Reforma subote koju valja izvršiti u posljednje dane prorečena je u Izaijinom proročanstvu: “Ovako veli Jahve: držite se prava i činite pravdu, jer će uskoro doći moj spas i objaviti se moja pravednost. Blago čovjeku koji čini tako i sinu čovječjem što se toga pridržava: koji poštuje subotu da je ne oskvrni i koji ruke svoje čuva od svakoga zla djela. … A sinove tuđinske koji pristadoše uz Jahvu da mu služe i da ljube ime Jahvino i da mu budu službenici, koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u Savezu mome, njih ću dovesti na svetu svoju goru i razveseliti u svojem Domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.” (Izaija 56,1.2.6.7)
Kako je vidljivo iz konteksta, ove se riječi odnose na kršćansko doba: “Riječ je Gospoda Jahve koji sabire raspršene Izraelce: ‘Sabrat ću ih još povrh onih koji su već sabrani.’” (Izaija 56,8) Ovdje je prorečeno prikupljanje neznabožaca uz pomoć Evanđelja. A nad onima koji poštuju subotu izrečen je blagoslov. Vidljivo je da se obveza četvrte zapovijedi proteže iza vremena Kristova raspeća, uskrsnuća i uzašašća do vremena kad Njegove sluge svim narodima trebaju naviještati Radosnu vijest.
Gospodin zapovijeda po istome proroku: “Pohrani ovo svjedočanstvo, zapečati ovu objavu među učenicima svojim.” (Izaija 8,16) Pečat Božjeg zakona nalazi se u četvrtoj zapovijedi. Jedino ona od deset njih sadrži ime i titulu Zakonodavca. Ona ga proglašava Stvoriteljem neba i Zemlje, i tako pokazuje da iznad svih drugih ima pravo na štovanje i obožavanje. Osim ovog propisa u Dekalogu nema ništa što bi pokazalo čijim je autoritetom ovaj Zakon dan. Kad je papinska sila promijenila subotu, sa Zakona je skinut pečat. Isusovi su učenici pozvani da ga ponovno stave time što će suboti iz četvrte zapovijedi dati mjesto koje joj pripada kao danu uspomene na Stvoritelja i znak Njegove vlasti.
“Uza Zakon! Uza svjedočanstvo!” Dok postoji obilje suprotstavljenih učenja i teorija, Božji je Zakon jedino nepogrešivo mjerilo kojim se treba ispitati sva mišljenja, učenja i teorije. Prorok kaže: “Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.” (Izaija 8,20)
I opet je dana zapovijed: “Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove.” Zbog prijestupa ne treba koriti bezbožni svijet, nego one koje Bog naziva svojim narodom. On nastavlja: “Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga. Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi.” (Izaija 58,l.2) Ovdje je prikazana skupina koja se smatra pravednom i koja naoko pokazuje veliko zanimanje za službu Bogu; ali oštar i svečani ukor Onoga koji ispituje srce potvrđuje im da gaze božanske propise.
Time prorok ističe odredbu koja je bila zaboravljena: “I ti ćeš gradit na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te popravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja. Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan da ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja — tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći.” (Izaija 58,12-14) Ovo se proročanstvo odnosi i na naše vrijeme. Kada je sila Rima promijenila subotu, u Božjem je Zakonu nastala pukotina. Ali je došlo vrijeme da se božanska ustanova obnovi. Valja popraviti pukotinu i obnoviti temelj mnogih naraštaja.
Subotu, posvećenu Stvoriteljevim odmorom i blagoslovom, svetkovao je nedužni Adam u edenskom vrtu, ali i pali i pokajani Adam nakon što je bio izgnan sa svog prekrasnog posjeda. Svetkovali su je svi patrijarsi, od Abela do pravednoga Noe, Abrahama i Jakova. Za robovanja izabranog naroda u Egiptu mnogi su usred sveopćeg idolopoklonstva izgubili poznavanje Božjeg zakona. Ali kad je Gospodin izbavio Izraela, objavio je svoj Zakon sakupljenom mnoštvu zastrašujućom veličanstvenošću kako bi znali Njegovu volju, zauvijek Ga se bojali i bili Mu poslušni.
