“Nemojte misliti da sam došao ukinuti zakon i proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” (Matej 5,17)
Krist je objavio Zakon usred grmljavine i ognja na Sinajskoj gori. Božja slava, slična ognju koji sažiže, počivala je na njezinom vrhu, a gora se tresla od Gospodnje nazočnosti. Izraelovo mnoštvo palo je ničice i slušalo sa strahopoštovanjem svete propise Zakona. Koliko se od toga razlikovao prizor na Gori blaženstava! Pod ljetnim nebom, u tišini koju je narušavala samo pjesma ptica, Isus je objašnjavao načela svojega kraljevstva. Onaj koji je toga dana govorio narodu jezikom ljubavi, otkrivao mu je načela Zakona objavljenog na Sinaju.
Prigodom objavljivanja Zakona bilo je nužno da Izrael, iskvaren dugim robovanjem u Egiptu, stekne ispravan dojam o Božjoj sili i veličanstvu. Bog mu se tada otkrio i kao Bog ljubavi.
“… Dođe Jahve sa Sinaja,
sa Seira im se pokaza
i s gore Parana zasja.
Zbog njih dođe od kadeških zborova,
sa svoga juga sve do Obronaka.
Ipak ti ljubiš narode,
svi sveti njihovi u tvojoj su ruci.
Pred tvojim su ležali nogama,
išli tobom predvođeni.”
(Ponovljeni zakon 33,2.3)
Upravo je Mojsiju Bog otkrio svoju slavu divnim riječima koje su sačuvane kao naslijeđe stoljećâ: “Jahve, Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup…” (Izlazak 34,6.7)
Zakon dan na Sinaju bio je proglas načela ljubavi, objava nebeskog Zakona Zemlji. Stavljen je u ruku Posrednika i izgovoren glasom Onoga čijom silom ljudska srca mogu biti usklađena s Njegovim načelima. Bog je otkrio svrhu Zakona kad se obratio Izraelu: “Budite narod meni posvećen!” (Izlazak 22,30)
Ali Izraelci nisu shvatili duhovnu narav Zakona, pa je njihova takozvana poslušnost često bila samo poštovanje formi i obredâ, umjesto pokoravanja srca vrhovnoj vlasti ljubavi. Budući da je Isus svojim karakterom i djelom otkrivao ljudima svete, milosrdne i očinske Božje osobine i ukazivao na bezvrijednost obredne poslušnosti, hebrejski vođe Ga nisu primili niti su razumjeli Njegove riječi. Smatrali su da se Krist olako odnosi prema zahtjevima Zakona, a kad im je iznio upravo one istine koje su bît njihove službe određene od Boga, oni su Ga, gledajući samo na formu, optužili da krši Zakon.
Iako izgovorene smireno, Kristove riječi bile su prožete ozbiljnošću i snagom koja je potresala srca ljudi. Ludi su očekivali da će čuti ponavljanje beživotnih tradicija i pretjeranih zahtjeva rabinâ, ali uzalud. Zapanjilo ih je Kristovo učenje, “jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi književnici” (Matej 7,29). Farizeji su uočili veliku razliku između svojeg i Kristovog načina poučavanja. Vidjeli su da veličanstvenost, neokaljanost i ljepota istine svojim dubokim i nježnim utjecajem sve više osvajaju srca. Spasiteljeva božanska ljubav i nježnost privlačile su ljudska srca k Njemu. Rabini su vidjeli da je Krist svojim učenjem poništio sav smisao pouka koje su oni davali narodu. On je rušio zid razdvajanja koji je toliko laskao njihovom ponosu i isključivosti. Bojali su se da će Krist, bude li Mu dopušteno, potpuno odvojiti narod od njih. Slijedili su Ga, ispunjeni odlučnim neprijateljstvom, tražeći prigodu da Ga omrznu mnoštvu i tako omoguće Velikom vijeću da Ga osudi i usmrti.
