Božji odabrani način za promjenu
Svi to činimo. Svatko poznaje to iskustvo, bez iznimke. To je dio našeg svakodnevnog življenja. S tim su upoznata mala djeca, ali i stariji ljudi, kao i svi oni između. Bez obzira na to jeste li student, uspješna poslovna žena ili nezaposleni građanin, morate se suočiti s time. Nitko nije izuzet. To doživljavaju i muškarci i žene, samci i bračni parovi. Razvedeni ljudi moraju živjeti s time, a tako i udovice i udovci. S time se susrećete kad ste zdravi i kad ste bolesni. Nije važno gdje živite na ovom svijetu ili koje je boje vaša koža. To je općeljudsko stanje. Ne govorim o grijehu, a ipak, teško da poznajem nekoga tko to voli proživljavati. Što ja to opisujem? Govorim o čekanju.
Svi čekamo
Svako ljudsko biće čeka.
Nadamo se i sanjamo — i čekamo.
Gladni smo i žedni — i čekamo.
Čeznemo za promjenom i tragamo za srećom — i čekamo.
Proživljavamo patnju i bol — i čekamo olakšanje.
Učimo i radimo — i čekamo rezultate. Nešto čemu se nadamo se odgodi — i ostavi nas i dalje u stanju čekanja. Molimo se — i čekamo odgovore. Čekamo u redu u supermarketu i na benzinskoj crpki. Čekamo u prometnoj gužvi i u zračnim lukama. Čekamo da dođe pošta. Čekamo da se dogodi nešto dobro, a loše da nestane. Neki noću čekaju da utonu u san, a neki čak čekaju da umru.
Čini se da je cijeli naš život od rođenja do smrti obilježen čekanjem. Nekad je čekanje kratko i vrijeme brzo prođe. Na nešto drugo čekamo čitavoga života. Izgleda da nas čekanje osvještava o tome da su često najvažnije, najbitnije, najljepše i najtrajnije vrijednosti u našem životu izvan našega nadzora i sile. I zato moramo čekati.
Razmišljao sam o dinamici čekanja u vlastitom životu tijekom posljednje dvije godine, posebno kad je mojoj ženi dijagnosticiran neizlječiv oblik raka. Čekao sam mnogo u bolnicama prije nego što su počela liječenja, i nakon što su završila. Morali smo čekati nalaze i nove preglede. A gdje smo čekali? U čekaonici, kako se to mjesto prikladno zove.
Ne znam za vas, ali ja mrzim čekati. Ne volim duge redove, prometne gužve ili odgođene sastanke. Ne volim kad ljudi kasne niti postupke koji se odužuju. Želim sve učiniti brzo i djelotvorno. Želim ići naprijed. I obično znam kako sve najbolje izvesti brzo i lako. Znam što mi je potrebno da bih nešto ostvario i znam kako to poduzeti. Čekanje se često čini kao besmislena odgoda nečega čega se želim domoći puno brže.
Ali sve dok ne dođemo na Nebo, Bog nas poziva da čekamo. Ne postoji ljudski život bez čekanja. Čekanje je dio našeg ljudskog postojanja. Ono nas obilježava kao bića koja postoje u vremenu. Čekanje je dio naše priče, naše povijesti. Povijesni slijed ne postoji bez čekanja. Ne postoji život bez čekanja. Osoba koja živi — čeka! Osoba koja čeka — živi!
Čekati na Boga
Čak su i biblijski pisci poznavali ovo iskustvo. Proroci su često izražavali čekanje pitanjem: “Dokle, Bože?” (vidi Habakuk 1,2; Daniel 8,13) Biblijski pisci su koristili nekoliko slikovitih riječi koje mogu biti shvaćene samo kad ih razmatramo u kontekstu čekanja.
Biblija govori o nadi. O prekrasnoj adventnoj nadi u Isusov skori dolazak (Titu 2,13). Nada ima veze s čekanjem. Osoba koja se nada — čeka!
Zatim je tu strpljivost svetih. “U tome je strpljivost svetih koji drže Božje zapovijedi i Isusovu vjeru.” (Otkrivenje 14,12 — Šarić) Postojanost i strpljivost imaju veze s čekanjem. Osoba koja je strpljiva — čeka!
Biblija također govori o čežnji vjernika za Bogom. “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čežne, Bože, za tobom.” (Psalam 42,1) Čežnja ima veze s čekanjem. Onaj tko čezne — čeka!
Razmotrite što Sveto pismo govori o patnji. Patnja ima veze s čekanjem. Osoba koja pati, pita: “Koliko će to još trajati, Gospodine Isuse?” Osoba koja pati — čeka!
U Bibliji nas Bog također poziva da budemo na oprezu i budni, tako da budemo spremni kad se On vrati (vidi 1. Petrova 5,8; Luka 12,37) Osoba koja bdije — čeka!
U konačnoj raščlambi, svi mi čekamo zato što Božja milost još nije završila! Čak i Bog, u svojoj velikoj milosti i strpljivosti — čeka. Čeka na nas. Čeka na tebe i čeka na mene. Bog ne želi izgubiti nikoga tko bi mogao biti spašen. I zato On čeka, produžujući tako svoju milost i milosrđe.
Čekanje mijenja
Čekanje je teško. Čekanje bez nade i bez smisla je gotovo nepodnošljivo. Jedino osoba koja ima vrijedan i smislen cilj može biti strpljiva i postojana dok čeka na njega. Tijekom čekanja u kušnji smo da svoju pozornost ne usmjerimo na ono što čekamo. Imamo sklonost da se usredotočimo na zapreke koje trebaju biti uklonjene, ili na dobro koje će donijeti promjenu. Ali zapamtite: čekanje nije samo nadanje onome što će doći u budućnosti. Iz biblijske perspektive čekanje određuje i ono što postajem dok čekam! Čekanje mi uvijek nudi duhovni izbor: Hoću li se u svojem iskustvu prepustiti sumnji u Božju dobrotu, ili ću iskoristiti pruženu priliku za vježbanje žive nade u vremenu čekanja?
Živa nada je nada koja je živa baš zato što se temelji na Božjoj vjernosti i što se pouzdaje u Njegova obećanja koja nikada ne iznevjeruju. Ako mi je Bog dopustio da živim, to znači da On koristi čekanje kao priliku za to da me promijeni u osobu koja nikada ne bih postao da nisam morao čekati. Umjesto da na to gledam kao na besmisleno odugovlačenje i smetnju, učim vidjeti da je čekanje zapravo u osnovi proces koji me mijenja. U tom smislu čekanje je izraz Božje dobrote. Ono obnavlja, jer je jedno od Božjih jedinstvenih sredstava za razvoj mojeg karaktera kako bih mogao postati osoba koja On želi da budem.
Frank M. Hasel