Znanstveno prihvaćena teorija o nastanku našega svemira, kao i o evoluciji, zapravo kaže: ako izazovete eksploziju dijelova automobila, dobit ćete nešto mnogo više od automobila — možete slučajno dobiti nadzvučni zrakoplov ili svemirski brod!
Veliki prasak?
Znanstvenici su prihvatili teoriju koja se zove “veliki prasak”. Ona nema nikakve veze s nekom bunom ili ustankom. Nakon završetka svakog ustanka ostaje uništenje i pustoš. Ali nakon završetka tog pretpostavljenog “velikog praska” navodno su nastali jednostavni plinovi koji su nekako evoluirali u visokoorganizirani i složeni svemir. Kako?
Pristaše teorije o velikom prasku smatraju da je svemir nastao prije deset do dvadeset milijardi godina. Tada je “nešto” eksplodiralo. Otad se svemir širi. Sve je u njemu evoluiralo od ostataka te eksplozije.
Razmotrimo može li se to objasniti. Unatoč činjenici da bi svaka izazvana eksplozija proizvela kaos i razaranje, rečeno nam je, suprotno svakom zdravom razumu, da je eksplozija bila početak postupka oblikovanja nevjerojatno složenog sustava koji nazivamo svemir. Što biste pomislili ako bi vam netko rekao da će eksplozija Rubikove kocke dovesti do nastanka još složenije kocke? Najprirodnije je shvaćanje da će eksplozija izazvati raspadanje i nesređenost. Nakon što uništimo sustav, zar nije besmisleno očekivati da će iz dobivenog kaosa nastati složeniji i organiziraniji sustav od prethodnog? Kad razmišljamo o događajima nakon eksplozije, nestvarno je očekivati da sustav zadrži čak i prethodnu razinu složenosti, a kamoli da se razvije u nešto mnogo složenije.
Evo primjera: ako uzmete svaki vijak, zavrtanj i druge dijelove potrebne za konstrukciju automobila, stavite ih na bombu i zatim je aktivirate, biste li očekivali da će nakon eksplozije doći do slučajnog oblikovanja automobila? Koliko puta bi trebalo pokušati s eksplozijom svih dijelova da bi nastao funkcionalan auto? Petnaest milijuna puta? Sedamnaest milijuna puta? Ili mislite da se to neće nikad dogoditi? Sigurno je da će svi dijelovi oblikovati drukčiji raspored i oblik nakon svake eksplozije — raspored koji bi možda nadahnuo nekog apstraktnog umjetnika. A možda biste i sami bili nadahnuti da upitate: “Gdje je metla?” Ali misliti da biste nakon toga mogli ući u automobil i malo se provozati znači potpuno nijekanje zakona vjerojatnosti s gledišta inteligentnog oblikovanja. Ako izazovete eksploziju dijelova automobila, dobit ćete samo gomilu otpada. A možda i nekoliko modrica na glavi od razbacanih dijelova. Ali to je to.
Znanstveno prihvaćena teorija o nastanku i evoluciji našega svemira zapravo kaže: ako izazovete eksploziju dijelova automobila, dobit ćete nešto mnogo više od automobila — možete slučajno dobiti nadzvučni zrakoplov ili svemirski brod! To je bolja priča od one koju vam pričaju prodavači automobila.
Neprihvatljivo od same znanosti
Smatrate li besmislicom zamisao da kaos može slučajno proizvesti oblik i organizaciju, onda vam čestitamo! Imate dara za termodinamiku. Jer, drugi zakon termodinamike kaže da se korisna energija smanjuje pa se stanje sređenosti pretvara u stanje nesređenosti i, konačno, u stanje neorganiziranosti i raspada.
Stav da “veliki prasak” može biti začetak svemira kakav je naš, izravno je kršenje tog zakona. U scenariju “velikog praska”, u kojemu sređenost ne ulazi u kaos, događa se upravo suprotno — kaos ne samo da se pretvara u organizaciju, nego i u očaravajući sustav nezamislive složenosti. To očito nije u skladu sa znanstvenim načelima i sigurno nije u skladu sa zdravim razumom.
