“Zatim otvori usta svoja i poče ih ovako učiti: ‘Blago siromašnima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!’” (Matej 5,2.3)
U ušima iznenađenog mnoštva te su riječi odjeknule kao nešto strano i novo. Takvo učenje bilo je suprotno svemu što su dotad čuli od svećenika ili rabina. U njemu nisu mogli naći ništa što bi laskalo njihovoj uznositosti ili poticalo njihove slavoljubive nade. Ali iz toga novog Učitelja zračila je snaga koja ih je očaravala. Sáma Njegova nazočnost širila je miomiris božanske ljubavi, poput cvijeta koji širi svoj miris. Njegove su riječi padale “kao rosa na travu, kao kiša što natapa zemlju”. (Psalam 72,6) Svi su osjećali da je pred njima Onaj koji čita tajne duše, a ipak im pristupa s nježnim suosjećanjem. Otvorili su Mu svoja srca, a Sveti Duh im je dok su slušali otkrivao dio po dio značenja pouke koju je čovječanstvo svih stoljeća trebalo naučiti.
Vjerske vođe u Kristovo doba smatrali su da imaju veliko duhovno blago. Molitva farizeja: “Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi” (Luka 18,11) izražavala je osjećaje toga društvenog sloja, a uvelike i osjećaje cijelog naroda. Ali u mnoštvu okupljenom oko Isusa bilo je pojedinaca koji su osjećali svoje duhovno siromaštvo. Kad se u čudesnom ulovu ribe otkrila Kristova božanska sila, Petar je pao pred Spasiteljeve noge uzviknuvši: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!” (Luka 5,8) I u mnoštvu okupljenom na Gori bilo je duša koje su, suočene s Njegovom neporočnošću, osjećale da su “nesretne, i bijedne, i siromašne, i slijepe, i gole” (Otkrivenje 3,17), pa su čeznule za “milošću Božjom u svoj spasiteljskoj snazi…” (Titu 2,11). Kristove riječi pozdrava probudile su u tim dušama nadu; vidjele su da Bog blagoslivlje i njihov život.
Isus je ponudio čašu blagoslova onima koji su mislili: “Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba” (Otkrivenje 3,17), te su prezirno odbacili milostivi dar. Onaj tko sebe smatra savršenim, tko misli da je dovoljno dobar i zadovoljava se svojim stanjem, ne čezne postati sudionik u Kristovoj milosti i pravednosti. Uznositost ne osjeća da joj je bilo što potrebno pa zato zatvara srce Kristu i neizmjernim blagoslovima koje je On došao podariti. U srcu takve osobe nema mjesta za Isusa. Oni koji su u vlastitim očima bogati i dostojni poštivanja, ne traže vjerom i ne primaju Božji blagoslov. Osjećaju da su siti, a odlaze gladni. Pomoć koju Krist može pružiti cijene oni koji znaju da se sami nikako ne mogu spasiti niti sami od sebe učiniti ijedno dobro djelo. To su siromašni duhom za koje On kaže da će biti blagoslovljeni.
Čovjeka kojemu prašta, Krist najprije vodi na pokajanje, a djelo je Svetoga Duha uvjeriti ga da je grešan. Oni čija je srca Božji Duh uvjerio svojim utjecajem, spoznaju da u sebi nemaju ničeg dobroga, da je sve što su ikad činili bilo prožeto samoljubljem i grijehom. Slično bijednom cariniku, oni stoje po strani, ne usuđujući se čak ni pogled usmjeriti k nebu, i viču: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,13) Takvi primaju blagoslov. Pokajnik dobiva oprost, jer je Krist “Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta”. (Ivan 1,29) Bog je obećao: “Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!” (Izaija 1,18; Ezekiel 36,26.27)
O siromasima u duhu Isus kaže: “Njihovo je kraljevstvo nebesko.” To kraljevstvo nije, kako su očekivali Kristovi slušatelji, prolazno i zemaljsko. Krist je ljudima otvorio duhovno kraljevstvo svoje ljubavi, milosti i pravednosti. Oznaka Mesijinog kraljevstva jest sličnost sa Sinom Čovječjim. Njegovi podanici su siromašni duhom, krotki, proganjani zbog pravde. Njima pripada nebesko kraljevstvo. Premda još nije sasvim dovršeno, u njima je otpočelo djelo koje će ih učiniti “dostojnima sudioništva u baštini svetih u svjetlu”. (Kološanima 1,12)
