Kad god se Božja riječ vjerno propovijedala, posljedice su svjedočile o njezinom božanskom podrijetlu. Božji Duh je pratio vijest svojih slugu i riječ je pratila sila. Grešnici su osjetili buđenje savjesti. “Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet”; ono je osvijetlilo skrivene odaje njihovih duša i otkrilo skrivena djela tame. Duboka je žalost obuzela njihove misli i srca. Bili su osvjedočeni o zabludi s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud. Stekli su određenu predodžbu o Jahvinoj pravednosti i osjećali užasan strah da će pred Onoga koji ispituje srca morati izići krivi i nečisti. U očajanju su uzviknuli: “Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” Kad im je otkriven golgotski križ sa svojom neizmjernom žrtvom za grijehe svih ljudi, uvidjeli su da ništa osim Kristovih zasluga ne može dati zadovoljštinu za njihove prijestupe, da samo one mogu pomiriti čovjeka s Bogom. Vjerom i poniznošću prihvatili su Božje Janje koje uzima grijehe svijeta. Isusovom krvlju dobili su “oproštenje prošlih grijeha”.
Ove su duše donijele plodove koji odgovaraju pokajanju. Uzvjerovale su i krstile se te počele živjeti novim životom — kao nova stvorenja u Isusu Kristu, koja se ne oblikuju prema negdašnjim strastima, već vjerom u Božjega Sina koračaju Njegovim stopama, odsjajuju Njegov karakter i čiste se kao što je On čist. Ono što su nekada mrzili, sada vole, a što su nekada voljeli, sada mrze. Oholi i puni samopouzdanja postali su krotki i ponizna srca. Sujetni i napuhani postali su ozbiljni i nenametljivi. Bezbožni su postali pobožni, pijanice trijezni, a razvratnici moralni. Ostavili su taštu svjetovnu modu. Kršćani su nastojali da im nakit ne bude “vanjski — umjetno spletena kosa, stavljanje zlatnog nakita, oblačenje raskošnih haljina — nego skrivenost — srce obučeno u neraspadljiv nakit, krotak i miran duh — ono što je dragocjeno pred Bogom”. (1. Petrova 3,3.4)
Vjerska buđenja izazvala su temeljito ispitivanje srca i poniznost. Odlikovala su se svečanim i ozbiljnim pozivima grešnika, iskrenom sućuti prema otkupljenima Kristovom krvlju. Muškarci i žene molili su se i borili s Bogom za spasenje duša. Plodovi takvih vjerskih buđenja vidjeli su se kod duša koje se nisu klonile samoodricanja i žrtve, već su se radovale što su se udostojile pretrpjeti sramotu i nevolju zbog Krista. Ljudi su vidjeli promjenu u životu onih koji su priznavali Isusovo ime. Društvo je imalo koristi od njihovog utjecaja. Oni su skupljali s Kristom i sijali u Duh, da bi požnjeli vječni život.
Za njih se moglo reći da ih je “ta žalost dovela k obraćenju. … Žalost, naime, koja je po promisli i volji Božjoj rađa spasonosno i stalno obraćenje, dok žalost svijeta rađa smrt. Pazite samo koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista žalost koja je po promisli i volji Božjoj! Koliko opravdavanje! Koliko ogorčenje! Koliki strah! Koliku čežnju! Koliki žar! Koliku kaznu! Svime ste pokazali da ste nedužni.” (2. Korinćanima 7,9-11)
To je posljedica djelovanja Božjeg Duha. Nema dokaza o iskrenom pokajanju ako ono ne dovede do promjene. Ako obnovi zavjet, vrati što je oteo, prizna svoje grijehe i ljubi Boga i svoje bližnje, grešnik može biti siguran da se pomirio s Bogom. Takvi su rezultati u ranijim godinama pratili vjerska buđenja. Sudeći po njihovim plodovima, znalo se da ih je Bog blagoslovio spašavanjem ljudi i uzdizanjem čovječanstva.
Ali mnoga se suvremena vjerska buđenja vidljivo razlikuju od djelovanja božanske milosti koju je u prošlosti pratio rad Božjih slugu. Istina je da se budi sve veće zanimanje, mnogi tvrde da su doživjeli obraćenje i pristupaju Crkvama, pa ipak rezultati ne opravdavaju uvjerenje da je došlo i do odgovarajućeg porasta istinskog duhovnog života. Plamen koji za trenutak bukne, ubrzo se gasi, ostavljajući za sobom tamu gušćom nego što je bila ranije.
