Matej 28,2-4.11-15
Noć prvog dana tjedna polako je protjecala. Nastupio je najmračniji trenutak koji prethodi svitanju. Krist je još bio zarobljenik u svom uzanom grobu. Veliki kamen bio je na svom mjestu, rimski pečat nepolomljen, rimski čuvari držali su svoju stražu. Tu su se nalazili i nevidljivi stražari. Vojske zlih anđela bile su okupljene oko ovog mjesta. Da je bilo moguće, knez tame sa svojom otpalom vojskom zauvijek bi sačuvao zapečaćen grob koji je čuvao Božjeg Sina. Međutim, nebeska je vojska okružila grobnicu. Anđeli, “silni krjepošću”, čuvali su grob i čekali da dobrodošlicom pozdrave Kneza života.
“Najedanput se zemlja silno potrese: anđeo Gospodnji siđe s neba.” Obučen u sve Božje oružje, ovaj anđeo izašao je iz nebeskih dvorova. Sjajne zrake Božje slave išle su pred njim i osvjetljavale mu put. “Lice mu je sjalo kao munja, a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi.” A sada, svećenici i poglavari, gdje je sila vaših stražara? Hrabri vojnici koji se nikada nisu bojali ljudske sile, sad su bili zarobljeni bez mača i koplja. Lice koje su sada gledali nije lice nekog smrtnog ratnika, već lice najmoćnijeg u Gospodnjoj vojsci. Ovaj vjesnik zauzima položaj s koga je Sotona pao. On je taj koji je objavio Kristovo rođenje na betlehemskim brežuljcima. Zemlja podrhtava prilikom njegova približavanja, vojske tame bježe, i dok on odvaljuje kamen čini se kao da je Nebo sišlo na Zemlju. Vojnici ga gledaju kako uklanja kamen kao neki oblutak i čuju ga kako uzvikuje: “Sine Božji, izađi; Otac Te zove.” Vide Isusa kako izlazi iz groba i čuju Njegovu objavu nad razvaljenim grobom: “Ja sam uskrsnuće i život.” Dok izlazi u veličanstvu i slavi, anđeoske vojske duboko se klanjaju pred Otkupiteljem i pozdravljaju Ga dobrodošlicom i pjesmama hvale.
Jedan potres označio je trenutak kad je Krist položio svoj život, a drugi je posvjedočio trenutak kad Ga je pobjednički ponovno uzeo. On, koji je pobijedio smrt i grob, pobjedničkim je korakom izišao iz groba usred potresa, sijevanja munja i pucanja gromova. Kad bude ponovno došao na Zemlju, On će potresti “ne samo zemlju nego i nebo”. “Zemlja će zateturati poput pijanca, zanjihat se poput kolibe. … Nebesa se sviše kao knjiga”, “počéla će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći”. “Ali je Jahve utočište svome narodu i zaštita sinovima Izraela.” (Hebrejima 12,26; Izaija 24,20; 34,4; 2. Petrova 3,10; Joel 4,16)
Prigodom Isusove smrti vojnici su usred dana vidjeli Zemlju obavijenu tamom; prigodom uskrsnuća vidjeli su sjaj anđela kako osvjetljuje noć i čuli kako nebeski stanovnici s velikom radošću pobjedonosno pjevaju: Ti si pobijedio Sotonu i sile tame; Ti si pobjedom nadvladao smrt!
Krist je proslavljen izišao iz groba, dok su Ga promatrali rimski stražari. Njihove oči bile su prikovane za lice Onoga koga su nedavno ismijavali i kome su se rugali. U ovom proslavljenom Biću promatrali su zarobljenika kojega su vidjeli u sudskoj dvorani, kojemu su ispleli trnov vijenac. To je bio Onaj koji je bez opiranja stajao pred Pilatom i Herodom, Onaj čije je tijelo bilo izmučeno svirepim šibanjem. To je bio Onaj koji je prikovan za križ i prema kome su svećenici i poglavari zadovoljno odmahivali glavom govoreći: “Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti.” (Matej 27,42) To je bio Onaj koji je položen u Josipov novi grob. Odlukom s Neba Sužanj je oslobođen. Da su gore i planine bile navaljene na Njegov grob, ne bi mogle spriječiti Njegov izlazak.
