Za mnoge je umove podrijetlo zla i razlog njegova postojanja izvor velike zbunjenosti. Oni vide djelovanje zla s njegovim strašnim posljedicama jada i pustošenja pa se pitaju kako je moguće da sve ovo postoji pod vladavinom Onoga koji je pun neizmjerne mudrosti, sile i ljubavi. To je tajna za koju ne nalaze objašnjenje. Zaokupljeni nesigurnošću i sumnjom, oni su slijepi za istine jasno otkrivene u Božjoj riječi i bitne za spasenje. Ima ljudi koji u svojim ispitivanjima o postojanju grijeha nastoje saznati ono što Bog nije nikada otkrio, pa stoga ne mogu naći rješenje za svoje poteškoće. A oni koji su skloni sumnji i cjepidlačenju to uzimaju kao izgovor za odbacivanje Svetoga pisma. Drugi, opet, ne mogu naći zadovoljavajuće razumijevanje ovog velikog problema zla, jer su predaja i pogrešna tumačenja zamračila biblijsko učenje o Božjem karakteru, o naravi Njegove vladavine i o načelima prema kojima postupa s grijehom.
Nemoguće je objasniti podrijetlo grijeha kako bi se našao razlog za njegovo postojanje. Ali dosta je toga poznato o podrijetlu i posljednjoj sudbini grijeha, da bi se u cijelosti pokazala Božja pravednost i milostivost u svim Njegovim postupcima sa zlom. Sveto pismo ništa ne uči jasnije od toga da Bog ni u čemu nije odgovoran za pojavu grijeha, da nije bilo samovoljnog uskraćivanja božanske milosti niti kakve nesavršenosti u božanskoj vladavini, koji bi dali povoda za dizanje pobune. Grijeh je uljez za čije se postojanje ne može navesti razlog. On je tajanstven, neobjašnjiv i opravdati ga značilo bi braniti ga. Kad bi ga se moglo opravdati ili pokazati razlog za njegovo postojanje, on bi prestao biti grijehom. Naša jedina definicija grijeha je ona iznesena u Božjoj riječi: grijeh je “kršenje Zakona”; on je djelovanje načela suprotnog velikom Zakonu ljubavi koji je temelj božanske vladavine.
Prije no što se pojavilo zlo u cijelom su svemiru vladali mir i radost. Sve je bilo u savršenom skladu sa Stvoriteljevom voljom. Ljubav prema Bogu bila je iznad svega, a ljubav jednoga prema drugome nepristrana. Krist Riječ, jedinorođenac Božji, bio je jedno s vječnim Ocem — jedno po naravi, karakteru i namjeri — jedino biće u čitavom svemiru koje je moglo ući u sve Božje savjete i nakane. Otac je preko Krista djelovao u stvaranju svih nebeskih bića. “Jer je u njemu sve stvoreno — sve na nebu i sve na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti.” (Kološanima 1,16) A Kristu, koji je jednak Ocu, cijelo je Nebo iskazalo odanost.
Budući da je Zakon ljubavi temelj Božje vladavine, sreća svih stvorenih bića ovisila je o njihovom savršenom suglasju s velikim načelima pravednosti. Bog od svih svojih stvorenja očekuje službu iz ljubavi, štovanje koje proistječe iz razumnog uvažavanja Njegova karaktera. On ne uživa u iznuđenoj odanosti i svima daje slobodnu volju kako bi Mu mogli služiti dragovoljno.
Ali bio je jedan koji je odlučio zloupotrijebiti ovu slobodu. Grijeh se pojavio u onome koji je do Krista bio najviše poštovan od Boga i najveći u moći i sjaju među stanovnicima Neba. Prije svog pada Lucifer je bio prvi među kerubima zaštitnicima, svet i neokaljan. “Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun si mudrosti i čudesno lijep… Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.” (Ezekiel 28,12.15)
Lucifer je mogao sačuvati Božju naklonost, voljen i poštovan od čitavog nebeskog mnoštva, koristeći svoje plemenite moći da bude na blagoslov drugima i na proslavu svom Stvoritelju. Ali prorok kaže: “Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga.” (Ezekiel 28,17) Malo-pomalo Lucifer je popuštao želji za samouzvišenjem. “Jer svoje srce s Božjim izjednači.” “U svom si srcu govorio: … povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.” (Ezekiel 28,6; Izaija 14,13.14) Namjesto da uzdigne Boga iznad svega u osjećajima i odanosti Njegovih stvorenja, Lucifer je nastojao njihovu službu i štovanje pridobiti za sebe. Želeći čast koju je beskonačni Otac dao svome Sinu, ovaj je anđeoski knez težio za vlašću na koju je samo Krist imao pravo.
