Prije nekoliko godina crkva u velikom gradu pozvala me da održim pouku u subotnjoj školi. Odlučili su da se te subote ne dijele po razredima, već da proučavamo zajedno. Tog tromjesečja pouka je govorila o događajima u posljednje vrijeme i o Isusovom dolasku. Pouka koju sam te subote trebao proučiti s crkvom govorila je o stvarnom događaju Isusovog drugog dolaska.
Nakon razmišljanja što bih im novo i značajno mogao reći, pokušao sam ponoviti ono što su već znali o Isusovom dolasku i pitati ih kako se osjećaju zbog toga. Uočio sam da osoba može nešto znati, ali njezini osjećaji o tome mogu biti sasvim drukčiji. Zato sam sastavio mali upitnik. Pitanja nisam sastavio na znanstveni način i stog ne mogu reći da su rezultati bili plus ili minus određenog postotka. To mi nije bio cilj. Želio sam ljudima dati priliku da otkriju svoje osjećaje o Isusovom drugom dolasku. Ista pitanja postavio sam i u Južnoj Americi i u Africi i, vjerovali ili ne, svagdje sam dobio iste odgovore.
Prvo pitanje bilo je: “Želite li da Isus dođe?” Upitnici obično imaju više mogućih odgovora, i kad postavite ovakvo pitanje, dobit ćete ih nekoliko. Pokušao sam ponuditi sve odgovore kojih sam se mogao sjetiti: “Da”, “Ne”, “Vrlo” i “Objasni”. Drugo pitanje bilo je: “Kad bi mogao postaviti datum Isusovog dolaska, kad bi to bilo?” Na to pitanje javilo se nekoliko vjernika s primjedbom kako ne možemo znati dan ni čas. Objasnio sam da sam toga svjestan, ali pitanje ne pokušava postaviti datum, već nas pita da — kad bismo mogli odrediti kada će Isus doći — koji bismo datum odredili? Svrha mog upitnika bila je da im pomognem da shvate kako se osjećaju u vezi s tim. Bila su tu i druga pitanja, ali posljednje je upiralo prstom na naše osjećaje: “Kad Isus dođe, hoćeš li biti spreman?”
Odgovori su bili pravo otkriće. Na prvo pitanje: “Želite li da Isus dođe?”, nitko nije odgovorio s “Ne”. To nije baš mnogo pokazivalo kako se netko osjeća zbog Isusovog dolaska. Ali sljedeće pitanje bilo je nešto sasvim drugo. Glasilo je: “Kad bi mogao postaviti datum Isusovog dolaska, kad bi to bilo?”
Prije nekog vremena postavio sam ovo pitanje skupini mladih u Južnoj Americi. Kao i ljudi u Sjedinjenim Državama, i oni su željeli da Isus dođe. Ali umjesto da ih pitam da postave datum Njegovog dolaska, pitao sam ih žele li da Isus dođe prije ili nakon što se ožene ili udaju. Vjerojatno možete pogoditi kako su mladi odgovorili. Iako su doslovno svi izrazili želju da Isus dođe, skoro su jednoglasno zaželjeli da On pričeka dok se vjenčaju.
Mladi su bili iskreni. Naravno, oženjenim osobama ovo pitanje ne bi predstavljalo razlog za brigu. Pa ipak i oni koji su u braku imaju svoje razloge zašto još ne žele da se Isus vrati. Jeste li zapazili da, kad izgubite posao, više želite da On dođe nego kad dobijete povišicu ili napredujete u službi? Mi želimo da Isus dođe kad smo istjerani iz svog stana ili kad nam se pokvari peć; ali kad gradimo novu kuću koju smo planirali mnogo godina, možda kažemo: “Gospodine, možeš li pričekati da završim kuću? Želio bih bar useliti u nju.”
