“Nemojte suditi, da ne budete suđeni!” (Matej 7,1)
Napor da se spasenje zasluži vlastitim djelima sigurno navodi ljude da gomilaju ljudske zabrane kao branu protiv grijeha. Uvidjevši da nisu sposobni držati Zakon, nastoje izmisliti svoja pravila i propise da bi se prisilili na poslušnost. Sve to im odvraća misli od Boga i nagoni ih da se bave sobom. Božanska ljubav u njihovim srcima se gasi, a s njom nestaje i ljubav prema bližnjima. Sustav ljudskih izmišljotina, s mnogobrojnim strogim zahtjevima, navodi svoje zastupnike da osuđuju svakoga tko ne uspijeva ispuniti propisana ljudska mjerila. Ozračje sebičnog, uskogrudnog kriticizma guši plemenite i velikodušne osjećaje i pretvara ljude u sebične suce i uhode dostojne prijezira.
Farizeji su pripadali takvim ljudima. S bogoslužja se nisu vraćali puni poniznosti i osjećaja vlastite slabosti, niti su bili zahvalni na velikim prednostima koje im je Bog dao. Vraćali su se ispunjeni oholim duhom, a predmet njihovih razgovora bio je: ja, moji osjećaji, moje znanje i moji putovi. Njihova dostignuća postajala su mjerilo po kojemu su sudili drugima. Odjeveni u odjeću vlastitog dostojanstva, sjedali su na sudski stolac da bi kritizirali i osuđivali.
Većina ljudi bila je ispunjena istim duhom i miješala se u slobodu savjesti sudeći jedni drugima i za ono što se ticalo jedino te duše i Boga. Ukazujući na takav duh i takve postupke, Isus je rekao: “Nemojte suditi, da ne budete suđeni!” To znači: ne postavljajte sebe kao mjerilo. Nemojte drugima nametati svoja mišljenja, gledišta o dužnosti i tumačenja Svetog pisma kao pravilo, i u srcu ih osuđivati ako ne mogu dostići tvoj ideal. Nemojte kritizirati druge nagađajući o njihovim pobudama i ne izričite nad njima presudu.
“Zato ne sudite prerano, prije nego dođe Gospodin! On će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca…” (1. Korinćanima 4,5) Mi ne možemo čitati srca. Budući da smo i sami nesavršeni, nedostaje nam sposobnosti da bismo sudili drugima. Smrtni ljudi mogu suditi samo po vanjštini. Samo Onome koji poznaje tajne pobude svakog djela i koji postupa nježno i sažaljivo, dano je pravo odlučivanja o svakoj duši.
“Zato nemaš isprike — tko god ti bio — o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto.” (Rimljanima 2,1) Oni koji osuđuju i kritiziraju druge, proglašavaju tako sebe krivima, jer i sami čine isto. Osuđujući druge, izriču presudu sebi, a Bog izjavljuje da je ta presuda pravedna i prihvaća osudu koju su izrekli sami sebi.
Tim nespretnim stopama, koje su još u glibu,
Mi idemo kršeći cvijeće bez prestanka;
Tim grubim, dobronamjernim rukama,
Mi kidamo strune srca prijatelja.
“Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš!” (Matej 7,3)
Čak ni rečenicom: “O čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto”, nije potpuno izražena sva veličina grijeha onoga tko se usuđuje kritizirati i osuđivati svojega brata. Isus je rekao: “Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš!”
Njegove riječi opisuju onoga tko brzo zapazi mane kod drugih. Kad misli da je u nečijem karakteru ili životu otkrio kakvu manu, takav je s pretjeranom revnošću objelodanjuje. Ali Isus kaže da je karakterna osobina koja se razvila takvim nimalo kršćanskim postupcima, u usporedbi s pogreškom koja se kritizira isto što i brvno prema trunu. Takvome nedostaje duha snošljivosti i ljubavi, pa od mušice pravi slona. Oni koji nikad nisu iskusili poniznost kakva se stječe potpunom predanosti Kristu, ne mogu otkriti dobročiniteljski utjecaj Spasiteljeve ljubavi. Pogrešno predočavaju nježni i uslužni duh Evanđelja i ranjavaju dragocjene duše za koje je Krist umro. Prema slici koju je naš Spasitelj upotrijebio, čovjek koji gaji kritičarski duh mnogo je grešniji od onoga koga optužuje, jer ne samo što čini isti grijeh, nego grijehu dodaje svoju umišljenost i duh grubog kritiziranja.
