Luka 15,11-32; 9,1-5; Galaćanima 3,26—4,20; Hebrejima 2,14-18; 4,14.15
Posljednjih nekoliko godina moj je posao podrazumijevao dosta putovanja zrakoplovom. Obično sjedim u stražnjem dijelu trupa. Međutim, ponekad sam znala primiti besplatnu “nadogradnju” karte u prvi razred, gdje vas dočekaju mekana i udobna sjedala presvučena kožom. Opuštena tišina ispunjava zrak dok vam domaćini zrakoplova nude čaše osvježavajućeg soka. Hrana je ugrijana, ukusna i besplatna. Kad god mi se pruži prilika, ne odbijam ponudu za takvom besplatnom “nadogradnjom”.
Razmislimo o vrhunskoj “nadogradnji” — od robova do sinova i kćeri, nasljednika bogatstva koje nije od ovoga svijeta. Galaćanima 4,7 kaže: “Ti dakle, nisi više rob, već sin [ili kći]; i kao sin [ili kći], ti si također baštinikom: to je djelo Božje.” (Dretar)
To postavlja pitanja koja zaslužuju pobliže razmatranje: Komu ili čemu smo mi robovi? Kako je preobrazba moguća? Kako bismo, kao Božja djeca, trebali živjeti?
Živjeti u ropstvu
Rimljanima 6,1-11 kaže da smo robovi grijehu. U sedamnaestom retku Pavao nas ponovno naziva “robovima grijehu”. Zapazite neke od grijeha i strahova koji nas drže u ropstvu: nečistoća (Rimljanima 6,19); bezakonje (Rimljanima 6,19 — Šarić); robovanje trbuhu (Rimljanima 16,18); robovanje “prirodnim duhovima svijeta” (Galaćanima 4,3) (izraz dolazi od grčke riječi stoicheia, koja se odnosi na “bilo što stvoreno, a koje prisvaja božanski autoritet nad ljudskim bićima”; Howard Clark Kee, urednik, Cambridge Annotated Study Bible, 1993.); “bogovi koji uistinu ne postoje” (Galaćanima 4,8 — Šarić) te strah od smrti (Hebrejima 2,15). Apostol Petar dodaje da smo mi “robovi pokvarenosti” te kaže: “Jer svatko robuje onomu tko ga svlada.” (2. Petrova 2,19 — Jeruzalemska Biblija)
Ali Biblija također govori o tome da smo oslobođeni od grijeha te da postajemo “robovi pravednosti” (Rimljanima 6,18 — Dretar). Pavao objašnjava što to znači: “Kao što nekoć predadoste udove svoje za robove nečistoći i bezakonju — do bezakonja, tako sada predajte udove svoje za robove pravednosti — do posvećenja.” (redak 19 — Jeruzalemska Biblija) On također kaže da imamo izbor: “Robovi ste onoga koga slušate: bilo grijeha — na smrt, bilo poslušnosti — na pravednost.” (redak 16 — Jeruzalemska Biblija)
Preobrazba
Preobrazba koja nas od robova grijehu čini sinovima i kćerima pravednosti počinje tako što prvo prihvaćamo Božju ljubav prema nama (1. Ivanova 3,1). Na križu, gdje je Isus dao svoj život za nas, najjasnije vidimo Njegovu ljubav. “Ali kad dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje. … Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.” (Galaćanima 4,4-7)
Isus je u svemu postao poput nas (Hebrejima 2,14-18), tako da nas svojim bezgrešnim životom može izbaviti od sotonske sile. On je došao izbaviti nas iz okova ropstva grijehu i uzdići u radost činjenice da smo Njegova djeca. Ne samo da nas opravdanje oslobađa osude; ono nas također izbavlja od sile grijeha: “Jer onaj koji je umro, oslobođen je [doslovno: ‘opravdan’] od grijeha.” (Rimljanima 6,7 — Šarić) Tada više nismo “pod zakonom”, već “pod milošću”, zbog toga što je Zakon zapisan u našim srcima (2. Korinćanima 3,3).
Jedino odgovaranjem na Božju veliku ljubav mi možemo postati “od srca” poslušni. “Bijaste robovi grijeha, ali ste, hvala Bogu, od srca poslušali…” (Rimljanima 6,17 — Jeruzalemska Biblija) Kroz vjeru u Krista postajemo Božji sinovi i kćeri (Galaćanima 3,26). Kad se ujedinjujemo s Kristom, umirući svojim starim sebičnim putovima, okovi ropstva se kidaju i mi postajemo Njegovim baštinicima (Galaćanima 4,7).
Od roba do sina
Isus je u Evanđelju po Luki 15,11-32 prikazao razliku između roba i sina. Čitamo o dvojici sinova jednog bogatog oca — ali su se obojica ponašala poput robova. Stariji je sin služio svojem ocu zbog onoga što je mogao dobiti od njega. Mlađi je odlučio da više ne želi živjeti prema pravilima očevog doma. Želeći svoju “slobodu”, napustio je dom i postao robom samome sebi — nečistoći, bezakonju, svome trbuhu, “prirodnim silama svijeta” (Galaćanima 4,3) i “bogovima koji uistinu ne postoje” (Galaćanima 4,8 — Šarić).
U međuvremenu, njegov je stariji brat ostao kod kuće — kao rob pravila, držeći ih samo zbog onoga što je zahvaljujući tome mogao dobiti, zbog čega se u njemu gomilala ogorčenost.
Konačno je mlađi sin postao spreman odreći se ropstva samome sebi. On se usudio ponadati da će mu otac možda dopustiti da se vrati kući kao sluga. Naravno, mi znamo kako ta usporedba završava: Otac s dobrodošlicom dočekuje svojega sina kao pravog sina koji će zauvijek služiti svojem ocu — ne iz straha ili pohlepe, već iz zahvalnoga srca.
Gina Wahlen