“Ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe…” (Matej 5,30)
Da bi spriječio širenje bolesti na tijelo i uništenje života, čovjek je spreman prežaliti i desnu ruku. Koliko bi morao biti spremniji odreći se onoga što ugrožava život duše!
Da bi mogle sudjelovati u slavnoj slobodi Božjih sinova, duše koje je Sotona ponizio i zarobio moraju biti iskupljene Radosnom viješću. Bog nas ne kani osloboditi patnje, koja je neizbježiva posljedica grijeha, nego nas kani spasiti i od samoga grijeha. Izopačena i izobličena duša mora se očistiti i preobraziti da bi mogla biti odjevena u dobrotu “Jahve, Boga našega”, “jednaka slici njegova Sina”. “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube” (Psalam 90,17; Rimljanima 8,29; 1. Korinćanima 2,9). Samo će vječnost moći otkriti slavnu sudbinu ljudi u kojima je obnovljena Božja slika.
Ako želimo dosegnuti taj uzvišeni ideal, mora biti žrtvovano sve što izaziva spoticanje duše. Grijeh se služi našom voljom da bi nas zadržao u svojoj vlasti. Podčinjavanje volje prikazano je vađenjem oka ili odsijecanjem ruke. Često nam se čini da pokoravanje volje Bogu znači pristajanje da kroz život prođemo unakaženi ili osakaćeni. Ali bolje ti je, kaže Krist, biti unakažen, ranjen i osakaćen ako tako možeš ući u život. Ono što smatraš propašću, zapravo te vodi najvećem blagoslovu.
Bog je izvor života. Možemo imati život samo ako smo u zajednici s Njim. Odvojeni od Boga možemo postojati samo kratko, ali to nije život: “… ona [udovica] koja se odaje nasladama mrtva je sve ako i živi” (1. Timoteju 5,6). Bog nam može podariti život jedino ako svoju volju podčinimo Njegovoj. Jedino ako, pokoravajući Mu se, primimo život od Njega, bit će nam moguće, kaže Isus, svladati skrivene grijehe na koje On upozorava. Možete ih pokopati u srcu i skriti od ljudskih očiju, ali kako ćete opstati u Božjoj nazočnosti?
Ako se uzdate u sebe, odbijajući pokoriti svoju volju Bogu, izabrali ste smrt. Gdje god grijeh bio, Bog mu je oganj koji ga sažiže. Ako izaberete grijeh i odbijete se odvojiti od njega, Božja nazočnost, koja sažiže grijeh, sažeći će i vas.
Želite li se predati Bogu, to zahtijeva žrtvu. Ali to je žrtvovanje nižeg zbog višega, zemaljskog zbog duhovnoga, propadljivog zbog vječnoga. Bog nije odredio da naša volja bude uništena, jer samo ako se njome služimo možemo postići ono što On želi da postignemo. Da bismo je mogli ponovno primiti pročišćenu i oplemenjenu te tako prisno povezanu s božanskom voljom, naša se volja mora pokoriti Bogu da bi On mogao preko nas izlijevati slapove svoje ljubavi i sile. Koliko god samovoljnom i tvrdoglavom srcu to pokoravanje izgledalo gorko i bolno, ipak je to za nas bolje.
Sve dok nije osakaćen i bespomoćan pao na grudi Anđela zavjeta, Jakov nije upoznao pobjedu nesavladive vjere niti je stekao naziv Božjeg velikana. I baš onda, kad je “hramao zbog kuka” (Postanak 32,31), Ezavova naoružana družina ustuknula je pred njim, a faraon, ponosni nasljednik kraljevske loze, prignuo je glavu da od njega zatraži blagoslov. Tako je i sâm Poglavar našega spasenja postao savršen “patnjama” (Hebrejima 2,10), a djeca vjere “ozdraviše od bolesti” i “nagnaše u bijeg tuđe bojne redove” (Hebrejima 11,34). I “kljasti će se naplijeniti plijena” (Izaija 33,23), “najsustaliji među njima bit će u onaj dan kao David, a dom Davidov bit će kao božanstvo, kao Anđeo Jahvin pred njima” (Zaharija 12,8).
