“Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide!” (Matej 6,1)
Kristove riječi na Gori bile su izraz onoga što je On bez riječi učio svojim životom, ali što su ljudi propustili uočiti. Nisu mogli shvatiti zašto se On, iako ima tako veliku moć, ne služi njome da bi sebi pribavio ono što su oni smatrali najvišim dobrom. Njihov duh, njihove pobude i metode bili su suprotni Njegovima. Dok su se prikazivali kao revnitelji za čast Zakona, vlastita slava bila je pravi cilj kojemu su težili. Zato im je Krist i nastojao predočiti da je samoljubiv čovjek prijestupnik Zakona.
Međutim, pravila kojih su se farizeji držali osobitost su ljudskoga roda u svim stoljećima. Duh farizejstva jest osobina ljudske naravi. Budući da je Spasitelj pokazao suprotan duh od duha rabinâ, te razliku između svojih i njihovih metoda, Njegovo učenje se može primijeniti na ljude svih razdoblja.
U Kristove dane farizeji su neprestano nastojali zadobiti naklonost Neba kako bi osigurali zemaljsku čast i blagostanje, koje su smatrali nagradom za vrlinu. Istodobno su se pred narodom razmetali djelima milosrđa da bi privukli pozornost i stekli ugled zbog svoje svetosti.
Isus ih je ukorio zbog razmetanja rekavši da Bog ne priznaje takvu službu i da su im laskanja i divljenje naroda, za kojima su toliko čeznuli, jedina nagrada koju će ikad primiti.
“Kad ti daješ milostinju”, rekao je, “neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.” (Matej 6,3.4)
Tim riječima Isus nije rekao da djela dobročinstva uvijek moraju ostati tajna. Pišući pod utjecajem Svetoga Duha, apostol Pavao nije zatajio plemenitu požrtvovnost makedonskih kršćana, već je govorio o milosti kojom ih je Krist preporodio, pa su se tako i drugi ispunili tim duhom. Tako piše i crkvi u Korintu: “I vaša je revnost potaknula ostale mnoge.” (2. Korinćanima 9,3)
Kristove riječi jasno otkrivaju Njegovu misao da djela milosrđa ne smijemo činiti da bi nas ljudi hvalili i poštivali. Prava pobožnost nikad ne navodi na razmetanje. Oni koji čeznu za riječima pohvale i laskanja, i hrane se njima kao poslasticom, kršćani su samo po imenu.
Svojim dobrim djelima Kristovi sljedbenici ne slave sebe, već Onoga čijom su milošću i silom to učinili. Svako dobro djelo učinjeno je pod utjecajem Svetoga Duha koji je darovan da proslavi Darovatelja, a ne primatelja. Kad Kristova svjetlost obasjava dušu, s usana se izlijevaju riječi kojima se iskazuje slava i zahvalnost Bogu. Vaše molitve, vaše ispunjavanje dužnosti, vaša dobročinstva, vaše samoodricanje uopće neće biti tema vaših misli ili razgovora. Isus će biti veličan; “ja” će nestati, a Krist će postati sve u svemu.
Trebamo davati iskrena srca — ne zato da bismo se razmetali svojim dobrim djelima, već iz milosti i ljubavi prema potrebitima. Iskrena nakana, istinska dobrota srca, to je pobuda koju Nebo cijeni. Duša koja je iskrena u svojoj ljubavi i predaje se Bogu svim srcem, mnogo je dragocjenija u Božjim očima od zlatne šipke iz Ofira.
Ne smijemo misliti o nagradi, već o službi, ali dobrota pokazana u takvom duhu neće ostati bez nagrade. “Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.” Iako je sâm Bog zapravo ta velika nagrada u kojoj su sjedinjene sve ostale nagrade, duša će Ga primiti i radovati Mu se samo onda kad Mu postane slična po karakteru. Samo se slični mogu međusobno cijeniti. Ako Mu se predamo da bismo služili čovječanstvu, Bog nam se daje.
Tko dopusti da kroz njegovo srce i život teče rijeka Božjih blagoslova na druge, i sâm će biti bogato nagrađen. Obronci i ravnice kojima protječu planinski potoci na putu prema moru time ništa ne gube. Ono što daju, stostruko im se vraća. Potok koji teče žuboreći, ostavlja za sobom dar bujnog zelenila i plodnosti. Na njegovim obalama trava je zelenija, drveće je bujnije, a cvijeće bogatije. Kad zemlja leži gola i spaljena od ljetne žege, vrpca zelenila obilježava riječni tok, a ravnica, koja je otvorila svoje grudi da ponese blago planina prema moru, odjevena je svježinom i ljepotom koja svjedoči o nagradi koju Bog milostivo daruje svima koji dragovoljno postaju provodnici kojima se ona izlijeva u svijet.
