37. Sveto pismo kao zaštita

6. 06. 2020.

„Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.“ (Izaija 8,20) Božji je narod upućen na Sveto pismo kao osiguranje od utjecaja lažnih učitelja i obmanjivačkih sila duhova tame. Sotona koristi svako moguće sredstvo da spriječi ljude u stjecanju biblijskog znanja, jer jasni iskazi Biblije otkrivaju njegove obmane. Svako oživljavanje Božjeg djela potiče kneza zla na još veću aktivnost. Sada ulaže krajnje napore za završnu bitku protiv Krista i Njegovih sljedbenika. Ubrzo će se pred nama otkriti posljednja velika obmana. Antkrist će pred našim očima izvesti svoja čudotvorna djela. Njegova će imitacija biti toliko slična izvorniku da će ih biti nemoguće razlikovati, osim pomoću Svetoga pisma. Svaka tvrdnja i svako čudo mora se ispitati svjedočanstvom Svetog pisma.

Oni koji nastoje vršiti sve Božje zapovijedi naići će na protivljenje i porugu. Oni mogu opstati samo u Bogu. Da bi mogli izdržati nevolju koja ih čeka, moraju razumjeti Božju volju kako je otkrivena u Njegovoj riječi. Oni Ga mogu štovati samo ako imaju pravilno razumijevanje Njegova karaktera, vladavine i ciljeva, i postupaju u skladu s njima. Samo će oni koji su svoj um utvrdili istinama Biblije moći opstati tijekom posljednjeg velikog sukoba. Svaka će se duša naći pred ozbiljnim ispitom: Trebam li Boga slušati više nego ljude? Odlučujući trenutak je pred vratima. Stoje li naše noge čvrsto na stijeni Božje nepromjenjive Riječi? Jesmo li spremni odlučno stati u obranu Božjih zapovijedi i vjere u Isusa?

Prije Njegovog raspeća Spasitelj je svojim učenicima objasnio da treba biti ubijen i da će nakon toga uskrsnuti iz groba, a anđeli su bili prisutni kako bi Njegove riječi utisnuli u umove i srca. Ali su učenici očekivali oslobođenje od rimskog jarma, pa nisu mogli podnijeti pomisao da bi Onaj u koga su polagali sve svoje nade morao umrijeti sramotnom smrću. Riječi što su ih trebali upamtiti nestale su iz njihova sjećanja i kad je došao trenutak kušnje, našao ih je nespremne. Isusova je smrt tako temeljito uništila njihove nade kao da ih nikada na nju nije upozorio. U proročanstvima je budućnost i nama otkrivena tako jasno kao što je u Kristovim riječima bila otkrivena učenicima. Događaji povezani sa završetkom vremena milosti i s djelom pripreme u vrijeme nevolje jasno su predočeni. Ali mnogi ne razumiju ništa bolje ove važne istine nego da im nikada nisu bile otkrivene. Sotona budno pazi da ukloni svaki utjecaj koji bi ih mogao učiniti mudrim za spasenje, pa će ih vrijeme nevolje naći nespremne.

Kad Bog ljudima šalje tako važna upozorenja da ih predočuje kao objavu svetih anđela koji lete u najvišem dijelu neba, On očekuje da svaki čovjek obdaren sposobnošću rasuđivanja obrati pozornost na poruku. Zastrašujuće kazne, izrečene za klanjanje Zvijeri i njezinom kipu (Otkrivenje 14,9-11), trebaju sve potaknuti na marljivo proučavanje proročanstava, kako bi doznali što je žig Zvijeri i kako mogu izbjeći njegovo primanje. Ali mnoštvo ljudi odvraća uši od slušanja istine i obraća se pričama. Gledajući do posljednjih dana, apostol Pavao objavljuje: „Jer će doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke.“ (2. Timoteja 4,3) To je vrijeme upravo tu. Mnoštvo ne čezne za biblijskom istinom jer se slaže sa željama grešnog srca koje ljubi svijet, a Sotona ih opskrbljuje obmanama koje vole.