“Je li dopušteno čovjeku otpustiti svoju ženu s kojeg mu drago razloga?” (Matej 19,3)
Kod Židova je bio običaj da muškarac otpusti svoju ženu zbog najbeznačajnije uvrede, a žena se onda imala pravo ponovno udati. Takav običaj izazivao je velike nesreće i grijeh. U propovijedi na Gori Isus je jasno rekao da se bračna veza ne može raskinuti, osim u slučaju nevjernosti bračnom zavjetu. “Svaki onaj”, kaže Krist, “koji otpusti svoju ženu — osim zbog bludnosti — navodi je na preljub, i koji se oženi takvom otpuštenicom, čini preljub.” (Matej 5,32)
Kad su Ga farizeji poslije pitali o zakonitosti rastave, Isus je podsjetio svoje slušatelje na ustanovu braka utemeljenu pri stvaranju: “Mojsije vam je zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene. Ali u početku nije bilo tako.” (Matej 19,8) Podsjetio ih je na blažene dane u Edenu: “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Postanak 1,31) Odatle potječu brak i subota, dvije ustanove stvorene na slavu Bogu i blagoslov čovječanstvu. Kad je Stvoritelj bračnim zavjetom sjedinio ruke svetoga para rekavši: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Postanak 2,24), proglasio je zakon o braku za svu Adamovu djecu do kraja vremena. Ono što je sâm vječni Otac proglasio dobrim, bio je zakon koji je ljudima trebao donijeti najuzvišeniji blagoslov i omogućiti im najviši razvitak.
Kao što je izopačio i sve druge Božje dobre darove povjerene čovječanstvu, grijeh je izopačio i brak. Evanđelje ima zadaću vratiti njegovu prvobitnu neokaljanost i ljepotu. U Starom i u Novom zavjetu bračnom se vezom prikazuje nježno i sveto jedinstvo između Krista i Njegovog naroda, spašenih koje je On otkupio na Golgoti. “Ne boj se” — kaže Krist — “nećeš se postidjeti; ne srami se, nećeš se crvenjeti. Zaboravit ćeš sramotu svoje mladosti i više se nećeš spominjati rugla udovištva svoga. Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Jahve nad Vojskama; tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje svekolike on se zove.” “Vratite se, sinovi odmetnici — riječ je Jahvina — jer ja sam vaš Gospodar.” (Izaija 54,4.5; Jeremija 3,14) U Pjesmi nad pjesmama čujemo nevjestin glas: “Dragi moj pripada meni, a ja njemu.” A on, koji je za nju “… bijel i rumen, ističe se među tisućama”, govori svojoj izabranici: “Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi.” (Pjesma 2,16; 5,10; 4,7)
Pišući kršćanima u Efezu, apostol Pavao je izjavio da je Bog postavio muža da bude glava žene, da joj bude zaštitnik, veza doma koja sjedinjuje sve članove obitelji, kao što je i Krist glava Crkve i Spasitelj simboličnog tijela: “Štoviše, kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima. Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi, da sam sebi privede Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane. Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samoga sebe.” (Efežanima 5,24-28)
Kristova milost, i samo ona, može učiniti da ta ustanova bude ono što je Bog odredio — sredstvo blagoslova i uzdizanja ljudskog roda. Tako će zemaljske obitelji svojim jedinstvom, mirom i ljubavlju predočavati nebesku obitelj.
