Isusovi apostoli imali su problem s time što nisu raspoznavali Božju volju. Toma je, čak i nakon godina provedenih s Isusom, jednom upitao: “‘Gospode, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo znati put?’ Odgovori mu Isus: ‘Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga.’” (Ivan 14,5-7)
Znači, Isus kaže da — ako bismo htjeli u određenom trenutku prepoznati Božju volju — najprije trebamo dobro poznavati Boga, Njegov karakter i načine na koje On djeluje. Sve do sastanka u gornjoj sobi i posljednje večere, učenici nisu dovoljno upoznali Boga, niti su prepoznali što je Božja volja za njih. Večera Gospodnja bila je prekretnica u njihovim životima, kad su napokon shvatili tko je i kakav je Bog, kamo Isus ide i zašto ide tamo, i što oni trebaju činiti u budućnosti. Punina ove spoznaje došla je tek nakon izlijevanja Svetog Duha na Pedesetnicu.
Kao pastor, često se i ja pitam kako da raspoznam što je Božja volja za moj život. Što u određenom trenutku trebam učiniti?
Nedavno sam primio jedan poziv, još i danas vjerujem da je od Boga, i tražio sam potvrdni odgovor ili znak, ali ga nisam dobio. Ipak, bio sam poprilično uvjeren da me Bog želi poslati u daleku i nepoznatu zemlju da svjedočim za Njega. Ipak, nakon mnogo vremena provedenog u molitvi i razmišljanju o svemu, kad sam došao do točke da sam se spakirao za put i skoro obavio selidbu iz pastorskog stana u Sisku, moja supruga Joy i ja — nismo otišli. Nismo dobili vize na vrijeme. Ono za što sam iskreno mislio da je bila Božja volja, nije se ostvarilo. Zašto je to tako? Ne znam.
Možda Gospodin želi ispitati našu vjeru, ili su se okolnosti koje mi ne vidimo u međuvremenu toliko zakomplicirale da nam je Bog jednostavno zatvorio vrata da ne odemo. Odgovore na ova pitanja ću, vjerujem, doznati jednog dana.
I dalje se često pitam: Što Bog želi sa mnom? Gdje, kada i kome trebam ići i što trebam činiti? Jednostavno, nekad ne možemo biti sigurni objavljuje li nam Bog — kroz različite znakove, snove, viđenja, čuda, ljude ili događaje — svoju volju, ili upućuje poziv da učinimo nešto određeno.
To nije bilo jednostavno niti za Božje proroke. Mladi Samuel nije mogao raspoznati javlja li mu se sam Jahve. U tome mu je trebala pomoć njegovog učitelja, svećenika Elija (vidi 1. Samuelova 3,1-8) .
Isusa su i Njegovi sljedbenici i neprijatelji često znali pitati: “Učitelju, daj nam znak.” Riječ znak se u Evanđeljima spominje dvadeset i pet puta. Ljudi po svojoj naravi jednostavno vole nešto vidljivo, očito i opipljivo, kako bi se u nešto uvjerili. Sigurno je da nam je lakše živjeti, obavljati poslove i kretati na putove kad nam je jasno što, kako i kada učiniti. S druge strane, Isus je svečanim tonom i uzvišenom važnošću rekao nevjernom Tomi: “Vjeruješ jer vidiš. Blago onima koji vjeruju a da nisu vidjeli.” To znači pouzdati se u nespoznatljivost Gospodnjih putova, čak i kada su nam oni nerazumljivi i potpuno nejasni.
Tomin problem prisutan je u svim naraštajima kršćana. Mnogo puta sam znao reći: “Bože, javi mi se nečim vidljivim i jasnim, objavi mi se kako bih znao da me Ti vodiš.” Ali odgovora niti znaka nije bilo, ili je došao onda kad sam ga već i prestao očekivati. To je ono što se događalo u vrijeme prve crkve, koju mi danas smatramo idealnim obrascem i uzorom crkve kakva bi trebala biti. Isusovi apostoli su najprije tražili od Isusa da im prikaže nekakav znak kako bi povjerovali da je stvarno poslan od Boga. Oni koji su se priključivali prvoj kršćanskoj zajednici često su sa sobom donosili svoje naslijeđe: “Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže.” (1. Korinćanima 1,22)
Kad su u pitanju Grci, za njih je bila silno važna mudrost. I stvarno, grčka kultura toga vremena prikupila je i razvila sva drevna znanja: matematiku, fiziku, geometriju i astronomiju; a njihovi dosezi u filozofiji, književnosti i likovnoj umjetnosti u temeljima su današnje znanosti i kulture. Oni su silno cijenili mudrost i sposobnost da se ona dobro iznosi u javnim nastupima.
S druge strane, Židovi onoga vremena bili su silno ponosni na svoju vjeru. Vjerovali su da su izabrani narod, narod koji je Bog vodio silnim znakovima i čudesima. U tom smislu su i prvi kršćani bili ponosni na Isusovu vjeru i na čudesa i znakove koji su se događali po Isusovom imenu. Apostol Pavao baštinio je obje kulture. Kao revan Židov bio je ponosan na svoju vjeru, a istodobno je bio baštinik i poznavatelj i helenističke kulture. A još k tome bio je i rimski građanin. Takav Pavao propovijedao je i običnim, i neobičnim ljudima.