Uhode su pozorno pratili Isusa na Gori. Dok je On iznosio načela pravednosti, farizeji su širili glasine da je Njegov nauk u suprotnosti s propisima koje je Bog dao na Sinaju. Spasitelj nije izgovorio niti jednu riječ koja bi mogla poljuljati povjerenje u vjerovanja i uredbe koje su bile dane preko Mojsija, jer je svaka zraka božanske svjetlosti, koju je veliki izraelski vođa prenio narodu, bila primljena od Krista. Dok su mnogi u srcu pomišljali da je došao ukinuti Zakon, Isus je iznosio svoje gledište o božanskim propisima riječima koje se ne mogu pogrešno razumjeti. “Nemojte misliti”, kazao je, “da sam došao ukinuti Zakon i Proroke!” (Matej 5,17)
Sâm Stvoritelj ljudi, Zakonodavac, izjavljuje da nije došao ukinuti propise Zakona. Sve u prirodi, od čestice u sunčanoj zraci do svjetova u visini, podložno je zakonu. O poslušnosti zakonima ovise red i sklad u prirodi. Tako postoje i velika načela pravednosti koja upravljaju životom svih razumnih bića. O prilagođavanju tim načelima ovisi dobrobit svemira. Božji zakon je postojao i prije nego što je stvorena Zemlja. Anđeli se drže njegovih načela, a da bi i Zemlja bila u skladu s Nebom, ljudi moraju slušati božanske propise. Krist je u Edenu upoznao čovjeka s propisima Zakona “dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani” (Job 38,7). Krist nije došao na Zemlju pokvariti Zakon, već svojom milosti vratiti ljude poslušnosti njegovim odredbama.
Ljubljeni učenik, koji je na Gori slušao Kristove riječi, piše mnogo kasnije, pod utjecajem Svetoga Duha, o Zakonu kao o stalnoj obvezi: “Tko god počinja grijeh, krši zakon; grijeh je kršenje zakona”. (1. Ivanova 3,4) Apostol Ivan objašnjava da je Zakon o kojemu govori “stara zapovijed koju ste primili od početka” (1. Ivanova 2,7). On govori o Zakonu koji je postojao još pri stvaranju i samo je bio ponovljen na Sinajskoj gori.
Isus kaže: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” (Matej 5,17) On ovdje rabi riječ “ispunim” u istom smislu kao i onda kad je Ivanu Krstitelju objavio svoju nakanu “da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom” (Matej 3,15), to jest da ispuni mjeru zahtjeva Zakona, da pruži primjer savršene usklađenosti s Božjom voljom.
Isusovo poslanje bilo je “da uzveliča i proslavi Zakon svoj”. (Izaija 42,21) On je bio određen prikazati duhovnu narav Zakona, iznijeti njegova dalekosežna načela i objasniti njegovu vječnu obvezatnost.
Krist, kojega i najplemenitiji i najnježniji među ljudima samo blijedo odražavaju, o kojemu je Salomon, nadahnut Duhom, pisao da je “bijel i rumen, ističe se među tisućama … i sav je od ljupkosti” (Pjesma 5,10.16), o kojemu je David, gledajući Ga u proročkoj viziji, kazao: “Lijep si, najljepši između sinova ljudskih” (Psalam 45,3); Isus, jasna slika Očeve osobnosti, sjaj Njegove slave, samoprijegorni Spasitelj bio je na svojemu putu ljubavi po ovome svijetu božanskom ljepotom svojega karaktera živi prikaz karaktera Božjeg zakona. U Njegovu životu se otkrilo da je nebeska ljubav, načelo koje nas čini sličnima Kristu, temelj Zakona vječne pravednosti.
“Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja”, kaže Isus, “ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari” (Matej 5,18). Svojom poslušnošću Zakonu Krist je potvrdio njegovu nepromjenjivost i dokazao da svaki Adamov sin i svaka Adamova kći mogu Njegovom milošću biti savršeno poslušni Zakonu. Na Gori je objasnio da iz Zakona neće nestati ni kovrčica slova, a da se sve ne ostvari sve što je povezano s ljudskim rodom i sve što je u vezi s planom spasenja. Krist ne uči da će Zakon ikad biti ukinut, nego nam usmjeruje pogled na krajnju granicu ljudskih vidika i uvjerava nas da će Zakon zadržati svoj autoritet sve dok ne stignemo do te granice. To čini zato da nitko ne bi mogao pomisliti da je Njegova zadaća ukinuti propise Zakona. Sve dok postoji nebo i Zemlja, vrijedit će i sveta načela Božjega zakona. Njegova pravednost će stajati “ko Božji vrhunci” (Psalam 36,7) i bit će izvor blagoslova iz kojega se razlijevaju potoci da osvježe zemlju.
