svetište što ga je Mojsije izgradio samo kopija. Bog je graditelje zemaljskog Svetišta obdario svojim Duhom. Umjetnička vještina pokazana pri izgradnji svetišta bila je veličanstveni pokazatelj božanske mudrosti. Činilo se da su zidovi načinjeni od masivnog zlata dok se svjetlost sedam svjetiljaka zlatnog svijećnjaka prosipala u svim smjerovima. Stol za prinesene kruhove i kadioni žrtvenik svjetlucali su poput ulaštena zlata. Prekrasni zastor koji je sačinjavao strop, izvezen likovima anđela u plavoj, grimiznoj i skrletnoj boji, povećavao je ljepotu prizora. A iza drugog zastora nalazila se sveta šekina, vidljiva objava Božje slave, pred koju nitko osim velikog svećenika nije mogao stupiti i ostati živim.
Neopisivo blještavilo zemaljskog šatora otkrivalo je ljudskom pogledu slavu onog nebeskog hrama u kojemu Krist, naš preteča, služi za nas pred Božjim prijestoljem. Prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje Mu služe tisuće tisuća i “mirijade stajahu pred njim” (Daniel 7,10); taj hram ispunjen slavom vječnog prijestolja, u kome serafini, njegovi blještavi čuvari, u iskazivanju obožavanja pokrivaju svoje lice, mogao je u najveličanstvenijoj građevini što su je ikada podigle ljudske ruke naći tek blijedi odsjaj svoje veličine i slave. Ali su zemaljsko Svetište i njegova služba ipak učili značajne istine o nebeskom Svetištu i o velikom djelu koje se u njemu obavljalo za čovjekovo spasenje.
Svetinje na Nebu prikazane su dvama odjelima Svetišta na Zemlji. Kad je apostolu Ivanu u viđenju bilo dopušteno vidjeti Božji hram na Nebu, ugledao je kako “pred prijestoljem gori sedam zubalja”. (Otkrivenje 4,5) Vidio je anđela koji drži zlatni kadionik “i bijaše mu dano mnogo kâda da ga prinese u prilog molitava svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestoljem”. (Otkrivenje 8,3) Tu je proroku bilo dopušteno da vidi prvu prostoriju Svetišta na Nebu i tu je vidio “sedam zubalja” i “zlatni žrtvenik”, koji su na Zemlji bili predstavljeni zlatnim svijećnjakom i kadionim žrtvenikom u Svetištu. Zatim se “otvori hram Božji što se nalazi u nebu” (Otkrivenje 11,19) pa je zavirio iza drugog zastora u Svetinju nad svetinjama. Ovdje je vidio “Kovčeg saveza”, predstavljen svetim kovčegom što ga je načinio Mojsije da u njemu čuva Božji zakon.
Oni koji su proučavali ovaj predmet našli su nepobitne dokaze o postojanju Svetišta na Nebu. Mojsije je zemaljsko Svetište načinio prema uzorku koji mu je bio pokazan. Pavao uči da je ovo bio uzorak prema istinskom Svetištu koje se nalazi na Nebu, a Ivan svjedoči da ga je vidio na Nebu.
U nebeskom je hramu, u Božjem prebivalištu, Njegovo prijestolje utvrđeno na pravdi i sudu. U Svetinji nad svetinjama nalazi se Njegov Zakon, veliko mjerilo pravde kojim se ispituje cijelo čovječanstvo. Kovčeg saveza, u kome se čuvaju ploče Zakona, pokriven je prijestoljem milosti, pred kojim Krist iznosi zasluge svoje krvi za spas grešnika. Time je predstavljeno sjedinjenje pravde i milosti u planu čovjekova spasenja. Ovu je zajednicu mogla zamisliti samo beskrajna mudrost, a ostvariti neizmjerna moć; to je zajednica koja cijelo Nebo ispunjava divljenjem i štovanjem. Kerubini zemaljskog Svetišta, koji sa strahopoštovanjem gledaju na prijestolje milosti, prikazuju zanimanje kojim nebeska vojska promatra djelo spašavanja. To je tajna milosrđa u koju anđeli žele zaviriti — da Bog može biti pravedan premda opravdava grešnika koji se kaje i obnavlja vezu s palim ljudskim rodom; da se Krist mogao spustiti kako bi bezbrojno mnoštvo izvukao iz bezdana propasti i obukao ga u neokaljanu odjeću svoje pravednosti s ciljem da ih sjedini s anđelima koji nikada nisu pali i omogući da zauvijek prebivaju u Božjoj prisutnosti.