Čitavo se Nebo radovalo što može zračiti Stvoriteljevim sjajem i dati Bogu hvalu. Dokle god je Bog bio tako štovan, sve je bilo prožeto mirom i radošću. Ali sada je jedan ton kvario nebesku harmoniju. Služenje sebi i uzvisivanje samoga sebe, suprotno Stvoriteljevom planu, probudilo je nagovještaje zla u umovima onih kojima je na prvom mjestu bilo proslavljanje Boga. Nebeska vijeća preklinjala su Lucifera. Božji ga je Sin uputio na Stvoriteljevu veličinu, dobrotu i pravdu te na svetu, nepromjenjivu narav Njegovog Zakona. Sâm Bog je uspostavio nebeski red; odstupanjem od njega Lucifer bi prezreo svog Stvoritelja i na sebe navukao propast. Ali upozorenje, izgovoreno u neizmjernoj ljubavi i milosrđu, samo je izazvalo duh otpora. Lucifer je dopustio da njime ovlada ljubomora spram Krista pa je postao sve odlučniji.
Zaokupljenost vlastitom slavom poticala je težnju za vrhovnom vlašću. Visoke počasti koje su mu bile ukazane Lucifer nije cijenio kao Božji dar koji bi ga poticao na zahvalnost Stvoritelju. Silno je uživao u svom sjaju i uzvišenosti, i težio da postane jednakim Bogu. Nebeska su ga bića voljela i poštovala. Anđeli su s radošću izvršavali njegove naredbe, a on je više od svih bio obdaren mudrošću i slavom. Ali je Božji Sin bio priznati Vladar Neba, po sili i vlasti jedno s Ocem. Krist je bio sudionikom u svim Božjim vijećima, a Luciferu nije dopušten uvid u božanske namjere. “Zašto bi”, pitao se ovaj moćni anđeo, “Krist imao vrhovnu vlast? Zašto ima veću čast od Lucifera?”
Napustivši svoje mjesto u neposrednoj Božjoj blizini, Lucifer je otišao sijati duh nezadovoljstva među anđelima. Djelujući potajno i neko vrijeme skrivajući svoje prave namjere pod prividnim štovanjem Boga, nastojao je izazvati nezadovoljstvo sa zakonima po kojima su se ravnala nebeska bića, nagovješćujući da znače nepotrebno ograničenje. Budući da su po svojoj naravi sveti, tvrdio je da bi anđeli trebali postupati sukladno nalozima svoje vlastite volje. Nastojao je u njima izazvati sućut prema sebi, prikazujući da je Bog bio nepravedan prema njemu kad je najvišu čast predao Kristu. Tvrdio je da u traženju veće vlasti i časti ne ide za samouzvišenjem, već svim stanovnicima Neba nastoji osigurati slobodu kako bi mogli postići viši stupanj postojanja.
Bog je u svom velikom milosrđu dugo trpio Lucifera. Nije ga odmah uklonio s njegova uzvišena položaja kad je počeo gajiti duh nezadovoljstva, pa ni onda kad je svoje lažne tvrdnje počeo iznositi lojalnim anđelima. Dugo ga je držao na Nebu. Neprekidno mu je nudio oprost uz uvjet da se pokaje i pokori. Učinjeni su napori kakve je mogla izmisliti samo neizmjerna ljubav i mudrost kako bi ga osvjedočili u njegove zablude. Na Nebu se nikada prije nije znalo za nezadovoljstvo. Lucifer u početku nije vidio kamo ga to vodi; nije razumio pravu narav svojih osjećaja. Ali kad se njegovo nezadovoljstvo pokazalo neopravdanim, Lucifer se uvjerio da nije bio u pravu, da su božanski zahtjevi pravedni i da ih kao takve treba priznati pred cijelim Nebom. Da je to učinio, spasio bi sebe i mnoge anđele. U to vrijeme još nije odbacio svoju odanost Bogu. Iako je napustio svoj položaj anđela zaštitnika, služba bi mu bila povjerena da je bio gotov vratiti se Bogu, priznati Stvoriteljevu mudrost i zadovoljiti se mjestom koje mu je prema velikom Božjem planu bilo određeno. Ali ga je oholost priječila da se pokori. Uporno je branio svoje postupke, uvjeren da nema potrebe za pokajanjem te se, u velikom sukobu, potpuno opredijelio protiv svojega Stvoritelja.