Kao što je bilo u Kristovim danima, stanje u današnjem društvu žalosno predočava odstupanje od nebeskog ideala te svete veze. Ali čak i onima koji su okusili samo gorčinu i razočaranje tamo gdje su očekivali prijateljstvo i radost, Kristovo Evanđelje nudi utjehu. Strpljivost i blagost, koje Njegov Duh može usaditi, zasladit će gorku sudbinu. Srce u kojemu stanuje Krist bit će tako ispunjeno i zadovoljeno Njegovom ljubavlju da neće željeti pobuđivati simpatiju prema sebi i privlačiti pozornost na sebe. Kad se duša pokori Bogu, Kristova mudrost učinit će ono što nije uspjela ljudska mudrost. Srca koja su nekad bila ravnodušna ili otuđena, mogu se, otkrivanjem Njegove milosti, povezati zlatnim vezama ljubavi, čvršćim i trajnijim od svake zemaljske veze, koje će odoljeti svim kušnjama.
“A ja vam kažem: Ne kunite se nikako…” (Matej 5,34)
Ne smijemo se kleti “ni nebom, jer je prijestolje Božje; ni zemljom, jer je podnožje njegovim nogama; ni Jeruzalemom, jer je grad velikog kralja. Ne kuni se ni svojom glavom, jer nisi kadar jednu vlas učiniti bijelom ili crnom!” (Matej 5,34-36)
Sve potječe od Boga. Nemamo ništa što nismo primili i, više od toga, nemamo ništa što nije kupljeno za nas Kristovom krvlju. Sve što imamo dolazi nam s pečatom križa, kupljeno krvlju dragocjenijom od svega jer je to Božji život. Ništa od onoga što imamo ne smijemo ponuditi kao svoje u zalog da ćemo ispuniti svoju riječ.
Židovi su shvatili da treća zapovijed zabranjuje uzimanje Božjeg imena u neposvećene svrhe, ali smatrali su da se ostalim zakletvama mogu slobodno služiti. Zaklinjanje je bilo uobičajeno. Iako im je Mojsije zabranio lažno se kleti, pronašli su mnoge načine da se oslobode obveze prihvaćene zakletvom. Nisu se bojali upustiti u svetogrđe, niti su se ustručavali od krivokletstva sve dok je bilo prikriveno vještim zaobilaženjem Zakona.
Isus je osudio njihov običaj zaklinjanja rekavši da je to prijestup Božje zapovijedi. Ipak, naš Spasitelj nije zabranio uporabu prisege na sudu, kojom se Bog svečano priziva za svjedoka da je rečeno istina i samo istina. Na suđenju pred Velikim vijećem Isus nije odbio posvjedočiti pod prisegom. “A veliki mu svećenik reče: ‘Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?’ ‘Ti kaza — odgovori mu Isus.’” (Matej 26,63.64) Da je u govoru na Gori zabranio i sudsku prisegu, Krist bi na svojemu suđenju prekorio velikog svećenika te tako, za dobro svojih sljedbenika, potkrijepio svoje učenje.
Mnogi se ne boje prevariti svoje bližnje, ali su naučeni i od Božjega Duha osvjedočeni da je strašno lagati svojemu Stvoritelju. Kad su pod prisegom, osjećaju da ne svjedoče samo pred ljudima, već i pred Bogom, a svjedoče li lažno, to čine pred Onim koji čita srce i zna pravu istinu. Svijest o strašnim kaznama koje takav grijeh povlači, sprečava ih da ga ne učine.
Ako itko može pravo posvjedočiti pod prisegom, onda je to kršćanin. On neprestano živi u Božjoj nazočnosti znajući da je svaka misao vidljiva očima Onoga s kime je povezan. Kad je pozvan učiniti to zakonito, ispravno je pozvati Boga za svjedoka da je ono što govori istina i samo istina.
Isus je nastavio izlagati načelo koje zakletvu čini nepotrebnom. On uči da prava istina mora biti pravilo govora. “Vaš govor neka bude: da, da — ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi.” (Matej 5,37)
Te riječi osuđuju sve one besmislene izreke i uzrečice koje su na granici prostaštva, zavodničke komplimente, izbjegavanje istine, laskave fraze, pretjerivanja, trgovačke obmane, sve što je tako uobičajeno u društvu i poslovnom svijetu. Tko se nastoji prikazati drukčijim nego što jest, ili čije riječi ne izražavaju stvarne osjećaje njegova srca, ne može se nazvati istinoljubivim.