Pomodna se vjerska buđenja prečesto provode utjecanjem na maštu, poticanjem osjećaja i zadovoljavanjem želja za novim i iznenađujućim. Tako zadobiveni obraćenici nemaju želje za slušanjem biblijske istine i ne zanima ih svjedočanstvo proroka i apostola. Ako bogoslužje nema u sebi nešto senzacionalno, ono ih ne privlači. Vijest koja se obraća hladnom razumu ne nailazi na odaziv. Jasne opomene Božje riječi, koje su izravno povezane s njihovim vječnim dobrom, ostaju nezamijećene.
Svaka će istinski obraćena duša držati odnos prema Bogu i vječnim predmetima najvažnijim u životu. Ali gdje je u današnjim popularnim Crkvama duh posvećenosti Bogu? Obraćenici se ne odriču svoje gordosti i ljubavi prema svijetu. Nisu spremniji odreći se sebe, uzeti svoj križ i slijediti krotkog i poniznog Isusa, nego prije svog obraćenja. Religija je postala predmetom ismijavanja nevjernika i skeptika zbog tolikih koji nose njezino ime a ne poznaju njezina načela. U mnogim je Crkvama gotovo nestalo sile pobožnosti. Izleti, dramske izvedbe u crkvi, sajmovi, lijepe kuće i osobno ukrašavanje potisnuli se razmišljanje o Bogu. Imanja, materijalna dobra i svjetovni poslovi zaokupljaju misli, a ono što je od vječne vrijednosti spominje se samo uzgred.
No bez obzira na vrlo rasprostranjeno opadanje vjere i pobožnosti, u tim Crkvama ima pravih Kristovih sljedbenika. Prije no što Božji sudovi padnu na Zemlju, u Gospodnjem će narodu doći do takvog buđenja prvotne pobožnosti kakve nije bilo od doba apostola. Na Božju će se djecu izliti Njegov Duh i sila. U to će se vrijeme mnogi odvojiti od Crkava u kojima je ljubav prema ovome svijetu zamijenila ljubav spram Boga i Njegove Riječi. Mnogi će propovjednici i ljudi radosno prihvatiti velike istine što ih je Bog odlučio objaviti u to vrijeme kako bi se narod pripremio za drugi Gospodnji dolazak. Neprijatelj duša nastoji omesti ovo djelo, i prije no što dođe vrijeme za takav pokret nastojat će ga spriječiti uvođenjem krivotvorine. U Crkvama koje može pokoriti pod svoju prevarljivu silu učinit će kao da je izliven Božji posebni blagoslov, pa će se činiti kao da se pojavilo veliko zanimanje za religiju. Mnoštvo će klicati od radosti zbog čudesnog Božjeg djelovanja, a zapravo će to biti djelo drugog duha. Pod plaštem vjere Sotona će nastojati proširiti svoj utjecaj na cijeli kršćanski svijet.
U mnogim su vjerskim buđenjima do kojih je došlo u posljednjih pedeset godina, manje-više na djelu bili isti utjecaji koji će se u budućnosti pokazati u mnogo proširenijim pokretima. Puno osjećajnog uzbuđenja, miješanja istinitog s lažnim, sve je to smišljeno da zavede. Ali nitko ne mora biti prevaren. Nije teško u svjetlosti Božje riječi utvrditi narav tih vjerskih pokreta. Kad god ljudi zanemare svjedočanstvo Biblije, odvraćajući se od njezinih jasnih istina što ispituju dušu i zahtijevaju samoodricanje i odricanje od svijeta, budimo sigurni da Božji blagoslov nije izliven. A na osnovi pravila što ga je sam Krist dao: “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima!” (Matej 7,16), očito je da ovi pokreti nisu djelo Božjega Duha.
Bog se u istinama svoje Riječi sâm otkrio ljudima i one su svima koji ih prime štit protiv Sotoninih prijevara. Zanemarivanje ovih istina otvorilo je vrata zlu koje se danas toliko proširilo u vjerskom svijetu. U velikoj je mjeri iz vida izgubljena narav i važnost Božjeg zakona. Pogrešno razumijevanje naravi, trajnosti i obveznosti božanskog Zakona dovelo je do zabluda u vezi s obraćenjem i posvećenjem, a posljedica je sniženje mjerila pobožnosti u Crkvi. Ovdje treba tražiti uzrok nedostatka Božjeg Duha i sile u vjerskim buđenjima našega doba.