Sada je sve sile svog natprosječnog uma usmjerio na obmanjivanje kako bi osigurao simpatije anđela koji su bili pod njegovim zapovjedništvom. Čak je i činjenicu što ga je Krist opomenuo i savjetovao iskrivio da bi mogla poslužiti njegovim izdajničkim planovima. Onima s kojima ga je vezalo najsrdačnije povjerenje Sotona je prikazao da je nepravedno procijenjen, da se njegov položaj ne cijeni i da će mu sloboda biti ograničena. Od pogrešnog tumačenja Kristovih riječi prešao je na izvrtanje istine i otvoreno laganje, optužujući Božjeg Sina za plan kako da ga ponizi pred nebeskim stanovnicima. Također je nastojao lažno prikazati odnose između sebe i lojalnih anđela. Sve koje nije mogao zavesti i pridobiti na svoju stranu optužio je za ravnodušnost prema interesima nebeskih bića. Za ono što je sam činio optuživao je one koji su ostali vjerni Bogu. Da bi podupro svoje optužbe kako je Bog prema njemu nepravičan, pribjegao je pogrešnom tumačenju Stvoriteljevih riječi i djela. Njegov je cilj bio da zbuni anđele vještim argumentima u vezi s Božjim namjerama. Sve što je bilo jednostavno uvio je u tajnovitost, a vještim iskrivljavanjem izazvao je sumnju u najjasnije Jahvine izjave. Njegov visoki položaj, u tako uskoj vezi s božanskom upravom, dao je njegovim iskazima još veću snagu, pa su mnogi bili potaknuti da se s njim udruže u pobuni protiv nebeske vlasti.
U svojoj mudrosti Bog je dopustio Sotoni da nastavi svoje djelo dok duh nezadovoljstva nije prerastao u otvorenu pobunu. Bilo je potrebno da do kraja razvije svoje planove kako bi svi mogli vidjeti njihovu pravu narav i cilj. Lucifer je kao pomazani kerubin bio veoma uzvišen; nebeska su ga bića silno voljela i njegov je utjecaj na njih bio vrlo jak. Božja se vlast prostirala ne samo na stanovnike Neba nego i na sve svjetove što ih je On stvorio, a Sotona je mislio da će, uspije li za pobunu pridobiti nebeske anđele, moći za sobom povući i druge svjetove. Vrlo je znalački prikazao svoju stranu problema, koristeći se izvrtanjem i prijevarom da bi postigao svoje ciljeve. Njegova moć obmane bila je vrlo jaka, a prednost je stekao kad se ogrnuo plaštem laži. Čak ni lojalni anđeli nisu mogli u cijelosti prozreti njegov karakter i vidjeti kamo vodi njegovo djelo.
Sotona je bio toliko cijenjen i svi njegovi postupci uvijeni u takvu tajnovitost da su anđeli teško mogli otkriti pravu narav njegovog rada. Dok se nije posve razvio, grijeh nije izgledao kao zlo kakvo je zaprvo bio. Dotada nije imao mjesta u Božjem svemiru, a sveta bića nisu poznavala njegovu narav i podmuklost. Oni nisu mogli razaznati strašne posljedice koje će izazvati uklanjanje božanskog Zakona. Sotona je isprva prikrivao svoj rad, prividno iskazujući lojalnost Bogu. Tvrdio je da nastoji uzvisiti Božju čast, utvrditi Njegovu vladavinu i unaprijediti blagostanje svih nebeskih stanovnika. Usađujući nezadovoljstvo u umove anđela koji su mu bili podčinjeni, vješto je davao dojam da ga nastoji ukloniti. Kad je zahtijevao da se izvrše promjene u redu i zakonima Božje vladavine, bilo je to pod izgovorom da su one potrebne kako bi se na Nebu sačuvao sklad.
U svom postupanju s grijehom, Bog se mogao poslužiti samo pravednošću i istinom. Sotona je mogao koristiti ono što Bogu nije bilo moguće — laskanje i prijevaru. Pokušao je krivotvoriti Božju riječ, a anđelima je pogrešno predstavio Njegov plan vladavine, tvrdeći da Bog nije pravedan kad je stanovnicima Neba postavio zakone i propise, i da time što od svojih stvorenja traži pokornost i poslušnost želi samo uzvisiti sebe. Stoga se pred stanovnicima Neba, kao i svih svjetova, moralo pokazati da je Božja vladavina pravedna a Njegov Zakon savršen. Sotona je nastojao prikazati kao da mu je stalo do većeg blagostanja svemira. Svi su morali razumjeti pravi karakter uzurpatora i njegov pravi cilj. Moralo mu se dati vremena da se svojim zlim djelima sâm otkrije.