Kad su se anđeo i proslavljeni Spasitelj pojavili, rimski stražari su klonuli i ostali kao mrtvi. Kad je nebeska pratnja iščezla iz njihova pogleda, ustali su i brzo, koliko su ih klecavi udovi mogli nositi, pošli prema vratima vrta. Posrćući kao pijanci, požurili su dalje u grad, objavljujući divnu novost onima koje su sretali. Uputili su se Pilatu, ali je njihov izvještaj stigao hebrejskim vlastima, pa su svećeničke vođe i poglavari poslali da ih najprije dovedu njima.
Ovi su vojnici izgledali čudno. Dršćući od straha, blijeda lica posvjedočili su o Kristovu uskrsnuću. Vojnici su sve ispričali, upravo onako kao što su vidjeli; nisu imali vremena misliti ili ispričati išta osim istine. S bolnim izrazom kazali su: “Onaj koji je raspet na križu bio je Božji Sin. Čuli smo anđela koji Ga je proglasio Veličanstvom Neba, Kraljem slave.”
Lica svećenika bila su kao lica mrtvaca. Kaifa je pokušao govoriti. Njegove su se usne micale, ali nisu izustile nijednu riječ. Vojnici su se spremali napustiti vijećnicu, kad ih je jedan glas zaustavio. Kaifa je najposlije uspio progovoriti. “Čekajte, čekajte!” — rekao je. “Nemojte nikome govoriti o onome što ste vidjeli.”
Tada je vojnicima predloženo da šire lažan izvještaj. “Kažite,” govorili su svećenici, “učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga kad smo mi spavali.” Ovdje su se svećenici prevarili. Kako vojnici mogu reći da su učenici ukrali tijelo dok su oni spavali? Da su spavali, kako su mogli to znati? A ako bi se dokazala krađa Kristova tijela, zar ne bi svećenici bili prvi koji bi ih osudili? Ili ako je straža spavala kraj groba, zar ne bi svećenici bili prvi koji bi ih tužili Pilatu?
Vojnici su se užasavali pomisli da na sebe navuku optužbu kako su spavali na dužnosti. To je bio prekršaj koji se kažnjavao smrću. Hoće li lažno svjedočiti, obmanjujući narod i dovodeći svoje živote u opasnost? Zar nisu budno držali svoju zamornu stražu? Kako mogu podnijeti sud i lažno se zakleti čak i iz ljubavi prema novcu? Da bi ušutkali svjedočanstvo koga su se bojali, svećenici su obećali stražarima da će ih zaštititi, ističući da ni Pilat, kao ni oni, ne bi željeli da takav izvještaj kruži. Rimski vojnici prodali su za novac svoje poštenje Hebrejima. Došli su pred svećenike donoseći najpotresniju vijest istine; otišli su natovareni novcem i s lažnim izvještajem na usnama koji su za njih izmislili svećenici.
U međuvremenu je izvještaj o Kristovu uskrsnuću stigao do Pilata. Iako je Pilat bio odgovoran što je Krista predao na smrt, bio je uglavnom ravnodušan. Premda je osudio Spasitelja protiv svoje volje i s osjećajem sažaljenja, do tog trenutka nije osjećao stvarnu grižnju savjesti. U strahu, sad se zatvorio u svoju kuću odlučivši da više nikoga ne vidi. Međutim, svećenici su prokrčili put do njega, ispričali priču koju su sami izmislili i uporno ga molili da stražarima oprosti zanemarivanje dužnosti. Prije no što je pristao na to, osobno je za sebe ispitao stražare. Bojeći se za svoju sigurnost, nisu se usuđivali bilo što sakriti i Pilat je od njih saznao sve što se dogodilo. Nije se više raspitivao o tome, ali otada više nije imao mira.