Kristovo djelo posredovanja za čovjeka predstavljeno je prekrasnim Zaharijinim proročanstvom o Onome “komu je ime Izdanak”. Prorok kaže: “On će sazdati Svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vladati na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik. Sklad savršen bit će među njima.” (Zaharija 6,12.13)
“On će sazdati Svetište Jahvino.” Zahvaljujući svojoj žrtvi i posredovanju Krist je temelj i graditelj Božje Crkve. Apostol Pavao Ga naziva zaglavnim kamenom u kome “sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu. U njemu ste i vi zajedno sazdani za stan Božji u Duhu”. (Efežanima 2,20-22)
“I proslaviti se.” Kristu pripada slava za spasenje palog ljudskog roda. Kroz svu vječnost otkupljeni će pjevati: “Njemu, koji nas ljubi i koji nas je otkupio od grijeha svojom krvi… njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen.” (Otkrivenje 1,5.6)
“On će sjediti i vladati na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik.” Sada još ne “vlada na prijestolju”, još nije uspostavljeno kraljevstvo slave. Tek kad dovrši djelo posredovanja “Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova… I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka”. (Luka 1,32.33) Kao svećenik, Krist sada sjedi s Ocem na Njegovom prijestolju. (Otkrivenje 3,21) Na prijestolju s Vječnim, Samopostojećim, sjedi Onaj koji “je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo”, “koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio”, da “može pomoći onima koji stoje u kušnji”. “Ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca.” (Izaija 53,4; Hebrejima 4,15; 2,18; 1. Ivanova 2,1) Njegovo se posredovanje zasniva na probodenom i lomljenom tijelu, na neukaljanom životu. Ranjene ruke, probodena rebra, prikovane noge mole za palog čovjeka, čije je otkupljenje plaćeno tako neizmjernom cijenom.
“Sklad savršen bit će među njima.” Očeva ljubav, ne manja od Sinovljeve, jest izvor spasenja za pali ljudski rod. Isus je učenicima prije svog odlaska rekao: “Ne kažem vam da ću ja moliti za vas, jer vas sam Otac ljubi.” (Ivan 16,27) “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.” (2. Korinćanima 5,19) A u službi nebeskog Svetišta je “savjet između obojice”. “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16)
Na pitanje: Što je Svetište? Sveto pismo daje jasan odgovor. Riječ svetište, kako je Biblija upotrebljava, prvo se odnosi na Šator sastanka što ga je Mojsije podigao po uzorku nebeske stvarnosti, a zatim na pravi Šator na Nebu, na koji je upućivalo zemaljsko Svetište. Kristovom smrću prestala je simbolička služba. “Pravi Šator” na Nebu je Svetište novoga saveza. Budući da se proročanstvo u Danielu 8,14 ispunilo u novom savezu, to i svetište što ga ono spominje mora biti Svetište novoga saveza. Svršetkom 2300 dana, odnosno 1844. godine, na Zemlji već mnogo stoljeća nije bilo nikakvog svetišta. Prema tome se proročanstvo: “Još dvije tisuće i tri stotina večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno”, nesumnjivo odnosi na Svetište na Nebu.
Ali još uvijek nije odgovoreno na najvažnije pitanje: Što je čišćenje Svetišta? Stari zavjet potvrđuje da je u zemaljskom Svetištu postojala služba čišćenja. Ima li na Nebu nešto što treba očistiti? U Hebrejima 9. poglavlju nalazimo jasno učenje o čišćenju zemaljskog i nebeskog Svetišta. “I po Zakonu se — gotovo bih rekao — sve čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Bilo je, dakle, potrebno da se slike nebeskih stvarnosti ovako čiste, a same nebeske stvarnosti (još) boljim žrtvama od ovih” (Hebrejima 9,22.23) — odnosno dragocjenom Kristovom krvlju.