Za neslogu koju je na Nebu izazvao svojim postupcima, Sotona je okrivio Božji zakon i vladavinu. Izjavio je da je ona posljedica božanske uprave. Tvrdio je kako je njegov cilj usavršiti Jahvine uredbe. Stoga je bilo potrebno da ima priliku pokazati na djelu narav svojih zahtjeva i djelotvornost predloženih promjena u božanskom Zakonu. Osuditi su ga trebala sama njegova djela. Sotona je od početka tvrdio da nije buntovnik. Cijeli je svemir trebao vidjeti da je varalica raskrinkan.
Čak i onda kad je odlučeno da više ne može ostati na Nebu, Neizmjerna Mudrost nije Sotonu uništila. Budući da Bog može prihvatiti samo službu iz ljubavi, odanost Njegovih stvorenja mora počivati na osvjedočenosti u Njegovu pravdu i dobrotu. Budući da nisu bili pripravljeni da razumiju narav grijeha i njegove posljedice, stanovnici Neba i drugih svjetova u tom trenutku u uništenju Sotone ne bi mogli vidjeti Božju pravdu i milosrđe. Da je odmah bio uništen, oni bi Bogu služili više iz straha nego iz ljubavi. Utjecaj varalice ne bi bio zauvijek uništen, niti bi duh pobune bio sasvim iskorijenjen. Trebalo je dopustiti da zlo sazri. Za dobro cijelog svemira Sotona mora tijekom beskrajnih vjekova potpunije razviti svoja načela kako bi njegove optužbe protiv božanske vladavine sva stvorenja mogla vidjeti u pravoj svjetlosti, kako se nikada više Božja pravda i milosrđe te nepromjenjivost Njegovog Zakona ne bi doveli u pitanje.
Sotonina pobuna trebala je biti pouka svemiru za sva buduća vremena, trajno svjedočanstvo o naravi grijeha i njegovim strašnim posljedicama. Djelovanje Sotonine vladavine, njezine posljedice za ljude i anđele pokazat će što su neizbježne posljedice uklanjanja božanskog autoriteta. Ona će posvjedočiti da je blagostanje svih bića koja je stvorio povezano s postojanjem Božje vladavine i Njegovog Zakona. Na taj je način povijest ovog strašnog pokusa pobune trebala postati trajnom zaštitom svih svetih bića i sačuvati ih kako ne bi bili prevareni prirodom prijestupa i počinili grijeh te snosili njegove posljedice.
Veliki nasilnik se do samog završetka sukoba na Nebu stalno opravdavao. Kad je objavljeno da sa svim svojim pristašama mora biti izgnan iz nebeskih stanova, vođa pobune je drsko izrazio svoj prijezir spram Stvoritelja Zakona. Ponovio je svoju tvrdnju da anđelima nije potreban nadzor, već ih treba ostaviti da slijede svoju volju koja će ih uvijek voditi k dobru. Proglasio je božanske zakone ograničenjem njihove slobode i objavio da je njegova namjera bila ukidanje Zakona kako bi nebeske vojske, oslobođene njegovih ograničenja, mogle postići uzvišenije i slavnije stanje.
Sotona i njegovi odredi jednodušno su svalili odgovornost za svoju pobunu na Krista, tvrdeći da se nikada ne bi pobunili da ih On nije ukorio. Budući da su bili nepopustljivi i prkosni u svojoj nelojalnosti, uzalud nastojeći srušiti Božju vladavinu, a bogohulno tvrdeći da su nevine žrtve nasilničke vlasti, prabuntovnik i sve njegove pristaše napokon su prognani s Neba.