Krist je jedino pravo mjerilo karaktera, a onaj tko ističe sebe kao mjerilo za druge, stavlja se na Kristovo mjesto. Budući da je Otac “sav sud dao Sinu” (Ivan 5,22), tko god se usuđuje suditi pobudama drugih, ponovno prisvaja sebi pravo koje pripada Božjemu Sinu. Ti samozvani suci i kritičari stavljaju se na stranu Antikrista, onoga “koji sam sebe oholo uzdiže protiv svega što ljudi nazivaju Bogom ili drže za sveto, tako da sjedne u Božji hram pokazujući sebe kao da je Bog” (2. Solunjanima 2,4).
Hladni, osuđivački, nepomirljivi duh farizejstva grijeh je koji donosi najkobnije posljedice. Ako vjersko iskustvo nije prožeto ljubavlju, tu nema Krista i svjetlost Njegove nazočnosti tu ne prebiva. Taj nedostatak ne može nadoknaditi nikakva živa aktivnost ni revnost bez Kristovog duha. Netko može imati osobitu oštrinu zapažanja manâ drugih, ali svakome tko gaji takav duh Isus kaže: “Licemjere, najprije izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova.” (Matej 7,5) Onaj tko čini zlo, najbrže će osumnjičiti druge za zlo. Osuđujući drugoga, pokušava skriti ili opravdati zloću u vlastitom srcu. Ljudi su preko grijeha spoznali zlo. Čim su zgriješili, prvi ljudi su počeli optuživati jedno drugo. To će ljudska narav činiti uvijek kad njome ne upravlja Kristova milost.
Kad ljudi njeguju taj optuživački duh, ne zadovoljavaju se samo time što ukazuju na ono što kod svojega brata smatraju pogreškom. Ako ga blažim sredstvima ne uspiju privoljeti da učini ono što bi po njihovom mišljenju trebalo činiti, pribjegavaju prisili. Koliko god budu mogli, prisiljavat će druge da se slože s njihovim shvaćanjima o tome što je ispravno. To su činili Židovi u Kristovo doba, to je otad činila i Crkva kad god bi izgubila Kristovu milost. Shvaćajući da je izgubila silu ljubavi, posezala je za moćnom rukom države da bi silom nametnula svoje dogme i ostvarila svoje odluke. Tu leži tajna svih vjerskih zakona koji su ikad bili doneseni, ali i tajna svih progona od Abelovih dana do našega doba.
Krist ne prisiljava, nego privlači ljude k sebi. Prinuda ljubavlju jedina je prinuda kojom se služi. Čim Crkva počne težiti za potporom svjetovne vlasti, očito je izgubila Kristovu silu — prinudu božanske ljubavi.
Problem je u pojedinačnim vjernicima crkve, i baš tu mora početi liječenje. Isus nalaže onom tko optužuje da najprije izvadi brvno iz vlastitog oka, da se oslobodi kritičarskog duha, da prizna i ostavi svoj grijeh, pa tek onda pokuša popraviti druge. “Nema dobra stabla koje rodi zlim rodom niti zla stabla koje rodi dobrim rodom.” (Luka 6,43) Optuživački duh koji gajite zao je plod. Pokazuje da je i drvo zlo. Uzalud se ogrćete vlastitom pravednošću. Potrebna vam je promjena srca. Morate steći to iskustvo prije nego što budete sposobni ispravljati druge, jer “usta govore onim čega je srce prepuno” (Matej 12,34).
