“Dok sam ja predsjednik komisije, nikad nećete dobiti invalidsku mirovinu!” — rekao je dr. Bilanović svojoj pacijentici Štefici Bratulić. Bilo je poražavajuće čuti te riječi. Ne samo da je to bio strašan osobni udarac, već je i ispitivao njezinu tek pronađenu vjeru.
Put vjere počeo je kad je njezin otac prije svoje smrti pozvao svu svoju djecu da traže pravu crkvu koja svetkuje pravi dan. Rekao je da Katolička crkva nije prava crkva, da se ne treba klanjati kipovima i da nedjelja nije pravi dan štovanja Boga.
Štefica je jedina od njih devetoro srdačno prihvatila taj poziv. Pronašla je Adventističku crkvu slijedeći ženu koja joj je rekla da ne uđe unutra (da, dobro ste pročitali — da ne uđe), i u potpunosti se predala Bogu. To nije bio mali podvig. Najlakši izbor za bilo koga u to vrijeme bilo je ne vjerovati u Boga, budući da je zemlja bila pod komunističkim režimom. Ali napraviti promjenu da od katolkinje postane adventistica sedmog dana nije bilo samo nerazumno, već i opasno.
Život se još više pogoršao nakon njezinog obraćenja. Njezina je obitelj bila protiv te odluke. Majka, braća i sestre su je ismijavali. Njezin suprug je prosvjedovao. On je bio alkoholičar i, umjesto da podržava obitelj, odnosio bi stvari od kuće. Bilo je nevolja i sa školom koju su njezino dvoje djece pohađali, zato što nisu dolazili subotom na nastavu. Sada je pak dobila i treće dijete — još jedna usta koja mora hraniti, a nije bilo dovoljno hrane niti za dvoje koje je već imala. No najgore u svemu tome bilo je njezino narušeno zdravlje. Njezina kralježnica se sve više krivila i ozbiljno joj je ugrožavala život. Bila je slaba i nije mogla biti u radnom odnosu da pokrije obiteljske potrebe. Jedina zraka nade bila je da dobije invalidsku mirovinu od države. U komunizmu to nije trebao biti problem; ali budući da je vjerovala u Boga, to jest bio veliki problem.
Više puta je pokušala tražiti invalidsku mirovinu. Svaki put su je odbili, jer je njezin liječnik uvijek izdavao potvrdu da je sposobna za rad.
Štefica je saznala da taj isti liječnik traži kućnu pomoćnicu, pa je otišla k njemu da mu ponudi jednu osobu.
“Čujem da tražite kućnu pomoćnicu. Mogu vam preporučiti jednu osobu.” — otpočela je razgovor. Liječnik se oduševio. “Da, tražim. Znate li koju da mi preporučite?”
“Da, znam. To sam ja! Ako mi pozli na poslu, vi mi možete najbolje pomoći.” — odgovorila je Štefica.
“Pa vi ne možete raditi kao kućna pomoćnica, vi niste sposobni za taj posao.” — odgovorio je on razočaran.
“Izdajte mi onda potvrdu da ne mogu raditi, pa da mogu dobiti invalidsku mirovinu.” — tražila je ona.
“Neću vam to dati.” — završio je liječnik.
U međuvremenu je Štefica upoznala jednu ženu koja je bila boljeg zdravlja, ali je dobila invalidsku mirovinu. Ta joj je žena dala nekoliko savjeta. Umjesto da je pregleda samo državni liječnik, otišla je i u privatnu kliniku na isti pregled u isti dan. Privatna klinika je s pravom zaključila da ona ne može raditi — u potpunosti suprotno od državnog liječnika. Tako je s novim nalazima u ruci ponovno pokrenula postupak. Ali budući da je njezin liječnik bio na čelu komisije za dodjelu invalidskih mirovina, i budući da joj nije htio dati potvrdu o njezinom zdravstvenom stanju, i budući da se zakleo da joj tu mirovinu neće nikad odobriti, njezina nada se rušila. Hoće li joj Bog koga je našla u svojoj novoj vjeri pomoći?
Tri dana prije nego što je trebala doći na komisiju koja donosi odluke o mirovini, odlučila je postiti i moliti se. Zamolila je i svoju djecu i sestru u Kristu Micu da joj se pridruže u molitvi.
Na sastanak je došla slaba zbog bolesti i nedostatka hrane. Članovi komisije su je pregledali i pogledali njezine dokumente. Predsjednik komisije dr. Bilanović govorio je u njezinu korist. Odluka je bila jednoglasna: može primati invalidsku mirovinu!
Štefica je bila oduševljena ishodom, iako to tada nije mogla pokazati. Ali iznenadio ju je stav liječnika Bilanovića. Zavjetovao se da će ići protiv nje, a sada je govorio njoj u prilog. Zašto? Otkrila je sutradan.
Sutradan se vratila da kod dr. Bilanovića preuzme isprave koje je trebala odnijeti vladinoj agenciji koja izdaje mjesečnu mirovinu.
“Gospođo Bratulić, ne znam što mi je jučer bilo. Htio sam govoriti protiv, a govorio sam za vas.” — rekao je.
“Jeste li govorili nešto što nije bila istina?” — pitala je.
“Sve što sam govorio bila je istina, ali ja to nisam htio govoriti.” — odgovorio je on.
“Pa zašto niste govorili ono što ste htjeli?” — pitala je Štefica.
Ono što je on odgovorio bio je opis čuda za koje se molila.
“Noć prije odbora, taman sam skoro zaspao, kad je u moju sobu došao snažan svijetli čovjek, potapšao me po ramenu i rekao: ‘A što je sa slučajem gospođe Bratulić?’ To me je iznenadilo. Onda je on nestao. Opustio sam se i skoro zaspao, kad on je opet došao. Potapšao me po ramenu i pitao: ‘Što je sa slučajem gospođe Bratulić?’ Tad sam se uplašio. To se događalo iznova kroz cijelu noć. Cijelu noć nisam oka sklopio! Nisam mogao izdržati još jednu takvu noć, pa sam morao govoriti istinu.”
“Doktore, pa vi ste imali privilegiju koju ni ja nisam imala; vidjeli ste mojeg anđela!” — uzviknula je.
Sljedeći put kad je Štefica posjetila svojeg liječnika, donijela mu je na dar Bibliju.
Liječnik je objeručke uzeo tu Bibliju i pritisnuo je na svoje grudi.
“Gospođo Bratulić, zar meni Biblija?” — s oduševljenjem je uskliknuo i zahvalio. Iako se nikada nije pridružio crkvi adventista sedmog dana, imao je Bibliju da ga vodi kroz život i osobni susret s njezinim anđelom čuvarom.
Mirovina koju je Štefica primala do kraja života promijenila je novčane prilike obitelji. Dobivala je redovita sredstva na koja je mogla računati, i razboritim upravljanjem tim je novcem čak pomagala drugima. Nastavila je služiti Bogu cijeli svoj život, svjedočeći mnogima kroz knjige koje je sad mogla kupiti, ali još je više služila svojim životom. Komunističke vlasti su pale, ali njezina crkva i dalje stoji i njezin Bog i dalje odgovara na molitve.
Treće dijete koje joj se rodilo je Danijela Schubert, a jedno od djece koje se molilo za ovo čudo je Marija Ðidara. Iskustvo se zbilo šezdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji.
Danijela Schubert