Kad je Isus položen u grob, Sotona je likovao. Usudio se ponadati da Spasitelj neće ponovno uzeti svoj život. Tvrdio je da polaže pravo na Gospodnje tijelo i postavio svoju stražu oko groba, želeći zadržati Krista kao zarobljenika. Bio je vrlo razljućen kad su njegovi anđeli pobjegli pred nebeskim vjesnikom. Kad je vidio Krista kako izlazi kao pobjednik, znao je da će njegovo kraljevstvo doživjeti krah i da će na kraju i sâm morati umrijeti. Time što su ubili Krista, svećenici su učinili sebe Sotoninim oruđem. Sad su bili sasvim u njegovoj vlasti. Zapleteni u zamku, nisu vidjeli nikakvo oslobođenje do samo borbu protiv Krista. Kad su čuli izvještaj o Njegovu uskrsnuću, pobojali su se gnjeva naroda. Osjećali su da su im životi u opasnosti. Njihova jedina nada bila je da pokažu kako je Krist varalica, time što će poricati da je uskrsnuo. Potkupili su vojnike i osigurali Pilatovu šutnju. Posvuda su širili svoje lažne izvještaje. Ali bilo je svjedoka koje nisu mogli ušutkati. Mnogi su čuli svjedočanstvo vojnika o Kristovu uskrsnuću. A neki od umrlih uskrsnuli su s Kristom i pojavili se pred mnogima, izjavljujući da je On ustao. Osobe koje su vidjele ove uskrsnule i čule njihovo svjedočanstvo odnijele su izvještaje svećenicima.
Svećenici i poglavari živjeli su u stalnom strahu da se idući ulicama ili u svom domu ne nađu licem u lice s Kristom. Osjećali su da za njih nema nikakve sigurnosti. Reze i zasuni bili su slaba zaštita od Božjeg Sina. Danju i noću pojavljivao se pred njihovim očima onaj strašni prizor iz sudnice kad su vikali: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.” (Matej 27,25) Nikada iz njihova sjećanja neće izblijedjeti taj prizor. Nikada više miran san neće doći na njihova uzglavlja. Kad se glas moćnog anđela čuo kraj Kristovog groba kako govori: “Tvoj Otac Te zove!”, Spasitelj je izašao iz groba životom koji se nalazio u Njemu samome. Sad je dokazana istinitost Njegovih riječi: “Ja dajem život svoj, da ga opet uzmem… Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti.” Sad se ispunilo proročanstvo koje je izrekao svećenicima i poglavarima: “Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!” (Ivan 10,17.18; 2,19)
Nad razvaljenom Josipovom grobnicom Krist je pobjedonosno obznanio: “Ja sam uskrsnuće i život.” Ove riječi moglo je izgovoriti samo Božanstvo. Sva stvorena bića žive Božjom voljom i silom. Ona su ovisni primatelji života od Boga. Od najuzvišenijeg serafina do najskromnijeg živog bića, svi iznova primaju silu s Izvora života. Samo Onaj koji je jedno s Bogom može reći za život: “Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti.” U svojoj božanskoj prirodi Krist je posjedovao silu da slomi okove smrti.
