Naš je Gospodin Isus Krist došao na ovaj svijet kao neumorni sluga ljudskim potrebama. On “slabosti naše uze i ponese naše bolesti”, kako bi mogao služiti svakoj potrebi čovječanstva. (Matej 8,17) Došao je otkloniti teret bolesti, bijede i grijeha, i ljudima donijeti cjelokupnu obnovu — to je bilo Njegovo poslanje. Došao je dati ljudima zdravlje, mir i savršenstvo karaktera.
Životne okolnosti i potrebe onih koji su tražili Njegovu pomoć bile su različite i nitko od onih koji su dolazili k Njemu nije otišao ne primivši pomoć. Od Njega je tekla rijeka iscjeliteljske sile koja je obnavljala i tijelo, i um, i dušu.
Spasiteljevo djelo nije bilo ograničeno vremenom ili mjestom. Njegova sućut nije poznavala granica. Njegovo djelo liječenja i učenja bilo je tako sveobuhvatno da se u Palestini nije mogla naći dostatno velika zgrada koja bi primila mnoštvo što se tiskalo k Njemu. Na zelenim padinama galilejskih brežuljaka, na putovima, na obali jezera, u sinagogama i na svakom drugom mjestu na kojemu su bolesne mogli donijeti k Njemu, bila je Njegova bolnica. U svakom je gradu i gradiću, svakom selu kroz koje je prolazio, polagao svoje ruke na patnike i liječio ih. Gdje god je bilo srca spremnih da prime Njegovu poruku, On ih je tješio, ulijevajući im uvjerenje o ljubavi njihovog nebeskog Oca. Tijekom cijelog dana služio je onima koji su dolazili k Njemu; uvečer bi poklanjao pažnju onima koji su tijekom dana morali naporno raditi kako bi zaradili za izdržavanje svojih obitelji.
Isus je nosio golem teret odgovornosti za spasenje ljudi. Znao je da će svi biti izgubljeni ako ne dođe do promjene u načelima i ciljevima ljudskog roda. Za Njegovu je dušu to bilo teško breme i nitko nije mogao razumjeti težinu tereta što je počivao na Njemu. Sâm je prolazio kroz djetinjstvo, mladost i doba muževnosti. I unatoč tome, ljudi su u Njegovoj prisutnosti osjećali ozračje Neba. Dan za danom On se sučeljavao s probama i kušnjama; dan za danom dolazio je u dodir sa zlom i bio svjedokom njegove moći nad onima koje je želio blagosloviti i spasiti. Pritom se nije razočarao niti je pokleknuo.
On je u svemu svoje želje strogo podređivao svojem poslanju. Njegov je život bio slavan uzor, jer je sve u životu podređivao volji svojega Oca. Kad Ga je u ranoj mladosti majka upitala, nakon što Ga je našla u rabinskoj školi: “Dijete moje, zašto nam to učini?”, On je odgovorio, i Njegov odgovor je bio ključ Njegovog životnog djela: “Pa zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” (Luka 2,48.49)
On je živio životom stalnog samoodricanja. U ovome svijetu nije imao doma, osim što su Ga Njegovi prijatelji kao putnika često ljubazno primali. On je došao da zbog nas živi životom najsiromašnijeg i postao je dijelom onih koji su oskudijevali i stradali. Neprepoznat i necijenjen, kretao se među narodom za kojeg je tako mnogo činio.
Bio je uvijek strpljiv i dobro raspoložen, i oni koji su bili ožalošćeni klicali su Mu kao vjesniku života i mira. Vidio je potrebe muškaraca i žena, djece i mladeži i svima je upućivao poziv: “Hodite k meni!”
Tijekom svoje službe Isus je više vremena posvećivao liječenju bolesnih nego propovijedanju. Njegova su čuda svjedočila o istinitosti onoga što je govorio, ona su svjedočila da On nije došao uništiti, već spasiti. Gdje god se kretao, pred Njim se pronosio dobar glas o Njegovoj milosti. Gdje bi prolazio, oni koji su primali Njegovu sućut radovali su se zdravlju i iskušavali svoje novootkrivene moći. Mnoštvo se okupljalo oko njih da s njihovih usana čuje o djelima što ih je Gospodin učinio. Njegov je glas bio prvi zvuk što su ga mnogi ikada čuli, Njegovo ime prva riječ koju su ikada izgovorili, Njegovo lice prvo koje su ikada ugledali. Kako onda ne bi ljubili Isusa i uzvikivali Njemu hvalu? Dok je prolazio kroz male i velike gradove, bio je kao rijeka života, šireći zdravlje i radost.
“Zemlja Zabulonova i zemlja Neftalijeva, zemlja uz more i s onu stranu Jordana, poganska Galileja — narod što je boravio u tmini vidje svjetlo veliko; onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti zasja svjetlo.” (Matej 4,15.16)
Svako djelo iscjeljenja Spasitelju je istodobno bila prilika da u srce i dušu usadi sveta načela. Upravo je to bila svrha Njegovog djela. On je poklanjao zemaljske blagoslove kako bi srca ljudi pokrenuo da prihvate evanđelje Njegove milosti.