Takav blagoslov primaju oni koji su milostivi prema siromašnima. Prorok Izaija kaže: “… podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti… Jahve će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima… i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.” (Izaija 58,7-11)
Djelo milosrđa izvor je dvostrukih blagoslova. Onaj tko daje nevoljnima, služi im na blagoslov, ali je i sâm blagoslovljeniji. Kristova milost u duši razvija karakterne osobine suprotne sebičnosti; osobine koje će očistiti, oplemeniti i obogatiti život. Dobra djela, učinjena u tajnosti, čvrsto će povezati srca i još ih bliže dovesti srcu Onoga od koga potječe svaka plemenita pobuda. Male pažnje, mala djela ljubavi i požrtvovnosti kojima život zrači neprimjetno, kao što se miris neprimjetno širi iz cvijeća, čine velik dio životnih blagoslova i sreće. Na kraju će biti utvrđeno da se samoodricanje za dobro i sreću drugih, iako se na ovome svijetu malo cijeni i ne preporučuje, na Nebu priznaje kao znak našega jedinstva s Kristom, Kraljem slave, koji je bio bogat, a zbog nas je osiromašio.
Djela milosrđa mogu biti učinjena u tajnosti, ali se ne može skriti njihov utjecaj na karakter onoga tko ih je učinio. Kad budemo cijelim srcem radili kao Kristovi sljedbenici, srce će biti tijesno povezano s Bogom; kad Božji Duh bude djelovao na naš duh, u duši će, kao odgovor na božanski dodir, nastati sveti sklad.
Tko zarađene talente daje onima što su se mudro koristili povjerenim darovima, radosno prima službu svojega vjernog naroda u Ljubljenome, čijom su je milošću i silom oni obavili. Oni koji su nastojali razviti i usavršiti kršćanski karakter, poboljšavajući svoje sposobnosti dobrim djelima, požnjet će u budućem svijetu ono što su sijali. Djelo započeto na Zemlji bit će završeno u uzvišenijem i svetijem životu koji će trajati cijelu vječnost.
“Kad molite, ne budite kao licemjeri…” (Matej 6,5)
Farizeji su imali određene sate za molitvu. Kad bi se, kako se to često događalo, u dogovoreno vrijeme našli izvan kuće, zaustavljali bi se bilo gdje — na ulici ili na tržnici usred užurbanog mnoštva — i glasno ponavljali svoje uobičajene molitve. Takvo moljenje, obavljano jedino zbog samohvale, izazvalo je Isusov strogi ukor. Ipak, On nije podcjenjivao javne molitve, jer se i sâm, zajedno sa svojim učenicima, molio u nazočnosti mnoštva. Ali Isus uči da osobnu molitvu ne treba iznositi javno. Naše molbe na bogoslužju u sobi trebaju stići samo do uha Boga koji ih sluša. Nijedno radoznalo uho ne treba čuti sadržaj takvih molitava.
“A ti kad moliš, uđi u svoju sobu!” Imajte određeno mjesto za tajnu molitvu. Isus je birao osobita mjesta za razgovor s Bogom, a tako i mi trebamo činiti. Trebali bismo se često povlačiti na neko mjesto, koliko god bilo skromno, gdje možemo biti sami s Bogom.
“A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti!” (Matej 6,6) S djetinjim povjerenjem možemo doći pred Boga u Isusovo ime. Nijedan čovjek nije nam potreban kao posrednik. Preko Isusa možemo otvoriti svoje srce Bogu kao Onome tko nas poznaje i voli.
Na osamljenom mjestu molitve, gdje nas može vidjeti samo Božje oko i čuti samo Njegovo uho, možemo izlijevati sve svoje najskrivenije želje i čežnje Ocu punom neizmjerne milosti. Dok duša u miru i spokoju čeka, glas koji nikad nije propustio odgovoriti na vapaj nevoljnika, progovorit će i našim srcima.
