“I sedam će se žena jagmiti za jednoga čovjeka — u dan onaj: ‘Svoj ćemo kruh jesti’, reći će, ‘i u halje se svoje oblačiti, daj nam samo da tvoje nosimo ime, skini sa nas svu sramotu našu.’ U onaj će dan izdanak Jahvin biti na diku i na slavu, a plod zemlje na ponos i ures spašenima u Izraelu. Koji ostanu na Sionu i prežive u Jeruzalemu zvat će se ‘sveti’ i bit će upisani da u Jeruzalemu žive. Kad Gospod spere ljagu kćeri sionskih i obriše s Jeruzalema krv prolivenu dahom suda i dahom što spaljuje, sazdat će Jahve nad svom Gorom sionskom i nad svima što ondje budu zborovali oblak s dimom danju, a noću sjaj ognja žarkoga. Jer, vrh svega Slava će biti zaklon i sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje.” (Izaija 4,1-6)
Vjerujem da se još uvijek živo sjećate najveće oluje u vašem dosadašnjem životu? Tko bi to mogao zaboraviti? Kad ovo govorim, mislim u doslovnom ali i prenesenom smislu. Doslovnom u trenucima kad ste promatrali kako se priprema velika oluja iza koje je slijedila tuča ili pljusak, a u prenesenom smislu kad ste u svojem životu očekivali i dočekali nekakav veliki problem koji vas je potresao i protresao, nakon čega više niste bili iste osobe. Siguran sam da to nećete zaboraviti dok ste živi i dok ne dođe neka još već oluja.
U Svjedočanstvima za Crkvu, svezak 8, str. 315 izvornika, Ellen G. White je napisala: “Dolazi oluja, neumoljiva u svojoj žestini. Jesmo li je spremni susresti?”
Sjećam se lijepog sunčanog dana jednog babljeg ljeta. Spremao sam se na put za Crnu Goru, zajedno s kolegom i njegovom suprugom. Radovali smo se tom putu. Vrijeme je bilo odlično, a bilo mi je prvi puta da putujem u tu zemlju. Toga poslijepodneva obavljao sam posljednje pripreme za put. Na obzorju nije bilo naznaka da bi se vrijeme moglo preokrenuti. Otišao sam na počinak jer sam sljedećeg jutra trebao uraniti na put.
Tijekom noći počele su lupati rolete na prozorima. Zapuhao je tako strašan olujni vjetar da je lomio drveće u susjedstvu. Jedva sam nekako zaspao, vjerujući da ću se probuditi u novi sunčani dan. Buđenjem sam ostao zatečen. Vjetar je i dalje puhao nesmanjenom žestinom, što je neuobičajeno u gradu Zagrebu. Kiše nije bilo, nego samo strašan olujni vjetar.
Čuo sam se s kolegom telefonski, i on je bio začuđen stanjem vani. Pogledali smo informacije Hrvatskog autokluba i zaključili da moramo za nekoliko sati odgoditi put dok se oluja ne smiri. Negdje oko petnaest sati poslijepodne odlučili smo poći na put, usprkos tome što smo vidjeli da oluja nije u potpunosti prestala. Vozili smo umjerenom brzinom autocestom prema jugu, a kad smo stigli do tunela Sveti Rok, imali smo što vidjeti: bio je zatvoren i nije se moglo proći preko Novskog ždrila. Baš kad smo pomislili da je oluji kraj, upali smo u novo nevrijeme.
Krenuli smo običnom zaobilaznom cestom prema Benkovcu u dalmatinskom zaleđu, gdje smo se namjeravali ponovno uključiti na autocestu. Najprije smo se penjali visoko u brda, a onda se spuštali prema obalnom području. U trenutku kad smo se počeli penjati na brdo, uz vjetar je krenuo padati gusti snijeg. A na automobilu smo imali ljetne gume! Pred nama je bio spust strmom i uskom cestom s mnogobrojnim zavojima. Mrak je bio posvuda oko nas, a huka oluje i gusti snijeg unijeli su u naša srca velik strah.
Žarko smo se molili Bogu, i samo zahvaljujući Božjoj zaštiti uspjeli se kroz mrak spustiti u mir priobalnog područja. Na kraju smo sretno stigli u Budvu. Kad smo te večeri gledali vijesti iz Hrvatske, uočili smo kako su na strmim liticama brdske ceste kojom smo prošli stradali mnogi automobili, i shvatili smo da smo bili nespremni za takvo što te da nas je samo izravno Božje djelovanje spasilo od stradanja i propasti.