Bog je, sa znakovima ili bez njih, svim svojim sljedbenicima obećao pružiti svoje osobno vodstvo. On kaže: “Poučit ću te, pokazat ću ti put kojim da ideš; svjetovat ću te, upravit ću na te oko svoje.” (Psalam 32,8) “Zazovi me, i odazvat ću ti se i objavit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš.” (Jeremija 33,3) Obećanje Božje providnosti i Njegovog vodstva je osigurano, ali kako i kada se ono događa? Tijekom stoljeća Bog je govorio izravno srcima i umovima pojedinaca. Preko Izaije je obećano: “I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori: ‘To je put, njime idite’, bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo.” (Izaija 30,21) Ali opet, kako raspoznati je li nešto Božji glas, ili samo nekakva naša mašta? Jer, “neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti.” (Izreke 14,12)
Ključ je u tome da mi kroz Božju riječ uvijek provjeravamo uvjerenja naše savjesti i svega onoga što nam ona govori. Ono što sam ja shvatio i iskusio jest da, ako iskreno želimo razlučiti Božju volju, Sveti Duh će nam donijeti prikladnu riječ od Boga u naše pamćenje. Jednostavno, Božja riječ potvrđuje ili pobija određena uvjerenja naše savjesti. Na to Isus misli kad kaže: “Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” (Ivan 14,26)
Ponekad kad tražimo znak, Sveti Duh nas jednostavno upućuje natrag na Riječ koja je već otkrivena. Navest ću jednostavan primjer. Znam za iskustvo jednog pastora koji je bio pozvan da zamijeni kolegu pastora, koji je bio spriječen doći i održati zakazani niz evangelizacijskih predavanja u velikom gradu. Pozvani pastor je bio mlad, tek je ušao u službu i nije bio iskusan govornik, niti je bio siguran u svoje evangelizacijske sposobnosti. Po naravi je bio povučen, a sada je trebao govoriti o Bogu pred velikim slušateljstvom. Molio je od Boga znak u vezi s tim, da mu pokaže treba li uopće prihvatiti poziv za sudjelovanje u predavanjima.
Snažna zamisao, to jest uvjerenje, došlo je odmah — i bilo je stresno: “Zašto tražiš znak? Ja sam te pozvao da ideš u svijet, i ja ću biti s tobom!” Na ovaj brz i jasan odgovor, mladi pastor je samo rekao: “Hvala Ti, Bože!”
Dobar način za otkrivanje Božje volje jest i kroz savjetovanje s istinski pobožnim ljudima. Ako želite vidjeti kakvo je vaše kršćanstvo, posvećenost i kakvi su vaši plodovi Duha, najbolje je provesti nekoliko dana u društvu istinski pobožnih ljudi. Točno ćete vidjeti što vam nedostaje i kako stojite u vjeri. Lako ćete saznati i što Bog misli o nečemu. “Jer spasenje je u mnogim savjetnicima.” (Izreke 11,14) Mudri Salomon je dao uputu: “Slušaj savjet i primaj pouku, kako bi naposljetku postao mudar.” (Izreke 11,14) To znači da je vrlo korisno slušati ljude koji vole Boga i nas, te primati njihove savjete.
Ali što kad već poduzmete neke korake, da biste uskoro otkrili da ste pogriješili?
Što ako postane kristalno jasno da nešto nije Božja volja za naš život? Rješenje je: promijeniti smjer! To se događa i najvjernijima. Apostol Pavao i njegovi kolege su namjeravali krenuti u Bitiniju, “ali im ne dopusti Isusov Duh” (Djela 16,7). Na svakom koraku počele su se pojavljivati velike prepreke. Duh im nije dopustio da idu dalje. Umjesto toga, nadnaravna objava uvjerila je Pavla da promijene smjer i da krenu zapadno, prema Makedoniji.
I kako je Pavao odgovorio na to? Naravno, odmah je promijenio smjer, zaključujući da ga Bog šalje tamo da navješćuje Radosnu poruku.
Kad smo moja supruga i ja dobili poziv da odemo u nepoznatu zemlju u kojoj se treba naviještati Evanđelje, i kad smo već bili spremni, radosni i uvjereni da odlazimo na put — to se nije ostvarilo.
Kad sam shvatio da Bog još nije otvorio ta vrata, u meni se pojavila mješavina osjećaja tuge, ali i mirne sigurnosti u Božje vodstvo, jer On zna sve što ja ne znam. Stoga je na pitanje: “Je li u određenom trenutku moguće prepoznati Božju volju za moj život?” — odgovor: Da!
Kako doći do toga?
- Molimo se za srce i razum koji su mogu osluškivati Božju volju.
- Ispitujmo i provjeravajmo naše zaključke kroz Božju riječ.
- Provedimo vrijeme u društvu pobožnih ljudi koji istinski ljube Gospodina i nas. Saslušajmo njihove savjete.
- Redovito tražimo od Boga očišćenje od grijeha i tjelesnih požuda.
Bez ovog četverog ne možemo prepoznati Gospodnje putove koji vode u Njegovo vječno kraljevstvo. To je način kako i mi možemo iz prve ruke svjedočiti drugima o Božjoj želji da usmjerimo svoje korake u Njegovom smjeru, da na kraju svi hodimo Njegovim putovima koji su često čudesni i tajanstveni, ali uvijek najbolji. Ostavimo svjetovne navike, predajmo ih u ruke Bogu kako bismo svaki dan iznova mogli biti očišćeni. Jer očišćenje uma i tijela prvi je i osnovni preduvjet kojim možemo doći u duhovno stanje da osluškujemo Božji glas i doznamo kako nas On želi upotrijebiti.
Daniel Purda