Krist je ustao iz mrtvih kao prvina onih koji spavaju. Na Njega je upućivao obrtani snop i Njegovo se uskrsnuće zbilo baš onog dana kad je pred Gospodina trebalo prinijeti obrtani snop. Više od tisuću godina vršio se ovaj simbolični obred. S njiva su prikupljani prvi klasovi zrelog žita i kad je narod odlazio u Jeruzalem na Pashu, snop prvina obrtao se kao zahvalna žrtva pred Gospodinom. Sve dok ovo nije bilo izvršeno, srp nije počinjao žeti i žito se skupljati u snopove. Snop posvećen Bogu predstavljao je žetvu. Tako je Krist, Prvina, predstavljao veliku duhovnu žetvu koja će se sakupiti za Božje kraljevstvo. Njegovo je uskrsnuće slika i jamstvo uskrsnuća svih pravednika koji su umrli. “Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim.” (1. Solunjanima 4,14)
Kad je ustao, Krist je iz groba izveo mnoge zarobljenike. Potres prigodom Njegove smrti otvorio je njihove grobove i kad je On ustao, i oni su izišli s Njim. To su bili Božji suradnici koji su i po cijenu svoga života svjedočili za istinu. Sad su trebali biti svjedoci za Onoga koji ih je podignuo iz mrtvih. Za vrijeme svoje službe Isus je dizao mrtve u život. On je uskrisio sina udovice iz Naina, kćerku poglavara i Lazara. Ali oni nisu bili obučeni u besmrtnost. Premda su uskrsnuli, bili su još uvijek podložni smrti. Ali oni koji su izišli iz grobova prigodom Kristova uskrsnuća, ustali su u vječni život. Oni su se uznijeli s Njim kao znak Njegove pobjede nad smrću i grobom. Ovi, rekao je Krist, nisu više Sotonini zarobljenici; Ja sam ih otkupio. Ja sam ih izveo iz groba kao prvinu svoje sile, da budu sa mnom gdje sam i ja, da nikad više ne vide smrt ili iskuse bol.
Ovi su otišli u grad i pokazali se mnogima objavljujući: “Krist je uskrsnuo iz mrtvih i mi smo uskrsnuli s Njim.” Tako je ovjekovječena sveta istina o uskrsnuću. Uskrsnuli sveti svjedočili su o istinitosti riječi: “Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela.” Njihovo uskrsnuće bilo je slikovit prikaz ispunjenja proročanstva: “Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja — rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.” (Izaija 26,19)
Krist je za vjernika uskrsnuće i život. U našem Spasitelju je obnovljen život koji je izgubljen uslijed grijeha; On u sebi ima život da oživi onoga koga hoće. Njemu je podareno pravo da daruje besmrtnost. Život koji je u ljudskoj prirodi položio, On ponovno uzima i daje ga ljudskom rodu. “Ja sam došao”, rekao je On, da “imaju život i da ga imaju u izobilju. … A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni. … Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Ivan 10,10; 4,14; 6,54)
Za vjernika smrt ne znači puno. Krist govori o njoj kao da ima malu važnost. “Ako tko drži riječ moju, sigurno neće nigda vidjeti smrti, … neće nigda okusiti smrti”. Za kršćanina smrt je samo san, trenutak tišine i tame. Život je skriven s Kristom u Bogu i “kad se pojavi Krist, vaš život, tada ćete se i vi s njim pojaviti zaodjenuti slavom”. (Ivan 8,51.52; Kološanima 3,4)
Glas koji je uzviknuo s križa: “Svrši se!”, čuo se među mrtvima. On je prodro kroz zidove grobnica i pozvao usnule da ustanu. Tako će biti kad se s Neba bude začuo Kristov glas. Taj glas prodrijet će u grobnice i otvoriti humke, i mrtvi u Kristu će uskrsnuti. Prigodom Spasiteljeva uskrsnuća otvorilo se nekoliko grobova, ali prigodom Njegovog drugog dolaska svi dragocjeni mrtvi čut će Njegov glas i izići u slavni besmrtni život. Ista sila koja je podigla Krista iz mrtvih podignut će Njegovu Crkvu i proslaviti je s Njim, iznad svih poglavarstava, iznad svih sila, iznad svakog imena koje se spominje, ne samo na ovom svijetu već i na svijetu koji će doći.
Ellen G. White, “Isusov život”, Znaci vremena, Zagreb 2009., str. 646—651