Kad bi se te Kristove riječi poštovale, prestalo bi izražavanje zlonamjernih sumnji i neljubaznih kritika: jer, tko može biti siguran da, tumačeći postupke i pobude drugih, govori istinu? Koliko puta ponos, strast ili osobno raspoloženje utječu na ocjenu koju dajemo! Jedan pogled, jedna riječ, čak i naglašavanje riječi mogu navesti na pogrešan zaključak. Čak i činjenice mogu biti izrečene tako da navode na pogrešan dojam. A “što je više” od istine, “od Zloga dolazi” (Matej 5,37).
Sve što kršćani čine mora biti jasno kao sunčana svjetlost. Istina je od Boga; a laž, u svakom od svojih bezbrojnih oblika, potječe od Sotone. Tko na bilo koji način skreće s pravog puta istine, prepušta se sili Zloga. Ipak, nije jednostavno ni lako reći pravu istinu. Ne možemo govoriti istinu ako je ne znamo. Unaprijed stvoreno mišljenje, predrasude, nedovoljno znanje i pogrešne procjene često sprečavaju pravilno razumijevanje problemâ koje moramo rješavati. Nećemo moći govoriti istinu ako našim razumom stalno ne upravlja Onaj koji je sâm Istina.
Krist nam preko apostola Pavla nalaže: “Neka vam riječ bude ljubazna, solju začinjena, da znadnete odgovoriti svakome kako treba!” “Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže dobročinstvo slušateljima.” (Kološanima 4,6; Efežanima 4,29) U svjetlosti ovih tekstova vidi se da Kristove riječi na Gori osuđuju podrugljive, isprazne i nemoralne razgovore, a zahtijevaju da naše riječi budu istinite i čiste.
Oni koji su učili od Krista neće biti “sudionici u besplodnim djelima tame” (Efežanima 5,11). U govoru i u životu bit će jednostavni, neposredni i iskreni, jer se pripremaju za zajednicu sa svetima u čijim se ustima “ne nađe laž” (Otkrivenje 14,5).
“A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!” (Matej 5,39)
Susreti s rimskim vojnicima bili su Židovima stalni povodi za ogorčenost. Vojni odredi bili su raspoređeni po raznim mjestima u Judeji i Galileji, a njihova nazočnost podsjećala je narod na vlastito nacionalno poniženje. S gorčinom u duši slušali su prodorne zvuke trube i promatrali čete kako se okupljaju oko rimske zastave i klanjaju se odajući počast simbolu rimske moći. Sukobi između naroda i vojnikâ bili su česti i to je rasplamsavalo mržnju ljudi. Kad bi neki rimski činovnik žurio sa svojom vojničkom pratnjom iz mjesta u mjesto, često bi hvatao židovske seljake koji su radili u polju i prisiljavao ih da nose terete uzbrdo ili obavljaju neki drugi teški posao. To je bilo u skladu s rimskim zakonom i običajima. Suprotstavljanje takvim zahtjevima izazvalo bi samo poniženja i okrutnosti. U srcu naroda jačala je težnja da se zbaci rimski jaram. Duh pobune bio je osobito snažan među smjelim Galilejcima, s kojima se grubo postupalo. Kafarnaum, pogranični grad, bio je sjedište rimske vojne postrojbe, pa je pogled na odrede vojnika tijekom Isusova propovijedanja budio u srcima Njegovih slušatelja gorke misli o Izraelovu poniženju. Narod je željno gledao u Krista nadajući se da će On skršiti ponos Rima.