Svi koji osjećaju veliko siromaštvo svoje duše i shvaćaju da nemaju u sebi nikakvog dobra, mogu dobiti pravednost i snagu ugledavši se na Isusa. On kaže: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28) Isus vas moli da svoje siromaštvo zamijenite bogatstvom Njegove milosti. Mi nismo dostojni Božje ljubavi, ali je dostojan Krist, naš Jamac. On može savršeno spasiti sve koji dolaze k Njemu. Kakvo god bilo vaše iskustvo u prošlosti, koliko god bile obeshrabrujuće vaše trenutačne okolnosti, ako dođete k Isusu takvi kakvi jeste, slabi, bespomoćni i očajni, naš milostivi Spasitelj izići će vam u susret, zagrlit će vas rukama svoje ljubavi i ogrnuti plaštem svoje pravednosti. Predstavit će vas Ocu, odjevene u bijelu odjeću Njegovog karaktera. On se zalaže za nas pred Bogom: “Ja sam zauzeo mjesto ovoga grešnika. Ne gledaj to zalutalo dijete, već gledaj mene.” Koliko god glasno Sotona govorio protiv naše duše, optužujući je za grijeh i polažući na nas pravo kao na svoj plijen, Kristova krv govori mnogo silnije.
“Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga. … U Jahvi će pobijediti i proslavit se sve potomstvo Izraelovo!” (Izaija 45,24. 25)
“Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” (Matej 5,4)
Tugovanje o kojemu je ovdje riječ jest iskreno žaljenje zbog grijeha. Isus kaže: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Kad je netko pokrenut da pogleda Isusa raspetog na križu, shvaća svu grešnost ljudskog roda i spoznaje da je grijeh mučio i razapeo Gospodina slave. Uviđa da je, iako voljen neizrecivo nježnom ljubavlju, svojim životom davao sliku stalne nezahvalnosti i buntovništva. Odrekao se svojega najboljeg Prijatelja i zlouporabio najdragocjeniji dar Neba. Ponovno je sâm razapinjao Božjega Sina i probadao Njegovo okrvavljeno i probodeno srce. Ponor grijeha, golem, mračan i dubok, odvaja ga od Boga i on plače slomljena srca.
Tko tako tuguje, “utješit će se”. Bog nam otkriva našu krivnju da bismo mogli naći utočište u Kristu, osloboditi se ropstva grijehu uz Njegovu pomoć i radovati se u slobodi Božjih sinova. U pravoj skrušenosti možemo doći do podnožja križa i ondje ostaviti svoje terete.
Spasiteljeve riječi objavljuju vijest utjehe i onima koji podnose nedaće ili su nekoga izgubili. Naše tuge ne niču iz zemlje. “Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.” (Tužaljke 3,33) Kad Spasitelj dopusti da na nas naiđu kušnje i nevolje, to nam je “za naše (pravo) dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti”. (Hebrejima 12,10) Koliko god kušnja izgledala gorka i teška, ako se podnosi s vjerom, donijet će blagoslov. Težak udarac koji odnosi zemaljske radosti može nam usmjeriti pogled prema Nebu. Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu!
Bog se služi životnim nedaćama da bi uklonio nečistoću i grubost iz našega karaktera. Rezanje, oblikovanje, klesanje, glačanje i dotjerivanje bolni su postupci što ih nedaće obavljaju. Nije lako biti pritisnut uz kotač brusilice, ali tako se kamen priprema za mjesto koje treba zauzeti u nebeskom hramu. Učitelj ne troši vrijeme i trud na neku bezvrijednu građu. On glača samo svoje dragocjeno kamenje da bi postalo vrijedno palače.
Gospodin će pomoći svima koji se uzdaju u Njega. Ljudi vjere postići će dragocjene pobjede, naučit će dragocjene pouke i steći dragocjena iskustva.