Budući da je Božji zakon savršen i stoga nepromjenjiv, nemoguće je da grešni ljudi sami zadovolje mjerila njegovih zahtjeva. Zato je Isus i došao kao naš Otkupitelj da bi, učinivši ih sudionicima u božanskoj naravi, doveo ljude u sklad s načelima zakona Neba. Kad se odreknemo svojih grijeha i primimo Krista kao svojega Spasitelja, uzdižemo Zakon. Apostol Pavao pita: “Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.” (Rimljanima 3,31)
Obećanje Novoga zavjeta glasi: “Stavit ću zakone svoje u srca njihova i upisat ću ih u pamet njihovu.” (Hebrejima 10,16) Iako je sustav simbola koji su ukazivali na Krista kao na Božje Janje koje će ponijeti grijehe svijeta trebao prestati Kristovom smrću, načela pravednosti sadržana u Deset zapovijedi nepromjenjiva su kao i vječno prijestolje. Nijedna zapovijed nije bila ukinuta, nijedna jota ni kovrčica slova nije nestala. Ta načela, objavljena čovjeku još u raju kao veliki Zakon života, ostat će neizmijenjena i u obnovljenom raju. Kad Eden ponovno procvjeta na Zemlji, svi koji žive pod Suncem poštovat će Božji zakon ljubavi.
“Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa. … Djela ruku njegovih vjernost su i pravednost, stalne su sve naredbe njegove, utvrđene za sva vremena, dovijeka, sazdane na istini i pravdi. … Odavno znam za tvoje propise, da si ih sazdao zasvagda.” (Psalam 119,89; 111,7.8; 119,152)
“Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom…” (Matej 5,19)
To znači da takvome tamo neće niti biti mjesta. Jer tko namjerno prekrši jednu zapovijed, ne drži u duhu i istini nijednu. “Uistinu, ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve.” (Jakov 2,10)
Grijeh nije u veličini djela neposlušnosti, nego i u najmanjem odstupanju od objavljene Božje volje, jer to odstupanje pokazuje da veze između duše i grijeha još nisu raskinute. Srce služi dvojici gospodara. Time se, zapravo, ono odriče Boga i buni se protiv zakona Njegove vladavine.
Kad bi ljudima bilo dopušteno zanemariti Gospodnje zahtjeve pa da sami sebi propisuju pravila o dužnosti, postojalo bi mnoštvo različitih mjerila koja bi zadovoljavala različite umove te bi vlast bila oduzeta iz Gospodnjih ruku. Ljudska volja postala bi vrhovna, a uzvišena i sveta Božja volja — Njegova nakana ljubavi prema Njegovim stvorenjima — bila bi podcijenjena i prezrena.
Kad god ljudi biraju vlastiti put, sukobljavaju se s Bogom. Za njih neće biti mjesta u nebeskom kraljevstvu zato što ratuju protiv temeljnih načela Neba. Ne poštujući Božju volju, staju na stranu Sotone, neprijatelja Boga i ljudi. Čovjek će živjeti — ne jednom riječju, ne mnogim riječima, već svakom riječju koju je Bog izgovorio. Ne možemo biti sigurni odbacimo li ijednu riječ, koliko god nam izgledala nevažna. Nema nijedne zapovijedi u Zakonu koja čovjeku ne služi na dobro i sreću, i u ovome životu i u onome koji će doći. Poslušnost Božjem zakonu je ograda koja štiti čovjeka sa svih strana i čuva ga od zla. Tko samo na jednom mjestu ruši tu ogradu koju je Bog podignuo, uništava njezinu moć da ga štiti, jer je otvorio prolaz kroz koji neprijatelj može ući da bi pustošio i razarao.