Isus je s tugom promatrao namrštena lica pred sobom. Zapažao je duh osvete, koji je već utisnuo na njih svoj zli pečat. Znao je s kolikim ogorčenjem narod čezne silom satrti svoje tlačitelje. Ispunjen tugom, On ih je pozvao: “A ja vam kažem: ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!” (Matej 5,39)
Te riječi bile su samo ponavljanje onoga što je učio i Stari zavjet. Pravilo “lom za lom, oko za oko, zub za zub” (Levitski zakonik 24,20) bilo je, istina, navedeno u zakonima objavljenima preko Mojsija, ali to je bio građanski propis. Nitko nije imao pravo sâm se osvećivati, jer je Bog rekao: “Nemoj govoriti: ‘Osvetit ću se za zlo!’ … Ne reci: ‘Kako je on meni učinio, tako ću i ja njemu…’ … Ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj i ne kliči srcem kada on posrće. … Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je žedan, napoj ga vodom.” (Izreke 20,22; 24,29.17; 25,21)
Cijeli Isusov život na Zemlji bio je prikaz toga načela. Naš Spasitelj je napustio svoj nebeski dom upravo zato da bi svojim neprijateljima donio kruh života. Na sve klevete i progonstva koja su Ga pratila u stopu, odgovarao je samo ljubavlju koja prašta. Preko proroka Izaije Krist kaže: “Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja. … Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko janje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.” (Izaija 50,6; 53,7) Od križa na Golgoti kroz stoljeća odjekuje Njegova molitva za svoje krvnike i vijest nade razbojniku na samrti.
Otac je uvijek bio uz Krista. Snalazilo Ga je samo ono što je Beskrajna Ljubav dopuštala za blagoslov svijetu. U tome je bio izvor Njegove, ali u tome je izvor i naše utjehe. Tko je ispunjen Kristovim Duhom, prebiva u Kristu. Udarac namijenjen njemu pada na Spasitelja koji ga sa svih strana štiti svojom nazočnošću. Sve što dolazi na njega, dolazi na Krista. On se ne treba braniti od zla, jer je Krist njegova obrana. Ništa ga ne može dotaknuti ako Gospodin ne dopusti, a “Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani…” (Rimljanima 8,28)
“Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njime jednu milju, hajde dvije!” (Matej 5,40.41)
Isus je naložio svojim učenicima da, umjesto protivljenja zahtjevima vlasti, učine čak i više nego što se od njih traži i, koliko god je moguće, ispune svaku obvezu, čak i kad ona nadmašuje zahtjeve zakona zemlje. Zakon, dan preko Mojsija, nalagao je vrlo brižan odnos prema siromašnima. Kad bi siromah dao svoju haljinu u zalog ili kao pokriće za dug, zajmodavcu nije bilo dopušteno ući u njegovu kuću da bi je uzeo. Morao je pričekati na ulici dok mu dužnik ne donese zalog. Bez obzira na okolnosti, o zalasku sunca zalog je morao biti vraćen vlasniku (Ponovljeni zakon 24,10-13). U Kristovo doba poklanjalo se malo pozornosti tim milosrdnim uredbama, ali On je učio svoje učenike da se pokore odluci suda čak i kad ona traži više od onoga što propisuje Mojsijev zakon. Ako se zahtijeva i dio njihove odjeće, moraju se pokoriti. I više od toga: moraju dati zajmodavcu ono što mu pripada, a ako je potrebno, čak i više nego što mu je sud odobrio da uzme. “Tko bi te htio tužiti”, kaže Krist, “da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije!”
Isus je dodao: “Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga!” (Matej 5,42) Preko Mojsija je dana ista pouka: “Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u kojem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj ruke svoje prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje.” (Ponovljeni zakon 15,7.8) Ti redci objašnjavaju značenje Spasiteljevih riječi. Krist nas ne uči da dajemo milostinju ne praveći razliku među onima što traže, nego kaže: “… nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje”, a bolje je da to bude dar nego zajam: “pozajmljujte, a da ništa ne očekujete natrag” (Luka 6,35).
Tko sa svojim darom daje sebe, hrani trojicu:
Sebe, svojeg gladnog susjeda i mene.
