Kad se prašina diže iznad vaših cipela dok hodate, znate da je suša. Ali te se godine do srpnja prašina dizala sve do koljena na našim nogama. Nije bilo kiše. Nije bilo nikakvih ljetnih oluja. Svi izvori su presušili. Ništa se nije slijevalo u naše spremnike za vodu. Bilo je jedva dovoljno da se u svim zahodima na kampu voda povuče tri puta. A sudionici ljetnog kampa te 2009. godine trebali su stići u nedjelju, za samo sedam dana.
Molili smo se. Sve osoblje na kampu preklinjalo je Boga za kišu, podsjećajući Ga da je Pine Springs Ranch “Njegov ljetni kamp” te da je služba koju mi ovdje obavljamo za djecu zapravo “Njegova služba”. Molili smo se za oluju koja bi napunila obližnje jezero, ali isto tako da gromovi ne izazovu požare u šumi. Molili smo se za vodu s neba, iz bilo kojeg oblaka koji On izabere. Molili smo se uvjereni da nas Bog čuje i da će Njegov odgovor biti brz i moćan — izravan odgovor na ono što tražimo.
Ipak, ništa se nije promijenilo.
U ponedjeljak uvečer je naša glavna konjušarka Mary došla u kamp s prijateljicom kojoj je bilo potrebno da negdje smjesti svojega konja na nekoliko dana. Prihvatili smo Cindy kao novu članicu našeg osoblja. Ona je slušala i slušala naše molitve za vodu, zadivljena našim uvjerenjem i začuđena Bogom koji nije odgovarao.
U utorak smo sazvali posebni krizni stožer kampa. “Imamo veći problem od suhog tla”, izvijestio je naš upravitelj. “Šumska služba nam kaže da ćemo, ako ne budemo imali vodu, zapravo mnogo više vode — morati otkazati kamp.“
To je još više ojačalo naše molitve i pretvorilo nas u strastvene “promatrače oblaka”. U četvrtak smo ih doista i ugledali. Pojavljivali su se kao bijeli zračni pramenčići koji plutaju iznad planinskih vrhova; a onda su nestajali u zasljepljujućoj vrelini ljetnog neba.
Ali nije bilo vode. Nimalo.
Do petka smo bili potpuno obeshrabreni. Pine Springs Ranch je jedan od najpopularnijih ljetnih kampova Adventističke crkve u Sjevernoj Americi. Svakog ljeta nekoliko tisuća djece ispuni prašnjavu šumu razdraganim smijehom i pjesmama uz logorsku vatru. Djeca jašu konje, voze kanue, gađaju strijelama, sklapaju nova prijateljstva i uče o Bogu u planinama iznad San Bernardina u Kaliforniji. To je “očito” Božji kamp i On će se postarati da sve bude u redu. Zar ne? Ne!
Naše molitve su prerasle iz “moljenja” u izravne zahtjeve. Znali smo što bi Bog trebao učiniti i zahtijevali da to učini odmah!
Ali i dalje nije bilo vode.
U petak uvečer upravitelj i ja smo otišli iza kampa za dječake do golemog spremnika za vodu smještenog među borovima. Svaki spremnik primao je više od 10.000 galona vode (skoro 40.000 litara) — i svaki je bio skoro suh. Cijevi koje su dovodile čistu hladnu vodu s izvora sada su bile vruće. Nikakva voda nije protjecala kroz njih. Ukoliko se neko čudo uskoro ne dogodi, morat ćemo otkazati kampiranje.
Govorili smo Bogu da je vrijeme za čudo, opisujući točne razmjere oluje kakva nam je bila potrebna. Čak smo Mu ukazivali preko koje bi planine oluja trebala doći.
U subotu je savjetnik zatražio da nam se obrati prije nego što počne bogoslužje.