Ali Bog će na Zemlji imati narod koji će čuvati Bibliju i samo Bibliju kao mjerilo svih učenja i osnovu svih reformi. Ni mišljenja učenih ljudi, ni zaključci znanosti, ni vjerske dogme ili odluke crkvenih sabora, toliko brojnih i suprotnih kao što su Crkve koje zastupaju, niti glas većine – nijedno od ovoga niti sve zajedno ne treba smatrati dokazom za ili protiv ma koje točke vjerovanja. Prije prihvaćanja bilo kojeg učenja ili propisa trebamo zahtijevati da bude podržano jasnim „Tako kaže Gospod“.

Sotona stalno nastoji privući pozornost na čovjeka umjesto na Boga. On navodi ljude da vodstvo traže od biskupa, svećenika i profesora teologije, namjesto da istraživanjem Svetog pisma sami doznaju što im je dužnost. A onda, nadzirući um ovih vođa, može utjecati na mnoštvo po svojoj volji.

Kad je Krist došao govoriti riječi života, obični narod Ga je s uživanjem slušao, i mnogi su Ga, čak i svećenici i knezovi, uzvjerovali. Ali su veliki svećenik i narodne starješine odlučili osuditi i odbaciti Njegovo učenje. Premda su bili spriječeni u svim svojim nastojanjima da nađu nešto za što bi Ga optužili, premda nisu mogli a ne osjećati utjecaj božanske sile i mudrosti koja je pratila Njegove riječi, oni su se ogradili predrasudama; odbacili su najjasniji dokaz Njegova mesijanstva, jer bi u protivnom bili prisiljeni postati Njegovim učenicima. Ovi su Isusovi protivnici bili ljudi koje je narod od djetinjstva naučio poštovati, čijem su se autoritetu navikli slijepo pokoravati. „Kako to“, pitali su, „da naše starješine i pismoznanci ne vjeruju Isusa? Ne bi li Ga ovi pobožni ljudi prihvatili kad bi On doista bio Krist?“ Upravo je utjecaj takvih učitelja naveo židovski narod da odbaci svojega Otkupitelja.

Duh koji je pokretao ove svećenike i starješine još uvijek je prisutan kod mnogih koji se ističu velikom pobožnošću. Oni odbijaju ispitati svjedočanstvo Svetoga pisma o posebnim istinama za ovo vrijeme. Oni upućuju na svoju brojnost, bogatstvo i ugled, a s omalovažavanjem gledaju zagovornike istine kao malobrojne, siromašne i neugledne, koji imaju vjeru što ih razdvaja od svijeta.

Krist je predvidio da nedopušteno prisvajanje autoriteta od strane književnika i farizeja neće prestati s raspršenjem Židova. Proročkim je pogledom vidio uzdizanje ljudskog autoriteta s ciljem da zavlada savješću, što je u svim vremenima bilo strašno prokletstvo za Crkvu. A Njegove zastrašujuće optužbe književnika i farizeja, kao i Njegova upozorenja narodu da ne slijedi ove slijepe vođe, zapisane su kao opomena budućim naraštajima.

Rimska Crkva zadržava pravo tumačenja Svetog pisma za kler. Budući da samo svećenici znaju protumačiti Božju riječ, ona je uskraćena običnom narodu. Premda je reformacija svima dala Sveto pismo, ipak ovo načelo što ga je Rim podržavao sprečava mnoštvo u protestantskim Crkvama da samo istražuje Bibliju. Naučeni su da prihvate njezina učenja onako kako Crkva tumači, a tisuće se ne usuđuju prihvatiti ništa što se suproti njihovom vjerovanju ili utvrđenom učenju njihove Crkve, bez obzira kako je jasno izneseno u Svetome pismu.

