Odgovor je: Pavao, ili Jona
Misionare su nekad uglavnom slali. Danas neki od njih ne idu nikamo — oni su misionari bez putovnice. Misionari su nekad svi bili stranci. Danas mnogi od njih čitav svoj život žive tamo gdje vi živite i nikad im ne trebaju putovnice. Misionari su nekad živjeli u više zemalja. Danas neki od njih nikada ne napuštaju svoju domovinu i izgledaju poput drugih ljudi u njihovoj okolini. Misionari su nekoć dolazili iz jednog dijela svijeta sa svojim putovnicama. Sada je geslo: “Odasvud do svagdje.“ Nekad su svi misionari bili bijelci. Sada su svih boja. Nekad su bili kršćani. Sada su iz svih religija, pa čak i bez religije. Iako se želimo usredotočiti na kršćanske misionare, ovaj popis razlika potvrđuje sažetu izjavu da misionari nisu ono što su nekad bili. Važno je pitanje: “Koliko su te razlike duboke?” Ili, drukčije rečeno: “Koliko su one bitne?”
Jezična definicija
Riječ misionar — i njezina izvedenica misija — potječe od latinske riječi mitto, “šaljem”. U njoj nema niti spomena o putovnicama, putovanju zračnim ili morskim putovima, kulturološkim ili etničkim složenim odnosima. Ništa od toga ne predstavlja ključno pitanje za misiju. Nitko nije nimalo nepogodan za misiju na temelju svoje financijske boje (je li u crvenom ili crnom) ili etičke elegancije (mrzimo ili volimo njihove rikše), ili čak zbog zvjezdane povijesti ili one prepune ožiljaka. Ali u izrazu mitto sve je u svrsi i motivaciji: misionari idu jer su poslani.
Pišući o izgubljenima koji pronalaze spasenje, Pavao postavlja pitanje: “A kako propovijedati bez poslanja?” (Rimljanima 10,15) I zna odgovor: “Nikako!” Misionari su otišli i nastavljaju odlaziti jer ih je netko tijekom povijesti slao da učine ono što treba učiniti. I bez obzira na promjene između jučer i danas, osjećaj izvorne misionarske osobne iskaznice još je uvijek prepoznatljiv.
Suvremeni misionari su i dalje pronositelji Radosne poruke. Oni i dalje postoje i rade u kategorijama koje su identificirale prethodne misionare, zagrijavajući svijet svojom ljubavlju, nadahnjujući svijet svojim duhom predaje tvrdnjama Kristovog križa, pokrećući mnoge promatrače na djelovanje potpunim prepuštanjem svoje službe Bogu i čovječanstvu.
Tri točke usporedbe
U našem naslovu pitamo što je misionar. Pokušavajući odgovoriti ispravno, promotrimo dvojicu drevnih izvođača misionarske uloge, Pavla i Jonu. Naše usporedbe nisu stroge: Pavlova cijela karijera stoji u suprotnosti s Joninim učinkom na jednom zadatku — “operacija Niniva”. Nadamo se da ova neravnoteža i dalje omogućava odgovornu usporedbu njihovog odnosa prema Božjem pozivu, njihovoj izvedbi u vremenu i raspoloženju u vrhuncu njihovih službi. Ovo troje se obrađuje u međunaslovima (1) Poziv i poslanje na rad, (2) Putovanje i (3) Vrhunac.
Poziv i poslanje na rad
Ako znate izvještaje o Pavlu i Joni, već imate opravdanu kritiku: ni Jona, niti Pavao nemaju tipičnu fazu. Jedno iskustvo: srušen svjetlošću na zemlju, slijep i udaren s tri dana tame kao prijeko potrebnom potvrdom božanskog poziva ili poslanja. Ili: progutala ga posebna riba — ili obična riba — kao neki pokretački ritual. Ali, na stranu drame, ova iskustva nude potrebne pojedinosti misijskog poziva i poslanja: misionar ide zato što ga je Bog pozvao i zato što poziv uvijek uključuje slanje.
“Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: ‘Ustani,’ reče mu, ‘idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.’” (Jona 1,1.2) I Pavlu: “Ustani, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.” (Djela 22,10)
Kasnije je Pavlova misija još određenija — “Pohiti, žurno izađi iz Jeruzalema jer neće primiti tvoga svjedočanstva o meni.” (redak 18) I u potpunosti razjašnjena: “Pođi, jer ću te poslati daleko k poganima!” (redak 21).