Naš nebeski Otac nikad ne zaboravlja one koje je obuzela tuga. Kad se David penjao uz Maslinsku goru, “sve plačući, pokrivene glave i bos” (2. Samuelova 15, 30), Gospodin ga je sažaljivo promatrao. David je bio odjeven u kostrijet, grubu tkaninu od kozje dlake, i savjest ga je optuživala. Ti vanjski znakovi poniznosti svjedočili su o njegovoj dubokoj skrušenosti. Plačnim i bolnim riječima iznio je pred Boga svoju nevolju. Gospodin nije odbacio svojega slugu. David nikad nije bio tako drag Srcu beskrajne Ljubavi kao tada kad je, obuzet grižnjom savjesti, bježao da spasi svoj život od neprijatelja koje je njegov vlastiti sin podignuo na bunu. Gospodin kaže: “Ja korim i karam sve koje ljubim. Prema tome, budi revan i obrati se!” (Otkrivenje 3,19) Krist podiže skrušeno srce i čisti ojađenu dušu sve dok ona ne postane Njegovo prebivalište.
Ali kad naiđu nevolje, koliki su među nama slični Jakovu! Mislimo da je to neprijateljeva ruka. U tami se slijepo borimo sve dok nam ne ponestane snage i više ne možemo naći ni utjehe ni izbavljenja. Božanski dodir otkrio je Jakovu u osvit dana Onoga s kime se borio, Anđela zavjeta, i on je plačući bespomoćno pao na Grudi beskrajne Ljubavi da primi blagoslov za kojim je čeznula njegova duša. I mi trebamo naučiti da su nevolje blagoslov, ne prezirati Gospodnje ukore niti klonuti kad nas On opominje.
“Da, blago čovjeku koga Bog odbaci. … On ranjava, ali i ranu povija, udara, i svojom zacjeljuje rukom. Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.” (Job 5,17-19) Krist prilazi svakoj ranjenoj duši da je iscijeli. Život pun bolnih gubitaka, žalosti i patnje može se razvedriti neprocjenjivo vrijednim otkrivenjem Njegove nazočnosti.
Bog ne želi da ostanemo pritisnuti nijemom boli, ranjena i slomljena srca. On želi da podignemo pogled i gledamo Njegovo drago lice puno ljubavi. Dragi Spasitelj stoji pokraj mnogih čije su oči tako zaslijepljene od suza da Ga ne mogu prepoznati. Čezne uzeti naše ruke i potaknuti nas da gledamo u Njega s jednostavnom vjerom, dopuštajući Mu da nas vodi. Njegovo je srce otvoreno za naše duboke žalosti, tuge i nevolje. Spasitelj nas ljubi vječnom ljubavlju i okružuje nježnom dobrotom. Srcem se uvijek možemo osloniti na Njega i neprekidno razmišljati o Njegovoj nježnoj dobroti i ljubavi. On će uzdignuti dušu iznad svakodnevnih tuga i nevolja i dati joj mir.
Mislite na to, napaćena i bolna djeco, i radujte se u nadi, “jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet.” (1. Ivanova 5,4)
Blaženi su i oni koji plaču zajedno s Isusom osjećajući sućut prema svijetu zbog njegovih patnji i tugu zbog njegovih grijeha. U takvom plaču nijedna misao nije posvećena sebi. Isus je bio Čovjek boli i podnosio je duševne patnje koje nijedan jezik ne može opisati. Njegov duh bio je rastrgan i ranjavan ljudskim prijestupima. Usrdnošću punom samoprijegora trudio se ublažiti bijedu i jade čovječanstva, a srce Mu je obuzimala teška tuga dok je promatrao mnoštvo koje je odbijalo doći k Njemu i dobiti život. Svi Kristovi sljedbenici proći će kroz to iskustvo. Budući da u sebi nose Njegovu ljubav, surađivat će s Njim u spašavanju izgubljenih. Sudjelovat će u Kristovim patnjama, ali i u slavi koja će se javiti. Budući da su s Njim bili jedno u Njegovu djelu i pili zajedno s Njim čašu boli, sudjelovat će i u Njegovoj radosti.
Nevolje su naučile Isusa da obavlja službu utješitelja. U svakoj ljudskoj tuzi i On je tužan, a “budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji”. (Izaija 63,9; Hebrejima 2,18) Svaka duša koja se sjedinila s Njegovim mukama ima prednost sudjelovati u toj službi. “Zaista, kao što se patnje Kristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilna biva i naša utjeha po Kristu.” (2. Korinćanima 1,5) Gospodin pruža ožalošćenima osobitu milost. Njezinom silom omekšava srca i pridobiva duše. Njegova ljubav otvara put ranjenoj i izmučenoj duši te postaje melem onima što tuguju. “Pa i pisao sam vam ovo isto da me ne ražaloste na mom dolasku oni koji bi me trebali razveseliti, uvjeren za vas sve da je moja radost radost i vas sviju. Da, pisao sam vam u velikoj tuzi, u tjeskobi srca i s mnogim suzama, ne da vas ražalostim, već da upoznate preveliku ljubav koju imam prema vama.” (2. Korinćanima 2,3.4)
“Blago krotkima…” (Matej 5,5)
U Blaženstvima je objavljena razvojna crta kršćanskog iskustva. Oni koji su osjetili da im je Krist potreban, koji su plakali zbog svojih grijeha i zajedno s Kristom prošli kroz školu patnje, naučit će se i krotkosti od božanskog Učitelja.