“Smeta mi način na koji mi zapovijedamo Bogu da nešto učini, a sami ne poduzimamo ništa. Molimo se za kišu, ali čak i ako bi veliki pljusak pao sada, zemlja u dolini bi jednostavno upila svu vodu. Ona ne bi otekla u jezero, niti bi nam bila od koristi za naše snabdijevanje. Trebali bismo uložiti svu snagu u to da učinimo svoj dio, a ne da samo čekamo da Bog pošalje kišu.”
Zatim nam je predao lopate, motike, grablje i pokazao kako da kopamo rovove i kanale, odakle da očistimo borove iglice, kamo da odlažemo gomile zemlje da bismo načinili nasipe za kišu koju će nam Bog uskoro poslati. Otkazali smo crkvenu službu da bismo obavljali “svoj dio”.
I dok smo tako naporno radili, Bog je doista poslao oluju! Golemi sivobijeli kumulus obećavao je ispunjenje naših molitava. Vikali smo i slavili Boga za Njegovo obilje, radujući se svakoj kišnoj kapi koja je pala. Ali to nije dugo trajalo, jer smo osjetili samo nekoliko kapi prije nego što su oblaci prošli, a nebo ponovno poprimilo zastrašujuće svjetlucavo plavetnilo vrlo suhog ljetnog dana.
Nakon zalaska sunca okupili smo se u blagovaonici — tužna skupina savjetnika, trenera, kuhara i crkvenih vođa. Nada je iščezla iz naših srca. Molili smo se. Jadno. Pjevali smo. Još gore.
Tada je ustala Cindy, polako odšetala do središta našeg turobnog kruga i konačno progovorila:
“Društvo, od vas mi se jednostavno smučilo. Cijelog tjedna mi govorite o tom divnom Bogu kojemu služite, o tome kako Mu možete povjeriti svoj život i sve ostalo i o tome kako će vam On poslati kišu jer smatra da je ovo najbolji ljetni kamp na planetu. A sad, kad On dovodi vašu vjeru do krajnjih granica ostavljajući vas bez kiše, vi pravite sumorna lica i kukate kao da vas je On zaboravio, ostavio vas same ovdje na planini i napustio vas u prašini.”
Svi smo zurili u nju u tišini, slušajući, ali ne shvaćajući u pravom smislu o čemu to ona govori.
“Ako doista vjerujete u svojega Boga, onda prestanite cmizdriti zbog Njegovih odluka! Padnite na koljena i slavite Ga zbog svega što čini za vas. I uzgred, vi ste se molili samo za kišu, zahtijevajući da On sve uradi na vaš način. A što ako On ima nešto bolje? Hajde, sad iziđite odavde! Idite nekamo i molite se za oproštenje.
I izišli smo. Skrušenog duha. S pokajanjem na usnama.
Kasnije te večeri nekolicina nas je tiho razgovarala pored isušenog potoka koji se protezao kroz naš kamp. Dvojica savjetnika, Jack i Don, poželjeli su nam laku noć i krenuli prema dijelu kampa za dječake. Nekoliko trenutaka kasnije začuli smo krik koji je zvučao kao da je Jacka napao jaguar.
Potrčao sam, a ostali su me slijedili, dok su nas Jackovi krici vodili prema opasnosti u kojoj se nalazio.
Zatekli smo ga kako stoji pored spremnika od skoro 40.000 litara, pod mlazom hladne vode koja se prelijevala preko rubova. Spremnik koji je prije samo nekoliko sati bio skoro potpuno prazan, sada je bio prepun svježe vode. I ja sam nakratko utrčao pod mlaz vode, a onda sam potražio cijev koja dovodi izvorsku vodu u spremnik. Ona je još uvijek bila vruća — suha i vruća. Ništa se nije ulijevalo u spremnik.
Te noći i sve do kraja ljeta služili smo Bogu sa strahopoštovanjem zbog tog izvora u spremniku.
Voda. Čista, hladna voda! Više nego što nam je bilo potrebno. Poslana na Božji način.
Dick Duerksen, pastor i pisac, živi u Portlandu, država Oregon, u Sjedinjenim Američkim Državama, poznat je po cijelom svijetu kao “putujući sijač Božje milosti”.