Ljudi poznati po svojoj pobožnosti u raznim vjerskim zajednicama priznaju i žale zbog ove činjenice. Profesor Edwards A. Park, opisujući suvremene vjerske opasnosti, otvoreno kaže: “Jedan od izvora opasnosti je zanemarivanje isticanja božanskog Zakona s propovjedaonice. Ranije je propovjedaonica bila odjek glasa savjesti… Naši najbolji propovjednici dali su svojim propovijedima čudesnu veličanstvenost slijedeći Učiteljev primjer i ističući važnost Zakona, njegovih propisa i prijetnji. Ponavljali su dva velika načela: da je Zakon prijepis božanskog savršenstva i da čovjek koji ne ljubi Zakon ne ljubi ni Evanđelje, jer je Zakon, kao i Evanđelje, zrcalo koje odsjajuje istinski Božji karakter. Ova opasnost vodi drugoj, a ona je podcjenjivanje zla grijeha, njegove rasprostranjenosti i njegovih posljedica. U omjeru s pravednosti Zakona je nepravednost koja proistječe iz neposlušnosti…
Povezana s ovim opasnostima je opasnost podcjenjivanja Božje pravde. Suvremeni propovjednik nastoji odvojiti božansku pravdu od božanske dobrote i tu dobrotu svesti na osjećajnost, namjesto da je uzdigne do načela. Nova teološka gledišta rastavljaju ono što je Bog sastavio. Je li božanski Zakon dobar ili loš? On je dobar. Onda je i pravda dobra, jer vodi do vršenja Zakona. Iz navike podcjenjivanja božanskog Zakona i pravde, rasprostranjenosti i posljedica ljudske neposlušnosti, ljudi lako upadaju u naviku podcjenjivanja milosti koja je osigurala zadovoljštinu za grijeh.” Tako Evanđelje u mislima ljudi gubi svoju vrijednost i značaj, pa su ubrzo spremni praktično odbaciti i samu Bibliju.
Mnogi vjerski učitelji tvrde da je Krist svojom smrću ukinuo Zakon i ljudi su odsad oslobođeni njegovih zahtjeva. Neki ga prikazuju kao težak jaram i nasuprot robovanju Zakonu ističu slobodu koju čovjek može uživati u Evanđelju.
Ali proroci i apostoli su drukčije gledali na Božji sveti Zakon. David je rekao: “Hodit ću putem prostranim, jer naredbe tvoje istražujem.” (Psalam 119,45) Apostol Jakov, koji je pisao nakon Kristove smrti, kaže da je Dekalog “kraljevski Zakon”, “savršen Zakon slobode”. (Jakov 2,8; 1,25) A pisac Otkrivenja, pola stoljeća nakon Kristova raspeća, izriče blagoslov nad onima koji vrše Njegove zapovijedi, “tako da dobiju pravo na stablo života i da mognu ući u grad na vrata”. (Otkrivenje 22,14)
Tvrdnja da je Krist svojom smrću ukinuo Zakon svojega Oca nema nikakve osnove. Da se Zakon mogao promijeniti ili ukinuti, Krist ne bi morao umrijeti za čovjekov spas od kazne za grijeh. Kristova smrt umjesto da ukida Zakon, dokazuje da je on nepromjenjiv. Božji je Sin došao “da uzveliča i proslavi zakon svoj”. (Izaija 42,21) On je rekao: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! … Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Matej 5,17.18) A o sebi samome veli: “Milje mi je, Jahve, vršit tvoju volju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,9)
Božji je Zakon nepromjenjiv već po svojoj naravi. On je objava volje i karaktera svog Stvoritelja. Bog je ljubav i Njegov Zakon je ljubav. Njegova dva velika načela su ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. “Dakle: ljubav je ispunjeni Zakon.” (Rimljanima 13,10) Božji karakter jest pravednost i istina; takva je narav Njegovog Zakona. Psalmist kaže: “Zakon je tvoj sama istina, … jer zapovijedi su tvoje sve pravedne.” (Psalam 119,142. 172) A apostol Pavao izjavljuje: “Zakon je besumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra.” (Rimljanima 7,12) Ovakav Zakon, koji je izražaj Božjeg uma i volje, mora biti trajan kao i njegov Stvoritelj.
Djelo obraćenja i posvećenja jest mirenje ljudi s Bogom kako bi se uskladili s načelima Njegovog Zakona. U početku je čovjek stvoren na Božju sliku. Bio je u savršenom skladu s prirodom i Božjim zakonom; načela pravednosti bila su upisana u njegovo srce. Ali grijeh ga je otuđio od njegovog Stvoritelja. Više nije odražavao božansku sliku. Njegovo je srce bilo u sukobu s načelima Božjeg zakona. “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može.” (Rimljanima 8,7) Ali “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina”, kako bi se čovjek mogao pomiriti s Bogom. Zahvaljujući Kristovim zaslugama čovjek može obnoviti sklad sa svojim Stvoriteljem. Njegovo se srce mora obnoviti božanskom milošću; on mora primiti novi život odozgo. Ova je promjena novorođenje, bez kojega, kaže Isus, čovjek “ne može vidjeti kraljevstva Božjega”.