Premda je Biblija puna upozorenja protiv lažnih učitelja, mnogi su gotovi kleru povjeriti skrb za svoje duše. Danas tisu će koje ispovijedaju religiju ne mogu navesti nikakvog drugog razloga za točke vjere kojih se pridržavaju, osim da su tako poučeni od svojih vjerskih vođa. Oni prolaze pored Spasiteljeva nauka gotovo ga i ne primjećujući, a bezuvjetno vjeruju riječima svojih svećenika. No jesu li oni nepogrešivi? Kako svoje duše možemo povjeriti njihovom vodstvu ako iz Božje riječi ne znamo jesu li doista svjetlonoše? Nedostatak moralne hrabrosti da odstupe s ugažene staze ovoga svijeta navodi mnoge da slijede stope učenih ljudi. Budući da nisu voljni sami istraživati, oni postaju beznadno vezani lancima zablude. Oni vide da je istina za ovo vrijeme jasno iznesena u Bibliji i osjećaju kako sila Svetoga Duha prati njezino navješćivanje, pa ipak dopuštaju da ih protivljenje svećenika odvrati od svjetlosti. Premda osvjedočena razuma i savjesti, ove se zavedene duše ne usuđuju misliti drukčije od svećenika, pa svoj vlastiti sud, svoje vječne interese žrtvuju nevjerstvu, ponosu i predrasudi drugih.

Sotona na mnogo načina koristi utjecaj ljudi da veže svoje zarobljenike. Mnoge osigurava za sebe tako što ih veže svilenim nitima ljubavi prema onima koji su neprijatelji Kristova križa. Kakve god bile te veze – roditeljske, sinovske, bračne ili društvene – rezultat je isti; protivnici istine koriste svoju moć da bi zavladali savješću, a duše koje su pod njihovom vlašću nemaju dovoljno hrabrosti ili samostalnosti da poslušaju vlastita uvjerenja o dužnosti.

Božja istina i slava su nerazdvojne; nemoguće nam je s Biblijom nadohvat ruke štovati Boga s pogrešnim uvjerenjima. Mnogi kažu da nije važno što tko vjeruje, samo ako je život ispravan. Ali život se oblikuje vjerom. Ako su nam svjetlost i istina dostupni, a mi zanemarujemo prednost da ih čujemo i vidimo, mi ih u biti odbacujemo; biramo radije tamu nego svjetlost.

„Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi k smrti.“ (Izreke 16,25) Neznanje nije izgovor za zabludu ili grijeh kad postoji prilika da upoznamo Božju volju. Čovjek putuje i dolazi do raskrižja više putova, ali mu putokaz pokazuje kamo vodi svaki od njih. Ako on ne mari za putokaz i krene putem koji mu se čini pravim, koliko god bio iskren, postoji vjerojatnost da se nađe na pogrešnom putu.

Bog nam je dao svoju Riječ da bismo se upoznali s njezinim učenjem i sami doznali što On od nas zahtijeva. Kad je književnik pristupio Isusu s pitanjem: „Što moram učiniti da baštinim život vječni?“, Spasitelj ga je uputio na Sveto pismo riječima: „Što stoji pisano u Zakonu? Što tamo čitaš?“ Neznanje neće opravdati ni mlado ni staro, niti će ih osloboditi od kazne koju zaslužuje kršenje Božjeg zakona, jer u svojim rukama imaju vjerni prikaz tog Zakona i njegovih načela i zahtjeva. Nije dovoljno imati dobre namjere; nije dovoljno činiti ono što čovjek smatra ispravnim ili što mu svećenik kaže da je pravo. Na kocki je spasenje njegove duše, stoga sam treba istraživati Sveto pismo. Bez obzira kako je snažno njegovo uvjerenje, bez obzira koliko bio siguran da svećenik zna što je istina, to nije njegov temelj. On ima kartu na kojoj se vidi svaka oznaka na putu prema Nebu, pa ne treba ništa nagađati.

Prva i najveća dužnost svakog razumnog bića jest da iz Svetog pisma nauči što je istina, i da onda hodi u svjetlosti i hrabri druge da slijede njegov primjer. Svakog dana trebamo marljivo proučavati Bibliju, odvagujući svaku misao i uspoređujući redak s retkom. Svoje mišljenje trebamo oblikovati uz božansku pomoć, budući da pred Bogom odgovaramo sami za sebe.