Isti duh koji je pokrenuo pobunu na Nebu još uvijek nadahnjuje pobunu na Zemlji. Sotona je iste postupke što ih je okušao s anđelima nastavio primjenjivati na ljudima. Njegov je duh i sada na djelu među nevjernicima. Slično njemu, i oni nastoje ukloniti ograničenja Božjeg zakona i prestupanjem njegovih propisa obećavaju ljudima slobodu. Ukoravanje grijeha i danas izaziva duh mržnje i protivljenja. Kad Božje poruke upozorenja dopru do savjesti, Sotona navodi ljude da se pravdaju i da kod drugih traže razumijevanje za svoje grijehe. Namjesto da isprave svoje zablude, oni izazivaju srdžbu prema Onome tko ih ukorava, kao da je On isključivi uzrok problema. Sve od pravednog Abela pa do naših dana takav se duh pokazuje prema onima koji se usuđuju osuditi grijeh.
Lažnim predočavanjem Božjeg karaktera na Nebu, uzrokujući da Boga smatra strogim i okrutnim, Sotona je čovjeka naveo na grijeh. Kad je u tome uspio, izjavio je da su Božja nepravedna ograničenja dovela do čovjekova pada, kao što su i njega navela na pobunu.
Ali sâm Vječni objavljuje svoj karakter: “Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja.” (Izlazak 34,6.7)
Protjerivanjem Sotone s Neba Bog je iskazao svoju pravednost i obranio čast svojega prijestolja. Ali kad je čovjek sagriješio popuštajući obmanama ovog odmetničkog duha, Bog je dokazao svoju ljubav time što je predao svog jedinorođenog Sina da umre za pali ljudski rod. Božji se karakter otkriva u pomirenju. Križ je silan dokaz cijelom svemiru da za put grijeha što ga je Lucifer izabrao ne može snositi odgovornost Božja vladavina.
U sukobu između Krista i Sotone tijekom Spasiteljeve zemaljske službe raskrinkan je karakter velikog obmanjivača. Ništa nije moglo tako djelotvorno iskorijeniti ljubav nebeskih anđela i cijelog lojalnog svemira spram Sotone, kao njegova okrutna borba protiv Otkupitelja svijeta. Bogohulna drskost njegovog zahtjeva da mu se Krist pokloni, uobražena smjelost kojom ga je odnio na vrh gore i na vrh Hrama, zlokobna nakana otkrivena nagovaranjem Krista da se baci s vrtoglave visine, neumorna zloba kojom ga je progonio od mjesta do mjesta i poticao srce naroda i svećenika da odbace Njegovu ljubav i na kraju viču: “Razapni ga! Razapni!” (Luka 23,21) — sve to pobudilo je zaprepaštenost i ogorčenje svemira.
Sotona je naveo svijet da odbaci Krista. Knez zla upotrijebio je svu svoju moć i lukavost da uništi Isusa, jer je vidio da su Spasiteljevo milosrđe i ljubav, Njegova sućut i sažalna nježnost otkrivale svijetu Božji karakter. Sotona je pobijao svaku tvrdnju koju je Božji Sin iznio, i koristio je ljude kao svoja oruđa da Spasiteljev život ispuni patnjom i tugom. Laži i krivotvorine kojima je nastojao spriječiti Isusovo djelo, mržnja što su je pokazivali sinovi neposlušnosti, njegove strašne optužbe protiv Onoga čiji je život bio besprimjerna dobrota — sve je to izviralo iz duboke želje za osvetom. Zapretane vatre zavisti i zlobe, mržnje i osvete buknule su protiv Božjega Sina na Golgoti, dok je cijelo Nebo taj prizor promatralo u nijemom užasu.
Kada je velika žrtva prinesena, Krist je uzašao na visinu, odbijajući obožavanje anđela dok nije iznio zahtjev: “Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja.” (Ivan 17,24) Tada je s neizrecivom ljubavlju i silom došao odgovor s Božjeg prijestolja: “Neka mu se poklone svi anđeli Božji!” (Hebrejima 1,6) Na Isusu nije bilo ljage. Kad je Njegovo poniženje završilo, Njegova žrtva položena, dano mu je jedinstveno ime koje je iznad svakog drugog imena.
Sada je Sotonina krivnja ostala bez izgovora. On je otkrio svoj pravi karakter lašca i ubojice. Bilo je vidljivo da bi isti duh kojim je vladao nad ljudskim sinovima koji su bili pod njegovom vlašću, pokazao i da mu je bilo dopušteno vladati stanovnicima Neba. Tvrdio je da će prekršaj Božjeg zakona donijeti slobodu i uzdizanje, a namjesto toga donio je ropstvo i poniženje.