Prvi korak k pomirenju s Bogom jest osvjedočenje o grijehu. “Grijeh je kršenje zakona.” “Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha.” (1. Ivanova 3,4; Rimljanima 3,20) Da bi uvidio svoju krivnju, grešnik mora ispitati svoj karakter Božjim velikim mjerilom pravednosti. Ono je zrcalo koje pokazuje savršenstvo pravednog karaktera i omogućuje čovjeku da otkrije svoje nedostatke.
Zakon čovjeku otkriva njegove grijehe, ali ne osigurava lijek. Dok poslušnima obećava život, istodobno objavljuje da je smrt plaća za prijestupnike. Samo ga Kristovo Evanđelje može spasiti od osude ili uprljanosti grijehom. On mora pokazati da se pokajao pred Bogom čiji je Zakon prekršio, ali i vjeru u Krista, svoju Žrtvu pomirnicu. Time dobiva “oproštenje pređašnjih grijeha” i postaje dionikom božanske naravi. On je Božje dijete, jer je primio duha posinjenja kojim viče: “Abba — Oče!” (Rimljanima 8,15)
Je li sada slobodan da krši Božji zakon? Pavao pita: “Ukidamo li tako vjerom Zakon?” I odgovara: “Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo. … Mi koji umrijesmo grijehu, kako da još živimo u njemu?” A Ivan izjavljuje: “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.” (Rimljanima 3,31; 6,2; 1. Ivanova 5,3) Novorođenjem se srce usklađuje s Bogom i s Njegovim Zakonom. Kad u grešniku dođe do ove silne promjene, on je prešao iz smrti u život, iz grijeha u svetost, iz prijestupa i buntovnosti u poslušnost i odanost. Starom životu odvojenosti od Boga došao je kraj; započeo je novi život pomirenja, vjere i ljubavi. Sada se u nama ispunjava “pravedni zahtjev Zakona” jer “ne živimo po tijelu, nego po Duhu”. (Rimljanima 8,4) A duša govori: “O kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam.” (Psalam 119,97)
“Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi.” (Psalam 19,7) Bez Zakona ljudi nemaju pravo razumijevanje Božje svetosti i čistoće, niti svoje osobne krivnje i nečistoće. Nisu istinski osvjedočeni o grijehu i ne osjećaju potrebu za pokajanjem. Budući da ne vide da su prekršitelji Božjeg zakona, oni nisu svjesni potrebe za Kristovom pomiriteljskom krvi. Prihvatili su nadu u spasenje, a nisu doživjeli korjenitu promjenu srca niti su obnovili život. Stoga ima mnogo površnih obraćenja i Crkvi se pridružuju mnogi koji se nikada nisu ujedinili s Kristom.
Lažne teorije o posvećenju, koje se javljaju i zbog zanemarivanja ili odbacivanja božanskog Zakona, zauzimaju značajno mjesto u današnjim vjerskim pokretima. Ove su teorije lažne po učenju i opasne po svojim praktičnim rezultatima, a činjenica što nailaze na opće prihvaćanje još više ističe potrebu da svi trebaju jasno razumjeti što o ovome uči Sveto pismo.
Pravo posvećenje je biblijski nauk. U svom pismu upućenom crkvi u Solunu apostol Pavao kaže: “Ovo je, naime, volja Božja: vaše posvećenje.” A onda moli: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti.” (1. Solunjamima 4,3; 5,23) Biblija jasno uči što je posvećenje i kako se ono postiže. Spasitelj je molio za svoje učenike: “Posveti ih istinom svojom; tvoja je riječ istina.” (Ivan 17,17.19) A Pavao uči da vjernici trebaju biti posvećeni Svetim Duhom (Rimljanima 15,16). Što je zadaća Svetoga Duha? Isus je rekao učenicima: “A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu.” (Ivan 16,13) Psalmist kaže: “Sve zapovijedi tvoje istina su sama.” (Psalam 119,86) Ljudima se Božjom riječju i Duhom otkrivaju velika načela pravednosti sadržana u Njegovu Zakonu. Budući da je Božja zapovijed “sveta, i pravedna, i dobra”, i da je odraz božanskog savršenstva, i karakter oblikovan poslušnošću tom Zakonu će biti svet. Krist je savršen primjer takvog karaktera. On kaže: “Kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog… Jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Ivan 15,10; 8,29) Kristovi sljedbenici moraju postati slični Njemu — da Božjom milošću izgrade karakter u skladu s načelima Njegovog svetog Zakona. To je biblijsko posvećenje.
