Crkva je skup vjernika koji imaju isto vjerovanje i isti cilj: natrag k Bogu. Ona je “Božje oruđe koje je Bog odredio za spašavanje ljudi. Ona je ustrojena za službu i njezina je zadaća da svijetu navijesti Evanđelje. Od samog početka Bog je namjeravao da crkva prikaže svijetu Njegovu puninu i dostatnost. Vjernici crkve, oni koje je Bog pozvao iz tame u svoje divno svjetlo, trebaju odsjajivati Njegovu slavu. Crkva je riznica bogatstva Kristove milosti i po njoj će se u konačnici čak i ‘poglavarstvima i vlastima na nebesima’ objaviti vrhunski i cjelovit prikaz Božje ljubavi (Efežanima 3,10).” (Ellen G. White, Djela apostolska, str. 7, izvornik 9)
Zašto smo uopće došli u Crkvu?
— netko je došao jer je tražio Istinu — u Svetom pismu, preko prijatelja, tiskovina, medija, evangelizacije,
— netko je došao da bude prihvaćen,
— netko je došao jer treba materijalnu pomoć,
— netko je došao jer traži smisao života,
— netko je došao jer je bio u velikoj krizi,
— netko je došao potaknut nekim teškim događajem ili čak tragedijom,
— netko je došao potaknut nekim neobičnim snom…
Mogli bismo vjerojatno još nabrajati zašto smo, ili zašto je netko došao u crkvu.
Ako osoba dolaskom u crkvu, u konačnici, ne nađe pravi smisao, vjerojatno da neće dugo ostati u njoj. To ovisi o tome što osoba traži u crkvi. Ako su traženja samo kratkoročne naravi (materijalna pomoć, tješenje, pomaganje, zaštita…), rješavanje nekog problema — i onda opet “po starom” — ništa je neće zadržati u crkvi. Ako su traženja duše Bog, spasenje i vječni život, onda će osoba to zgrabiti i neće ostaviti — a naći će i pomoć, i utjehu, i zaštitu, i prijatelje…
Zašto neki napuštaju crkvu?
Prema statistikama, od stotinu onih koji napuste crkvu, čak njih 75 navode da su otišli zbog “loših odnosa”. A svega oko 1 do 1,5% njih odlazi zbog neslaganja s crkvenim naukom. Ostali postoci su neki drugi razlozi.
Naravno da su odnosi važni. Ali nitko nije savršen, pa ni takvi koji su otišli zbog “loših odnosa”. Možda je netko doista zbog “loših odnosa” napustio crkvu (jer traže samo savršen odnos prema sebi). To nikako nije opravdanje za bilo kakvo loše ponašanje onih koji ostaju u crkvi.
Neki napuštaju crkvu jer nisu obraćeni, ili su mlaki i padaju u kušnjama, popuštaju u načelima i vraćaju se u svijet. I, naravno, uvijek je kriv netko drugi! A što takvima vrijedi ako je netko drugi kriv, a oni su gubitnici kojima slijedi propast; iako ne mora biti tako? Naravno, nema opravdanja za ikoga tko sablazni druge. Isus je upozorio: Teško onom tko koga sablazni! Ali nije opravdao niti onoga tko se sablazni. Valja naglasiti i to da ne vrijedi upirati prstom u drugoga.
Kad je jedna skupina Isusovih sljedbenika otišla od Njega, Isus je upitao one koji su ostali: “Da nećete i vi otići?” — Petar je odgovorio: “Kome ćemo ići? Ti imaš riječi vječnoga života.”
Ako se dogodi da neki vjernik vrši pritisak na drugoga — riječima, uvredama, sramoćenjem, nevjerstvom — to ne smije biti razlog za napuštanje crkve. Treba postupiti onako kako je Isus postupio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Također, rekao je i ovo: “Ali ima među vama nekih koji ne vjeruju.” (Ivan 6,64)
Ne trebamo se baviti navođenjem razloga zašto netko želi napustiti crkvu. Ali popuštanje želji tijela, želji očiju i ponosu života — dakle popuštanje — nikoga neće privući u crkvu, niti pomoći u njegovom spašavanju! Popuštanje u načelima je korak natrag i opasnost puta bez povratka, bio netko mlad ili star. A kušnje stalno rastu, posebice zbog mnogobrojnih ponuda na internetu. Tko je toliko jak da se može oduprijeti svim tim lošim ponudama? Bog želi da, usprkos navaljivanju raznih kušnji, održimo vjeru i budemo sretni vjernici. I tako sve dok On ne dođe. A On će doći vrlo brzo.