Usudivši se prekršiti Božju volju samo u jednoj točki, naši su praroditelji otvorili brane i zlo je prodrlo u svijet. Tko god bude slijedio njihov primjer, požnjet će slične posljedice. Božja ljubav je temelj svake odredbe Njegova Zakona, a onaj tko odstupa od zapovijedi, prouzročuje vlastitu nesreću i propast.
“Jer, velim vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Matej 5,20)
Književnici i farizeji proglašavali su Isusa i Njegove učenike grešnicima zbog nepoštovanja rabinskih obreda i običaja. Učenike su često zbunjivali i uznemirivali prijekori i optužbe onih koje su naviknuli poštivati kao vjerske učitelje. Ali Isus je razotkrio prijevaru. Rekao je da je pravednost kojoj su farizeji pridavali toliku vrijednost — bezvrijedna. Židovi su smatrali sebe osobitim, vjernim narodom koji uživa Božju naklonost, ali Krist je pokazao da je njihova religija lišena spasonosne vjere. Sva njihova licemjerna pobožnost, njihove ljudske izmišljotine i obredi, čak ni hvalisavo ispunjavanje formalnih zahtjeva Zakona nisu ih mogli učiniti svetima. Nisu bili čistoga srca, nisu bili plemeniti niti slični Kristu po karakteru.
Religija utemeljena na opravdanju djelima ne može dovesti dušu u sklad s Bogom. Stroga i kruta pravovjernost farizeja, bez skrušenosti, nježnosti i ljubavi, bila je grešnicima samo kamen spoticanja. Bili su slični soli koja je izgubila okus. U njihovom utjecaju nije bilo sile koja bi sačuvala svijet od pokvarenosti. Jedina prava vjera je ona “koja očituje svoju snagu ljubavlju” (Galaćanima 5,6), koja čisti dušu i, slično kvascu, preobražava karakter.
Židovi su sve to već morali naučiti iz učenja proroka. Vapaj duše za izmirenjem s Bogom našao je stoljećima prije svoj glas i odgovor u riječima proroka Miheja: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potokâ ulja? … Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” (Mihej 6,6-8)
Prorok Hošea ovako je otkrio bît farizejstva: “Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila. I što mu je više rodilo plodova, to je više umnažao žrtvenike; što mu je bogatija zemlja bila, to je kićenije dizao stupove.” (Hošea 10,1) Tvrdeći da služe Bogu, Židovi su zapravo služili sebi. Njihova pravednost bila je plod njihovih napora da drže Zakon u skladu sa svojim zamislima i na svoju korist te stoga nije ni mogla biti bolja od njih samih. Nastojeći same sebe učiniti svetima, pokušavali su, naime, čisto izvaditi iz nečistoga. Božji zakon je svet kao što je i Bog svet, savršen kao što je i Bog savršen. On ljudima prikazuje Božju pravednost. Čovjek ne može sâm držati Zakon, jer ljudska je narav iskvarena, unakažena i potpuno različita od Božje naravi. Djelima sebičnog srca “svi postasmo nečisti, a sva naša pravda ko haljine okaljane” (Izaija 64,5).
Iako je Zakon svet, Židovi nisu mogli steći pravednost vlastitim naporima da ga drže. Ako žele ući u nebesko Kraljevstvo, Kristovi učenici moraju steći drukčiju pravednost od farizejske pravednosti. U svojemu Sinu Bog im je pružio savršenu pravednost Zakona. Da su svoja srca potpuno otvorili kako bi primili Krista, sâm život od Boga i Njegova ljubav bili bi u njima, preobražavajući ih u Njegovu sliku. Tako bi, zahvaljujući dragovoljnom Božjem daru, mogli dobiti pravednost koju Zakon zahtijeva. Ali farizeji su odbacili Krista. “Ne poznajući Božje pravednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu, nisu se podvrgli Božjoj pravednosti.” (Rimljanima 10,3)
Isus je nastavio objašnjavati svojim slušateljima što znači držati Božje zapovijedi — da je to izgradnja Kristovog karaktera u njima. Jer u Njemu se Bog svakodnevno otkrivao pred njima.