Ovo se djelo može izvršiti samo vjerom u Krista, silom Božjeg Duha u nama. Pavao savjetuje vjerne: “Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje. Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.” (Filipljanima 2,12.13) Kršćanin će osjetiti poticaje na grijeh, ali će se protiv njega stalno boriti. Upravo tu je potrebna Kristova pomoć. Ljudska se slabost udružuje s božanskom snagom i vjera kliče: “Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našemu Gospodinu Isusu Kristu.” (1. Korinćanima 15,57)
Sveto pismo jasno pokazuje da je djelo posvećenja postupno. Kad grešnik obraćenjem nađe mir s Bogom po krvi pomirenja, kršćanski je život tek započeo. Sad se on treba uzdići “k savršenome” (DF), da uzraste “k mjeri punine veličine Kristove”. (Efežanima 4,13) Apostol Pavao kaže: “Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim k cilju da postignem nagradu — nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu.” (Filipljanima 3,13.14) A Petar pred nas stavlja stube kojima se postiže biblijsko posvećenje: “Zbog toga uložite svu revnost da sa svojom vjerom spojite poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratskom ljubavi ljubav uopće… Radeći tako, sigurno nećete nigda pasti.” (2. Petrova 1,5-10)
Oni koji dožive biblijsko posvećenje pokazat će ponizan duh. Poput Mojsija i oni su spoznali zastrašujuću veličanstvenost svetosti i vide svoju vlastitu nedostojnost nasuprot čistoći i uzvišenoj savršenosti Beskonačnoga.
Prorok Daniel je bio primjer istinskog posvećenja. Njegov je dugi život bio ispunjen uzvišenim služenjem Gospodinu. On je bio “miljenik” Neba. (Daniel 10,11) Pa ipak, namjesto da tvrdi kako je čist i svet, ovaj se časni prorok poistovjećuje s istinski grešnim Izraelom kada pred Bogom posreduje za svoj narod: “Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih. … Mi sagriješismo, mi zlo učinismo.” I kaže: “Ja sam još govorio, moleći se i priznavajući grijehe svoje i grijehe svog naroda Izraela…” A kad mu se kasnije javio Božji Sin da ga pouči, Daniel kaže: “Onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 9,18.15.20; 10,8)
Kad je Job začuo Gospodnji glas iz oluje, uzviknuo je: “Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.” (Job 42,6) A kad je Izaija vidio Gospodnju slavu i čuo klicanje serafa: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama!”, povikao je: “Jao meni, propadoh!” (Izaija 6,3.5) Nakon što je bio uznesen do trećeg neba i čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno izreći, Pavao govori o sebi kao “najmanjemu od najmanjega među svim svetima”. (2. Korinćanima 12,2-4; Efežanima 3,8) A omiljeni je Ivan, koji je ležao na Isusovim grudima i vidio Njegovu slavu, pao kao mrtav pred anđelove noge. (Otkrivenje 1,17)
Kod onih koji žive u sjeni križa na Golgoti nema samouzvisivanja i hvalisavih tvrdnji da su bez grijeha. Svjesni su da je njihov grijeh prouzročio agoniju koja je slomila srce Božjeg Sina i ta će ih pomisao voditi dubokoj poniznosti. Oni koji su najbliskiji Isusu najjasnije prepoznaju slabost i grešnost čovječanstva, a njihova jedina nada počiva u zasluzi raspetog i uskrslog Spasitelja.
Posvećenje koje postaje sve popularnije u kršćanskom svijetu prožima duh samouzvišenja i prijezira prema Božjem zakonu, pa je ono strano religiji Biblije. Njegovi zagovornici uče da je posvećenje trenutačan čin kojim, isključivo vjerom, postižu savršenu svetost. “Samo vjeruj”, kažu, “i primit ćeš blagoslov.” Smatra se da primatelj sa svoje strane nema potrebe ulagati daljnji napor. A u isto vrijeme poriču autoritet Božjem zakonu i tvrde da su oslobođeni obveze da vrše zapovijedi. Mogu li, pitamo se, ljudi biti sveti, suglasni s Božjom voljom i karakterom, a neusklađeni s načelima koja su izražaj Njegove naravi i volje i koja pokazuju što je Njemu ugodno?