Kad se suoče s drugim zakonom termodinamike, koji se suprotstavlja teoriji o evoluciji života, mnogi znanstvenici odgovaraju da on ne može biti primijenjen na “otvoren sustav”. Zemlja je, kažu oni, otvoren sustav tako da je pod utjecajem sustava iz svemira. Ali prihvatimo da se taj zakon ne može koristiti protiv dokaza o navodnoj evoluciji života na Zemlji. Ali kako odbaciti drugi zakon termodinamike na razini cijelog svemira? Čitav svemir ne može biti otvoren sustav — ne postoji sustav izvan njega koji bi mogao utjecati na njega. Čak i kad bismo otkrili “druge svemire” (načinjene od antitvari, primjerice), to i dalje ne bi činilo svemir otvorenim sustavom. Sve što otkrivamo postaje dio “velike slike” cijelog svemira ili velikog supersvemira. Pa kad sve razmotrimo, neizbježno se susrećemo s jednim velikim zatvorenim sustavom. Kako bi taj cjelokupni sustav mogao postati funkcionalan stroj nezamislive savršenosti slučajnim procesom?
Odgovor glasi: nije nastao slučajno, jer to nije mogao. Ne postoji bilo kakva logička ili znanstvena osnova da se svemir razvije iz kaosa. Takav događaj zahtijeva “vanjsku” silu. A budući da smo već uključili doslovno “sve” u našu definiciju “svemira”, ne postoji vanjska sila koja bi preostala. Iz toga slijedi: budući da svemir postoji i vrlo je složen sustav, jedina mogućnost njegovog nastanka može doći pomoću Sile koja nije ograničena našim fizičkim svijetom. Ukratko, govorimo o Sili koja nije slična ničemu što znamo na materijalnoj ili znanstvenoj razini — nego nečemu što pripada duhovnom području. Možda je upravo to to duhovno područje, ta jedina ispravna logična mogućnost koju znanstvenici pokušavaju izbjeći.
Na trenutak ćemo zaobići analizu duhovnih implikacija materijalnog svemira i obratiti pozornost na nešto važno: struktura našeg svemira pokazuje, poput genetike, visok stupanj inteligencije i istančanosti u svojemu obliku i primjeni. Inteligencija koja je ovdje potrebna možda je tako neizbježna da neki pojedinci jednostavno smatraju to nevjerojatnim za razmatranje. Ali pripisivati slijepom slučaju superfenomenalan podvig u razvoju svemira nije odgovor. Osim što nije znanstveno, neozbiljno je i ispod svake razine razmišljanja. Očito je da ne postoji dokaz koji bi podupro takav događaj. Sámo postojanje svemira nije dokaz da je on nastao slučajno. Ako ništa drugo, svemir pokazuje sve naznake da je oblikovan pomoću inteligencije. Proučite li bilo koju granu znanosti, lako ćete uočiti inteligenciju u oblikovanju i primjeni prirodnih zakona na svakoj razini. Zato je mnogo znanstvenije uzeti to u obzir nego prihvatiti maštariju koja se ne može znanstveno i logički opravdati.
Dvostruko mjerilo
Sad se vraćamo na nešto što smo spomenuli u prethodnom poglavlju — “dvostruko mjerilo” u logici pomoću kojega neki ljudi prihvaćaju znanstvene teorije.
Kad laik prihvati teoriju o evoluciji bez posjedovanja znanja o njoj, svoje povjerenje očito poklanja onima koji iznose tu teoriju. To je povjerenje nekad izraženo riječima: “Oni su znanstvenici, znaju o čemu pričaju.” I to je ta vrsta slijepog povjerenja na kojoj je zasnovana nestručnjakova logika u odnosu na znanost, drukčija od one koju svakodnevno primjenjuje u životu.