“Jer Gospodin je pun samilosti i milosrđa.” (Jakov 5,11) On čeka s neumornom ljubavlju da čuje priznanje zalutalih i da prihvati njihovo pokajanje. Bog traži neki znak zahvalnosti od nas, kao što majka očekuje osmijeh priznanja voljenog djeteta. On bi htio da shvatimo koliko iskreno i nježno Njegovo srce čezne za nama. Poziva nas da povjerimo svoje nevolje Njegovoj sućuti, tuge Njegovoj ljubavi, rane Njegovom liječenju, svoju slabost Njegovoj snazi, prazninu Njegovoj punini. Nitko tko je došao k Njemu nije se razočarao. “U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša.” (Psalam 34,6)
Oni koji se u osami obraćaju Bogu iznoseći Mu svoje potrebe i tražeći pomoć, neće se moliti uzalud: “… pa će ti platiti Otac tvoj koji vidi u tajnosti”. Ako Krist bude svakodnevno s nama, osjetit ćemo da nas okružuje sila nevidljivog svijeta. Gledanjem u Isusa preobrazit ćemo se u Njegovo obličje. Promatranjem se mijenjamo. Karakter postaje nježan, uglađen i oplemenjen za nebesko kraljevstvo. Sigurna posljedica naših razgovora i zajednice s Gospodinom bit će napredovanje u pobožnosti, čistoći i revnosti. Postajat ćemo sve razboritiji u svojim molitvama. Primat ćemo božanski odgoj, i to će se pokazati u životu punom marljivosti i revnosti.
Duša koja se obraća Bogu tražeći pomoć, potporu i snagu svakodnevnom usrdnom molitvom, imat će plemenite težnje, jasno shvaćanje istine i dužnosti, uzvišene pobude za rad. Neprestano će biti gladna i žedna pravednosti. Održavajući vezu s Bogom, moći ćemo na bližnje prenositi svjetlost, mir i vedrinu što vladaju u našemu srcu. Snaga koju smo stekli moleći se Bogu, sjedinjena s ustrajnim naporima da postanemo promišljeniji i brižljiviji, priprema nas za svakodnevne dužnosti i održava spokoj duha u svim okolnostima.
Ako Mu se približimo, Bog će u naša usta staviti riječi kojima ćemo svjedočiti o Njemu i slaviti Njegovo ime. Učit će nas melodijama anđeoskih pjesama i zahvalnosti nebeskom Ocu. Svaki postupak u našemu životu otkrivat će svjetlost i ljubav Spasitelja koji boravi u nama. Izvanjske nevolje ne mogu ugroziti život koji se živi vjerom u Božjega Sina.
“Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja.” (Matej 6,7)
Neznabošci su smatrali da se molitvom može zaslužiti oprost grijeha. Što je molitva duža, smatrali su da je zasluga veća. Kad bi mogli postati sveti vlastitim naporima, imali bi u sebi nešto u čemu bi mogli uživati — opravdanje za hvalisavost. Takvo poimanje molitve razrada je učenja o samoispaštanju, koje je ugrađeno u temelje svih sustava lažnih religija. Farizeji su prihvatili to neznabožačko poimanje, a ono nije nestalo ni u naše doba, čak ni među onima koji se smatraju istinskim kršćanima. Ponavljanje ustaljenih, uobičajenih fraza, dok srce ne osjeća potrebu za Bogom, isto je što i umnožavanje ispraznih riječi neznabožaca.
Molitva nije ispaštanje za grijeh. Sama po sebi nije ni vrijednost ni zasluga. Sve ukrasne riječi kojima raspolažemo nisu ravne jednoj svetoj želji. Najrječitije molitve samo su isprazne riječi ako ne izražavaju prave osjećaje srca. Kad molitva dolazi iz iskrenog srca i izražava jednostavne potrebe duše, kao da molimo nekog zemaljskog prijatelja za uslugu očekujući da nam je učini, to je molitva vjere. Bog ne želi naše ceremonijalne izraze štovanja, ali neizrečeni vapaj srca, koje je skrušeno i slomljeno osjećajem vlastitog grijeha i posvemašnje slabosti, nalazi svoj put do Oca svake milosti.
“Kad postite, ne budite mrki poput licemjera, koji izobliče lice da ih zapaze ljudi kako poste.” (Matej 6,16)
Post što ga zahtijeva Božja riječ više je od forme. Ne čini ga samo odbijanje hrane, nošenje kostrijeti i posipanje glave pepelom. Onaj tko posti i stvarno žali zbog grijeha, nikad se neće time razmetati.
Svrha posta na koji nas Bog poziva nije mučenje tijela zbog grijeha duše, nego pomoć da bismo shvatili strašnu narav grijeha, ponizili srce pred Bogom i primili Njegov milostivi oprost. Božja zapovijed Izraelu glasila je: “Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.” (Joel 2,13)
Neće nam biti ni od kakve koristi ako činimo pokoru ili si laskamo da ćemo vlastitim djelima zaslužiti ili kupiti nasljedstvo među svetima. Kad su Ga upitali: “Što da činimo … da radimo djela koja Bog hoće?”, Krist je odgovorio: “Ovo djelo Bog hoće … da vjerujete u onoga koga je on poslao.” (Ivan 6,28.29) Pokajanje je okretanje od sebe prema Kristu. A kad primimo Krista tako da On vjerom može živjeti svoj život u nama, vidjet će se i dobra djela.