Želja za lakom religijom koja ne zahtijeva napor, samoodricanje ni napuštanje ludosti svijeta, učinila je nauk o vjeri, isključivo vjeri, popularnim učenjem. Ali što kaže Božja riječ? Apostol Jakov veli: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Zar ga vjera može spasiti? … Želiš vidjeti, o luđače, da je vjera bez djelâ beskorisna? Zar nije naš otac Abraham djelima pokazan opravdanim kad je prinio na žrtvenik svoga sina Izaka? Vidiš da je vjera zajednički djelovala s njegovim djelima i da je vjera uz pomoć djelâ postala savršena… Vidite da čovjek biva opravdan djelima, a ne samo vjerom?” (Jakov 2,14-24)
Svjedočanstvo Božje riječi protivi se ovom obmanjujućem učenju vjere bez djela. Vjera koja ne ispunjava uvjete pod kojima je zajamčeno milosrđe nije vjera, već drskost, jer se prava vjera temelji na obećanjima i propisima Svetoga pisma.
Neka se nitko ne vara vjerujući da može postati svet ako hotimično krši jedan od Božjih zahtjeva. Svjesno počinjen grijeh utišava glas Svetoga Duha i odvaja dušu od Boga. “Grijeh je kršenje zakona.” “Tko god ostaje u grijehu [to jest krši Zakon], njega nije vidio ni upoznao.” (1. Ivanova 3,6) Premda Ivan u svojim poslanicama mnogo govori o ljubavi, ipak ne oklijeva otkriti pravi karakter onih koji tvrde da su posvećeni a žive prestupajući Božji zakon. “Tko tvrdi: ‘Poznajem ga’, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine. Ali tko vrši njegovu riječ, uistinu, u tome je do savršenstva došla ljubav Božja. Po tome znamo da smo u njemu.” (1. Ivanova 2,4.5) Ovo je ispit ispovijedanja svakog čovjeka. Mi ne možemo nikome pripisati svetost ako ga ne usporedimo s jedinim Božjim mjerilom svetosti na Nebu i na Zemlji. Ako moralni Zakon ništa ne znači ljudima, ako umanjuju ili olako uzimaju Božje propise, ako krše i najmanju od ovih zapovijedi i tako nauče ljude, Nebo ih neće štovati i mi možemo biti sigurni da su njihove tvrdnje neosnovane.
Ako tko tvrdi da je bez grijeha, upravo taj njegov iskaz dokazuje da je daleko od svetosti. Upravo zato što nema pravo razumijevanje Božje neizmjerne čistoće i svetosti ili onoga što mora postati čovjek usklađen s Njegovim karakterom; zato što nema pravo razumijevanje Isusove čistoće i uzvišene nježnosti, niti razumijevanje podmuklosti i zloćudnosti grijeha, takav sebe smatra svetim. Što je udaljeniji od Krista i što je manjkavije njegovo razumijevanje božanskog karaktera i Božjih zahtjeva, to će u svojim očima izgledati pravednijim.
Posvećenje isticano u Svetom pismu obuhvaća cijelo biće — duh, dušu i tijelo. Pavao je molio za Solunjane da se cijelo njihovo biće, “duh, duša i tijelo — sačuva besprijekorno za dolazak Gospoda našega Isusa Krista”. (1. Solunjanima 5,23) I ponovno piše vjernicima: “Zaklinjem vas, dakle, braćo, milosrđem Božjim da prikažete tjelesa svoja za žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu.” (Rimljanima 12,1) U doba drevnog Izraela svaka životinja donesena na žrtvu Bogu pomno se ispitivala. Ako bi se na prikazanoj životinji otkrio bilo kakav nedostatak, bila bi odbijena, jer je Bog naredio da žrtva bude “bez mane”. Tako su i kršćani pozvani da prinesu sebe “kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu”. Da bi to ostvarili, moraju sve svoje snage sačuvati u najboljem mogućem stanju. Svaki postupak koji slabi čovjekovu tjelesnu ili umnu snagu onesposobljuje ga za službu njegovom Stvoritelju. Možemo li Boga zadovoljiti bilo čime osim najboljim? Krist je rekao: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim.” Oni koji ljube Boga svim srcem željet će Mu posvetiti najbolju službu svog života. Oni će stalno nastojati sve sile svog bića uskladiti sa zakonima koji će jačati njihovu spremnost da čine Njegovu volju. Oni neće popuštanjem apetitu ili strasti oslabiti ili okaljati žrtvu koju prikazuju svom nebeskom Ocu.