Zašto ne želim napustiti crkvu
Jesu li oni koji ne vjeruju, ili iz bilo kojih razloga napuštaju crkvu, dostojni da ih bilo tko slijedi? Nisu! Napuštanje crkve zbog nekoga ili nečega govori da je osoba stavila nešto ispred sebe, što je za nju veće od Boga! To nipošto ne može biti dobro. Sotona najčešće koristi razočaranje i loše odnose da bi nekoga odvojio od crkve i od istine.
Mi možemo nečijim postupcima biti povrijeđeni i tužni, ali otpad ne dolazi u obzir! U Bibliji piše: “Jer još malo, vrlo malo i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti. Moj će pravednik živjeti od vjere; ako li otpadne, duša moja neće nalaziti zadovoljstva u njemu. A mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase dušu.” (Hebrejima 10,37-39)
Biti ili ne biti vjernik — to ima veze s Bogom i vječnošću! Pa kako da onda dopustimo da nas bilo tko pokoleba, povuče natrag u svijet, u popuštanje, u promašaj, u vječnu smrt, u nepostojanje? Dakle, kad se pitamo: Zašto ne želim napustiti crkvu? — ne podrazumijevamo samo biti ili ne biti u nekoj mjesnoj crkvi i u crkvenoj knjizi. Ovdje razumijevamo svoj odnos prema Bogu i bližnjima, koji se ne smije dovesti u pitanje ničim na ovom svijetu.
Svaki vjernik treba njegovati svoj odnos s Bogom i bližnjima. Kako? Svakodnevnom molitvom, proučavanjem i svjedočenjem! Ako bilo što od ovoga izostavimo, imat ćemo štetu.
Molitva — “Dio je Božjeg plana, da nam kao odgovor na molitvu vjere dade ono što nam ne bi dao da Ga nismo molili.” (Ellen G. White, Velika borba, str. 415, u izvorniku 525)
Proučavanje — Svakodnevno proučavanje Božje riječi hrani naš duhovni život i hrabri nas dok se borimo održati vjeru.
Svjedočenje — Uz svakodnevne obaveze trebamo koristiti ili stvarati prilike, kako bismo posvjedočili o svojoj vjeri i nadi onima s kojima se susrećemo na poslu, na putovanju i u planskom svjedočenju.
“Prednosti onih koji pobijede ‘krvlju Janjetovom i riječju svojega svjedočanstva’ nadilaze moć našega sadašnjeg poimanja.” (Ellen G. White, Review and Herald, 9. ožujka 1886.)
“Stoga, usprkos općem prijeziru, neću postati izdajnik kad svojom odanošću mogu najviše proslaviti Gospodina i pred svijetom uzdići Njegovu čast.
Što! Zar da adventisti sedmoga dana popuste u svojoj odanosti sada kad svim svojim sposobnostima i silama trebaju biti na Gospodnjoj strani, kad se s njihovih usana treba čuti neustrašivo svjedočenje koje oplemenjuje i uzdiže dušu?” (Ellen G. White, Review and Herald, 8. lipnja 1897.)
Tragično je što mnogi iskreni i naivni vjernici nasjedaju izazovima “vukova u janjećoj koži”, koji im oslabljuju vjeru iznoseći teorije koje ni sami ne mogu razumjeti (poput teorije antitrinitarijanaca, koja kruži kao pošast — kao da je moguće razumjeti Božanstvo, iako ne možemo razumjeti niti obične pojmove kao što su beskonačnost i vječnost). Neki “vukovi” su se svojim kritikama okomili na upravu crkve, drugi napadaju spise Duha proroštva, neki opet pronalaze nešto treće što ima za namjeru rušenje crkve. Umjesto da poslušaju veliki nalog koji nam je Isus ostavio: “Idite i naučite sve narode…” (vidi Matej 28,19.29) Dakle, objavljujte Radosnu vijest! Isus dolazi uskoro! Ukažite ljudima na nadu koja će se ostvariti, jer iza nje stoji sam Bog!
Božje djelo ne može propasti. Ono će se slavno dovršiti. Zašto da to bude bez vas i bez mene? Ne smijemo si dopustiti takav strašan promašaj. Jer mi smo odlučili i zavjetovali se da ćemo biti među onima koji neće otpasti, nego će biti ljudi koji će, uz Božju pomoć, do kraja održati vjeru!
Dr. sc. Ivan Đidara