Učeni su ljudi izložili sumnji i nejasnoći najbjelodanije istine otkrivene u Bibliji. Prikazujući se silno mudrima, uče da Sveto pismo ima mistično, tajnovito, duhovno značenje, što ga ne zamjećujemo u jeziku kojim se ono služi. Ti ljudi su lažni učitelji. Upravo je takvima Isus rekao: „Ne poznajete ni Pisma ni moći Božje.“ (Marko 12,24) Jezik Biblije treba tumačiti prema njegovom očitom značenju, ukoliko se ne radi o simbolu ili slikovnosti. Krist je obećao: „Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga.“ (Ivan 7,17) Kad bi ljudi prihvatili Bibliju onakvom kakva ona jest, kad ne bi bilo lažnih učitelja da ih zavode i zbunjuju, bilo bi učinjeno djelo koje bi obradovalo anđele, a u Kristov bi tor dovelo tisuće i tisuće onih koji sad lutaju u zabludi.

Trebali bismo sve umne snage uložiti u proučavanje Svetog pisma i napregnuti um da shvati dubine Božje, koliko je to mogu će smrtnim ljudima. Ali ne smijemo zaboraviti da su djetinja poučljivost i pokornost pravi duh učenika. Mjestima koja u Svetom pismu stvaraju poteškoće nikada se ne može ovladati metodama koje se upotrebljuju u rješavanju filozofskih problema. Ne bismo smjeli pristupiti proučavanju Biblije sa samopouzdanjem s kojim toliki prilaze znanstvenim područjima, već s molitvom, svjesni da ovisimo o Bogu, i s iskrenom željom da upoznamo Njegovu volju. Moramo pristupiti ponizna i poučljiva duha da bismo primili znanje od velikoga JA SAM. U protivnom će zli duhovi tako zaslijepiti naš razum i otvrdnuti naše srce da nas istina neće oduševiti.

Mnogi dijelovi Svetog pisma koje učeni ljudi proglašavaju tajnom ili ih smatraju nevažnima puni su utjehe i uputa za onoga koji se poučava u Kristovoj školi. Jedan od razloga što mnogi teolozi nemaju jasnije razumijevanje Božje riječi jest što zatvaraju oči pred istinama koje ne žele provesti u život. Razumijevanje biblijskih istina ne ovisi toliko o intelektualnoj snazi uloženoj u proučavanje koliko o usmjerenosti na cilj, ozbiljnoj težnji za pravednošću.

Bibliju nikada ne bi trebalo proučavati bez molitve. Jedino nas Sveti Duh može navesti da osjetimo važnost lako razumljivih predmeta ili nas sačuvati od iskrivljavanja teško razumljivih istina. Zadaća je nebeskih anđela da pripreme srce za razumijevanje Božje riječi kako bi nas njezina ljepota oduševila, njezina upozorenja opomenula, ili njezina obećanja ohrabrila i ojačala. Trebali bismo prihvatiti molbu psalmista: „Otvori oči moje, da gledam divote tvoga Zakona.“ (Psalam 119,18) Kušnje često izgledaju neodoljive, jer se zbog zanemarivanja molitve i proučavanja Biblije čovjek izložen kušnji ne može odmah sjetiti Božjih obećanja i dočekati Sotonu oružjem Svetoga pisma. Ali anđeli se nalaze oko onih koji žele biti poučeni u božanskim predmetima; i u trenutku velike potrebe oni će ih podsjetiti upravo na one istine koje su im potrebne. Pa „kada neprijatelj navali kao rijeka, Duh će Gospodnji podignuti zastavu suprot njemu“. (Izaija 59,19)

Isus je obećao svojim učenicima: „A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.“ (Ivan 14,26) Ali se Kristovo učenje mora prethodno pohraniti u našem umu kako bi nas Božji Duh mogao u trenutku opasnosti na njega podsjetiti. „U srce svoje pohranih riječ tvoju“, rekao je David, „da protiv tebe ne sagriješim.“ (Psalam 119,11)

