Profesor teologije bio je sa suprugom na godišnjem odmoru. Tog su jutra doručkovali u malom restoranu, nadajući se da ih nitko neće uznemirivati. Dok su čekali da ih posluže, primijetili su sjedokosog čovjeka koji je išao od stola do stola i pozdravljao goste.
Profesor se nagnuo prema supruzi i šapnuo:
— Nadam se da neće prići našem stolu.
Ali čovjek im je prišao.
— Odakle ste? — upitao je ljubazno.
— Iz Oklahome.
— Čime se bavite?
— Profesor sam teologije.
— Onda svakako propovijedate. Imam za vas zanimljivu priču.
Privukao je stolicu i sjeo za njihov stol. Profesor je pomislio: Samo mi još to treba.
— Vidite li onu planinu? — Pokazao je kroz prozor restorana. — U njezinom podnožju rodio se dječak koji nije poznavao oca. Bilo mu je teško, jer kamo god bi došao, uvijek bi mu postavili isto pitanje: “Hej, dječače! Čiji si sin?” Bilo u školi, u trgovini, svuda bi postavljali to pitanje.
Za vrijeme odmora povlačio bi se od drugih učenika. Izbjegavao je odlaziti u kupnje jer ga je to pitanje boljelo.
Kad je imao dvanaest godina, u njegovu crkvu došao je novi propovjednik. Dječak bi uvijek nastojao doći u crkvu u posljednji čas i otići rano, samo kako bi izbjegao pitanje: “Čiji si sin?”
Ali jednog dana nije uspio otići na vrijeme pa je morao izlaziti s ostalim vjernicima. U trenutku kad je došao do vrata, novi pastor, koji ga nije poznavao, položio je ruku na njegovo rame i upitao: “Čiji si sin? Kako se zove tvoj tata?”
Svi oko dječaka su utihnuli. Dječak je osjećao kako svi gledaju u njega. Konačno će čuti odgovor na pitanje.
Međutim, pastor je shvatio njegovu nalagodu i pod utjecajem Svetog Duha rekao uplašenom dječaku: “Čekaj malo! Znam čiji si! Sad znam kome si sličan. Ti si Božje dijete!”
Potapšao je dječaka po ramenu i rekao: “Sine, imaš veliko nasljedstvo. Svakako ga sačuvaj. Nemoj ga prokockati!”
Dječak se prvi put nasmiješio i izašao na vrata kao promijenjena osoba. Nikad više nije imao problema s pitanjem: “Čiji si sin?” Uvijek bi odgovorio: “Ja sam Božje dijete!”
Gospodin je ustao i rekao: “Je li to dobra priča?”
Profesor je klimnuo glavom.
Gospodin je zatim dodao: “Znajte: da mi onaj novi propovjednik nije rekao da sam jedno od Božje djece, od mene vjerojatno ne bi bilo ništa.” Na to se okrenuo i otišao.
Profesor i njegova žena sjedili su osupnuti i bez riječi. Kad je prišla konobarica, profesor ju je upitao:
— Poznajete li gospodina koji je do malo prije sjedio za našim stolom?
Konobarica se nasmiješila i rekla:
— Kako da ne! Svi ga znaju. To je Ben Hooper, bivši guverner države Tennessee.
Zasigurno danas u tvojem životu postoji netko kome bi trebalo reći da je jedno od Božje djece. “Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka.” (Izaija 40,8)
Mike Leno