Vrlinu krotkog i blagog podnošenja nepravde nisu cijenili ni neznabošci ni Židovi. Riječi što ih je Mojsije, nadahnut Svetim Duhom, rekao o sebi — da je najkrotkiji čovjek na Zemlji — narod u to doba nije smatrao pohvalom. Ponajprije su izazivale sažaljenje ili prijezir. Ali Isus proglašava krotkost jednim od najvažnijih uvjeta za ulazak u Njegovo kraljevstvo. Božanska ljepota te dragocjene vrline otkrila se u Njegovu osobnom životu i karakteru.
Isus, sjajnost Očeve slave, “nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima” (Filipljanima 2,6.7). Pristao je proći kroz najteža iskustva života koračajući usred ljudskih sinova — ne kao kralj koji zahtijeva počasti, već kao Onaj čiji je životni poziv služiti drugima. U Njegovom ponašanju nije bilo ni traga lažnoj revnosti ili hladnoj strogosti. Narav Iskupitelja svijeta bila je uzvišenija od anđeoske, a ipak su s Njegovim božanskim veličanstvom bile sjedinjene krotkost i poniznost, kojima je sve privlačio k sebi.
Isus se odrekao sebe i nije se isticao nijednim svojim djelom. U svemu se pokoravao volji svojega Oca. Kad je Njegovo poslanje na Zemlji bilo već pri kraju, mogao je reći: “Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.” (Ivan 17,4) Krist nas poziva: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca. … Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.” (Matej 11,29; 16,24) Odbacimo zato s prijestolja svoje sebične interese i neka oni više ne vladaju dušom.
Onaj tko gleda na Kristovo samoodricanje i Njegovu poniznost srca bit će prinuđen reći, kao što je rekao Daniel kad je ugledao Onoga koji je bio sličan sinovima čovječjim: “Ostadoh sâm gledajući to veliko viđenje; onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10,8) Samopouzdanje i samoisticanje kojima se hvalimo prikazuju nam se tada u svoj svojoj ružnoći, kao znakovi robovanja Sotoni. Čovjek se po naravi uvijek nastoji istaknuti i uvijek je spreman boriti se za prvenstvo. Ali onaj tko uči od Isusa odrekao se sebe, oholosti i želje za prvenstvom. U njegovoj duši vlada mir, a njegovom osobnošću upravlja Sveti Duh. Tada više ne težimo za najvišim mjestom. Ne gajimo slavoljubivu težnju da nametljivošću obratimo pozornost na sebe, već osjećamo da je naše najviše mjesto kraj Spasiteljevih nogu. Tada gledamo u Isusa očekujući da nas Njegova ruka povede i osluškujemo Njegov glas da nas uputi. Apostol Pavao je stekao to iskustvo: “… ja sam, naime, po zakonu umro Zakonu da živim Bogu, s Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao — ne prezirem milost Božju, jer, ako opravdanje dolazi po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.” (Galaćanima 2,19.20)
Ako primimo Krista kao stalnog gosta svoje duše, Božji mir, koji nadilazi svaki um, sačuvat će naša srca i misli u Isusu Kristu. Spasiteljev život na Zemlji, iako ispunjen sukobima, bio je život mira. Dok su Ga razjareni neprijatelji stalno progonili, On je govorio: “Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Ivan 8,29) Nikakva oluja ljudskog ili sotonskog gnjeva nije mogla poremetiti mir Njegovog savršenog zajedništva s Bogom: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam.” “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” (Ivan 14,27; Matej 11,29)
Samoljublje uništava naš mir. Dok naša sebična narav živi u nama, spremni smo je stalno braniti od poniženja i uvrede; ali kad smo mrtvi i kad je naš život skriven s Kristom u Bogu, nećemo primati k srcu zanemarivanje i podcjenjivanje. Bit ćemo gluhi za ogovaranje i slijepi za porugu i uvredu. “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje.” (1. Korinćanima 13,4-8)
Sreća koja potječe iz zemaljskih izvora promjenjiva je kao što su promjenjive okolnosti o kojima ovisi. Ali Kristov mir je stalan i trajan. On ne ovisi o životnim okolnostima, o količini svjetovnih dobara niti o broju zemaljskih prijatelja. Krist je izvor žive vode, a sreća koja potječe od Njega nikad neće iznevjeriti.