“Ljubite neprijatelje svoje.” (Matej 5,44)
Spasiteljeva pouka: “Ne opirite se zlotvoru” (Matej 5,39) bila je osvetoljubivim Židovima tvrd govor pa su gunđali protiv nje. A Isus još odlučnije kaže: “Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!’ A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.” (Matej 5,43-45)
To je bio pravi duh Zakona koji su rabini pogrešno tumačili kao hladnu i krutu zbirku pretjeranih zahtjeva. Smatrali su se boljima od ostalih ljudi i vjerovali su da kao rođeni Izraelci imaju pravo na osobitu Božju naklonost. Ali Isus im je ukazao na duh praštanja iz ljubavi kao dokaz da su njihove pobude uzvišenije od pobuda carinika i grešnika koje su prezirali.
Upozorio je svoje slušatelje na Vladara svemira pod novim imenom — “naš Otac”. Nastojao je da shvate kako Božje srce nježno čezne za njima. Učio ih je da Bog skrbi o svakoj izgubljenoj duši i da, “kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje” (Psalam 103,13). Nijedna religija, osim biblijske, nije svijetu nikad pružila takvu predodžbu o Bogu. Mnogoboštvo uči da je vrhovno biće prije izvor straha nego ljubavi — zloćudno božanstvo koje treba umilostiviti žrtvama, a ne otac koji na djecu izlijeva darove svoje ljubavi. Čak je i izraelski narod postao toliko slijep za dragocjena učenja prorokâ o Bogu, da je ta objava Njegove očinske ljubavi i njima bila nešto sasvim novo, kao novi dar svijetu.
Židovi su smatrali da Bog ljubi one koji Mu služe — po njihovom mišljenju one koji ispunjavaju zahtjeve rabinâ — a da na sav ostali svijet izlijeva gnjev i prokletstvo. Ali Isus je rekao da nije tako: cijeli svijet, i zle i dobre, obasjava sunčana svjetlost Njegove ljubavi. Toj istini trebala ih je naučiti i sama priroda, jer Bog “čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima” (Matej 5,45).
Zemlja iz godine u godinu rađa obiljem i nastavlja svoj put oko Sunca, ali to ne čini silom koja je u njoj samoj. Božja ruka upravlja planetima i održava ih na njihovim točno utvrđenim stazama u svemiru. Božjom silom pravilno se smjenjuju ljeto i zima, sjetva i žetva, dan i noć. Božjom riječju buja bilje, pojavljuje se lišće i cvjeta cvijeće. Svaki dobar dar koji imamo, svaka sunčana zraka, svaki pljusak kiše, svaki zalogaj hrane, svaki trenutak života, sve je to dar ljubavi.
Dok smo još bili bez ljubavi i imali neuglađen karakter, “… odurni i mrzitelji jedni drugih”, naš nebeski Otac nam se smilovao. “Ali kad se očitova dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas — ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po milosrđu — spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti…” (Titu 3,4.5) Ako primimo Božju ljubav, i mi ćemo postati ljubazni i nježni ne samo prema onima koji nam se sviđaju, nego i prema najlošijima, zalutalima i grešnima.
Božja djeca su oni koji imaju udjela u Njegovoj naravi. Ni zemaljski položaj, ni rođenje, ni narodnost, ni vjerske prednosti ne dokazuju da smo pripadnici Božje obitelji. To čini ljubav, ljubav koja obuhvaća cijelo čovječanstvo. Čak će i grešnici, čija srca nisu potpuno zatvorena za djelovanje Božjega Duha, uzvratiti ljubaznost. Iako će možda na mržnju uzvratiti mržnjom, na ljubav će odgovoriti ljubavlju. Ali samo Božji Duh i na mržnju uzvraća ljubavlju. Biti ljubazan prema nezahvalnima i zlima, činiti dobro ne očekujući zauzvrat ništa, to su znakovi pripadnosti vladarskoj obitelji Neba, siguran znak kojim djeca Najvišega otkrivaju svoj visoki položaj.
“Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Matej 5,48)
Riječ “dakle” upućuje na zaključak utemeljen na onome što je prije rečeno. Isus je svojim slušateljima opisivao neiscrpnu Božju milost i ljubav i zato im, dakle, nalaže da budu savršeni. Budući da je vaš nebeski Otac “dobar prema nezahvalnima i zlima” (Luka 6,35), budući da se sagnuo da bi vas uzdignuo, dakle — kaže Isus — možete Mu postati slični po karakteru i stajati bez mane i pred ljudima i pred anđelima.
Uvjeti za vječni život po milosti potpuno su isti kao u Edenu — savršena pravednost, sklad s Bogom, savršena usklađenost s načelima Njegovog Zakona. Isti ideal karaktera prikazan je u Starom i u Novom zavjetu. Taj ideal nije takav da ga ne bismo mogli postići. U svakoj zapovijedi ili nalogu koji Bog daje, postoji i obećanje, najpouzdanije obećanje koje se krije u samoj zapovijedi. Bog se pobrinuo da Mu možemo postati slični. To će i postići sa svima koji svojom izopačenom voljom ne ometu djelovanje Njegove milosti.
Bog nas je ljubio neizrecivom ljubavlju, a naša se ljubav prema Njemu budi kad donekle shvatimo dužinu, širinu, visinu i dubinu te ljubavi koja nadmašuje svaki um. Otkrivajući privlačnu Kristovu ljepotu, upoznajući Njegovu ljubav pokazanu prema nama dok smo još bili grešnici, tvrdo srce se smekšava i postaje krotko, a grešnik se preobražava i postaje dijete Neba. Bog ne upotrebljava nasilne mjere; sredstvo kojim se služi da bi odagnao grijeh iz srca jest ljubav. Njome pretvara oholost u poniznost, a neprijateljstvo i nevjerovanje u ljubav i vjeru.
Židovi su silno nastojali dostići savršenstvo vlastitim naporima, ali nisu uspjeli. Krist im je već objasnio da ih njihova pravednost nikad neće odvesti u nebesko kraljevstvo. Sad im otkriva narav pravednosti koju moraju imati svi koji će ući u Nebo. U cijelom govoru na Gori opisivao je njezine rodove, a sad im u jednoj rečenici otkriva njezin izvor i njezinu narav: budite savršeni kao što je Bog savršen. Zakon je samo preslika Božjega karaktera. U svojem nebeskom Ocu gledajte savršen prikaz načelâ koja su temelj Njegove vladavine.
Bog je ljubav. Kao što sunce šalje zrake svjetlosti, tako se ljubav, svjetlost i radost šire od Njega na sva Njegova stvorenja. U Njegovoj je naravi davanje. Sâm Njegov život je izlijevanje nesebične ljubavi.
Njegova je slava u dobru Njegove djece;
Njegova radost u njihovom očinstvu.
Bog nam kaže da budemo savršeni kao što je On sâm, na isti način. U svojem malom krugu moramo biti središta svjetlosti i blagoslova, kao što je to Bog u svemiru. Nemamo ništa u sebi, ali svjetlost Njegove ljubavi pada na nas, a mi trebamo odražavati njezin sjaj. Zahvaljujući dobroti koju nam Bog posuđuje, možemo biti savršeni u svojem krugu kao što je On savršen u svojem.
Isus je rekao: “Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Ako ste Božja djeca, onda imate udjela u Njegovoj naravi i morate Mu biti slični. Svako dijete živi životom dobivenim od oca. Ako ste Božja djeca, rođena Njegovim Duhom, živite životom koji ste dobili od Boga. U Kristu “stanuje sva punina božanstva” (Kološanima 2,9), a Isusov život se “očituje na našem smrtnom tijelu” (2. Korinćanima 4,11). Taj život u vama izgradit će isti karakter i činit će ista djela kakva je činio i preko Krista. Tako ćete biti u skladu sa svakim propisom Božjeg zakona, jer “savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi” (Psalam 19,8). Uz pomoć ljubavi ispunit će se “u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu… pravedni zahtjev Zakona” (Rimljanima 8,4).
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Misli s Gore blaženstava”, Znaci vremena, 2013., poglavlje 3, str. 56-69)