Od toga je dana do danas na Zemlji sačuvano poznavanje Božjeg zakona i svetkovana subota prema četvrtoj zapovijedi. Premda je “Čovjek grijeha” uspio pogaziti Božji sveti dan, ipak je i za vrijeme njegove prevlasti bilo vjernih duša koje su na skrovitim mjestima poštovale subotu. Od vremena reformacije u svakom je naraštaju bilo onih koji su je i dalje svetkovali. Premda su često bili izloženi poruzi i progonstvu, oni su svjedočili o neprolaznosti Božjeg zakona i o svečanoj obvezi prema suboti stvaranja.
Prema istinama kako su prikazane u Otkrivenju 14. poglavlju u vezi s “neprolaznom radosnom vijesti” prepoznat će se Kristova Crkva u vrijeme Njegova dolaska, jer će posljedica objavljivanja trostruke vijesti biti: “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” Ovo će biti posljednja vijest koju valja objaviti prije Gospodnjeg dolaska. Neposredno nakon njezinog objavljivanja prorok je vidio Sina Čovječjeg kako dolazi u slavi da prikupi žetvu svijeta.
Oni koji su prihvatili svjetlost o Svetištu i o nepromjenjivosti Božjeg zakona bili su ispunjeni radošću i čuđenjem kad su ugledali ljepotu i sklad sustava istine koja se otvorila njihovom razumijevanju. Poželjeli su da svjetlost koja im se činila tako dragocjenom bude predana svim kršćanima i bili su uvjereni da će je radosno prihvatiti. Ali istine koje će ih dovesti u sukob sa svijetom nisu bile dobrodošle mnogima koji su tvrdili da slijede Krista. Poslušnost četvrtoj zapovijedi zahtijevala je žrtvu pred kojom je većina ustuknula.
Kad su izneseni zahtjevi subote, mnogi su u razmišljanju pošli od svjetovnih gledišta. Rekli su: “Uvijek smo svetkovali nedjelju, naši su je očevi svetkovali i mnogi su dobri i pobožni ljudi umrli u miru svetkujući je. Ako su oni bili u pravu, i mi smo. Svetkovanjem ovog novog dana odmora došli bismo u nesklad sa svijetom pa ne bismo mogli utjecati na njega. Čemu se može nadati mala skupina onih koji svetkuju sedmi dan naspram cijelog svijeta koji svetkuje nedjelju?” Sličnim su argumentima Židovi pokušavali opravdati svoje odbacivanje Krista. Bog je prihvatio njihove očeve zato što su prinosili žrtve, i zašto se djeca ne bi mogla spasiti ako slijede njihove običaje? Tako su i u Lutherovo vrijeme papisti razmišljali: ako su pravi kršćani umrli u katoličkoj vjeri, ta je religija bila dovoljna za spasenje. Takvo bi razmišljanje postalo djelotvornom zaprekom svakom napredovanju u vjeri ili životu.
Mnogi su isticali da je svetkovanje nedjelje bilo utvrđeno učenje i veoma rasprostranjen običaj Crkve tijekom mnogih stoljeća. Protiv tog argumenta stoji drugi: dokazano je da je subota i njezino svetkovanje bilo mnogo starije i proširenije, zapravo staro kao i sam svijet, i odobreno od anđela i Boga. Kad su postavljeni temelji Zemlje i kad su klicale zvijezde jutarnje i uzvikivali Božji dvorani, bio je položen i temelj subote. (Job 38,6.7; Postanak 2,1-3) Ova ustanova svakako zahtijeva naše poštivanje. Nju nije posvetio ljudski autoritet i ona ne počiva na ljudskim predajama. Uspostavljena je po Pradavnome i zapovijeđena Njegovom vječnom Riječju.