“A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svog brata bit će odgovoran sudu.” (Matej 5,22)
Bog je rekao preko Mojsija: “Ne mrzi svoga brata u svom srcu! … Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe…” (Levitski zakonik 19,17.18) Istine koje je Krist iznosio bile su iste one istine što su ih propovijedali proroci, ali ih je u međuvremenu potamnila tvrdoća srca i ljubav prema grijehu.
Spasiteljeve riječi otkrile su Njegovim slušateljima činjenicu da su i oni, osuđujući druge kao prijestupnike, bili isto toliko krivi jer su gajili zlobu i mržnju.
Na drugoj strani jezera, nasuprot mjestu na kojemu su se sabrali, prostirala se bašanska zemlja, pust predio čiji su divlji klanci i šumovita brda već dugo bili omiljeno skrovište razbojnika i svakovrsnih prijestupnika. Narodu su bile u živom sjećanju vijesti o pljačkama i ubojstvima počinjenima ondje pa su mnogi bili revni u optuživanju tih zločinaca. Istodobno su i sami bili naprasiti i svadljivi, gajili su najogorčeniju mržnju prema svojim ugnjetačima Rimljanima, a prezirali su i sve ostale narode, čak i svoje sunarodnjake ako nisu u svemu podržavali njihovo mišljenje. U svemu tome i oni su bili prijestupnici Zakona koji kaže: “Ne ubij!” (Izlazak 20,13)
Duh mržnje i osvete potekao je od Sotone i naveo ga je da ubije Božjega Sina. Svatko tko gaji zlobu ili neljubaznost, gaji isti duh, čiji je plod smrt. U osvetoljubivoj pomisli krije se zlo djelo, kao što se u sjemenu krije biljka. “Tko god mrzi svoga brata, ubojica je; a znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.” (1. Ivanova 3,15)
“… A tko rekne svome bratu: ‘Raka!’, bit će odgovoran Velikom vijeću. A tko ga nazove ‘luđakom’, odgovarat će za to u ognju paklenom.” (Matej 5,22) Darujući svojega Sina da bi nas otkupio, Bog je pokazao koliko cijeni svaku ljudsku dušu, i stoga nikome ne dopušta da govori prezrivo o drugome. Unatoč tome što vidimo mane i slabosti svojih bližnjih, Bog svaku dušu smatra svojim vlasništvom — ona je Njegova stvaranjem, a dvostruko više time što ju je otkupio dragocjenom Kristovom krvlju. Svi smo stvoreni na Njegovu sliku, te se čak i prema onima koji su najdublje pali mora se postupati s poštovanjem i nježnošću. Bit ćemo odgovorni pred Bogom čak i za jednu jedinu riječ prijezira upućenu duši za koju je Krist položio svoj život.
“A tko tebi daje prednost pred drugima? Što li imaš što nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponosiš kao da nisi primio?” “Tko si ti da sudiš tuđem sluzi? Ili stoji ili pada, stvar je njegova gospodara, a stajat će jer ga Gospodin može tako držati.” (1. Korinćanima 4,7; Rimljanima 14,4)
“A tko rekne svome bratu: ‘Raka!’, bit će odgovoran Velikom vijeću. A tko ga nazove ‘luđakom’, odgovarat će za to u ognju paklenom.” (Matej 5,22) Riječ “luđak” se u Starom zavjetu rabila da označi otpadnika ili onoga tko se predao bezbožnosti. Isus kaže da svatko tko osudi svojega brata kao otpadnika ili bezbožnika, pokazuje da i sâm zaslužuje istu osudu.
Kad se Krist prepirao sa Sotonom oko Mojsijeva tijela, “nije se usudio izreći protiv njega uvredljivu osudu” (Juda 9). Da je to učinio, stupio bi na Sotonino tlo, jer je osuđivanje oružje Zloga. U Pismu je on nazvan “tužitelj naše braće” (Otkrivenje 12,10). Isus nije htio upotrijebiti nijedno Sotonino oružje. Suprotstavio mu se samo riječima: “Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!” (Juda 9)
Krist nam je primjer: kad dođemo u sukob s Njegovim neprijateljima, ne smijemo uzvraćati istom mjerom, niti reći išta što bi nalikovalo uvredljivoj osudi. Onaj tko je određen govoriti u Božje ime, ne smije izgovarati riječi koje ni Veličanstvo Neba nije uporabilo kad se prepiralo sa Sotonom. Djelo suđenja i osude moramo prepustiti Bogu.