Kristova krotkost, pokazana u domu, usrećit će sve ukućane: ona ne izaziva svađu, ne uzvraća ljutito, već stišava razdraženi temperament i zrači blagošću koju osjećaju svi koji su u krugu njezinog utjecaja. Svaku zemaljsku obitelj u kojoj se njeguje, ona čini dijelom velike nebeske obitelji.
Kudikamo je bolje stradati zbog lažnih optužbi nego sami sebi stvarati muku osvećujući se svojim neprijateljima. Duh mržnje i osvete potekao je od Sotone, i onome tko ga gaji može donijeti samo zlo. U poniznosti srca, u krotkosti koja je plod prebivanja u Kristu, krije se tajna blagoslova. “Jer Jahve ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne!” (Psalam 149,4)
Krotki će “naslijediti zemlju”. Želja za uzvisivanjem unijela je grijeh u svijet i zato su naši praroditelji izgubili vlast nad ovom lijepom Zemljom koja je bila njihovo kraljevstvo. Krist je samoodricanjem otkupio ono što je bilo izgubljeno. On nas uči da i mi trebamo pobijediti kao što je On pobijedio. (Otkrivenje 3,21) Njegujući poniznost i samoodricanje, možemo postati Kristovi sunasljednici: “Zemlju će posjedovati krotki.” (Psalam 37,11)
Zemlja obećana krotkima neće biti slična ovoj, zamračenoj sjenom smrti i prokletstva. “Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost.” “Neće biti više ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice.” (2. Petrova 3,13; Otkrivenje 22,3)
Tamo neće biti razočaranja, neće biti boli, neće biti grijeha, neće biti nikoga tko će reći da je bolestan. Neće biti pogrebnih povorki, neće biti plača, neće biti smrti, neće biti rastanaka niti slomljenih srca. Ali tamo će biti Isus, tamo će biti mir. “Neće više gladovat i žeđati, neće ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje, dovest će ih k izvorima vode”. (Izaija 49,10)
“Blago gladnima i žednima pravednosti, jer će se nasititi!” (Matej 5,6)
Pravednost je svetost, sličnost Bogu, a “Bog je ljubav”. (1. Ivanova 4,16) To je usklađenost s Božjim zakonom, “jer zapovijedi su tvoje sve pravedne” (Psalam 119,172), a ljubav je “ispunjeni Zakon” (Rimljanima 13,10). Pravednost je ljubav, a ljubav je svjetlost i život od Boga. Božja pravednost utjelovljena je u Kristu. Primajući Njega, dobivamo pravednost.
Pravednost se ne stječe mučnim naporima ni zamornim radom, darovima ili žrtvom, nego se besplatno daje svakoj duši koja je gladna i žedna pravednosti. “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka.” “Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano. … To je baština slugu Jahvinih, to im je pobjeda od mene — riječ je Jahvina.” “I evo imena kojim će ga nazivati: ‘Jahve, Pravda naša.’” (Izaija 55,1; 54,17; Jeremija 23,6)
Nijedna ljudska sila ne može ničim zadovoljiti glad i žeđ duše. Ali Isus kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom.” “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti.” (Otkrivenje 3,20; Ivan 6,35)
Kao što nam je potrebna hrana da bismo održali tjelesnu snagu, tako nam je potreban Krist, kruh s Neba, da nas okrijepi u duhovnom životu i da nam podari snagu za rad u Božjem djelu. Kao što tijelo neprestano prima hranjive sastojke koji održavaju život i snagu, tako i duša mora održavati neprestanu vezu s Kristom potpuno Mu se pokoravajući i oslanjajući se na Njega.
Kao što umorni putnik u pustinji čezne za izvorom i, našavši ga, gasi žeđ, tako će kršćanin biti žedan čiste vode života. Dobit će je od Krista koji je njezin izvor.