Kad u životu duše nastupi kriza pa joj pokušate pomoći savjetom ili opomenom, vaše će riječi utjecati samo onoliko koliko ste vi sami stekli svojim primjerom i duhom. Morate biti dobri da biste mogli činiti dobro. Ne možete širiti utjecaj koji će mijenjati druge, dok Kristova milost ne učini vaše vlastito srce poniznim, plemenitim i nježnim. Kad se ta promjena dogodi u vama, bit će vam prirodno živjeti na blagoslov drugima, kao što je prirodno da na grmu ruže cvjetaju mirisni cvjetovi, ili da vinova loza rađa ljubičaste grozdove.
Ako je u vama Krist, “nada slave”, nećete biti skloni vrebati druge da biste objelodanili njihove pogreške. Umjesto želje za optuživanjem i osuđivanjem, vaš će cilj biti pomaganje, blagoslivljanje i spašavanje. U postupcima s onima koji griješe slušat ćete nalog: “I pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan!” (Galaćanima 6,1) Sjetit ćete se koliko ste puta i vi zalutali i kako je bilo teško naći pravi put kad ste ga jednom napustili. Nećete gurati svojega brata u još veću tamu, nego ćete mu, srcem punim sažaljenja, govoriti o opasnosti koja mu prijeti.
Tko često usmjerava pogled prema križu na Golgoti, svjestan da su i njegovi grijesi odveli Spasitelja onamo, neće nikad pokušati procijeniti stupanj svoje krivnje uspoređujući ga sa stupnjem krivnje drugih. Neće se penjati na sudski stolac da bi optužio druge. U onima koji hode u sjeni križa na Golgoti ne može biti duha kritizerstva ili samouzvisivanja.
Tek kad osjetite da možete žrtvovati i svoje dostojanstvo, čak i sâm život da biste spasili zalutaloga brata, izbacili ste brvno iz vlastitog oka i tako se pripremili da mu pomognete. Tad mu se možete približiti i dirnuti njegovo srce. Nitko nikad nije bio vraćen s pogrešnog puta osudom i prijekorom, ali su mnogi tako bili odgurnuti od Krista i navedeni da zatvore svoja srca za svako dokazivanje. Nježan duh i obzirno, privlačno ponašanje mogu spasiti zalutaloga i pokriti mnoštvo grijeha. Otkrivanje Krista u vašemu karakteru moći će preobraziti sve s kojima dolazite u dodir. Neka se Krist svakoga dana vidi u vama pa će preko vas otkrivati stvaralačku silu svoje Riječi — blag, uvjerljiv i snažan utjecaj koji će preobraziti duše u ljepotu Gospodina, našega Boga.
“Ne dajte svetinje psima!” (Matej 7,6)
Krist ovdje govori o ljudima koji se ne žele osloboditi ropstva grijehu. Uživanjem u pokvarenosti i zlu, njihova se narav toliko srozala da su prionuli za zlo i ne žele se odvojiti od njega. Kristove sluge ne smiju dopustiti da ih ometaju oni koji od Evanđelja čine predmet prepirki i podsmijeha.
Spasitelj nikad nije zaobišao nijednu dušu, koliko god ona ogrezla u grijeh, ako je bila voljna primiti dragocjene istine Neba. Carinicima i bludnicama Njegove su riječi bile početak novoga života. Marija Magdalena, iz koje je Krist istjerao sedam zlih duhova, bila je posljednja na Njegovu grobu i prva koju je pozdravio u jutro svojega uskrsnuća. Savao iz Tarza, jedan od najogorčenijih protivnika Evanđelja, postao je Pavao, odani Kristov sluga. Možda se pod maskom mržnje i prijezira, čak zločina i izopačenosti, skriva duša koju će Kristova milost izbaviti da blista kao dragulj u Otkupiteljevoj kruni.
“Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se!” (Matej 7,7)
Da ne bi dao nikakvog razloga za nevjerovanje, pogrešno shvaćanje i pogrešno tumačenje svojih riječi, Gospodin nam triput ponavlja to obećanje: želi da oni koji traže svemoćnog Boga vjeruju u Njega. Zato dodaje: “Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvorit će mu se.”