“Najprije se izmiri s bratom…” (Matej 5,24)
Božja ljubav je više od jednostavnog suzdržavanja od zlih djela; ona je pozitivno i djelotvorno načelo, živi izvor koji stalno teče na blagoslov drugima. Ako je Kristova ljubav u nama, ne samo da nećemo gajiti mržnju prema bližnjima, nego ćemo se truditi pokazati im ljubav na svaki način.
Isus kaže: “Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!” (Matej 5,23.24) Prinesena žrtva bila je izraz vjere da će prinositelj u Kristu postati sudionik u Božjoj milosti i ljubavi. Međutim, izražavati vjeru u Božju ljubav koja prašta, a istodobno gajiti duh bezosjećajnosti, prava je lakrdija.
Kad netko tvrdi da služi Bogu, a nanosi nepravdu svojemu bratu ili ga vrijeđa, time mu lažno prikazuje Božji karakter. Stoga mora priznati zlo i mora ga proglasiti grijehom ako želi biti u skladu s Bogom. Možda nam je taj brat nanio veću nepravdu nego mi njemu, ali to ne umanjuje našu odgovornost. Ako se, dolazeći pred Boga, sjetimo da netko ima nešto protiv nas, moramo ostaviti svoj molitveni dar, dar zahvalnosti ili dragovoljni dar pa poći bratu s kojim smo u sukobu, ponizno priznati svoj grijeh i zatražiti oprost.
Ako smo na bilo koji način prevarili ili povrijedili svojega brata, moramo to popraviti. Ako smo u neznanju lažno svjedočili, ako smo netočno prenijeli riječi svojega brata, ako smo na bilo koji način umanjili njegov utjecaj, trebamo otići k onima s kojima smo razgovarali o njemu i povući sve svoje uvredljive i pogrešne izjave.
Koliko bi zla bilo spriječeno kad se nesporazumi među braćom ne bi iznosili drugima, kad bi ih oni rješavali među sobom iskreno i u duhu kršćanske ljubavi! Koliko bi gorčine, kojom su mnogi ukaljani, bilo uništeno! Kako bi prisno i nježno Kristovi sljedbenici mogli biti sjedinjeni u Njegovoj ljubavi!
“A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već — u svom srcu — s njom učinio preljub.” (Matej 5,28)
Židovi su bili ponosni na svoju moralnost i gnušali su se nemoralnih običaja neznabožaca. Nazočnost rimskih činovnika, koje je carska vlast dovela u Palestinu, neprestano je vrijeđala osjećaje naroda, jer su s tim strancima kao poplava stigli neznabožački običaji, razvrat i razuzdanost. U Kafarnaumu su se rimski činovnici često pojavljivali sa svojim nakićenim ljubavnicama na proslavama i šetalištima. Buka orgijanja često je narušavala tišinu jezera dok su njihovi luksuzni brodići klizili mirnom površinom vode. Narod je očekivao da Isus strogo osudi te ljude, ali kako su se iznenadili kad su čuli riječi koje su razotkrile zlo u njihovu vlastitom srcu!
Kad se razmišljanje o zlu voli i njeguje, makar i tajno, to pokazuje, kaže Isus, da u srcu još vlada grijeh. Duša je još obuzeta gorčinom i nalazi se u okovima bezakonja. Onaj tko uživa u poročnim prizorima i dopušta sebi zlu misao ili požudan pogled, vidjet će u otvorenom grijehu i njegovom teretu srama i teške boli pravu narav zla što ga je skrivao u odajama duše. Trenutak kušnje, u kojemu se nekome dogodilo da padne u težak grijeh, nije stvorio zlo koje se otkrilo, nego je samo ubrzao ili otkrio ono što je bilo skriveno i uspavano u srcu. Čovjek je “onakav kako u sebi misli”, jer iz srca “izvire život”. (Izreke 23,7; 4,23)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Misli s Gore blaženstava”, Znaci vremena, 2013., poglavlje 3, str. 30-43)