Isus je mogao zauzeti najviše mjesto među učiteljima židovskog naroda; ali On se opredijelio da odnese evanđelje siromasima. Išao je od mjesta do mjesta da bi oni s glavnih i sa sporednih putova čuli riječi života. Kod jezera, na gorskoj padini, na gradskim ulicama, u židovskoj sinagogi, posvuda se čuo Njegov glas dok je tumačio Pisma. Često je učio i u dvorištu hrama, kako bi i neznabošci mogli čuti riječi života.
Kristovo se učenje toliko razlikovalo od učenja književnika i farizeja i njihovog tumačenja Pisma, da je privuklo pozornost naroda. Rabini su se pozivali na predaju, na ljudsku teoriju i pretpostavke. Često se ono što su ljudi učili i pisali o Pismu stavljalo na mjesto samoga Pisma. Predmet je Kristova učenja bila Božja riječ. Onima koji su postavljali pitanja Isus je uzvraćao jednostavnim riječima: “Pisano je”, “Što kaže Pismo?”, “Kako čitaš?” U svakoj je prigodi kad bi se, bilo kod prijatelja ili neprijatelja, pojavilo zanimanje, On objavljivao Riječ. Vijest evanđelja je objavljivao jasno i silno. Njegove su riječi bacale obilje svjetlosti na nauk patrijarha i proroka, tako da se Pismo ljudima činilo kao neko novo otkrivenje. Nikada ranije Njegovi slušatelji nisu u Božjoj riječi vidjeli takvu dubinu misli.
Nikada nije bilo takvog evanđelista kao što je bio Isus. On je bio Veličanstvo Neba, a ponizio se i uzeo ljudsku narav kako bi na taj način pristupio ljudima tamo gdje se nalaze. Krist, “anđeo zavjetni”, donio je poruku o spasenju svim ljudima, bogatima i siromašnima, slobodnima i zarobljenima. Glas o Njemu kao velikom Liječniku pronio se kroz cijelu Palestinu. Bolesnici su dolazili na mjesta kroz koja je On trebao proći da potraže pomoć od Njega. K Njemu su, također, dolazili mnogi koji su bili obuzeti brigama, željni da čuju Njegove riječi i osjete dodir Njegove ruke. Tako je Isus išao od grada do grada, od mjesta do mjesta, propovijedao evanđelje i liječio bolesne — On, Kralj slave, u skromnoj odjeći ljudske naravi.
On je pohađao velike godišnje svetkovine, pri čemu je koristio priliku da mnoštvu zaokupljenom vanjskim obredom govori o nebeskim vrijednostima i da pred njihove oči iznese sliku vječnosti. On je svima donosio blistava blaga iz riznice mudrosti. Govorio im je tako jednostavnim jezikom da Ga je svatko mogao razumjeti. Njemu svojstvenim metodama pružao je pomoć svima koji su posrtali pod teretom briga i žalosti. Bio je nježan i susretljiv u službi dušama koje su bile bolesne od grijeha, donoseći im zdravlje i snagu.
On, koji je bio najveći učitelj, trudio se da priđe ljudima tamo gdje su oni najradije odlazili. On je tako iznosio istinu da je ona u mislima Njegovih slušatelja ostajala trajno — protkana njihovim najdražim uspomenama i osjećajima. Učio je tako da su mogli osjetiti kako se potpuno uživio u njihovu dobrobit i sreću. Njegove su upute bile tako neposredne, Njegovi prikazi tako prikladni, Njegove riječi tako ljupke i vedre da su slušatelji bili zadivljeni. Jednostavnost i ozbiljnost kojima se obraćao tjeskobnim dušama svaku su Njegovu riječ činili svetom.
Kako je Njegov život bio ispunjen radom! Dan za danom, moglo Ga se vidjeti kako stupa u skromna boravišta u kojima su vladali oskudica i nevolja, i ulijeva nadu posrnulima i mir nespokojnima. Pun milosti, nježnosti i sućuti On je išao, podizao pognute i tješio žalosne. Kamo god je išao, nosio je blagoslov.
Istodobno dok je služio siromašnima, Isus je razmišljao i o tome kako da pristupi bogatima. Nastojao je stupiti u poznanstvo s imućnim i obrazovanim farizejima, s hebrejskim plemićem i rimskim predstavnikom vlasti. On je prihvaćao njihove pozive, pohodio njihove gozbe, upoznavao se s onim što ih je zanimalo i onim čime su se bavili, da bi time zadobio pristup njihovim srcima i otkrio im neuništiva bogatstva.
Krist je došao na ovaj svijet da pokaže kako primanjem sile odozgo čovjek može živjeti neokaljanim životom. Neumorno i strpljivo, spreman da pomogne, s puno sućuti, On je služio ljudima u njihovim potrebama. Nježnim dodirom milosti izgonio je iz duše nemir i sumnju, čineći da iz neprijateljstva nastane ljubav i iz nevjerstva čvrsto povjerenje.