Gospodin ne postavlja nikakve uvjete osim da budete gladni Njegove milosti, da želite Njegov savjet i da čeznete za Njegovom ljubavlju. “Tražite!” To traženje pokazuje da ste svjesni svoje potrebe. Budete li tražili u vjeri, primit ćete. Gospodin je dao svoju Riječ, a ona ne može iznevjeriti. Kad Mu se približite s pravom skrušenošću, ne trebate misliti da ste drski ako tražite ono što je obećao. Kad tražite blagoslove koji su vam potrebni za usavršavanje karaktera po uzoru na Krista, Gospodin vas uvjerava da je vaša molba u skladu s obećanjem i da će biti ispunjena. To što osjećate i znate da ste grešni dovoljan je razlog da tražite Njegovu milost i suosjećanje. Uvjet da možete doći k Bogu nije da budete sveti, nego želja da vas On očisti od svakoga grijeha i opere od svih bezakonja. Naša velika potreba, naše stanje potpune bespomoćnosti, koje čini da nam neizostavno treba Bog i Njegova spasonosna sila, sad i uvijek nam daju pravo da se molimo.
“Tražite!” Nemojte željeti samo Njegov blagoslov, nego i Njega samoga. “S Bogom ti se sprijatelji i pomiri i vraćena će ti opet biti sreća.” (Job 22,21) Tražite i naći ćete! Bog vas traži, a sama želja da dođete k Njemu nastaje pod utjecajem privlačne sile Njegova Duha. Pokorite joj se. Krist se zauzima za iskušane, zalutale i malovjerne. Želi ih podignuti u zajednicu sa sobom: “Ako ga budeš tražio, dat će ti se da ga nađeš.” (1. Ljetopisa 28,9)
“Kucajte!” Dolazimo k Bogu po osobitom pozivu, a On nas čeka da bi nam poželio dobrodošlicu u svojoj prijamnoj dvorani. Prve učenike koji su pošli za Isusom nije mogao zadovoljiti kratak usputni razgovor s Njim, pa su Mu se zato obratili riječima: “Rabbi… gdje boraviš?… Odoše, dakle, da vide te ostadoše kod njega onaj dan.” (Ivan 1,38.39) Tako i mi možemo biti primljeni u najuži krug zajednice s Bogom. “Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega…” (Psalam 91,1) Oni što čeznu za Božjim blagoslovom neka zakucaju i zatim pričekaju pred vratima milosti govoreći s čvrstom uvjerenošću: Ti si, Gospodine, rekao: “Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvara mu se.” (Matej 7,8)
Isus je pogledao na one koji su se okupili da bi slušali Njegove riječi. Iz svega srca je zaželio da to mnoštvo spozna Božju milost i dobrotu. Da bi im slikovito objasnio njihovu potrebu, ali i Božju spremnost da je zadovolji, upozorio ih je na gladno dijete koje od svojih zemaljskih roditelja traži kruha. “Ili, ima li tko među vama”, rekao im je, “da bi svome sinu, ako bi ga zamolio kruha, pružio kamen, ili, ako bi ga zamolio ribu, pružio mu zmiju?” Pozivajući se na nježnu, prirodnu ljubav roditelja prema djetetu, Krist nastavlja: “Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati djeci svojoj dobre darove, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole?” (Matej 7,9.11) Nijedan čovjek očinskoga srca ne bi mogao odbiti svojega gladnog sina koji traži kruha. Zar su mogli i pomisliti da bi neki otac mogao zbijati šalu sa svojim djetetom, mučiti ga dajući mu praznu nadu i na kraju ga razočarati? Zar bi mu mogao prvo obećati zdravu, dobru hranu, a onda mu pružiti kamen? Kako se onda netko usudi pokazati nepoštovanje prema Bogu pretpostavljajući da On neće htjeti odgovoriti na pozive svoje djece?
“Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!” (Luka 11,13) Sveti Duh, Kristov predstavnik, najveći je od svih darova. Svi dobri darovi sadržani su u Njemu. Sâm Stvoritelj nam ne može dati ništa veće ni bolje. Kad usrdno molimo da nam se smiluje u našoj tjeskobi i da nas vodi svojim Svetim Duhom, Gospodin nikad neće odbiti našu molbu. Može se dogoditi da roditelj i zaboravi svoje gladno dijete, ali naš Bog nikad neće odbiti vapaj koji Mu upućuje čežnjivo srce u nevolji. S kakvom je nježnošću Bog opisao svoju ljubav! To je poruka Očevog srca onima koji u mračnim danima misle da je Bog ravnodušan prema njima: “Sion reče: ‘Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.’ Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.” (Izaija 49,14-16)
Svako obećanje u Božjoj riječi može biti tema naših molitava, jer je svaka Gospodnja riječ siguran zalog. Koji god nam duhovni blagoslov bio potreban, naša je prednost što ga možemo tražiti preko Isusa. Dječjom jednostavnošću možemo iznijeti Gospodinu točno ono što nam treba, svoje zemaljske potrebe; moliti Ga za kruh i odjeću, kao što tražimo kruh života i odjeću Kristove pravednosti. Vaš nebeski Otac zna da vam je sve to potrebno i poziva vas da to tražite od Njega. Sve se prima u Kristovo ime. Bog će proslaviti to ime i zadovoljiti vaše potrebe iz obilja svoje darežljivosti.
Nipošto nemojte zaboraviti da, dolazeći k Bogu kao k Ocu, priznajete da ste Njegova djeca. Ne uzdate se samo u Njegovu dobrotu, nego se u svemu pokoravate Njegovoj volji znajući da je Njegova ljubav nepromjenjiva. Pristajete raditi Njegov posao. Onima kojima je zapovjedio da najprije traže kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, Isus je i obećao: “Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!” (Ivan 16,24)
Dragocjeni darovi Onoga koji ima svu vlast na Nebu i na Zemlji pripremljeni su za Božju djecu. Dobivamo ih zahvaljujući skupocjenoj žrtvi Otkupiteljeve krvi. Darove koji će zadovoljiti najdublju čežnju srca, trajne kao vječnost, mogu primiti i uživati svi koji iziđu pred Boga kao mala djeca. Prihvatite Božja obećanja kao da su upućena vama, iznesite ih pred Isusa kao riječi koje je On izgovorio i primit ćete punu mjeru radosti!
“Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!” (Matej 7,12)
Nakon uvjeravanja u Božju ljubav prema nama, Isus naređuje da ljubimo jedni druge objavivši lako shvatljivo načelo koje obuhvaća sve odnose u ljudskoj zajednici.
Židovi su mislili samo na ono što su trebali primiti. Bilo im je najvažnije osigurati sebi onaj dio vlasti, poštovanja i službe koji im je, po njihovu mišljenju, pripadao. Ali Krist nas uči da se ne brinemo o tome koliko trebamo primiti, nego koliko možemo dati. Mjerilo naše dužnosti prema drugima upravo je ono što smatramo njihovom dužnosti prema nama.
U ophođenju s drugima prenesite se uvijek u njihov položaj. Nastojte shvatiti njihove osjećaje i poteškoće, njihova razočaranja, radosti i tuge. Poistovjetite se i postupajte s njima onako kako biste željeli da oni postupaju s vama da ste na njihovu mjestu. To je pravi zakon časti izražen drugim riječima: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Matej 22,39) A to je bît učenja prorokâ. To je načelo Neba koje će biti izgrađeno u svima koji su se pripremili za nebesku svetu zajednicu.
Zlatno pravilo je temelj prave uslužnosti, a najvjernije je prikazano u Isusovom životu i karakteru. Kakvom je samo blagosti i ljepotom zračilo svakodnevno življenje našega Spasitelja! Kakvu je ugodu širila sama Njegova nazočnost! Isti duh pokazat će se i u Njegovoj djeci. Oni u kojima prebiva Isus bit će okruženi božanskim ozračjem. Njihove bijele haljine čistoće odišu mirisom iz Gospodnjega vrta. Lica im odražavaju Njegovu svjetlost obasjavajući stazu nesigurnoj i umornoj nozi.