Kad upoznamo savršenstvo Spasiteljevog karaktera, zaželjet ćemo potpuno se preobraziti i obnoviti po uzoru na Njegovu neporočnost. Što više doznajemo o Bogu, to će uzvišeniji biti naš ideal karaktera i usrdnija naša čežnja da odražavamo Božji lik. Kad duša teži za Bogom, božansko se spaja s ljudskim, a srce puno čežnje kaže: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja.” (Psalam 62,6)
Ako ste svjesni potrebe svoje duše, ako ste gladni i žedni pravednosti, to je dokaz da je Krist u vašemu srcu probudio želju da Ga pozovete kako bi izlijevanjem Svetoga Duha učinio za vas ono što sami ne možete učiniti. Ne moramo gasiti žeđ na plitkim potocima, jer je upravo iznad nas velik izvor s čijih bogatih voda možemo obilno piti ako se samo malo uspnemo stazom vjere.
Božje riječi su izvor života. Ako i vi čeznete za tim živim izvorima, uz pomoć Svetoga Duha sjedinit ćete se s Kristom. Poznate istine otkrit će vam svoje nove strane, biblijski tekstovi zasjat će vam iznenada, kao bljesak munje, u novom značenju. Vidjet ćete povezanost drugih istina s djelom otkupljenja i znat ćete da vas Krist vodi, da je božanski Učitelj pokraj vas.
Isus je rekao: “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,14) Dok vam Sveti Duh bude otkrivao istinu, skupljat ćete najdragocjenija iskustva i čeznuti da i drugima govorite o utješnim spoznajama koje su vam otkrivene. Kad se budete našli s njima, prenosit ćete im neke nove misli o Kristovu karakteru i radu. I onima koji Ga ljube i onima koji Ga ne ljube iznosit ćete nove objave o Njegovoj ljubavi punoj suosjećanja.
“Dajite, pa će vam se dati” (Luka 6,38), jer se o Božjoj riječi kaže: “Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana.” (Pjesma 4,15) Srce koje je jednom okusilo Kristovu ljubav stalno čezne da je okusi još više. Dok je dijelite, primat ćete je sve bogatije i obilnije. Svaka objava Boga povećava sposobnost duše da spoznaje i voli. Srce neprestano vapi: “Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi”, a Duh uvijek odgovara: “Jer ako smo izmireni s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se sigurnije, već izmireni, spasiti njegovim životom.” (Rimljanima 5,9.10) Naš Bog se raduje činiti “neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti…” (Efežanima 3,20) Kad se odrekao sebe da bi spasio izgubljeno čovječanstvo, Isusu je Sveti Duh bio dan u potpunosti. Tako će biti darovan i svakom Kristovom sljedbeniku kad Mu potpuno preda srce da bude Njegovo prebivalište. Sâm Gospodin nam nalaže: “… već se napunite Duhom” (Efežanima 5,18), a ta zapovijed istodobno je i obećanje o ispunjenju. Ocu je bilo ugodno u Kristu “nastaniti svu puninu”, a “po njemu ste i vi ispunjeni” (Kološanima 1,19; 2,10).
Kao što pljuskovi osvježavaju zemlju, tako je i Bog izlijevao obilje svoje ljubavi. “Rosite, nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje! … Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema! Jezik im se osuši od žeđi. Ja, Jahve, njih ću uslišiti, ja, Bog Izraelov, ostavit ih neću. U goleti bregova otvorit ću rijeke, i posred dolova izvore. Pustinju ću pretvoriti u močvaru, a u vrela sušnu zemlju.” (Izaija 45,8; 41,17.18)
“Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” (Ivan 1,16)
“Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!” (Matej 5,7)
Ljudsko srce je hladno, mračno i bez ljubavi. Ako netko i pokaže duh milosrđa i praštanja, ne čini to sâm od sebe, već pod utjecajem božanskoga Duha koji djeluje na srce. “Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije.” (1. Ivanova 4,19)
Sâm Bog je izvor svakog milosrđa. Njegovo je ime “milosrdan i milostiv”. (Izlazak 34,6) Ne postupa s nama onako kako smo zaslužili, ne pita jesmo li dostojni Njegove ljubavi, već nas obasipa obiljem ljubavi da bi nas učinio dostojnima. Bog nije osvetoljubiv; On ne želi kazniti već spasiti. Čak i strogost koju pokazuje u svojoj Promisli, pokazuje samo zbog spasenja zalutalih. On žarko želi ublažiti ljudske patnje i staviti svoj melem na njihove rane. Istina je da Bog “krivca nekažnjena ne ostavlja” (Izlazak 34,7), ali je zato voljan oprostiti krivnju.