Svi koji cijene svoje vječne interese trebaju se čuvati od upada skepticizma. Bit će napadnuti sami stupovi istine. Nemoguće je ostati izvan dosega sarkazama i sofizama, pogubnih i otrovnih učenja suvremenog poganstva. Sotona prilagođava svoje kušnje svim slojevima. Nepismenog napada ismijavanjem ili prijezirnim primjedbama, dok protiv obrazovanog nastupa sa znanstvenim prigovorima i filozofskim zaključivanjem, podjednako sračunatim da izazove nepovjerenje ili prijezir spram Svetoga pisma. Čak si i mladež s malo iskustva dopušta podmetati sumnje u vezi s osnovnim načelima kršćanstva. I ovo mladenačko nevjerstvo, koliko god bilo plitko, vrši svoj utjecaj. Mnogi su na ovaj način zavedeni da se rugaju vjeri svojih otaca i preziru Duha milosti. (Hebrejima 10,29) Život mnogih, koji je obećavao da će biti na čast Bogu i na blagoslov svijetu, uništen je odvratnim dahom nevjerstva. Svi koji se uzdaju u hvalisave zaključke ljudskog razuma i umišljaju da mogu objasniti božanske tajne i doći do istine bez pomoći Božje mudrosti, zapleteni su u Sotoninu mrežu.

Mi živimo u najsvečanijem razdoblju povijesti ovoga svijeta. Uskoro se treba odlučiti sudbina ljudi kojima vrvi Zemlja. Naše osobno buduće dobro, kao i spasenje drugih duša, ovisi o smjeru u kojem sada idemo. Naš vodič treba biti Duh istine. Svaki Kristov sljedbenik treba ozbiljno pitati: „Gospodine, što želiš da činim?“ Mi se trebamo poniziti pred Gospodinom, u postu i molitvi, i puno razmišljati o Njegovoj Riječi, posebno o prizorima Suda. Danas trebamo tražiti duboko i živo iskustvo u Božjim stvarima. Nemamo ni trenutka za gubljenje. Oko nas se zbivaju događaji od najveće važnosti; mi smo na Sotoninom začaranom tlu. Ne spavajte, Božji stražari! Neprijatelj vreba izbliza, spreman skočiti na vas u svakom trenutku, ako ste postali nemarni i dremljivi, te vas učiniti svojim plijenom.

Mnogi su prevareni glede svojega stvarnog stanja pred Bogom. Sami sebi čestitaju što nisu učinili zlodjela, a zaboravljaju nabrojiti dobra i plemenita djela što ih Bog od njih očekuje a koja su zanemarili učiniti. Nije dovoljno da su stabla u Božjem vrtu. Oni trebaju ispuniti Njegova očekivanja donošenjem plodova. On ih drži odgovornima što su propustili učiniti sve dobro koje su mogli učiniti zahvaljujući Njegovoj osnažiteljskoj milosti. U nebeskim su knjigama zapisani kao oni koji smetaju zemlji. Ali slučaj ni ovih ljudi nije beznadan. One koji su prezreli Božju ljubav i zloupotrijebili Njegovu milost, Srce strpljive Ljubavi još preklinje. „Zato se veli: ‘Probudi se ti koji spavaš, ustani od mrtvih, i Krist će ti svijetliti!’ Prema tome, pomno pazite kako živite! … iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli!“ (Efežanima 5,14-16)

Kad dođe vrijeme kušnje, otkrit će se oni koji su Božju riječ učinili pravilom svojega života. Ljeti nema vidljive razlike između zimzelenog i ostalog drveća; ali kad dođu zimske oluje, zimzeleno drveće ostaje nepromijenjeno, dok ostalo drveće ostaje bez lišća. Tako se sada ni lažni vjernik ne može razlikovati od pravog kršćanina, ali pred nama je upravo vrijeme kada će razlika postati očitom. Neka se podigne protivljenje, neka zavladaju vjerska zaslijepljenost i netrpeljivost, neka se raspali progonstvo, i polovični će se i licemjerni kršćani pokolebati i odreći vjere; ali će pravi kršćanin stajati čvrsto kao stijena, s jačom vjerom i svjetlijom nadom nego u dane blagostanja.

Psalmist kaže: „Razmišljam o svjedočanstvima tvojim. … Po tvojim naredbama postajem razuman, stoga mrzim sve putove lažne.“ (Psalam 119,99.104)

„Blago čovjeku koji je stekao mudrost.“ „Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ni- čega bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.“ (Izreke 3,13; Jeremija 17,8)