Budući da je pozornost ljudi bila skrenuta na reformu subote, službeni propovjednici su izopačili Božju riječ, tumačeći njezino svjedočanstvo tako da što uspješnije ušutka one koji postavljaju pitanja. A oni koji sami nisu istraživali Sveto pismo zadovoljavali su se prihvaćanjem zaključaka koji su bili sukladni njihovim željama. Mnogi su argumentima, sofizmima, predajom crkvenih otaca i autoritetom Crkve nastojali srušiti istinu. Njezini su branitelji bili prisiljeni posegnuti za svojim Biblijama kako bi obranili vjerodostojnost četvrte zapovijedi. Krotki ljudi, naoružani samo Riječju istine, izdržali su napade učenih koji su, iznenađeni i srditi, otkrili da je njihov rječiti sofizam nemoćan pred jednostavnim i iskrenim rasuđivanjem ljudi koji su se bolje snalazili u Svetom pismu nego u školskoj domišljatosti.
U nedostatku dokaza iz Svetoga pisma koji bi išli njima u prilog, mnogi su, zaboravljajući da se ista vrsta rasuđivanja koristila protiv Krista i Njegovih apostola, neumorno pitali: “Zašto naši veliki ljudi ne razumiju ovaj predmet o suboti? Malo je onih koji vjeruju kao što vi vjerujete. Nemoguće je da ste vi u pravu, a svi učeni ljudi u svijetu u zabludi.”
Da bi se pobili takvi argumenti, valjalo je samo navesti nauk Svetoga pisma i uputiti na povijest Gospodnjeg postupanja sa svojim narodom u svim vremenima. Bog radi preko onih koji čuju i slušaju Njegov glas, koji će, ako treba, iznijeti neugodne istine preko onih koji se ne boje ukoravati popularne grijehe. Razlog zbog kojega On za pokretače reforme češće ne odabire ljude obrazovane i na položaju jest taj što se oni oslanjaju na svoja učenja, teorije i teološke sustave, a ne osjećaju potrebu da uče od Boga. Samo oni koji imaju osobnu vezu s Izvorom mudrosti mogu razumjeti i protumačiti Sveto pismo. Ponekad su manje obrazovani ljudi pozvani da objave istinu, ne zato što su neuki, već zato što im nije ispod časti učiti od Boga. Oni uče u Kristovoj školi i njihova poniznost i poslušnost čine ih velikima. Povjeravajući im poznavanje svoje istine, Bog im ukazuje čast prema kojoj su zemaljske časti i ljudska veličina beznačajne.
Većina prvih adventista odbacila je istine o Svetištu i Božjem zakonu, a mnogi su se odrekli i svoje vjere u adventni pokret i prihvatili nepouzdana i proturječna mišljenja o proročanstvima koja se odnose na ovo Djelo. Neki su pali u zabludu ponovnog utvrđivanja točnog vremena Kristova dolaska. Svjetlost koja je sada obasjavala predmet Svetišta trebala im je pokazati da se nijedno proročko razdoblje ne proteže do drugog dolaska i da točno vrijeme ovog događaja nije prorečeno. Međutim, kad su se odvratili od svjetlosti, oni su ustrajali u određivanju datuma Gospodnjeg dolaska i svaki se put ponovno razočarali.
Kad je crkva u Solunu prihvatila pogrešna stajališta o Kristovom dolasku, apostol Pavao ih je savjetovao da Božjom riječju pomno ispitaju svoje nade i očekivanja. Naveo im je proročanstva, otkrivajući događaje koji se trebaju odigrati prije Kristova dolaska i pokazao da nemaju osnove očekivati Ga u svoje dane. “Neka vas nitko i nikako ne obmane” (2. Solunjanima 2,3), glasila je njegova opomena. Ako bi gajili očekivanja koja nemaju biblijske osnove, bili bi navedeni na pogrešne postupke. Razočaranje bi ih izložilo poruzi nevjernika, pa bi bili u opasnosti da podlegnu obeshrabrenju i u kušnji posumnjaju u istine bitne za njihovo spasenje. Apostolov savjet Solunjanima sadrži važnu pouku za one koji žive u posljednje dane. Mnogi su adventisti smatrali da ne mogu biti revni i marljivi u pripremi ako svoju vjeru ne mogu učvrstiti na datumu Gospodnjeg dolaska. Budući da su njihove nade uvijek iznova poticane, da bi ponovno propale, njihova vjera doživljava takav udarac koji onemogućuje da budu zadivljeni velikim proročkim istinama.