Petar kaže: “Klonite se tjelesnih požuda, jer one vojuju protiv duše!” (1. Petrova 2,11) Svako grešno zadovoljstvo vodi k slabljenju sposobnosti i mrtvilu umnog i duhovnog rasuđivanja pa Božja riječ i Duh slabo utječu na srce. Pavao piše Korinćanima: “Očistimo se, ljubljeni, od svake tjelesne i duševne ljage, i privedimo k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu!” (2. Korinćanima 7,1) A uz plodove Duha “ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost” stavlja i “uzdržljivost”. (Galaćanima 5,22.23)
Koliko takozvanih kršćana, unatoč ovim nadahnutim izjavama, slabe svoje snage u trci za dobitkom ili u obožavanju mode! Koliko njih proždrljivošću, pijenjem vina i zabranjenim uživanjima ponižava svoju Bogom danu muževnost! A Crkva, namjesto da ukorava, prečesto ohrabruje ovo zlo i potiče apetit, želju za dobitkom i razna zadovoljstva, kako bi napunila svoju riznicu koju ljubav prema Kristu ne može napuniti. Kad bi Isus ušao u današnje crkve i tamo vidio gošćenje i nesvetu trgovinu koja se odvija u ime vjere, ne bi li istjerao te oskvrnitelje kao što je istjerao mjenjače novca iz Hrama?
Apostol Jakov objavljuje da je mudrost koja dolazi odozgo “prije svega čista”. (Jakov 3,17) Da je sreo one koji izgovaraju sveto Isusovo ime usnama okaljanima duhanom, one čiji su dah i tijelo prožeti njegovim odvratnim smradom, koji njime prljaju nebeski zrak i prisiljavaju sve oko sebe da udišu taj otrov — da je apostol naišao na postupak koji toliko odudara od čistoće Evanđelja, ne bi li ga osudio kao “zemaljski, čulni i đavolski”? Robovi duhana, prisvajajući blagoslov cjelokupnog posvećenja, govore o svojoj nadi u Nebo, ali Božja riječ jasno izjavljuje: “Ništa nečisto nikada neće u nj ući.” (Otkrivenje 21,27)
“Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom.” (1. Korinćanima 6,19.20) Onaj čije je tijelo hram Svetoga Duha neće postati robom neke štetne navike. Njegove snage pripadaju Kristu koji ga je otkupio po cijenu krvi. Sve što ima pripada Gospodinu. Kako bi mogao biti bez krivnje ako rasipa vlasništvo koje mu je povjereno? Takozvani kršćani godišnje troše goleme svote na beskorisna i štetna ugađanja željama, dok duše ginu za riječju života. Zakidaju Boga u desetinama i darovima, dok prinose na žrtvenik razornih požuda više no što daju za pomaganje siromašnima ili za podupiranje Evanđelja. Kad bi svi koji tvrde da su Kristovi sljedbenici bili istinski posvećeni, njihova bi novčana sredstva, namjesto da ih troše na beskorisna i čak štetna zadovoljstva, bila usmjerena u Gospodnju riznicu i kršćani bi bili primjer umjerenosti, samoodricanja i požrtvovnosti. Tada bi bili svjetlost svijetu.
Svijet se prepustio udovoljavanju samome sebi. “Požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života” (DF) vladaju mnoštvom. Ali Kristovi sljedbenici imaju svetije zvanje: “Zato iziđite između njih i odvojte se — veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista, i ja ću vas primiti!” (2. Korinćanima 6,17) U svjetlosti Božje riječi imamo pravo objaviti da posvećenje nije istinsko ako ne dovede do posvemašnjeg odricanja od grešnih ciljeva i svjetovnih zadovoljstava.
Onima koji ispunjavaju uvjete: “Zato iziđite između njih i odvojte se — veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista!” — Božje obećanje glasi: “Ja ću vam biti Otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin Svemogući.” (2. Korinćanima 6,17.18) Prednost i dužnost svakog kršćanina je da stekne bogato iskustvo u Božjim stvarima. “Ja sam svjetlo svijetu”, rekao je Isus. “Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.” (Ivan 8,12) “A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana.” (Izreke 4,18) Svaki korak vjere i poslušnosti dovodi dušu u užu vezu sa Svjetlom svijeta, u kome “nikakve tame nema”. Sjajne zrake Sunca Pravde svijetle na Božje sluge, a od njih se očekuje da odsjajuju Njegovo svjetlo. Kao što nam zvijezde kazuju da na Nebu postoji veliko svjetlo čiji sjaj odsjajuju, tako i kršćani trebaju pokazati da je na prijestolju svemira Bog čiji je karakter dostojan proslavljanja i oponašanja. Plodovi Njegova Duha, čistoća i svetost Njegova karaktera, otkrit će se u Njegovim svjedocima.