Milosrdni su “dionici božanske naravi” (2. Petrova 1,4), u njima Božja milosrdna ljubav dolazi do izražaja. Svi oni čija su srca povezana suosjećajnošću sa Srcem beskrajne Ljubavi, nastojat će se vratiti na pravi put. Kristova nazočnost u duši nepresušan je izvor. Gdje On prebiva, tamo se dobročinstva umnažaju.
Kad zalutale, iskušane i jadne žrtve želja i grijeha zovu u pomoć, kršćanin se ne pita jesu li dostojne. On se pita: Što mogu učiniti za njihovo dobro? U najbjednijima i najponiženijima on vidi duše za čije je spasenje umro Krist i zbog kojih je Bog svojoj djeci povjerio službu pomirbe.
Milosrdni su oni koji imaju sažaljenja prema siromašnima, napaćenima i potlačenima. Job kaže: “Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, otac ubogima, zastupnik strancima.” (Job 29,12-16)
Mnogima je život mučna borba. Osjećaju svoje nedostatke, nesretni su i bez vjere. Smatraju da nemaju na čemu biti zahvalni. Ljubazna riječ, pogled pun sućuti i razumijevanje bili bi mnogima koji se bore i koji su osamljeni kao čaša hladne vode žednoj duši. Riječ sućuti ili čin dobrote olakšat će terete koji tako teško pritišću umorna pleća. A svaka riječ i svako djelo nesebične dobrote izraz su Kristove ljubavi prema izgubljenom čovječanstvu.
Milosrdni će biti pomilovani. “Podašna duša nalazi okrepu, i tko napaja druge, sam će se napojiti.” (Izreke 11,25) Samilosna duša uživa slatki mir. Život ispunjen nesebičnom službom za dobro drugih njoj je blažena nagrada. Sveti Duh koji prebiva u duši i utječe na život, smekšat će tvrda srca i probuditi suosjećajnost i nježnost. Ono što posijete, to ćete i žeti. “Blago onome koji misli na uboga i slaba: u dan nevolje Jahve će ga štititi i živa sačuvati, sreću mu dati na zemlji, i neće ga predati na volju dušmanima. Jahve će ga ukrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu.” (Psalam 41,2-4)
Tko je posvetio svoj život Bogu da bi služio Njegovoj djeci, povezan je s Onim koji upravlja svim zalihama svemira. Život mu je povezan zlatnim lancem nepromjenjivih obećanja s Božjim životom. Gospodin ga neće iznevjeriti u času muke i potrebe. “A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu.” (Filipljanima 4,19) U času posljednje potrebe milosrdni će naći utočište u milosti Spasitelja punog sažaljenja i bit će primljeni u vječne stanove.
“Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!” (Matej 5,8)
Židovi su strogo pazili na održavanje obredne čistoće, pa su i njihovi propisi bili pretjerano teški. Misli su im bile obuzete pravilima, ograničenjima i strahom od vanjskog oskvrnuća pa nisu ni opažali mrlju koju su sebičnost i zloba ostavljale na duši.
Isus nije spomenuo tu obrednu čistoću kao uvjet za ulazak u svoje kraljevstvo, ali je isticao potrebu za čistoćom srca. “A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena.” (Jakov 3,17) U Božji grad neće ući ništa što oskvrnjuje. Oni koji jednom budu stanovali u njemu, moraju već ovdje biti čistoga srca. U onome tko uči od Isusa sve više će jačati odbojnost prema nepromišljenom ponašanju, nedoličnim riječima i nepristojnim mislima. Kad Krist prebiva u srcu, misli i ponašanje bit će čisti i oplemenjeni.
Isusove riječi: “Blago onima koji su čista srca” imaju i dublje značenje. Nije riječ samo o čistom srcu u smislu u kojemu svijet razumije neporočnost, dakle o oslobođenosti od onoga što je puteno i okaljano požudom, nego o čestitosti u skrivenim nakanama i pobudama srca, o oslobođenosti od oholosti i samoljublja, o skromnosti, nesebičnosti, o sličnosti djetetu.