Misionari odlaze jer ih Bog šalje. Oni znaju kamo trebaju otići, jer Bog je određen o tome kamo ih šalje: “Sigurno nam nije pripremljeno mjesto u nebeskim dvorcima nego posebno mjesto na zemlji određeno gdje trebamo raditi za Boga.“2 Božje posebne upute za Pavla uključuju: “Azija, ne” (Djela 16,6), “Bitinija, ne” (redak 7), ali: “Makedonija, da!” “Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im evanđelje.” (redak 10); i “Korint, da” za osamnaest mjeseci: “Jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu.” (Djela 18,10)
Božansko određivanje mjesta nije uvijek tako izričito. Prema načinu na koji govori o tome, Efez je bio jedna od Pavlovih najvažnijih misijskih postaja. I nije teško razumjeti zašto: bila je jedna od njegovih najduljih — tri godine (Djela 20,31) i možda najdramatičnija od svih (Djela 19,23-40). Ali on ne daje naznake da je Duh prethodno taj grad imenovao. Zapravo, Duh mu je ranije zabranio ulazak u samu provinciju Aziju. Misionar se može kretati naprijed, ali on uglavnom gleda i sluša, prikuplja podatke i obrađuje ih, izvodi promišljene i odgovorne zaključke, a zatim donosi zdrave odluke dok mu Sveti Duh daje svjetlost.
Sažimajući ondašnji poziv za misionara i njegovo slanje u službu, možemo reći da su misionari znali kamo trebaju ići, jer su pomnjivo poštovali Božje upute.
Putovanje
Pažljiv i pošten? Ne uvijek: svjedočite Joninom iskustvu. Drama Pavlovog poziva bila je u tome što je bio iskren progonitelj sljedbenika Puta.3 Drama Jonine prve faze izrasta iz njegove posvećenosti proročkom mirovanju i pretvara ga u Joninu drugu fazu, u jedan od najvažnijih biblijskih zapisa o ustrajnosti Božje strpljivosti. Baš kao i Pavao, znao je da ga je Bog pozvao, znao je kamo treba ići i što treba učiniti; trebao je ići “u veliki grad Ninivu i propovijedati protiv njega” (Jona 1,2).
Jona je to jednostavno odbio. Njegova neposlušnost dovela je do vrlo male promjene u bilo čemu, osim u dužini njegovog putovanja: opačina Ninivljana, njegova odgovornost, Božja ljubav i čežnja za spasenjem Asiraca još su uvijek bili kao prije. Zašto još uvijek biramo neposluh? Neposlušnost ne pruža nikakvu kvalitativnu vrstu pomoći. Jona je, više od ičega, učinio da je njegov drugi dio propovijedanja bio mnogo složeniji: on će proći oceanom, izmjeriti dubine “Podzemlja” (Jona 2,3), postati predmetom gutanja ribe i predmetom njezinog povraćanja, prije nego što je konačno stigao na svoje božanski određeno odredište, Ninivu.
Patnje koje su dodane njegovom putovanju mogu ili ne mogu nadilaziti popis kušnji koje su pogodile misionara Pavla: premlaćivanja, kamenovanja, brodolomi, nesanice, gladi, žeđi i bezbroj drugih vrsta opasnosti (2. Korinćanima 11,23-28). Ali Bog koji ga je pozvao i poslao mogao ga je utješiti da je nebeska milost dostatna za njegovo izdržavanje (2. Korinćanima 12,9).
Tamo gdje je posvećeni apostol živio s utjehom duše, prorok otpadnik živio je s mukom savjesti. Ali budući da je Božja milost namijenjena upravo pobunjenicima, Jona i Niniva preživljavaju: posebna riba utječe na njegovo uskrsnuće iz Šeola u novi život, i obnovljenu priliku za naviještanje Radosne poruke (Jona 2,10—3,3). Niniva čuje milost i nadu koja doseže mnogo više od Jonine zlonamjerne inačice poruke. Čitav grad, od kralja do pučanina, kaje se pred Bogom. A Bog, koji uvijek čezne za postizanjem pokajanja: “I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio i ne učini.” (Jona 3,10) Bez obzira na to prenosimo li poruku dobro ili loše, vijest da Bog naređuje misionarima da odu grešnicima uvijek je Dobra vijest.