Nitko tko ima ispravnu predodžbu o tome što čini savršen karakter, neće propustiti očitovati Kristovu suosjećajnost i nježnost. Milost smekšava srce, oplemenjuje i čisti osjećaje darujući nam nebesku profinjenost i osjećaj pristojnosti.
To zlatno pravilo ima i dublje značenje. Svatko tko je postavljen za slugu mnogostruke Božje milosti, pozvan je objaviti dušama u neznanju i tami ono što bi, da je na njihovom mjestu, želio da one objave njemu. Apostol Pavao je rekao: “Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima.” (Rimljanima 1,14) Od svega što ste doznali o Božjoj ljubavi, od svih bogatih darova Njegove milosti koje ste primili, od svega čime ste darovani više od najviše neuke i ponižene duše na Zemlji, dužni ste dati dio toj duši.
To se odnosi i na darove i blagoslove ovoga života: sve ono čega imate više od svojih bližnjih obvezuje vas da podijelite svima koji su manje blagoslovljeni. Ako imamo bogatstvo ili udobnost, onda imamo i najsvečaniju obvezu pomagati bolesnicima, udovicama i siročadi isto onako kako bismo željeli da oni pomažu nama kad bismo se našli u njihovom položaju.
Zlatno pravilo proglašava smisao iste istine koja je proglašena na drugom mjestu u propovijedi na Gori: “Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti…” (Marko 4,24) Ono što činimo drugima, bilo dobro ili zlo, sigurno će nam se vratiti — kao blagoslov ili kao prokletstvo. Što god dajemo, ponovno ćemo primiti. Zemaljski blagoslovi koje pružamo drugima mogu biti, a često i jesu, vraćeni na isti način. Ono što dajemo često nam se, baš kad nam je najpotrebnije, vraća četverostruko u kraljevskoj naplati. Osim toga, svi se darovi još jednom vraćaju već u ovome životu obilnijim izlijevanjem Božje ljubavi koja je zbroj cjelokupne nebeske slave i svih nebeskih blaga. Ali i učinjeno zlo se vraća. Svatko tko se usudi osuđivati i obeshrabrivati, morat će i sâm u vlastitom životu proći istim područjem kojim su drugi morali proći zbog njega. Doživjet će iste patnje koje su i oni doživjeli zato što on nije imao sućuti ni smilovanja.
To je odredila Božja ljubav prema nama. Bog nas želi navesti da se postidimo tvrdoće svojega srca i otvorimo ga Isusu da u njemu boravi. Tako će se zlo pretvoriti u dobro, a ono što je izgledalo kao prokletstvo postat će blagoslov.
Mjerilo zlatnog pravila mjerilo je kršćanstva. Sve što je manje od toga, zapravo je prijevara. Lažna je religija koja navodi ljude da malo cijene ljudska bića — a Krist ih je toliko cijenio da je dao život za njih — i da budemo nemarni prema ljudskim potrebama, patnjama ili pravima. Omalovažavajući prava siromašnih, patnika i grešnika, pokazujemo da smo izdali Krista. Kršćanstvo u svijetu ima tako malo sile zato što ljudi samo nose Kristovo ime, a životom se odriču Njegova karaktera. Zbog toga se i huli na Gospodnje ime.
O apostolskoj Crkvi, kad ju je u onim svijetlim danima obasjavala slava uskrsloga Krista, napisano je da “nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo. … Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao. … Apostoli su vrlo odvažno svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa, i velika je milost bila nad svima njima. … Kao što su svaki dan postojano — kao po dogovoru — bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu.” (Djela 4,32.34.33; 2,46.47)
Pretražite Nebo i Zemlju, ali nećete naći da se ijedna istina otkrila tako silno kao istina objavljena djelima milosrđa prema onima kojima je potrebno suosjećanje i pomoć. To je istina kakva je u Isusu. Kad nositelji Kristovog imena ostvare načela zlatnoga pravila, otkrit će se ista sila koja je pratila djelo Evanđelja u doba apostola.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Misli s Gore blaženstava”, Znaci vremena, 2013., poglavlje 6, str. 105-116)