Isus kaže: “A ti kad postiš, namaži glavu i umij lice da te ne vide ljudi gdje postiš, nego Otac tvoj, koji je u tajnosti.” (Matej 6,17.18) Što god činili Bogu na slavu, trebamo činiti radosno, a ne žalosno i turobno. U Kristovoj religiji nema ničega sumornog. Ako svojim turobnim izgledom ostavljaju dojam da su se razočarali u Gospodina, kršćani lažno prikazuju Njegov karakter i stavljaju dokaze u usta Njegovih neprijatelja. Iako riječima možda kažu da im je Bog Otac, svojom sumornošću i tugom pružaju svijetu sliku siročadi.
Krist želi da službu Njemu prikažemo privlačnom, kakva ona i jest. Otkrijmo svoja samoodricanja i tajne kušnje srca Spasitelju punom sućuti. Ostavimo terete u podnožju križa i produžimo svojim putom radujući se u ljubavi Onoga koji je prvi ljubio nas. Ljudi možda nikad neće saznati što se u tajnosti događalo između duše i Boga, ali će posljedice djelovanja Duha na srce postati vidljive svima, jer “će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti”.
“Ne sabirajte sebi blago na zemlji…” (Matej 6,19)
Blago sabrano na Zemlji nije trajno: izgrizaju ga moljci i hrđa, lopovi prokopavaju zidove i kradu ga, vatra i oluje odnose vaš imetak. A “gdje ti je blago, tu će ti biti i srce”. (Matej 6,20.21) Blago sabrano na Zemlji toliko će obuzeti um da u njemu neće biti mjesta za ono što je nebesko.
Ljubav prema novcu bila je vladajuća strast Židova Isusovog doba. Svjetovnost je prisvojila mjesto koje u duši trebaju zauzimati Bog i vjera, a tako je i danas. Pohlepna žudnja za bogatstvom toliko očarava i opčinja ljude svojim utjecajem da se njihova plemenitost izopačuje, a čovjekoljublje kvari, sve dok ne budu izgubljeni. Služba Sotoni puna je briga, neprilika i zamornog rada, a blago koje ljudi s mukom skupljaju na Zemlji traje samo neko vrijeme.
Isus je rekao: “Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni hrđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.” (Matej 6,20.21)
Nalog glasi: “Sabirajte sebi blago na nebu!” Vama je na korist da si osigurate nebesko blago. Jedino je ono, od svega što imate, doista vaše. Blago sabrano na Nebu je nepropadljivo. Ni vatra niti voda ga ne mogu uništiti, lopov ga ne može oteti, moljac ili hrđa ga ne mogu izgristi, jer ga čuva sâm Bog.
To blago, koje Krist smatra dragocjenijim od svakog drugog blaga, jest “bogatstvo slave [koje] krije njegova baština među svetima”. (Efežanima 1,18) Kristovi učenici nazvani su Njegovim draguljima, Njegovim dragocjenim i osobitim blagom, “kao drago kamenje krune oni će blistat u zemlji njegovoj”. “Rjeđi će biti čovjek neg’ zlato žeženo, rjeđi samrtnik od zlata ofirskog.” (Zaharija 9,16; Izaija 13,12) Krist, veliko Središte iz kojega zrači sva slava, vidi u svojem narodu, očišćenom i usavršenom, nagradu za sve svoje patnje, svoja poniženja i svoju ljubav, vidi dopunu svoje slave.
Dopušteno nam je sjediniti se s Njim u velikom djelu otkupljenja i s Njim dijeliti bogatstva koja je On stekao svojom smrću i patnjom. Apostol Pavao je pisao kršćanima u Solunu: “Pa tko je naša nada, naša radost, naša kruna kojom ćemo se ponositi pred našim Gospodinom Isusom o njegovu dolasku, ako ne vi? Jest, vi ste naša slava i naša radost.” (1. Solunjanima 2,19.20) To je blago za koje nam Krist nalaže da se trudimo. Karakter je velika žetva života. Svaka riječ i svako djelo koje Kristovom milošću potakne u samo jednoj duši želju da dosegne nebesko, svaki napor usmjeren na oblikovanje karaktera sličnog Kristovom znači sabiranje blaga na Nebu.
Gdje ti je blago, tu će ti biti i srce. Kad god nastojimo drugima činiti dobro, tada činimo dobro i samima sebi. Tko žrtvuje novac ili vrijeme za širenje Radosne vijesti, ulaže svoje zanimanje i molitve u djelo i u duše koje će njime biti obraćene. Njegovi su osjećaji posvećeni bližnjima pa je potaknut na veću odanost Bogu da bi mogao biti osposobljen učiniti im i najveće dobro.