Vrhunac
Kraj Pavlove “priče” preplavljen je pouzdanjem koje neprosvijećenom grešniku ne bi bilo ništa drugo nego lažno. Kako se bilo koji priseban mislilac mogao suočiti sa smrću s takvim riječima na usnama i takvim nadahnućem koje mu je teklo iz pera?! “Prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.” (2. Timoteju 4,6.7) U njegovim posljednjim bilješkama Timoteju, sinu u božanskoj službi, zapovijeda mu: “I djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!” (redak 5) Za Pavla je Božje iznosilo nešto, zapravo sve. Bio je misionar.
On je bio “apostol” u pravom smislu; ne samo “poslan” (latinski, mitto), nego “poslan od” (grčki, apostolos) Boga. Naslov Novog zavjeta povezan je s Isusovim glavnim učenicima, ali s Pavlom više od bilo kojeg od njih. On tvrdi, kao nitko drugi u Bibliji, za svoje pravo na to: “Ja sam bio postavljen… apostol” (1. Timoteju 2,7); i opet u drugom pismu Timoteju, “Bio sam imenovan… apostol” (2. Timoteju 1,11). Kršćani su prihvatili da ga nazivaju apostolom zbog tvrdnje koju je sam Pavao ozbiljno iznio da je on očevidac, da je osobno susreo Isusa: “Nisam li ja apostol? Nisam li vidio Isusa našega Gospodina?” (1. Korinćanima 9,1) Možda sam Ga vidio na neuobičajen način (1. Korinćanima 15,8), ali vidio sam Ga! Tisuće Isusovih sljedbenika i obraćenika na “Put”, koji su Ga vidjeli i bili su predani Njegovom djelu, nikad se u Bibliji ne prepoznaju kao apostoli. Ali Pavao to ne bi prepuštao ispitivanju: znao je i primijenio na sebe istinu koja je napisana o čovjeku koji je krstio Isusa: “Bio je čovjek poslan od Boga, čije je ime Ivan.” (Ivan 1,6) Pavao je znao da je on sam još jedan takav čovjek. A možda zato što naziv “apostol“ tako kaže, Pavlova je osobnost neraskidivo vezana s tim nazivom.
Kroz sedamdeset i devet pojavljivanja naziva apostolos u Novom zavjetu, Petar je jedini čovjek — osim Pavla — koji ga primjenjuje na sebe (triput). Obzirom na dvadeset i šest Pavlovih samoidentifikacija, čini se sigurnim da je za Pavla biti apostol, dakle poslan od Boga, nešto. Pavao je otkrivao povlastice apostolstva, tri desetljeća je nosio njegove uvrede i tjelesne povrede, svjedočio kraljevima i pučanima, predanim sljedbenicima Tore i poganskim filozofima. Uz to je napisao više od desetak pisama i govora koji nas izvješćuju o kršćanskoj povijesti, i koje je Sveti Duh sačuvao kao dijelove Svetoga pisma; a zatim i o Isusu kojega je vidio i čuo (vidi Djela 22,15). Kakav je misionar Pavao bio!
A Jona? Jona nam je ostavio mnogo drukčiji vrhunac. Gunđao je nad načinom na koji ga je Bog učinio “budalom” kad je spasio cijeli grad, i bio je ogorčen što ga je Bog izložio suncu koje ga je pržilo, nakon što ga je privremeno zaklonio pod raslinje koje je pripremio upravo u tu svrhu (vidi Jona 4). Izvan Rajskog vrta, Jona je jedini lik u cijelom Pismu koji je tako jedinstveno i izričito izravni primatelj takve pažnje od Boga — pripremu posebne ribe za njegov prijevoz i, kasnije, stvaranje posebne biljke kao skloništa od podnevne vrućine. Gubitak suncobrana utjecao je na njega i uvrijedio ga tako duboko da je poželio umrijeti (Jona 4,8.9). Nije ponudio odgovor na Božju zabrinutost za Ninivljane i njihovu stoku (redak 11). Kakav je misionar Jona bio!
Lael Caesar, zamjenik urednika časopisa “Adventist Review”, kaje se za Jonine doživljaje u svojem životu i moli se da više nalikuje Pavlu.