Nekako me taj događaj iz mojeg života podsjeća na posljednje vrijeme u kojem živimo. To “posljednje vrijeme” prepoznajemo po tome što nas kao pojedince, ali i kao Božju crkvu, zapljuskuju valovi osobnih i skupnih “oluja i nevolja” kakve su u Bibliji jasno prorečene i naznačene kao obilježje vremena pred ponovni Kristov dolazak. Vjerujem da nam je, budući da s ponosom nosimo ime adventisti ili čekaoci drugog Kristovog dolaska, to jako važno i da se, pored strahova koje takve oluje donose u naš život, radujemo onome što će uslijediti nakon toga.
Pored svih strahova zbog oluje u kojoj smo se tog dana našli, sljedećeg jutra obradovao sam se vijesti koja je stigla iz Zagreba — da sam postao ujak malom Teodoru, mojem dragom nećaku, koji će uskoro navršiti sedam godina života.
Najveće pitanje na koje vi i ja, svatko za sebe, trebamo odgovoriti jest: Jesam li spreman za oluju nad olujama koja će uskoro poharati ovaj svijet, i u kojoj će se naći i pripadnici Crkve ostatka?
Izraelske okolnosti
Riječi iz Izaijine knjige, koje smo pročitali na samom početku ovog izlaganja, zapravo govore o vremenu rata, kad su mnogi muškarci morali otići na bojišnicu i kad su mnogi izginuli. Mnoge žene u Izraelu ostale su udovice, ili su ostale bez muževa koje su Asirci odvele u ropstvo. U to je vrijeme broj žena značajno nadmašio broj muškaraca. Budući je udovištvo tada značilo biti bez ikakve zaštite i materijalne sigurnosti, mnoge od tih udovica su se morale udati za manji broj preostalih muškaraca. To je izazvalo povećanje poligamije ili mnogoženstva u kulturi koja ju je već ionako dopuštala. Ljudi su počeli raditi kompromise s grijehom i živjeti licemjerno. Izaija zapravo oslikava vrhunac Božje kazne na nepreporođenim i oholim “kćerima Sionskim”.
Daljnje objašnjenje duhovnog značenja ovog ulomka ide u smjeru da neki biblijski tumači opisanu sliku primjenjuju na Crkvu današnjice, tumačeći da sedam žena predstavljaju kršćane koji su to samo po imenu, a “jedan” čovjek predstavlja Krista. Tumači prikazuju te žene kao one koje kršćanstvo stavljaju “pet minuta na stranu” i ne uzimaju ga zaozbiljno, nego se prema Bogu odnose površno, licemjerno i kroz naočale osobne koristi.
Prepoznajemo sedam žena koje jedu svoj kruh, radije nego pravi Kruh s Neba, koji je, prema Ivanu 6,32, Isus Krist — Kruh koji silazi s Neba i daje život svijetu. One radije nose svoje uprljane haljine nego haljinu Kristove pravednosti. Gledajući ovaj ulomak kroz takve naočale, trebamo naglasiti vrijednost iskrene pobožnosti u kršćanskom životu, nasuprot samopravednosti i licemjerju.
Naravno, riječi iz Izaije 3,16 do 4,1 se prije svega odnose na narod koji je živio u Jeruzalemu u prorokovo vrijeme, ali ne može se umanjiti činjenica da i ovo prošireno tumačenje može naći svoju poruku za Crkvu današnjeg vremena. Poruka osude iz prvog ulomka prelazi u drugom dijelu u riječi nade (4,2-6). Mesijansko proročanstvo (Jahvin Izdanak koji jasno govori o Isusu Kristu) i slika Božje zaštite podsjeća nas na zapis o izlasku Božjeg naroda iz Egipta, posebice u dijelu gdje se spominje stup od oblaka s dimom danju i od ognja noću kao Božji štit i utočište u vremenu pljuska i oluje.
Bog je u šesnaestom stoljeću protresao Katoličku crkvu protestantskom reformacijom. Kasnije je protresao protestantski svijet i pozvao iz njega narod Ostatka, prvom anđeoskom porukom iz četrnaestog poglavlja Otkrivenja i Millerovim adventnim pokretom u devetnaestom stoljeću.
