… Ili ipak ima nade?
Imao je tek dvadeset i jednu godinu. Život ga je pozivao i on se odazivao. Završavao je koledž, sanjario o braku, planirao uspješnu poslovnu karijeru i sretan život u godinama koje su se nalazile pred njim. Sve se to nenadano slomilo na močvarnim ratištima Vijetnama. Na ispraćaju uzornog vojnika sa zastavom preko lijesa proliveno je mnogo suza. Netko je postavio pitanje: “Zašto?”
Smrt je životna činjenica koja uznemirava svakog čovjeka. Tek što se rodimo — počinjemo umirati. Željeli to ili ne, život se stalno odvija u pravcu smrti. Ona je neizbježna stvarnost — bez obzira na presađivanje srca, ili duboko smrzavanje. Neki umiru prije, neki kasnije. Svi nastoje odgoditi svoj susret sa smrću; ali smrt ne izostavlja nikoga i bezobzirno izjednačuje sve klase na njihovu zajedničkom putu prema grobu.
Budući da nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti trenutak kad će njegov život završiti, priprema za smrt je uvijek aktualna. Odlično zdravlje nije nikakvo jamstvo; pijani vozač koji prebrzo vozi može u kobnom sudaru u trenu rastaviti čovjeka od života.
Suočenje sa smrću zahtijeva jednaku hrabrost kao i susret sa životom. Ali ta hrabrost mora kao osnovu imati nadu. Kakvu nadu može imati čovjek na ovom smrću zasićenom i na smrt osuđenom planetu?
Naše suočavanje sa smrću ovisi o tome što ona za nas znači. Ako smrt za nas predstavlja prijelaz iz postojanja u ništavilo, zatvaranje vrata svakoj mogućnosti budućeg života, onda ona izaziva neopisivo velik, užasan strah. Nikakvo cvijeće na lijesu ne može izmijeniti beznadnost toga događaja.
Ali ako je smrt samo privremeni prestanak života, kratak rastanak s obitelji i s prijateljima, onda ćemo gledati na nju s manje straha.
Biblija uspoređuje smrt sa snom. Prije nego što je uskrisio Lazara iz mrtvih, Krist je rekao svojim učenicima: “‘Naš prijatelj Lazar spava, ali ja idem da ga probudim.’ Učenici Mu nato rekoše: ‘Ako spava, Gospodine, bit će zdrav.’ Isus je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o običnom spavanju. Tada im istom reče otvoreno: ‘Lazar je umro.’” (Ivan 11,11-15)
Oni koji poznaju Krista kao osobnog Spasitelja ne smatraju smrt crnom zagonetkom ili slijepom ulicom. Ne trebamo se užasavati pri pomisli na smrt, ako znamo da je Isus Krist živio, umro, uskrsnuo i da ponovno dolazi. Ako Ga ljubimo, ne bojimo se smrti, jer znamo da Biblija jasno naučava kako će se jednoga dana svi grobovi otvoriti i kako će mrtvi u Kristu ustati na novi život.
Govoreći o uskrsnuću mrtvih, apostol Pavao je izrazio nadu kršćana ovim riječima: “Pazite! Kazujem vam tajnu: svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću. A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: ‘Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?’” (1. Korinćanima 15,51-55)
Kad teške činjenice o smrti razmatramo u svjetlu biblijske objave, ne ostajemo skrhani beznađem. Kao najgore, smrt donosi tek bolni rastanak s najdražima.
Uskrsnuće tijela velika je nada kršćanskog vjernika. Za njega smrt jednostavno znači san i počinak do trenutka kad će ga Kristov glas probuditi u život.
Preko apostola Pavla kršćani svih vremena primili su ovo uvjerenje: “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima!” (1. Solunjanima 4,16-18)
Kad netko usredotoči svoj život na Krista, on smrt smatra samo običnom epizodom, prolaznim događajem. Vijest o smrti koja se približava neće slomiti kršćanina koji vjeruje, kao što nije slomila Pavla kad je u rimskoj tamnici gledao u oči pogubljenju. Pri punoj svijesti da uskoro mora umrijeti, veliki vođa kršćanske Crkve nije očajavao ili patio od potištenosti. Umjesto toga, on je pobjednički izjavio: “Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli Njegov dolazak.” (2. Timoteju 4,6-8)
Kristova žrtva za čovjeka predstavlja rješenje problema groba. Ona nadahnjuje svakoga da se hrabro suoči s obvezom smrti. Mi to možemo, ako smo u svoje srce spremili Kristove riječi: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.” (Ivan 11,25)
Smrt nije najgore što nam se može dogoditi. Daleko je gore izgubiti vjeru u Boga i Njegovu Riječ. Sa smrću se trebamo susresti hrabro, radujući se dolazećem uskrsnuću prigodom Kristova povratka, i budućem životu u kraljevstvu gdje neće biti smrti.
Iz doline smrti mi gledamo u budućnost, kad će se ispuniti vizija apostola Ivana: “Potom opazih novo nebo i novu zemlju jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja: mora više nema… On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.” (Otkrivenje 21,1.4)
Smrt ne mora biti kraj! Naprotiv; Vi možete prihvatiti Krista sada, živjeti pod Njegovim vodstvom sada; i uskoro — kad On dođe — živjeti s Njim kroz svu vječnost!
Isus je rekao: “Ja sam uskrsnuće i život… Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?” (Ivan 11,25.26)
Teodor Karčić