Čišćenje, kako u simboličnoj tako i u stvarnoj službi, mora biti izvršeno krvlju; u prvom slučaju krvlju životinja, a u drugom Kristovom krvlju. Pavao navodi da je razlog zašto se ovo čišćenje mora izvršiti krvlju u tome što bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Oprost, ili uklanjanje grijeha, djelo je što ga treba izvršiti. Ali kako grijeh može biti povezan sa Svetištem, bilo na Nebu ili na Zemlji? Ovo možemo doznati putem simboličke službe, jer su svećenici koji su služili na zemlji služili “slici i sjeni nebeskih stvarnosti”. (Hebrejima 8,5)
Služba u zemaljskom Svetištu sastojala se od dvaju dijelova: svećenici su svakodnevno služili u Svetinji, dok je veliki svećenik za očišćenje Svetišta jednom godišnje obavljao posebno djelo pomirenja u Svetinji nad svetinjama. Dan za danom grešnik koji se kajao prinosio bi žrtve na vratima Šatora sastanka i, polaganjem ruke na glavu žrtvene životinje, priznavao svoje grijehe. Na ovaj ih je način sa sebe slikovito prenosio na nedužnu žrtvu. Zatim je životinja zaklana. “Bez prolijevanja krvi”, kaže apostol, nema oprosta grijeha. “Jer je život živoga bića u krvi.” (Levitski zakonik 17,11) Prekršeni Božji zakon tražio je život prijestupnika. Krv, koja predstavlja grešnikov promašeni život, čiju je krivnju nosila žrtvena životinja, svećenik bi ponio u Svetinju i njome poškropio pred zastorom iza kojega se nalazio Kovčeg sa Zakonom što ga je grešnik prestupio. Ovim je postupkom grijeh krvlju slikovito prenesen u Svetište. U nekim se slučajevima krv nije unosila u Svetinju, ali u tom je slučaju svećenik jeo meso kako je Mojsije uputio Aronove sinove, govoreći: “To vam je dao Jahve da uklanjate krivnju sa zajednice.” (Levitski zakonik 10,17) Ova su oba postupka bila slika prenošenja grijeha s pokajnika na Svetište.
Ovo se djelo obavljalo iz dana u dan tijekom cijele godine. Tako su grijesi Izraelaca prenošeni u Svetište, pa je za njihovo uklanjanje bilo potrebno obaviti posebno djelo. Bog je naredio da se izvrši pomirenje za svaki odjel u Svetištu. “Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. A tako neka učini i za Šator sastanka što se među njima nalazi, sred njihovih nečistoća.” Pomirenje je trebalo izvršiti i za žrtvenik i “očistiti [ga] od nečistoća Izraelaca i posvetiti”. (Levitski zakonik 16,16.19)
Jednom u godini, na veliki Dan pomirenja, svećenik je zbog čišćenja Svetišta ušao u Svetinju nad svetinjama. Obavljanjem ovog djela bio je zaokružen godišnji niz službi. Na Dan pomirenja dovedena su dva jareta pred vrata Šatora sastanka i za njih se bacao ždrijeb, “jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu”. (Levitski zakonik 16,8) Jarac na koga je pao ždrijeb za Gospodina bio je zaklan kao žrtva okajnica za narod. Svećenik je trebao njegovu krv donijeti iza zastora i njome poškropiti po prijestolju milosti i ispred njega. Krvlju je također trebalo poškropiti kadioni žrtvenik pred zastorom.
“Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovijedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” (Levitski zakonik 16,21.22) Taj se jarac više nije vraćao u izraelski tabor, a čovjek koji ga je odveo morao je vodom oprati sebe i svoju odjeću prije no što bi se vratio.
Cijela obredna služba bila je planirana tako da Božja svetost i Njegova odvratnost prema grijehu ostave dubok dojam na Izraelce, a i da im pokaže kako ne mogu doći u dodir s grijehom a da se ne uprljaju. Svatko je morao postiti dok se obavljalo ovo čišćenje. Sve je poslove trebalo odložiti, a cijela izraelska zajednica trebala je taj dan provesti u svečanoj poniznosti pred Bogom, u molitvi, postu i dubokom ispitivanju srca.
Iz simboličke službe mogle su se naučiti važne istine o pomirenju. Namjesto grešnika prihvaćena je zamjena, ali grijeh nije izbrisan krvlju žrtve. Time je samo osigurano sredstvo kojim je prenesen u Svetište. Prinošenjem krvi grešnik je priznao autoritet Zakona, priznao svoju krivnju zbog prijestupa i izrazio svoju želju za praštanjem po vjeri u budućeg Iskupitelja, ali još nije bio posve oslobođen prokletstva Zakona. Na Dan pomirenja veliki je svećenik, nakon što je od naroda primio žrtvu, ušao s njezinom krvlju u Svetinju nad svetinjama i poškropio njome po prijestolju milosti, iznad Zakona, da udovolji njegovim zahtjevima. Zatim je u svojoj ulozi posrednika uzeo grijehe na sebe i iznio ih iz Svetišta. Stavljanjem ruku na glavu živog jarca priznao je nad njim sve grijehe, tako da ih je slikovito prenio sa sebe na jarca. Jarac ih je zatim odnio, pa se smatralo da su zauvijek uzeti od naroda.