Što se događa danas? Bog i danas djeluje, i moje je osobno mišljenje kad gledam stanje Crkve, da On i danas dopušta rešetanje Ostatka kako bi pokupio “u vatri žeženo zlato” (Otkrivenje 3,18) te pripremio ljude da budu spremni susresti svojega Boga.
Mislite li da pretjerujem? Okrenimo se malo oko sebe i pogledajmo istini u oči.
Hvala Bogu što On i danas ima svoje vjerne sljedbenike koji postojano, duboko ukorijenjeni u Njemu, odolijevaju olujama koje najavljuju najveću oluju. Doista, živimo u posebno izazovnom i povijesno važnom trenutku svijeta.
“Božji narod očekuje velika kriza. Kriza očekuje ovaj svijet. Najveća borba svih vjekova upravo je pred nama.” (Ellen G. White, Svjedočanstva za Crkvu, sv. 5, str. 620, izvornik 711)
“Božji duh, koji zadržava sile ovog svijeta, već se diže sa Zemlje, i zato vihori, oluje, bure, požari, poplave i nesreće na moru brzo dolaze jedna za drugom.” (Ellen G. White, Odabrana svjedočanstva, str. 425)
“U to vrijeme zlato će se odvojiti od troske. Vidjet će se jasna razlika između prave pobožnosti i one prividne i ukrasne. Mnoga zvijezda čijem smo se sjaju divili zaći će tada u tamu. Oni koji su se kitili ukrasima Svetišta, ali se nisu odjenuli Kristovom pravednošću, pojavit će se tada u sramu svoje golotinje.” (Ellen G. White, Proroci i kraljevi, str. 120, 121; izvornik 188.)
Božja je želja da svakoga od nas sačuva od takve osobne katastrofe. Ove riječi nisu namijenjene zastrašivanju, već su one pune ljubavi koju nebeski Otac osjeća za nas kao svoju djecu. On nas želi spasiti i sačuvati za vječnost.
“Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga. Naprotiv, opominjite se međusobno svaki dan sve dotle dok traje ovo ‘danas’, da koji od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha! Mi smo uistinu postali i jesmo sudionici Kristovi, samo ako nadu kakvu smo od početka imali čvrsto sačuvamo do svršetka.” (Hebrejima 3,12-14)
Sukladno navodima koji smo upravo čitali, jasno je da Bog vidi da je svjetovnost jak magnet za sve nas. Nažalost, nekada nas tako jako privlači da nam se u srcima počne javljati želja za “samostalnošću” koja vodi u odvojenost od Boga. Najveće pitanje koje izvire iz takvog stanja jest: Kakvu poruku šaljem ljudima kojima sam “živa poslanica”? Nije li ponekad moj život suprotan od Radosne vijesti, ili poruka beznađa, a ne nade?
“Budno pazite da tko ne ostane bez milosti Božje, da ‘ne proklija koji gorki korijen’, da ne unese zabunu i ne zarazi cijelo mnoštvo!” (Hebrejima 12,15) Od velike je važnosti biti pozitivan i takav da potičemo ljude na dobro. Najgore je kad u srcima Božje djece proklija nešto negativno, nešto “gorko” što može zaraziti i druge. Poziv je jasan: trebamo se čuvati ogorčenosti, jer kao takvi ne možemo primiti Božji pečat.
Tješimo jedan drugoga! Hrabrimo one čija koljena klecaju, srca onih koji su se umorili na kršćanskom putu i duše onih koji su se obeshrabrili. Apostol Pavao nas upravo navedenim riječima potiče na to s posebnom i brižnošću.
Godine 1938. uragan je poharao sjever Sjedinjenih Američkih Država i porušio stotine golemih stabala. Ti su šumski divovi godinama i stoljećima odolijevali brojnim olujama. Zašto nisu mogli opstati pred tim uraganom?
Za to je bio kriv postupak smekšavanja tla. Čitavih pedeset sati prije naleta uragana pada je kiša. Tlo je bilo namočeno i meko, i tako su pala golema drveta.