Bog je viješću prvog anđela naredio objavljivanje određenog datuma za sud. Izračunavanje proročkih razdoblja na kojima se ova vijest zasniva, stavljanjem kraja 2300 dana u jesen 1844. godine, ostaje nepobitno. Učestali pokušaji da se pronađu novi datumi za početak i svršetak proročkog vremena, kao i nepouzdano razmišljanje potrebno za podupiranje ovakvih gledišta, ne samo što odvode misli od sadašnje istine nego izlažu prijeziru svaki trud da se proročanstva protumače. Što se češće određuje datum za drugi dolazak i što se on više objavljuje, to bolje odgovara Sotoninim ciljevima. Jer kad vrijeme prođe, on potiče na izrugivanje i preziranje onih koji su to zastupali, i tako sramoti veliki adventni pokret od 1843. i 1844. godine. Oni koji ustraju u ovoj zabludi na kraju će za Kristov dolazak utvrditi datum koji će počivati daleko u budućnosti. Tako će se uljuljati u lažnu sigurnost i mnogi će biti prevareni dok ne bude prekasno.
Povijest starog Izraela očita je ilustracija prošlih iskustava adventista kao cjeline. Bog je vodio svoj narod u adventnom pokretu kao što je poveo Izraelce iz Egipta. U velikom razočaranju njihova je vjera bila ispitana kao i vjera Hebreja kod Crvenog mora. Da su se i dalje pouzdali u ruku koja ih je vodila i bila s njima u njihovim ranijim doživljajima, vidjeli bi Božje spasenje. Da su svi koji su zajednički radili u pokretu godine 1844. prihvatili vijest trećeg anđela i objavili je u sili Svetoga Duha, Gospodin bi silno podupro njihove napore. Svijet bi bio preplavljen svjetlošću. Stanovnici Zemlje bili bi opomenuti već prije mnogo godina, završno djelo bilo bi dovršeno i Krist bi došao spasiti svoj narod.
Nije Božja volja bila da Izrael luta pustinjom četrdeset godina. On ga je želio dovesti ravno u Kanaansku zemlju i tamo ga smjestiti da bude svet i sretan narod. Ali “vidimo da nisu mogli ući zbog svoje nevjere”. (Hebrejima 3,19) Zbog svog otpada propali su u pustinji, a podignuti su drugi da uđu u Obećanu zemlju. Tako isto nije Božja volja bila da se Kristov dolazak toliko otegne i da Njegov narod tolike godine ostane na ovom svijetu grijeha i tuge. Ali nevjerstvo ih je rastavilo od Boga. Budući da su odbili obaviti posao koji im je povjerio, podignuti su drugi da objave vijest. Iz milosrđa prema svijetu Krist odlaže svoj dolazak kako bi grešnici imali priliku čuti upozorenje i u Njemu naći zaklon prije no što se bude izlila Božja srdžba.