Skoro svatko u subotnjoj školi toga dana stavio je kao poželjno vrijeme Isusovog dolaska negdje od 5 do 20 godina u budućnosti. Po drhtavom rukopisu mogao sam prepoznati tko su iznimke. Sve dok imamo imalo zdravlja i novca, i sve nam ide dobro, naša neizgovorena molitva je: “Gospodine, nemoj žuriti!”
Posljednje pitanje u anketi otkrilo je još dublje osjećaje: “Kad Isus dođe, hoćeš li biti spreman?” Ponuđeni odgovori su bili: “Da”, “Ne”, “Nadam se” i “Ne znam”.
Većina ljudi odgovorila je “Nadam se.” Nisu bili sigurni. Kad biste pošli na put sa spakiranom putnom torbom, kupljenom kartom i spremni za polazak, i kad bi vas netko upitao putujete li nekamo, vjerojatno ne biste odgovorili: “Nadam se.”
Zašto na to pitanje ne možemo odgovoriti s “Da”? Da li zato što se pitamo jesmo li spremni? Mislim da u odnosu na Kristov dolazak imamo pomiješane osjećaje, a stara američka poslovica kaže: “Jedna ptica u ruci vrijedi koliko dvije na grani.” Znamo gdje smo sada, i znamo što imamo, ali kad mislimo na drugi Isusov dolazak, nije nam uvijek jasno što nam se može dogoditi.
Što se našeg planeta tiče, Isusov dolazak bit će katastrofalan: Zemlja će biti opustošena i ostat će u ruševinama. Nije nikakvo čudo što duboko u srcu imamo pomiješane osjećaje. Nismo sigurni želimo li da se to dogodi, jer možemo biti izgubljeni, a i naš bračni drug ili naša djeca mogu biti izgubljena.
Nekad smo slušali mnogo propovijedi o Isusovom dolasku. Za vrijeme kubanske krize šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su brodovi natovareni projektilima žurili iz Rusije prema Kubi, primio sam pismo od jedne mlade žene u kojem je pisalo: “Pastore, molim te, posjeti moju majku. Ona nije predala svoj život Kristu, a On dolazi!”
Kad gledam unatrag, vidim da je Božji narod nakon 1844. godine doživio mnoga razočaranja. Mnogo puta smo se pakirali za Kristov dolazak, raspakiravali, i sad nam je teško uzbuditi se zbog toga. Kao rezultat, uglavnom smo izgubili ono što Biblija naziva “blaženo ispunjenje nade”. (Titu 2,13) Vidite, postoji velika razlika između znakova Isusovog dolaska i blažene nade. Znakovi nam govore gdje se nalazimo u odnosu na Njegov dolazak, a blažena nada govori kako se osjećamo zbog toga.
Tijekom godina neki među nama koristili su te znakove kao mač kojim su prijetili drugima: “Bolje da budete dobri, Isus dolazi!” To ima učinka nekoliko puta, ali kad On ne dođe, pristup gubi svrhu. Kao kad je neki dječak često vikao: “Vuk!”, tako su ljudi prestali vjerovati u to što govorimo i više ne reagiraju. Mnogi su postali ravnodušni prema drugom dolasku.
Zanimljivo je da je u Svetom pismu spomenuto da će tako biti. Usporedba u Mateju 25,1-13 govori o deset djevica koje su željele biti spremne kad zaručnik dovede svoju zaručnicu. Na Bliskom istoku je zaručnik u središtu pozornosti, stoga djevojke nisu bile nevjestine djeveruše, već njegove. On nije došao onda kad su ga očekivale — na Istoku se smatra lošim ponašanjem kad se žuri u važnim stvarima — pa su sve zaspale. Dok su spavale, zaručnik se približio. Probudile su se u posljednji čas i pola od njih otkrilo je da im je ponestalo ulja u svjetiljkama.
Pet djevojaka je imalo pričuve ulja, a ostalih pet je moralo otrčati kupiti ulje. Svadbena povorka je krenula dalje. Kada je pet nespremnih djevojaka stiglo do zaručnikove kuće, on ih nije htio pustiti unutra (redak 12).