Kako to? Podaci dobiveni ispitivanjem svih planeta i satelita u Sunčevom sustavu pokazali su da je teorija o evoluciji prepuna neobjašnjenih zagonetki, misterija i proturječnosti. Neka od tih otkrića su izvan sadašnjeg razumijevanja znanosti. Neka su čak i izvan bilo čega što smo očekivali da ćemo razumjeti u godinama koje su pred nama. Štoviše, neke pojave izvan Sunčevog sustava tako su zbunjujuće da ih znanstvenici mogu objasniti samo pomoću nepoznatih pojava, kao što su crne rupe i kvazari, koji su sami po sebi samo teorijski pojmovi. Neke pojave izvan Sunčevog sustava ne mogu se objasniti čak niti pomoću teorijske znanosti, a neke na kvantnoj razini su tako zbunjujuće, da jednostavno prkose suvremenom razumijevanju i logici.
Kad znanstvenici počnu objašnjavati “kako je sve to nastalo”, kako to da ostavljaju dojam potpunog razumijevanja prirodnih zakona koji upravljaju cjelokupnim svemirom tijekom pretpostavljenih više milijardi godina? Zar ne bi trebalo da netko najprije besprijekorno razumije ono što se događa u njegovom vlastitom “dvorištu”, našemu Sunčevom sustavu, prije nego što počne objašnjavati mehanizme cijelog svemira? Svakako je čitav svemir mnogo složeniji od našeg “malog i slabašnog” Sunčevog sustava. I zar takvi “stručnjaci” ne bi trebali besprijekorno poznavati kvantnu mehaniku i mehaniku udaljenih nebeskih tijela koja danas promatraju, prije nego što pokušaju opisati događaje što su navodno doveli do nastanka svih tih pojava prije više milijardi godina? Sigurno je da se događaji od prije više milijardi godina ne mogu lakše objasniti nego oni koje danas promatramo. Kako onda netko može ozbiljno tvrditi da razumije kako se naš svemir razvio u sadašnje stanje?
Možda bismo trebali bolje upoznati razmjere svemira da bi to pitanje imalo odgovarajuću perspektivu:
Promjer Sunca iznosi 1,4 milijuna kilometara. Sunčev sustav ima promjer od oko 14,5 milijardi kilometara. Naši najbliži susjedi izvan Sunčevog sustava su zvijezde Proksima i Alfa Kentauri, udaljene od nas četiri svjetlosne godine. (Jedna svjetlosna godina iznosi oko 10 milijuna kilometara. Tu udaljenost svjetlost prijeđe brzinom od 300.000 kilometara u sekundi tijekom jedne godine.) To su samo dvije od milijardi zvijezda koje čine galaksiju Mliječna staza. Pretpostavlja se da prosječna galaksija ima promjer od oko 100.000 svjetlosnih godina. Mliječna staza je samo jedna galaksija u skupini od trideset galaksija koje zauzimaju oko tri milijuna svjetlosnih godina. Ako biste se kretali tom nevjerojatno velikom brzinom svjetlosti, trebalo bi vam oko tri milijuna godina da prijeđete samo tu lokalnu skupinu od tideset galaksija.
Procijenjeno je da postoji barem deset milijardi galaksija u svemiru. Razmislite li o tim razmjerima, počinjete sa strahopoštovanjem gledati na to mjesto koje obično nazivamo svemirom.
A kad čujemo za teorije o postojanju pojava za koje se vjeruje da su daleko u svemiru — crne rupe, supernove, kvazari, pulsari, neutronske zvijezde — počinjemo shvaćati da “drugi kraj” svemira nije samo jako daleko, nego da sadrži i čuda za koja se prije nekoliko godina smatralo da su negdje između znanstvene fantastike i besmisla. Čak je i danas većina tih objekata spekulativna i daleko od jasnog razumijevanja.