On je mogao reći kome je htio: “Hajde za mnom”, i onaj kome su te riječi bile upućene pošao bi za Njim. U tom trenutku prestajala bi opčinjenost dražima svijeta. Duh požude i strasti na zvuk Njegova glasa bježao je iz srca, a ljudi su ustajali oslobođeni i slijedili su Spasitelja.
Bratska ljubav
Krist nije priznavao nikakve razlike po narodnosti, položaju ili religiji. Književnici i farizeji su željeli da nebeski darovi ostanu unutar njihovog naroda i da u njima ne uživa ostatak Božje obitelji u svijetu. Ali Krist je došao srušiti svaki zid razdvajanja. Došao je pokazati da je Njegov dar milosti i ljubavi isto tako neograničen kao zrak, svjetlost ili kiša koja natapa zemlju.
Kristov je život bio temelj za religiju u kojoj ne postoje društveni slojevi, za religiju u kojoj su Židov i neznabožac, slobodan čovjek i rob povezani bratstvom što ih sve izjednačuje pred Bogom. U svojem postupanju Isus nikada nije dopuštao da na Njega utječu ljudski planovi. On nije razlučivao susjede od stranaca, prijatelje od neprijatelja. Ono što je za Njegovo srce predstavljalo vrijednost bila je duša koja je žednjela za vodom života.
Isus nije prolazio niti kraj jednog ljudskog bića kao pored nečega što je bezvrijedno; naprotiv, On se trudio da svaka duša dobije zdravlje i spasenje od grijeha. Bilo kakvo da je bilo društvo u kojem se On nalazio, iznosio je pouku koja je odgovarala vremenu i okolnostima. Ako je vidio da se ljudi međusobno zapostavljaju i vrijeđaju, samo je postajao osvjedočenijim da njima treba Njegova božansko-ljudska sućut. Trudio se da one koji su bili najgrublji i najnepristupačniji ispuni nadom i uvjeri ih da mogu biti slobodni od mana, dobivajući karakter koji će im pomoći da žive kao Božja djeca.
Često je susretao one koji su bili prepušteni Sotoninoj vlasti, i nisu imali snage izvući se iz sotonske zamke. Takvom razočaranom, bolesnom, iskušanom i palom biću Isus bi upućivao riječi najnježnije sućuti, riječi potrebne i razumljive. Isus je susretao druge koji su se borili prsa u prsa s neprijateljem duša. Takve je hrabrio da ustraju, ulijevao im sigurnost da će pobijediti jer na njihovoj su strani Božji anđeli koji će im donijeti pobjedu.
Kao cijenjeni gost, On je sjedio za stolom carinika, pokazujući svojom ljubaznošću i društvenošću da cijeni ljudsko dostojanstvo; a ljudi su čeznuli postati vrijedni Njegova povjerenja. Njegova je riječ padala na njihova žedna srca u obliku blagoslovljene, životvorne sile. U ljudima su se budile nove pobude, dok se onima koji su bili odbačeni od ljudskog društva otvarala staza novog života.
Isus se, premda je bio Židov, slobodno družio sa Samarijancima, omalovažavajući farizejske običaje svog naroda. Svjestan predrasuda Samarijanaca, Isus je prihvaćao gostoprimstvo tog prezrenog naroda. Spavao je zajedno s njima pod njihovim krovovima, jeo je s njima za njihovim stolovima, uzimao od hrane koju su pripremale i posluživale njihove ruke, poučavao na njihovim ulicama i u postupanju s njima pokazivao vrhunsku dobrotu i ljubaznost. I dok je On privlačio k sebi njihova srca vezom ljudske sućuti, Njegova im je božanska milost donosila spasenje koje su Židovi odbacili.
Osobna služba
Isus nije propuštao nijednu priliku da objavi evanđelje o spasenju. Sjetite se Njegovih divnih riječi što ih je uputio onoj ženi u Samariji. Dok je sjedio kod Jakovljeva zdenca, ta žena je došla zahvatiti vode. Na njezino iznenađenje, Isus ju je nešto zamolio. “Daj mi da se napijem”, rekao je. On je osjećao potrebu za svježom, hladnom vodom, ali je tražio priliku da joj ponudi vodu života. “Kako ti,” rekla je žena, “Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke, da se napiješ? Židovi se, naime, ne druže sa Samarijancima.” Isus joj je odgovorio: “Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode… Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,7-14)
Koliko je zanimanja Krist pokazao za ovu ženu! Kako su Njegove riječi bile ozbiljne i uvjerljive! Kad ih je žena čula, ostavila je svoje posude, otišla u grad i rekla svojim prijateljima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila! Da on nije Mesija?” Čitamo: “Mnogi Samarijanci počeše vjerovati u nj.” (Ivan 4,29.39) A tko može sagledati utjecaj što su ga ostavile te riječi na spasenje duša u godinama koje su otada prošle?
Gdje god su srca spremna za prihvaćanje istine, Krist ih je na nju spreman uputiti. On im otkriva Oca i službu ugodnu Onome koji vidi srce. Kod takvih se On ne služi usporedbama. Njima, kao i ženi na izvoru, On kaže: “To sam ja koji govori s tobom.”
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 1)