A kad dođe posljednji dan, kad zemaljsko blago bude propadalo, onaj tko je sabirao blago na Nebu ugledat će ono što je stjecao svojim životom. Ako sad pazimo na Kristove riječi, u trenutku kad se okupimo oko velikoga bijelog prijestolja ugledat ćemo duše spašene našim trudom i saznati da su one spasile druge, a ove opet druge — veliko mnoštvo dovedeno je tako u luku mira našim radom da bi tu položilo svoje krune pred Isusove noge i hvalilo Ga kroz beskrajne vjekove vječnosti. S kakvom će samo radošću Kristov suradnik promatrati te otkupljene koji sudjeluju u Otkupiteljevoj slavi! Kako će Nebo biti dragocjeno onima koji su bili vjerni u radu na spašavanju duša!
“Dakle, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje se nalazi Krist sjedeći Bogu s desne strane!” (Kološanima 3,1)
“Oko je svjetiljka tijelu. Zato, bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu.” (Matej 6,22)
Zdrave nakane i svesrdna predanost Bogu uvjeti su na koje upozoravaju Spasiteljeve riječi. Budite iskreni i nepokolebljivi u svojem nastojanju spoznavanja istine i pokorite joj se bez obzira na cijenu, pa ćete primiti božansko prosvjetljenje. Prava pobožnost počinje tamo gdje prestaje svako pogađanje s grijehom. Tada će i naše srce progovoriti zajedno s apostolom Pavlom: “Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu — nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Isusu Kristu. … Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem.” (Filipljanima 3,13.14.8)
Ako je oko zaslijepljeno samoljubljem, postoji samo tama. “Ali ako ti je oko bolesno, čitavo će ti tijelo biti u tami.” Upravo je ta užasna tama obavijala Židove u njihovom upornom nevjerstvu sprečavajući ih da cijene karakter i poslanje Onoga koji ih je došao izbaviti od njihovih grijeha.
Popuštanje kušnji počinje onoga trenutka kad dopustite razumu da se koleba, da bude nepostojan u svojem pouzdanju u Boga. Ne odlučimo li se potpuno predati Bogu, u tami smo. Kad bilo što zadržimo za sebe, ostavljamo otvorena vrata kroz koja Sotona može ući da bi nas zavodio svojim kušnjama. On zna: uspije li zamračiti našu viziju tako da oko vjere ne može vidjeti Boga, više neće biti nikakve zapreke za grijeh.
Kad bilo koja grešna želja uzme maha, to pokazuje da je duša prevarena. Svako popuštanje toj želji jača neprijateljstvo duše prema Bogu. Koračamo li stazom koju je Sotona izabrao, okruženi smo sjenama zla, a svaki sljedeći korak vodi u još dublju tamu i povećava zaslijepljenost srca.
U duhovnom svijetu vlada isti zakon kao u svijetu prirode. Tko živi u mraku, izgubit će najzad i osjet vida. Okružen je tamom mračnijom od ponoćne. Ni najblistavije zrake podnevnog sunca ne donose mu svjetla. “On živi u tami i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči.” (1. Ivanova 2,11) Uporno gajeći zlo i tvrdoglavo odbijajući pozive božanske ljubavi, grešnik gubi ljubav prema dobru, težnju za Bogom, pa i samu sposobnost primanja nebeske svjetlosti. Poziv milosti i dalje je pun ljubavi, svjetlost blista isto tako jasno kao i onda kad mu je prvi put zasjala u duši, ali glas dopire do gluhih ušiju, svjetlost pada na zaslijepljene oči.
Bog nikad ne ostavlja nijednu dušu niti je prepušta njezinim putovima sve dok postoji i najmanja nada za njezino spasenje. “Čovjek se odvraća od Boga, a ne Bog od njega.” Naš nebeski Otac upućuje nam svoje pozive, opomene i uvjeravanja u svoju milost dokle god se ne iscrpe sve prilike i prednosti. Odgovornost počiva na grešniku. Odupirući se Božjem Duhu danas, on priprema put da se ponovno suprotstavi svjetlosti kad ona zasja još većom silom. Tako grešnik prelazi od jedne faze otpora do druge, dok na kraju svjetlost ne izgubi svaki utjecaj i on potpuno ne prestane odgovarati na pozive Božjega Duha. I tako “svjetlo što je u tebi” postaje tama. I sama istina koju smo poznavali postaje tako izopačena da povećava zaslijepljenost duše.
