Čudesno je to kako čitanjem Biblije možemo ući u unutrašnjost i osjećaje onih koji su zapisivali i proživljavali opisane događaje. Oduševljen sam čitanjem i proučavanjem Biblije zato što njezine riječi pogađaju okolnosti u kojima se nalazim. Osjećam kao da su pojedine riječi napisane upravo za mene. Duhovne dvojbe i borbe koje prolazimo potvrđuju se u biblijskim riječima, događajima i iskustvima onih koji su je pisali. Osim što Biblija konkretizira i potvrđuje naše iskustvo, i naše iskustvo potvrđuje da je ono što su pisali pisci nadahnuti Božjim Duhom — istinito.
Apostol Pavao kaže: “Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima.” (1. Korinćanima 10,11) Jedna od glavnih namjera pisanja Biblije kakvu imamo danas, jest da nam dade opomenu, odnosno da učimo iz primjera ljudi koji su živjeli prije nas, kako ne bismo prolazili kroz njihova gorka iskustva. To potvrđuju i Pavlove riječi upućene mladom Timoteju: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen — opremljen za svako djelo ljubavi.” (2. Timoteju 3,16)
Iako je Biblija napisana da nam ukaže na važne povijesne događaje, upozna nas s Božjim karakterom i prikaže nam plan spasenja, ona ima i odgajateljski karakter: ona nas čini mudrima za spasenje po vjeri u Isusa Krista (Ivan 5,39; 2. Timoteju 3,15).
Važno je da znamo način na koji smo dobili Bibliju kao Božju objavu i riječ. Da nema objave koja nadilazi naše razumijevanje, čovjek svojim razumom ne bi mogao dokučiti zašto živimo u ovakvom svijetu narušenom grijehom. Biblija nastaje kao Božje obraćanje živim i stvarnim ljudima onoga vremena koji su prolazili kušnje, nevolje, borbe i radosti — koje i mi danas prolazimo.
Ali Biblija nije samo Božji govor ljudima, već je i ljudski govor Bogu. To nam govori koliko je važna božansko-ljudska suradnja pri nastajanju same Biblije. Nakon čovjekovog pada u grijeh, Bog je prvi progovorio čovjeku (Postanak 3,9). Bez tog Božjeg prvog pitanja i govora koji nam se i danas upućuje, mi nikada ne bismo znali koja odgovornost počiva na nama ljudima zbog pada u grijeh. Prorok Habakuk je primjer čovjeka koji gleda životne prilike oko sebe i postavlja pitanje Bogu čekajući odgovor. Bog odgovara, ali možda ne uvijek onako kako čovjek očekuje, ali svakako najbolje za nas (vidi Habakuk 1,13-17; 2,1-4).
Biblija ne pada s Neba kao šifrirana nebeska poruka koju mogu razumjeti samo odabrani, već je toliko stvarna i govori našim zemaljskim jezikom, da nema niti jednog životnog područja kojega se ne dotiče. Isus je čak rekao da neki ljudi ne žele prihvatiti niti zemaljske stvari o kojima im On govori (Ivan 3,12).
Zanimljivo je razmišljanje jednog švedskog književnika koje govori o iskustvu svakoga tko se susreće s čitanjem, a mi to itekako možemo upotrijebiti pri čitanju Biblije: “Oko slijedi crna slova na bijelom papiru, slijeva nadesno, stalno iznova. Tada u našu maštu iskoračuju bića, priroda ili misli neke druge osobe koja je živjela nedavno ili prije više tisuća godina. To je veće čudo od nicanja zrna pšenice iz faraonove grobnice, a događa se svaki tren.” (Olof Gustav Hugo Lagercrantz)
Isus je govorio o Božjoj riječi kao sjemenu, koje ako padne na dobro i pogodno tlo, donosi obilan rod (Luka 8,15). Svaki put kad otvaramo Bibliju ili slušamo riječi koje dolaze iz nje, moramo biti svjesni da smo određena vrsta tla o kojemu Isus govori. Niti jedna vrsta tla — oni kraj puta, kamenita i trnovita površina — ne pruža pogodne uvjete sjemenu da donese rod, osim plodnog tla. Bitno je zapaziti da i oni koji su prikazani kao plodno tlo, rađaju rod zbog ustrajnosti.
Isus jasno kaže da rađanje roda koje donosi Božja riječ nije jednokratno djelo. Sjeme Božje riječi uvijek iznova rađa u nama svoje plodove koji se očituju kroz poslušnost istinama te iste riječi (1. Petrova 1,22).
Osobe koje rađaju rod zbog ustrajnosti prihvatile su u svoj život odgajateljski karakter Božje riječi (vidi Ponovljeni zakon 8,3; 2. Timoteju 3,16; 1. Korinćanima 10,11).
Ellen G. White piše: “Nitko među onima koji su primili Božju riječ nije pošteđen teškoća i kušnji; ali kad se nevolje pojave, istinski kršćanin ne postaje nemiran, nepovjerljiv ili očajan. Iako mi ne možemo vidjeti konačni ishod događaja ili razaznati namjeru Božje promisli, ne smijemo odbaciti svoje povjerenje. Sjećajući se nježne Gospodnje milosti, trebamo sve svoje brige baciti na Njega i strpljivo čekati Njegovo spasenje.
U borbi duhovni život postaje jači. Nevolje, koje se strpljivo podnose, razvijaju čvrstinu karaktera i dragocjene duhovne vrline. Savršeni rod vjere, krotkost i ljubav, često najbolje sazrijevaju usred olujnih oblaka i tame. … Naše je da primimo Božju riječ, da se nje čvrsto držimo, da se potpuno pokorimo njezinoj vlasti — i tada će se u nama ispuniti njezina namjera.” (Isusove usporedbe, str. 33,34)
Božja riječ kao Božje sredstvo odgoja ne dolazi sama. Bog se pobrinuo da nam u tom djelu odgajanja podari i svoju milost koja na nama izvršava ono što mi nikada ne bismo mogli učiniti. Apostol Pavao je odgajateljsko djelo milosti najbolje opisao u Poslanici Titu: “Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista.” (Titu 2,11-13) Pavao u ovim redcima dva puta upotrebljava pojam pojavljivanja; prvi put za pojavljivanje Božje milosti, a drugi put za pojavljivanje ili dolazak Isusa Krista.
Mi smo kao čekaoci vrlo dobro upoznati s vjerovanjem u drugi Kristov dolazak; uostalom o tome govori i samo naše ime. Ali prije nego što se Isus pojavi na nebeskim oblacima, svatko od nas treba prihvatiti Božju milost koja se pojavila da na nama radi svoj odgajateljski posao. Samo ćemo tako biti spremni dočekati Isusa.
Bitno je zapaziti da mi sami ne radimo taj posao, već Bog kroz svoju milost želi raditi na nama. Padovi u našem kršćanskom životu dolaze ne zbog toga što Bog pred nas postavlja nešto teško, nešto što mi ne možemo učiniti, već zbog toga što mi ne dopuštamo da Bog učini svoj posao milosti na nama.
Dopustimo Božjoj milosti i Njegovoj Riječi da nas zajedno odgajaju kako bismo bili spremni za Isusov dolazak. Poslušajmo savjet apostola Petra: “Zato, braćo, to ozbiljnije nastojte da u vlastitu korist učvrstite svoj poziv i izbor! Radeći tako, sigurno nećete nigda pasti. Tako će vam se, naime, pružiti sve što je potrebno za ulazak u vječno kraljevstvo našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista.” (2. Petrova 1,10.11)
Marko Zeko