Je li to svemir koji je nastao kroz niz slučajnih događaja prije više milijardi godina? I tko je izmislio takvo tumačenje? Jesu li ga izmislili isti ljudi koji su nam ponudili “dobre” odgovore o našemu Sunčevom sustavu?
Još uvijek ne razumijemo kako funkcioniraju pojave koje su daleko u svemiru, te kako funkcionira Sunčev sustav i naš planet Zemlja. Ne razumijemo u potpunosti kako funkcioniraju bezbrojni živi organizmi na našemu planetu, kako funkcioniraju čak i neki sićušni organizmi kao što su bakterije i bezbrojni virusi, kako funkcioniraju subatomske čestice koje su toliko važne za naše postojanje. Ali — gle! — nekako razumijemo procese koji su navodno prouzročili da sve to nastane prije više milijardi godina i da “evoluira”. Vuče li nas netko za nos?
Kako neki znanstvenici mogu jednostavno prihvatiti teorije o nastanku svemira tako nezamislivih razmjera i složenosti, i to oni isti znanstvenici koji su zbunjeni svaki put kad pomoću letjelica dobiju informacije o nekom dijelu dostupnog svemira? Kako netko može prihvatiti teorije o nastanku svemira, koje podrazumijevaju i nastanak osnovnih dijelova tvari, kad se još uvijek nedostatno zna o samim tim dijelovima? Zar nije očito da je naše razumijevanje svemira u najboljem slučaju plitko?
Pusti priču — gdje je logika?
Problem postaje složeniji kad se prihvati nacrt o dvostrukim mjerilima. Najveći je misterij kako neki ljudi vjeruju u takve znanstvene teorije, a kad dođe do istih pojava u svakodnevnom životu, uočavaju njihovu bjelodanu besmislenost. Zamislite da vam mehaničar tri sata objašnjava kako funkcionira vaš bicikl i pritom ga rastavlja na dijelove. Potanko opisuje kako rade zupčanici i drugi dijelovi, kako djeluje trenje, sila akcije i reakcije i tako dalje, a onda vam kaže da je vaš bicikl osobito lijep. Možda poželite ponovno rastaviti svoj bicikl i još bolje ga upoznati. No hoćete li se koristiti istom “mehanikom” kad budete rastavljali automobil? Ili, još bolje: hoćete li pomoću iste mehanike objašnjavati postupak letenja zrakoplova? Tko neće pomisliti: “Bilo bi nepošteno reći da netko tko se ne razumije u bicikle govori o zrakoplovima i drugim složenim sustavima.” Mnogi ljudi ne razumiju kako lete papirnati zmajevi, a upuštaju se u objašnjenje kako lete zrakoplovi.
Zar onda nije čudno kad znanstvenici raspredaju o nastanku i funkcioniranju velikog i vrlo složenog svemira koji navodno postoji više milijardi godina, a još uvijek ne razumiju pitanja vezana uz Sunčev sustav? Kako znanstvenici, koji slabo poznaju zakone po kojima funkcionira Sunčev sustav, mogu biti sigurni u razumijevanje sila koje tako dugo pokreću čitav svemir?
Odgovor je, naravno, da znanstvenici očito nemaju primjereno znanje u vezi s procesima koji se danas događaju u svemiru, a još manje znaju o procesima koji su se nekad događali. Olako prihvaćanje teorija o nastanku i “evoluciji” svemira pokazuje kolika razina snošljivosti postoji u pogrešnom objašnjavanju znanstvenih pitanja kojima se u svakodnevnom životu prilazi potpuno drukčije. I tako se uspostavljaju dvostruka mjerila — a to nije osobina znanosti i znanstvenog mišljenja. Možda takav stav ovisi o osobnim gledištima. Ali kad se krene u traganje za istinom, takav pristup postaje potpuno neprimjeren. Činjenice se neće mijenjati ovisno o nečijim osjećajima. Istina se najbolje može dosegnuti, osobito u znanstvenim pitanjima, kroz čiste dokaze i jasnu logiku.
Josh Greenberger