“Nitko ne može služiti dvojici gospodara…” (Matej 6,24)
Krist nije rekao da čovjek neće htjeti ili da neće smjeti, već da neće moći služiti dvojici gospodara. Božji i Sotonini interesi nemaju nikakvog zajedništva ni srodnosti. Ondje gdje savjest opominje kršćanina da se suzdrži, odrekne sebe i zastane, tjelesan čovjek prekoračuje granice da bi popustio svojim sebičnim sklonostima. S jedne strane granice stoji Kristov samoprijegorni sljedbenik, a s druge strane ljubitelj svijeta koji ugađa svojim sklonostima, povodi se za modom, ponaša se lakomisleno i srlja u zabranjena zadovoljstva. Na tu stranu granice kršćanin ne može prijeći.
Nitko ne može zastupati neutralno gledište. Ne postoji srednja vrsta ljudi koja ne ljubi Boga, ali ne služi ni neprijatelju pravednosti. Krist treba živjeti u ljudskim oruđima, služiti se njihovim darovima i koristiti se njihovim sposobnostima. Njihova volja mora biti podčinjena Njegovoj volji, a oni moraju raditi u Njegovu duhu. Tada više i ne žive, nego u njima živi Krist. Onaj tko se potpuno ne preda Bogu, pod vlasti je druge sile i sluša glas čiji su savjeti sasvim drukčije naravi. Polovična služba stavlja ljudsko oruđe na neprijateljevu stranu i čini ga uspješnim saveznikom četa tame. Kad ljudi, koji tvrde da su Kristovi borci, stupe na stranu Sotoninog saveza i pomažu toj strani, dokazuju da su Kristovi neprijatelji. Iznevjerili su sveto povjerenje. Postali su spona između Sotone i pravih boraca i preko njih neprijatelj stalno nastoji zavesti srca Kristovih ratnika.
Najsnažnije uporište poroka na ovome svijetu nije razvratan život pokvarenog grešnika ili prezrene propalice. To je život koji inače izgleda besprijekoran, častan i plemenit, a u njemu se gaji neki grijeh, popušta se nekom poroku! Za dušu koja se u tajnosti bori protiv neke velike kušnje i dršće na samom rubu ponora, takav primjer je jedan od najsnažnijih poticaja na grijeh. Onaj tko je obdaren najuzvišenijim shvaćanjima o životu, istini i časti, a ipak namjerno prestupa jedan propis svetog Božjeg zakona, izopačuje sve plemenite darove koje je primio od Boga i pretvara ih u mamac grijeha. Genijalnost, darovitost, suosjećajnost, čak i velikodušno i ljubazno postupanje mogu postati Sotonin mamac da i druge duše gurne u ponor propasti za ovaj i za budući život.
“Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve, jer ništa od onoga što je u svijetu — požuda tijela požuda očiju, oholost zbog imetka — ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta.” (1. Ivanova 2,15.16)
“Zato vam velim: Ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vredniji od hrane, a tijelo od odijela?” (Matej 6,25)
Onaj tko vam je podario život, zna da vam je za njegovo održavanje potrebna hrana. Onaj tko je stvorio tijelo, ne zaboravlja da vam je potrebna odjeća. Neće li Onaj tko je dao veći dar, dati i ono što je potrebno da ga upotpuni?
Isus je svojim slušateljima pokazao ptice koje su, neopterećene brižnim mislima, veselo pjevale svoje hvalospjeve i za čije se potrebe, iako “ne siju, niti žanju”, veliki Otac ipak brine. A zatim ih je upitao: “Zar vi niste mnogo vredniji od njih?”
On se brine o svakom vrapcu koji pada,
On zna svaku poniženu dušu;
Jer On je s nama posvuda,
Bilježi svaku gorku suzu koja se slijeva.
I On neće nikada, nikada, nikada
Zaboraviti dušu koja Mu se povjerila.
Obronci i ravnice bili su posuti cvijećem. Pokazujući na cvijeće u rosnoj svježini jutra, Isus je rekao: “Promotrite poljske ljiljane kako rastu!” (Matej 6,28) Vješta ljudska ruka može naslikati skladne oblike i nježne preljeve boja biljaka i cvijeća, ali čiji dodir može podariti život jednom jedinom cvijetu ili vlati trave? Svaki cvjetić pokraj puta duguje svoje postojanje istoj sili koja je postavila i zvjezdane svjetove na visini. U svemu stvorenome kuca životno bilo velikog Božjeg srca. Njegova ruka odijeva poljsko cvijeće raskošnije od najraskošnijih haljina kojima su se ikad krasili zemaljski vladari. “Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?” (Matej 6,30)
Onaj tko je stvorio cvijeće i dao vrapcu njegovu pjesmu, kaže: “Pogledajte ptice nebeske! … Promotrite poljske ljiljane kako rastu!” Ljepote prirode mogu vas naučiti mnogo više o Božjoj mudrosti nego ljudi znanosti. Na laticama ljiljana Bog je napisao poruku za tebe, pisanu jezikom koji će tvoje srce moći čitati tek kad zaboravi na nepovjerenje, sebičnost i brige koje izjedaju. Zašto vam je Bog dao raspjevane ptice i ljupko cvijeće koji vam razvedruju i razveseljuju životnu stazu — ako ne iz silne ljubavi očinskog srca? Sve što vam je potrebno za održavanje života imali biste i bez cvijeća i ptica, ali Bogu nije bilo dovoljno da vam pruži samo ono što je nužno za sâm opstanak. Ispunio je zemlju, zrak i nebo odsjajima ljepote da bi vam kazao kako s ljubavlju misli na vas. Ljepota svega stvorenog samo je zraka sjaja Njegove slave. Ako je uporabio tako neograničenu umješnost na djelima u prirodi da bi vas usrećio i obradovao, zar možete sumnjati da će vam dati svaki blagoslov koji vam je potreban?