Samo se slični međusobno cijene. Sve dok u svojemu življenju ne prihvatite načelo požrtvovne ljubavi, koja je načelo Božjega karaktera, ne možete Ga upoznati. Srce koje je Sotona obmanuo gleda na Boga kao na okrutno, nemilosrdno biće. Sebične osobine ljudi, čak i samoga Sotone, pripisuju se Stvoritelju punom ljubavi. “Zar misliš” — kaže Bog — “da sam ja tebi sličan?” (Psalam 50,21) Njegova dobronamjerna skrb i vodstvo smatraju se izražavanjem samovolje i osvetoljubivosti. Tako se gleda i na Bibliju, riznicu blaga Njegovog milosrđa. Slava njezinih istina, koje su visoke kao nebo i dosežu do vječnosti, nije ispravno shvaćena. Većini ljudi sâm Krist je “poput korijena iz zemlje sasušene”, pa ne vide u Njemu ljepotu da bi se “u nj zaglédali”. (Izaija 53,2) Kad je Isus bio među ljudima kao objava Boga čovječanstvu, književnici i farizeji su Mu govorili: “Ne velimo li pravo — rekoše — da si Samarijanac i da si opsjednut zlim duhom?” (Ivan 8,48) Čak su i Njegovi učenici bili zaslijepljeni sebičnošću svojega srca te su sporo shvaćali Onoga koji im je došao otkriti Očevu ljubav. Zato je Isus, iako usred ljudi, ipak hodio sâm. Samo je na Nebu bio potpuno shvaćen.
Kad Krist dođe u svojoj slavi, zli Ga neće moći gledati. Svjetlost Njegove nazočnosti, koja je život onima koji Ga ljube, zlima će biti smrt. Očekivanje Njegova dolaska njima je “strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre” (Hebrejima 10,27). Kad se Krist pojavi, oni će tražiti da se skriju od lica Onoga koji je umro da ih otkupi.
Ali ljudi čija su srca očišćena djelovanjem Svetoga Duha koji u njima boravi, potpuno su se promijenili. Oni mogu upoznati Boga. Mojsije je bio skriven u “pukotini pećine” (Izlazak 33,22) kad mu se otkrila Gospodnja slava. Tako ćemo i mi, kad budemo skriveni u Kristu, moći gledati Božju ljubav.
“Jahve ljubi čisto srce, i tko je ljubaznih usana, kralj mu je prijatelj.” (Izreke 22,11) Mi Ga gledamo već sad, ovdje, u vjeri. Kroz svakodnevna iskustva opažamo u djelima Njegove Promisli Njegovu dobrotu i sućut. Prepoznajemo Ga u karakteru Njegova Sina. Sveti Duh uzima istinu o Bogu i o Onome koga je On poslao te je otkriva našemu razumu i srcu. Oni koji su čista srca vide Boga na nov i privlačniji način, kao svojega Otkupitelja; i dok promatraju neokaljanost i ljupkost Njegova karaktera, nastoje odražavati Njegov lik. U Njemu gledaju Oca koji čezne zagrliti sina pokajnika, a srca im se ispunjavaju neizrecivom radošću i slavom.
Oni koji su čista srca vide Stvoritelja u djelima Njegove moćne ruke, u ljepoti svega što ispunjava svemir. U Njegovoj pisanoj Riječi čitaju još jasnije izvještaje o objavi Njegovog milosrđa, Njegove dobrote i milosti. Istine skrivene od mudrih i razumnih otkrivaju se djeci. Ljepota i dragocjenost istine koju ne opažaju svjetovno mudri, stalno se otkrivaju onima koji iskreno, poput djece, teže saznati i ispuniti Božju volju. Dobivajući i sami udio u božanskoj naravi, mi upoznajemo istinu.
Tijekom vremena koje im je Bog odredio da provedu na ovome svijetu, oni koji su čistoga srca žive kao da se nalaze u vidljivoj Božjoj nazočnosti. Gledat će Ga licem u lice i u budućem besmrtnom stanju, kao što ga je Adam gledao dok je hodio i razgovarao s Bogom u Edenu. “Sad vidimo u ogledalu nejasno, a onda ćemo licem u lice.” (1. Korinćanima 13,12)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Misli s Gore blaženstava”, Znaci vremena, 2013., poglavlje 2, str. 13-30)