Kao nekada u prošla vremena, tako i danas iznošenje istine koja žigoše grijehe i zablude svog vremena izaziva protivljenje. “Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela.” (Ivan 3,20) Kad ljudi vide da svoje stajalište ne mogu opravdati Svetim pismom, mnogi odlučuju da će ga zadržati po svaku cijenu, pa zlobnim duhom napadaju karakter i pobude onih koji stoje u obrani nepopularne istine. Ovako je bilo u sva vremena. Iliju su optužili da je izvor nevolje u Izraelu, Jeremiju da je izdajnik, Pavla da skvrni hram. Od onoga vremena do danas one koji su htjeli ostati vjerni istini optuživali su za zavođenje, krivovjerje ili raskol. Mnoštvo koje toliko malo vjeruje da ne može prihvatiti sigurnu proročku Riječ prihvatit će neupitnom lakovjernošću optužbe protiv onih koji se usuđuju ukoriti grijehe koji su u modi. Ovaj će se duh sve više razvijati. A Biblija jasno uči da dolazi vrijeme u koje će državni zakoni biti u takvom sukobu s Božjim zakonom da će svatko tko bude poslušan svim Božjim propisima morati pretrpjeti sramotu i kaznu kao zločinac.
Što je, s obzirom na ovo, dužnost glasnika istine? Hoće li zaključiti da ne treba iznositi istinu, budući da je često jedini rezultat poticanje ljudi da izbjegavaju njezine zahtjeve ili im se odupru? Ne, nema opravdanja da zadrži svjedočanstvo Božje riječi zato što ono izaziva protivljenje, kao što ga nisu imali ni negdašnji reformatori. Priznanje vjere svetaca i mučenika zapisano je da koristi kasnijim naraštajima. Ovi živi primjeri svetosti i nepokolebljive čestitosti sačuvani su do naših dana kako bi nadahnuli hrabrošću one koji su danas pozvani da ustanu kao svjedoci za Boga. Oni su primili milost i istinu ne samo za sebe nego da preko njih i zemlja bude rasvijetljena Božjom spoznajom. Je li Bog u ovome naraštaju dao svjetlost svojim slugama? Neka onda puste da svijetli svijetu.
U staro je vrijeme Gospodin objavio onome tko je govorio u Njegovo ime: “Ali dom te Izraelov neće poslušati, jer ni mene ne sluša.” Pa ipak je rekao: “Govori im moje riječi, poslušali oni ili ne poslušali.” (Ezekiel 3,7; 2,7) Božjim slugama u naše vrijeme upućen je sljedeći nalog: “Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove.” (Izaija 58,1)
U granicama svojih mogućnosti i prilika, tko god je primio svjetlost istine primio je i svečanu i zastrašujuću odgovornost kao i izraelski prorok kojemu je došla Gospodnja riječ: “I tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječi iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: ‘Bezbožniče, umrijet ćeš!’ — a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.” (Ezekiel 33,7-9)
Velika prepreka prihvaćanju i širenju istine jest činjenica da uključuje i neugodnosti i izrugivanje. To je jedini argument protiv istine kojega njezini branitelji nisu nikada mogli pobiti. Ali on ne zastrašuje prave Kristove sljedbenike. Oni ne čekaju da istina postane popularnom. Uvjereni u svoju dužnost svjesno prihvaćaju križ, računajući s apostolom Pavlom da “nam [naša] mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu” (2. Korinćanima 4,17), i zajedno s Mojsijem drže “sramotu Kristovu… većim bogatstvom od egipatskog blaga”. (Hebrejima 11,26)
Bez obzira kakvo bilo njihovo zvanje, oni koji srcem služe svijetu postupaju u vjerskim stvarima kako nađu za potrebno, a ne po načelu. Mi trebamo izabrati ono što je pravo zato što je pravo, a posljedice prepustiti Bogu. Ljudi načela, vjere i hrabrosti zadužili su svijet svojim velikim reformama. Takvi ljudi moraju nositi djelo reforme i u naše vrijeme.
Tako govori Gospodin: “Poslušajte me, vi koji poznajete pravo, narode kojem je moj Zakon u srcu. Ne bojte se poruge ljudske, ne plašite se uvreda! Jer moljac će ih razjesti kao haljinu, crv će ih rastočiti kao vunu. Ali će pravda moja trajati dovijeka, i spas moj od koljena do koljena.” (Izaija 51,7.8)