“Promotrite poljske ljiljane kako rastu!” Dok otvara latice sunčanim zrakama, svaki cvijet se pokorava onim istim velikim zakonima koji upravljaju zvijezdama. A kako je jednostavan, lijep i mio život cvijeta! Preko cvijeća Bog nam želi obratiti pozornost na privlačnost karaktera sličnog Kristovom. Onaj tko je podario takvu ljepotu cvijeću, mnogo više želi ukrasiti dušu ljepotom Kristovog karaktera.
Promotrite, kaže Isus, poljske ljiljane kako rastu, kako se, kad niknu iz hladne i mračne zemlje ili mulja riječnog korita, razvijaju u cvjetove pune ljepote i mirisa! Tko bi samo pomislio u kakav se lijep cvijet može razviti gruba, smeđa lukovica ljiljana! Ali kad se život od Boga, skriven u njoj, razvije na Njegov poziv preko kiše i sunca, ljudi se dive gledajući slavu i ljepotu. Tako će se razviti i život od Boga u svakoj ljudskoj duši koja prihvaća službu Njegove milosti koja se obilno, kao kiša i sunce, spušta svojim blagoslovom na sve. Božja riječ je sila koja stvara cvijeće, a ta ista Riječ razvit će i u vama vrline Njegovog Duha.
Božji zakon je zakon ljubavi. Bog vas je okružio ljepotom da bi vas poučio kako niste došli na Zemlju da biste samo istraživali za sebe, kopali i gradili, naporno radili i preli, nego da biste Kristovom ljubavlju učinili život vedrim, radosnim i lijepim — da biste, slično cvijeću, svojom službom ljubavi uljepšali život drugima.
Očevi i majke, neka se vaša djeca pouče od cvijeća! Povedite ih sa sobom u vrt, u polje i pod lisnato drveće i učite ih da u prirodi čitaju poruke Božje ljubavi. Kad razmišljate o Bogu, povežite to s pticom, cvijetom i drvetom. Pomozite djeci da u svemu ugodnom i lijepom vide izraze Božje ljubavi prema njima. Preporučite im religiju s njezine ugodne strane. Neka zakon dobrote upravlja vašim usnama.
Poučite djecu da i njihova narav, zahvaljujući velikoj Božjoj ljubavi, može biti izmijenjena i usklađena s božanskom naravi. Učite ih da Bog želi učiniti njihov život lijepim kao što je cvijeće lijepo. Dok beru ljupko cvijeće, učite ih da je Onaj tko je stvorio cvjetove još mnogo ljepši od njih. Tako će se nježne loze njihovih srca priviti uz Boga. Onaj koji je “sav od ljupkosti” postat će njihov stalni Suputnik i obiteljski Prijatelj, a život će im se preobraziti u obličje Njegove neokaljanosti.
“Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost…” (Matej 6,33)
Narod koji je slušao Kristove riječi željno je očekivao da bude proglašeno zemaljsko kraljevstvo. Dok im je Isus otvarao riznice Neba, misli mnogih bile su zaokupljene pitanjem kako će veza s Njim popraviti mogućnosti njihovog napredovanja u svijetu? Isus im je pokazao da su slični okolnim neznabožačkim narodima, jer najveću pozornost poklanjaju onome što je zemaljsko i ponašaju se kao da nema Boga koji se nježno skrbi o svojim stvorenjima.