Imam osjećaj da Sotona danas ovu metodu koristi u našem životu i u Božjem narodu općenito. On djeluje preko ljudi, oslabljujući našu vjeru i povjerenje u Boga. U našim srcima potiče oholost i ponositost. Neprijatelj nam kaže: “Pa ne moraš baš u svemu biti ispravan. Kad su okolnosti takve, može se i na neki drugi način, o čemu Bog nije ništa rekao u svojoj Riječi.”
S obzirom da vidimo u kojem vremenu živimo, ne dajmo se prevariti i zavesti. Ne dajmo se “smekšati”! Ne odbacujmo olako Božja načela i Njegovu ljubav koju nam neizmjerno iskazuje. “Bog se ne da ismjehivati!” (Galaćanima 6,7)
Nemojmo misliti kako je sve u redu i kako će Bog zažmiriti na jedno oko, jer On beskonačno trpi naše poigravanje s grijehom. Točnije rečeno, On beskonačno trpi, ali ne želi ograničiti našu slobodu izbora, pa će na kraju nekima morati teška srca dopustiti da iskuse plodove onoga što su svim srcem toliko željeli.
“Oluja koja se sprema nastojat će iščupati i ispitati duhovne temelje svakoga do krajnjih granica. Zbog toga izbjegavajte pješčano tlo; tražite stijenu. Kopajte duboko, položite svoj temelj na sigurno. Gradite, o gradite za vječnost! Gradite sa suzama, s molitvama iz srca.” (Ellen G. White, Svjedočanstva za Crkvu, sv. 5, str. 111, izvornik 129, 130)
U uvodnom ulomku iz Knjige proroka Izaije čitali smo da će Bog sačuvati one koji su dopustili da s njih opere nečistoću grijeha. On će biti Zaklon svojem narodu u vrijeme kada dođe oluja. “Jer, vrh svega Slava će biti zaklon i sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje.” (Izaija 4,6)
Isus Krist nas može i želi očistiti od svake nepravednosti i pripremiti nas za oluju koja dolazi te za susret s Njim. On nas toliko voli i Njemu je toliko stalo da budemo s Njim u Njegovom Kraljevstvu, da čezne da s Njim ostvarimo blisku i istinsku zajednicu kroz proučavanje, molitvu i kršćanski život. On želi da Mu se toliko približimo i da se toliko zbližimo s Njim, da to ljudi prepoznaju na našim licima, u našem životu i u našem međusobnom ophođenju!
“Što budemo bliže prilazili Isusu i jasnije zamjećivali čistoću Njegovog karaktera, to ćemo jasnije vidjeti strahovitu grešnost grijeha i manje osjećati da se imamo čime ponositi. … Znat ćemo da je naša dostatnost samo u Kristu.” (Ellen G. White, Djela apostolska, str. 353, izvornik 561)
I doista, živeći u vremenu oluje, živeći u vremenu iščekivanja skorog Kristovog povratka, kad izgleda da ispred naših očiju propada sve što nam je nekada pružalo sigurnost i postojanost, naša je jedina sigurnost i nada u Jahvinom Izdanku, u našem dragom Spasitelju, Mesiji Isusu Kristu. Nema drugog Imena po kojemu se možemo spasiti! Njegovom se skorom dolasku radujemo, jer On vraća osmijeh na naše lice i mir u naše nemirno srce.
On nas kroz djelo Svetoga Duha može obnoviti i pripremiti za skori susret sa sobom! On će nam na putu k nebeskom Jeruzalemu i ispunjenju blažene nade pružiti zaštitu u stupu od oblaka danju i stupu od vatre noću.
Hvala Mu što On svoju živu Crkvu, svoj narod, nikada ne ostavlja, i što nas želi očistiti i pripremiti da u dan kad dođe kažemo zajedno s mnogim spašenima one poznate riječi: “Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.” (Izaija 25,9)
Ovo je poziv da svakoga dana — posvećujući svoj život Bogu u molitvi, proučavanju i hodu s Njim — doživljavamo ispunjenje Svetim Duhom, koji će tada moćno djelovati na ljude oko nas na koje vršimo utjecaj.
Želimo li da to bude naše svakodnevno iskustvo i nadalje, ili, ako to dosad nije bilo, da to postane? Neka nas Bog sve blagoslovi u olujnim vremenima dok čekamo ispunjenje Radosne poruke! Isus Dolazi! Maranatha!
Neven Klačmer