Uvjereni smo da ulje predstavlja Svetog Duha, kako to piše u 1. Samuelovoj 16,13. Sveti Duh nas uči da volimo Isusa i da očekujemo Njegov dolazak. Plašenje ljudi ne čini da itko zavoli bilo koga. Prijetnja ne može izazvati ljubav. Kad bi mi supruga rekla da bi bilo bolje da je volim, ili će me udariti po glavi valjkom za tijesto, mislite li da bi to doprinijelo da je više volim?
Neki shvaćaju da su zaspali, ali misle da će se njihove svjetiljke iznenada ponovno upaliti kad znakovi učestaju. No ne treba očekivati da će se to dogoditi. Događaji u svijetu, ratovi ili potresi, neće izazvati ljubav prema Isusu i želju za Njegovim dolaskom. Sve nas to može potresti i strašno uplašiti; možemo promijeniti svoj vanjski život u čisti adrenalin, ali adrenalin neće promijeniti srce. Prijetnje ne mijenjaju srce; samo Sveti Duh to može učiniti.
Izgleda da je većina onih koji čekaju Isusov dolazak zaspala. To je ispunjenje Pisma. Vrlo je zabrinjavajuće ono što nam se događa dok spavamo, a to je da možda gubimo blaženu nadu.
Pozivam vas da pogledate u svoje srce. Ne pitam vas što znate o Isusovom dolasku, već vas pozivam da razmotrite kako se osjećate zbog toga. Također, postavljam vam pitanje koje sam tog dana postavio u subotnjoj školi: “Kad Isus dođe, hoćeš li biti spreman?”
Kako ćete znati da ste spremni? Kad predate cijelo svoje srce Isusu — ne onako kao ste ranije činili, ili onako kako biste željeli da ste učinili — već takvi kakvi jeste! Kad započinjete sutrašnji dan, i svaki sljedeći dan, kleknite na koljena i recite: “Isuse, želim Ti dati ono što jesam. Uzmi me takvog kakav sam.” Zatim Ga molite da počne puniti vaše srce svojom ljubavlju i vaš život svojim Svetim Duhom. Molite se za duhovne rodove. Ako to radite, ako svakog dana dajete svoje srce Njemu, onda ćete na pitanje: “Kad Isus dođe, hoćeš li biti spreman?” moći odgovoriti s “Da!”
Spoznaja da nas On priprema, i da je obećao završiti djelo koje je započeo u našem srcu, mijenja cijelo naše shvaćanje. Tko želi poći govoriti drugima da će se Isus vratiti, ako u tajnosti ne želimo da se to dogodi? Ili, tko teži ubrzati Isusov dolazak, ako misli da može biti izgubljen?
Jakov je morao raditi sedam godina da bi se oženio Rahelom, ali Pismo kaže da je tih sedam godina brzo prošlo jer ju je jako volio (Postanak 29,20). Kad imamo blaženu nadu, naše čekanje Isusovog dolaska se neće otezati i vrijeme će nam brzo proći jer Ga jako volimo.
Opisujući uskrsnuće, apostol Pavao je rekao: “… mi živi, mi preostali za dolazak Gospodnji…” (1. Solunjanima 4,15) Pavao nije bio siguran da će biti živ kad Isus dođe, ali tome se nadao.
Apostol Ivan završava Otkrivenje riječima blažene nade: “Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkrivenje 22,20)
Blažena nada nastaje kao rezultat nastojanja da Isus bude Gospodar našeg života, kad sve stavimo na žrtveni oltar i kad ne volimo svijet ni ono što je na njemu. Onda Isusov dolazak znači sve. Iako vi i ja ne znamo ni dan ni čas Njegovog dolaska, ako nas netko pita hoćemo li biti spremni kad On dođe, reći ćemo: “O, da!” Ako se tako osjećamo, sve će se promijeniti. Kako će to biti divan dan kad u svom srcu i u Kristovoj žrtvi ponovno imamo blaženu nadu!
Richard W. O’Ffill