Tako se vršila služba koja je bila slika i sjena “nebeskih stvarnosti”. A ono što se činilo u simboličkoj službi u zemaljskom Svetištu, u stvarnosti se zbivalo u službi u nebeskom Svetištu. Nakon uzašašća naš je Spasitelj otpočeo svoje djelo Velikog svećenika. Pavao kaže: “Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sad pojavi pred licem Božjim za nas.” (Hebrejima 9,24)
Svećenikova služba tijekom godine u prvome odjelu Svetišta, u “prostoru iza zastora” koji je činio vrata i odvajao Svetinju od dvorišta, predstavljala je službu koju je Krist preuzeo prigodom svog uzašašća. Svećenik je u svakodnevnoj službi prinosio Bogu krv žrtve okajnice i kâd koji se dizao s molitvama Izraelaca. Krist je za spas grešnika pred Oca iznosio svoju krv i uz nju, sa skupocjenim mirisom svoje vlastite pravednosti, molitve vjernih koji se kaju. Bila je to služba u prvom dijelu nebeskog Svetišta.
Tamo Ga je slijedila vjera Kristovih učenika dok se uzdizao pred njihovim očima. Na to su bile usredotočene njihove nade, koje — prema Pavlu — “imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše koje prodire u prostor iza zastora kamo je ušao za nas u svojstvu preteče Isus pošto je zauvijek postao veliki svećenik. … Ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup”. (Hebrejima 6,19.20; 9,12)
Osamnaest je stoljeća nastavljena ova služba u prvome odjelu Svetišta. Kristova krv, nuđena grešnicima koji se kaju, osigurala im je Očev oprost i prihvaćanje, ali su njihovi grijesi i dalje ostali zapisani u nebeskim knjigama. Kao što je u zemaljskoj službi na kraju godine izvršeno pomirenje, tako se prije no što bude dovršeno Kristovo djelo otkupa treba izvršiti pomirenje radi uklanjanja grijeha iz Svetišta. To je služba koja je otpočela završetkom 2300 dana. U ono je vrijeme, kao što je prorok Daniel prorekao, naš Veliki svećenik ušao u Svetinju nad svetinjama da obavi posljednji dio svoje svečane službe — čišćenje Svetišta.
Kao što su u drevna vremena grijesi naroda vjerom preneseni na žrtvu okajnicu i njezinom krvlju slikovito u zemaljsko Svetište, tako su u novom savezu grijesi onih koji se kaju vjerom stavljeni na Krista i u bîti preneseni u nebesko Svetište. Kao što je simbolično čišćenje zemaljskog Svetišta postignuto uklanjanjem grijeha koji su je uprljali, tako se stvarno čišćenje nebeskog Svetišta treba postići odstranjivanjem ili brisanjem grijeha koji su tamo zapisani. Ali prije no što se to može učiniti, treba ispitati knjige kako bi se utvrdilo tko pokajanjem i vjerom u Krista ima pravo na zasluge Njegova pomirenja. Stoga čišćenje Svetišta obuhvaća djelo istrage, djelo suda. Ono mora biti obavljeno prije no što Krist dođe izbaviti svoj narod, jer kad On dođe, s Njim će doći i plaća da svakome plati “prema njegovu djelu”. (Otkrivanje 22,12)
Tako su oni koji su slijedili svjetlost proročke riječi vidjeli da je namjesto dolaska na Zemlju po završetku 2300 dana, to jest 1844. godine, Krist ušao u Svetinju nad svetinjama nebeskog Svetišta izvršiti završno djelo pomirenja, pripremu za svoj dolazak.
Isto je tako bilo vidljivo da je — dok je žrtva okajnica upućivala na Krista kao žrtvu a veliki svećenik predstavljao Krista kao posrednika — jarac predstavljao Sotonu, začetnika grijeha, na koga će na kraju biti stavljeni grijesi iskreno pokajanih. Kad je veliki svećenik krvlju žrtve okajnice odstranio grijehe iz Svetišta, stavio ih je na jarca za Azazela. Kad Krist na kraju svoje službe, putem svoje vlastite krvi bude odstranio grijehe svog naroda iz nebeskog Svetišta, stavit će ih na Sotonu koji će u izvršenju osude morati snositi završnu kaznu. Jarac je za Azazela odveden na pusto mjesto da se više nikada ne vrati u izraelsku zajednicu. Tako će Sotona biti zauvijek prognan ispred Boga i Njegova naroda, da bi u završnom uništenju grijeha i grešnika bio zauvijek izbrisan iz postojećeg života.