Pavao je u svom pismu Kološanima nabrojio bogate blagoslove zajamčene Božjoj djeci. On kaže: Mi “ne prestajemo moliti za vas i prositi da vas Bog napuni potpunom spoznajom svoje volje sa svakovrsnom mudrosti i duhovnim razumijevanjem, tako da živite dostojno Gospodina, da mu budete ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela i da napredujete u spoznaji Boga; da se, ojačani svakovrsnom moći njegova božanstva, osposobite za savršenu postojanost i strpljivost.” (Kološanima 1,9-11)
I ponovno piše o svojoj želji da braća u Efezu spoznaju uzvišenost prednosti kršćanina. Izrazito jasnim jezikom otkriva čudesnu moć i spoznaju koja im kao sinovima i kćerima Svevišnjega stoji na raspolaganju. Oni mogu ojačati “u snazi po njegovu Duhu u unutarnjeg čovjeka”, mogu biti “u ljubavi uvriježeni i utemeljeni” da bi bili “sposobni shvatiti zajedno sa svima svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju”. Ali apostolova molitva dostiže vrhunac kad moli za prednost “da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga”. (Efežanima 3,16-19)
Ovdje su otkrivena najveća dostignuća koja možemo postići vjerom u obećanja našeg nebeskog Oca, ako ispunimo Njegove zahtjeve. Zahvaljujući Kristovim zaslugama imamo pristup prijestolju Beskonačne Sile. “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rimljanima 8,32) Otac je svome Sinu dao svog Duha bez mjere i mi možemo biti sudionicima te punine. Isus veli: “Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!” (Luka 11,13) “Ma što me zamolili u moje ime, ja ću učiniti. … Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna.” (Ivan 14,14; 16,24)
Premda će život kršćanina biti obilježen poniznošću, on ne treba biti označen tugom ili samopodcjenjivanjem. Svatko može živjeti tako da bude ugodan Bogu i da ga Bog može blagosloviti. Naš nebeski Otac ne želi da zauvijek budemo pod osudom i tamom. Dokaz prave poniznosti nije hodati pognute glave a srce ispuniti mislima o sebi. Mi možemo poći Isusu i biti očišćeni, a onda stati pred Zakon bez srama i kajanja. “Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu”, koji ne žive po tijelu nego po Duhu. (Rimljanima 8,1)
Zahvaljujući Isusu pali Adamovi sinovi postaju “sinovi Božji”. “Jer svi — i posvetitelj i posvećeni — imaju jednoga Oca. Zbog toga se ne stidi zvati ih braćom.” (Hebrejima 2,11) Život kršćanina treba biti život vjere, pobjede i radosti u Bogu. “Jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. A ovo je sredstvo pobjede koja pobjeđuje svijet: naša vjera.” (1. Ivanova 5,4) Istinu je govorio Božji sluga Nehemija: “Radost Jahvina vaša je jakost.” (Nehemija 8,10) A Pavao piše: “Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!” (Filipljanima 4,4) “Radujte se uvijek! Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu!” (1. Solunjanima 5,16-18)
To su plodovi biblijskog obraćenja i posvećenja, a oni se tako rijetko uočavaju, budući da je kršćanski svijet toliko ravnodušan prema velikim načelima pravednosti što ih iznosi Božji zakon. I stoga se tako malo vidi onog dubokog, trajnog djelovanja Božjeg Duha što je obilježavalo vjerska buđenja u proteklim godinama.
Gledanjem se mijenjamo. Budući da su zanemareni oni sveti propisi u kojima je Bog ljudima otkrio savršenstvo i svetost svog karaktera, pa ih privlače ljudska učenja i teorije, nije čudo što je u crkvama došlo do opadanja žive pobožnosti. Gospodin je rekao: “Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.” (Jeremija 2,13)
“Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih… već uživa u Zakonu Jahvinu, o Zakonu njegovu misli dan i noć. On je ko stablo zasađeno pokraj vódâ tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi, dobrim urodi.” (Psalam 1,1-3) Do buđenja prvotne vjere i pobožnosti među onima koji se smatraju Njegovim narodom može doći samo kad se Božjem zakonu vrati njegovo pravo mjesto. “Ovako govori Jahve: Stanite na negdašnje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj dušama svojim!” (Jeremija 6,16)