Netko zove. Slušaš li?
Imam kolegicu koja voli životinje. Učinit će sve da im pomogne, i često to čini. Nedavno me zamolila da se molim za psa lutalicu. Poslala mi je nekoliko fotografija prekrasnog psa koji je živio oko gradilišta, jeo iz kante za smeće i spavao na groblju. Ona i neki drugi odlučili su ga uhvatiti. Pokušali su, ali pas ih je izbjegavao. Postavili su veliku zamku i napunili je piletinom. Pokušali su s vodom, tunjevinom i svačim drugim. Ništa nije djelovalo. Tako su otišli korak dalje i doveli “šaptača psima”. To je netko tko ima sposobnost komuniciranja sa životinjama. Takav je pojedinac zapravo čovjek koji zna kako se psi ponašaju; proučavao ih je i očito “zna njihov jezik”. Prijatelj mi je poslao video-snimku takve osobe na poslu.
Što je šaptač učinio? Lajao je kao pas. Doslovno. Niz lajanja i zavijanja. Što je stvarni pas učinio? Odgovorio je. Zalajao je. Plakao je. I zavijao. Bilo je začuđujuće. “Razgovor” je započeo preko polja. Pas se malo-pomalo približavao, uvijek vodeći razgovor s osobom. Dobio je psa u blizinu od tri metra, ali pas se preplašio i pobjegao. A bio je tako blizu.
Taj me pas natjerao da razmišljam o tome koliko je takvih ljudi. Živimo na način za koji mislimo da je slobodan, ali zapravo nije. Gladni smo, hladno nam je, trebamo utjehu; a Netko nas zove i utječe na naše srce — ali mi ne odgovaramo. Često se približimo, ali bježimo natrag u pustinju.
Biblija nekoliko puta upućuje na izgubljene stvari ili ljude. Kad bih vas zamolila da ih navedete, lako biste ih nabrojili — novčić, sin i ovce. Isus je proglasio svoje poslanje kad je rekao Zakeju: “Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!” (Luka 19,10)
Isus je gledao mnoštvo: “Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.” (Mateju 9,36) Ljudi lutaju poput izgubljenog psa, a pomoć im je prišla. Ivan 10 usredotočuje se na Isusa kao Dobrog pastira. Isus zove ovce imenom, a ovce prepoznaju Njegov glas. Kad je Isus trebao napustiti svoje učenike, rekao im je da ih ne ostavlja same. Ostavljao ih je s Utješiteljem. Utješitelj zna tvoje ime i govori ti od srca. Baš kao što šaptač “zna govoriti” pseći jezik, Sveti Duh zna naš jezik — točne riječi koje će nas pozvati, utješiti, umiriti, govoriti na načine koje razumijemo.
Moja majka je umrla prije godinu i pol. Bilo je to potpuno neočekivano. U srijedu joj se činilo da je prehlađena, u četvrtak je pozvala hitnu pomoć, a u petak je završila na intenzivnoj njezi. U tom brzom pogoršanju liječnik mi je rekao da postoji poseban uređaj za disanje koji bi, ako ona pristane, mogao promijeniti stanje bolesti. Moja je majka bila izrazito klaustrofobična. Znala sam da mrzi tu napravu, ali željeli smo da živi. Nadnijela sam joj se nad lice i, ne govoreći joj u kakvoj je strašnoj nevolji, zamolila sam je da je nosi. Pristala je. Ubrzo nakon toga dospjela je u stanje slično komi.
Oko jedanaest sati u subotu ujutro počela se buditi i povlačiti tu masku. Govorili smo joj da prestane. Iz njezinih očiju vidjela sam da je stvarno nesretna. Ali znala sam da maska pomaže. Ponovno je postala svjesna: ako skine masku, umrijet će. Ostavi li je i dalje, barem ima priliku. Nisam htjela donijeti odluku o životu i smrti; stoga sam joj prepustila da sama donese odluku.
Moj suprug i ja te naše kćeri pokušali smo sve kako bismo razumjeli njezine želje. Postavljali smo joj sve vrste pitanja. Bili smo u smjenama jer nisu dopustili da više od dvije osobe budu u bolesničkoj sobi. “Podigni ruku. Dodirni ovo. Trepni očima…” Ništa što je ona učinila nije bilo jasno. Bilo je nemoguće komunicirati.
Napokon, oko trinaest sati liječnik je došao razgovarati sa mnom. Rekao je da maska djeluje, ali nije mi savjetovao trebamo li je nastaviti primjenjivati. Bila sam tako rastrgana. Nisam željela donijeti odluku zbog koje će moja majka umrijeti, ako već ima priliku živjeti.
Tada sam krajičkom oka ugledala nekoga tko je brzo koračao prema nama, ali je zaobišao liječnika i mene, i bez pozdrava se uputio ravno do majčinog kreveta. Bio je to naš pastor. Došao je ravno iz crkve.
Spustio se k licu moje majke, pomilovao je po kosi i pitao: “Marilyn, želiš li vidjeti Isusa?” Ona je snažno klimnula glavom. Nije bilo pogreške u odgovoru. Nismo mogli vjerovati! Iscrpili smo se pokušavajući komunicirati, a pastor je na jedno jedino pitanje odmah dobio odgovor. Skinuli su masku. Proveli smo četrdeset i pet minuta s mojom majkom, trenutke koji su bili pravo bogatstvo, prije nego što je pala u komu iz koje se nikada nije vratila.
Naš pastor je govorio njezin jezik. Mogao je ući i šaptati ravno njezinom srcu, kako mi nismo mogli. Postoji Onaj koja će na kraju pozvati ime moje majke, a ona će odgovoriti, jer poznaje Njegov glas.
Radim u uredu koji ljudima obznanjuje poruke o Isusu. U ovo digitalno doba imamo više mogućnosti na raspolaganju. Tiskamo časopise. Vodimo web-stranice. Objavljujemo na društvenim mrežama. Upravljamo video platformom. Stvaramo podcastove. Svaka metoda funkcionira za nekoga — za one koji vole riječi, koji uče vizualno, ili više vole zvuk.
Uvijek se trudimo poboljšati ono što radimo. Vodimo sve vrste analiza kako bismo vidjeli što djeluje i učinili više od toga, ili manje onoga što ne djeluje. Ali postoji jedan Analitičar s kojim ne možemo trčati, a to je Sveti Duh — Šaptač. Onaj koji s ljudskim srcem govori na načine koje mi ne možemo. On je uvijek ovdje. Uvijek utječe na srca na načine koje ne možemo zamisliti. Zove li te On danas? Slušaj pažljivo. On govori tvoj jezik.
Merle Poirier