“Zato ne tražite što ćete pojesti ili popiti; ne uznemirujte se — to sve traže pogani ovoga svijeta — jer vaš Otac zna da vam je to potrebno! Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” (Luka 12,29.30; Matej 6,33) Došao sam vam otvoriti vrata kraljevstva ljubavi, pravednosti i mira, kaže Isus. Otvorite svoje srce da biste primili to kraljevstvo i neka vam služba njemu bude važnija od svega. Iako je narav toga kraljevstva duhovna, nemojte se bojati da će vam potrebe ovozemaljskog života ostati nezadovoljene. Ako se posvetite Božjoj službi, Onaj koji ima svu vlast na Nebu i na Zemlji pobrinut će se za vaše potrebe.
Isus nas ne oslobađa ulaganja potrebnih napora, ali nas uči da nam On mora biti prvi, posljednji i najbolji u svemu. Ne smijemo se upuštati u poslove koji bi ometali izražavanje Njegove pravednosti preko našega karaktera i života, niti se smijemo baviti takvim zanimanjem i tražiti takva zadovoljstva. Što god činimo, treba biti učinjeno od srca, kao da činimo Gospodinu.
Dok je živio na Zemlji, Isus je dao pravu vrijednost cjelokupnom životu time što je uzdignuo Božju čast pred ljudima i sve pokorio Očevoj volji. Ako Ga prihvatimo kao svog Uzora, Isus nam obećava da će nam se “nadodati” sve što nam je potrebno u ovome životu. Siromaštvo ili bogatstvo, bolest ili zdravlje, jednostavnost ili mudrost — na sve je On mislio kad nam je obećao svoju milost.
Vječna Božja ruka ispružena je nad dušom koja Mu se obraća za pomoć, koliko god ta duša bila nemoćna. Nestat će dragocjeni ukrasi brežuljaka, ali duša koja živi za Boga boravit će s Njim. “A svijet sa svojom požudom prolazi; a tko vrši volju Božju, ostaje zauvijek.” (1. Ivanova 2,17) Božji grad otvorit će svoja zlatna vrata da bi primio onoga tko se, dok je bio na Zemlji, usred gubitaka i nedaća, naučio obraćati Bogu za vodstvo i mudrost, za utjehu i nadu. Anđeli će mu svojim pjesmama poželjeti dobrodošlicu, a drvo života rađat će za njega svoj rod. “Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Izaija 54,10)
“Dakle: Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan… Svakom je danu dosta njegove muke.” (Matej 6,34)
Ako ste se predali Bogu da biste obavljali Njegovo djelo, ne morate se brinuti za sutrašnji dan. Onaj čiji ste sluga, zna kraj još od samog početka. Događaji sutrašnjeg dana, skriveni od vašega pogleda, otkriveni su očima Onoga koji je svemoćan.
Kad preuzmemo upravljanje poslovima koji su nam povjereni i želimo postići uspjeh, oslanjajući se na svoju mudrost, preuzimamo teret koji nam Bog nije dao i pokušavamo ga nositi bez Njegove pomoći. Preuzimamo na sebe odgovornost koja pripada Bogu i tako se zapravo stavljamo na Njegovo mjesto. Tada s pravom možemo biti zabrinuti i očekivati opasnosti i gubitke, jer će nas oni sigurno pogoditi. Ali ako stvarno vjerujemo da nas Bog ljubi i da nam želi dobro, prestat ćemo se brinuti za budućnost. Pouzdat ćemo se u Boga kao što se dijete uzda u voljenoga roditelja. Prestat će brige i muke, jer se naša volja potpuno sjedinila s Božjom voljom.
Krist nam nije obećao da će nam danas pomoći nositi sutrašnje terete. Rekao je: “Dosta ti je moja milost…” (2. Korinćanima 12,9) Ali, kao i mana u pustinji, Njegova milost izlijeva se svakoga dana za potrebe toga dana. Kao Izraelove čete za svojega putničkog života, i mi možemo, iz jutra u jutro, nalaziti nebeski kruh za podmirenje potreba toga dana.
Pripada nam samo jedan jedini dan i tijekom tog dana trebamo živjeti za Boga. Sve svoje nakane i planove za taj jedan dan trebamo predati u Kristove ruke u svečanu službu, prebaciti sve svoje brige na Njega, jer se On skrbi o nama. “Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam — riječ je Jahvina — naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” “Mir i obraćenje — spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša.” (Jeremija 29,11; Izaija 30.15)
Budete li tražili Gospodina i svakodnevno doživljavali obraćenje, budete li po vlastitom duhovnom izboru slobodni i radosni u Bogu, odazovete li se radosna srca Njegovom milostivom pozivu da ponesete Kristov jaram — jaram poslušnosti i službe — utihnut će sva vaša prigovaranja, bit će uklonjene sve vaše poteškoće, bit će riješeni svi zamršeni problemi s kojima se sad suočavate.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Misli s Gore blaženstava”, Znaci vremena, 2013., poglavlje 4, str. 70-88)