Sotonine lažne optužbe protiv božanskog karaktera i vladavine pokazale su se u pravom svjetlu. Optužio je Boga da se zahtjevom za pokornošću i poslušnošću svojih stvorenja želi uzvisiti, i izjavio da dok Stvoritelj od svih drugih zahtijeva samoodricanje, On sâm nije pokazao samoodricanje niti je učinio kakve žrtve. Sada se vidjelo da je za spasenje palog i grešnog čovječanstva Vladar svemira učinio najveću žrtvu koju je samo ljubav mogla učiniti, jer “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom”. (2. Korinćanima 5,19) Također se vidjelo da dok je Lucifer svojom željom za čašću i nadmoći otvorio vrata grijehu, Krist je, da bi uništio grijeh, ponizio sâm sebe i postao poslušan do smrti.
Bog je pokazao svoje gnušanje prema načelima pobune. Čitavo je Nebo u osudi Sotone i u otkupu čovjeka vidjelo Njegovu otkrivenu pravdu. Lucifer je objavio: ako je Božji zakon nepromjenjiv i njegova kazna neoprostiva, svaki prekršitelj mora zauvijek izgubiti Stvoriteljevu naklonost. Tvrdio je da grešni rod ne može biti otkupljen i stoga je njegov zakoniti plijen. Ali Kristova smrt bila je neoborivi dokaz u prilog čovjeka. Kazna Zakona pala je na Krista koji je bio jednak Bogu, a čovjek je bio slobodan prihvatiti Njegovu pravednost te kajanjem i poniženjem pobijediti Sotoninu silu, kao što ju je Božji Sin pobijedio. Tako je Bog pravedan i opravdava sve koji vjeruju u Isusa.
Ali Krist nije došao na Zemlju stradati i umrijeti samo zato da ostvari otkupljenje čovjeka. On je došao “uzveličati i proslaviti Zakon svoj”. Ne samo zato da stanovnici ovoga svijeta valjano poštuju Zakon, nego da svim svjetovima u svemiru pokaže da je Božji zakon nepromjenjiv. Da su se zahtjevi Zakona mogli ukinuti, Božji Sin ne bi morao žrtvovati svoj život da okaje njegovo kršenje. Kristova smrt dokaz je nepromjenjivosti Božjeg zakona. A žrtva na koju je neizmjerna ljubav nagnala Oca i Sina da bi grešnici mogli biti otkupljeni, pokazuje čitavom svemiru — što je jedino ovaj plan pomirenja mogao učiniti — da su pravda i milosrđe temelj Božjeg zakona i Njegove vladavine.
U krajnjem izvršenju suda vidjet će se da ne postoji razlog za grijeh. Kad Sudac cijelog svijeta bude zapitao Sotonu: “Zašto si se pobunio protiv mene i lišio me podanika moga Kraljevstva?”, začetnik zla neće moći pružiti izgovor. Svaka će usta zanijemiti, a sve će pobunjeno mnoštvo ostati bez glasa.
Dok dokazuje da je Zakon nepromjenjiv, križ na Golgoti objavljuje svemiru da je plaća grijeha smrt. Spasiteljevim posljednjim uzvikom: “Svršeno je!” Sotoni je odzvonilo posmrtno zvono. Tada je odlučena velika borba koja je tako dugo trajala i osigurano završno uklanjanje zla. Božji je Sin prošao kroz vrata groba “da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla”. (Hebrejima 2,14) Luciferova težnja za samouzvišenjem navela ga je da kaže: “Povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići… bit ću jednak Višnjemu.” A Bog objavljuje: “Pretvorih te na zemlji u pepeo… nestade zauvijek.” (Izaija 14,13.14; Ezekiel 28,18.19) “Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih — govori Jahve nad Vojskama — da im neće ostati ni korijena ni grančice.” (Malahija 3,19)
Čitav će svemir postati svjedokom naravi grijeha i njegovih posljedica. Njegovo potpuno uništenje, koje bi u početku uplašilo anđele i Bogu nanijelo sramotu, sada će opravdati Njegovu ljubav i uzdići Njegovu čast pred svim bićima u svemiru kojima je najveća radost vršiti Njegovu volju i u čijim je srcima upisan Njegov Zakon. Nikada se više neće pojaviti zlo. Božja riječ kaže: “Nevolja se neće dva puta podići.” (Nahum 1,9) Božji zakon, koji je Sotona proglasio jarmom ropstva, bit će poštovan kao Zakon slobode. Ispitana i iskušana stvorenja nikada se više neće odvratiti od podaničke odanosti Onome čiji se karakter u cijelosti pred njima otkrio kao nedokučiva ljubav i beskrajna mudrost.